Bitka kod Nagyharsánya 1687.

Bitka kod Nagyharsánya 1687

Karlo Lotarinški (1643. – 1690.), vrhovni zapovjednik carske vojske, postigao je značajne pobjede u Velikom ratu od 1683.

Nadovezujući se na zadnji upis, u nastavku nešto više o događajima koji su uslijedili nakon odlaska Jamesa Lesliea. Nastupom godine Gospodinove 1686. bila je u pripremi i nova vojna protiv Turaka. Carsku vojsku vodio je prekaljeni ratnik, vojvoda Karlo Lotarinški, suprug sestre cara Leopolda Eleonore. Karlo je od početka 1683. aktivno radio na pripremanju obrane Beča od Turaka pokušavajući zadržati deset puta nadmoćniju silu u južnoj Ugarskoj. Kako mu to nije uspjelo, s preostalim snagama se povukao, prisiljen prepustiti grad da se sam nosi s turskom opsadom koja je trajala skoro dva mjeseca. 11. rujna uz bavarskog vojvodu Maximiliana Emanuela i poljskog kralja Jana Sobjeskog borio se u bitki ispred Beča, kod Kahlenberga, gdje je poražena i raspršena vojska Kara Mustafe. Poslije toga nastavio je voditi carsku vojsku u oslobođenje Ugarske, potiskujući Turke prema jugu.

Uz njega je još uvijek bio i bavarski vojvoda. Max Emanuel, mlađi od Karla, ali neograničeno ambiciozan, nije se mogao pomiriti s tim da je vrhovno zapovjedništvo nad vojskom Leopold dao Karlu, a ne njemu, mužu svoje kćeri. Max je stalno kritizirao Karla zbog načina na koji je vodio vojsku, po njemu previše oprezno i bojažljivo, dok je sam bio za često nepromišljene i ishitrene korake. Iako je 1688., nakon što je dobio zapovjedništvo, uspio na juriš zauzeti Beograd, bavarski izbornik stalno je imao osjećaj da obavlja dužnosti ispod svojeg ranga i sposobnosti, pa će u ključnim trenucima za Leopolda izdati svog punca i prijeći na neprijateljsku stranu. No, o tome nekom drugom prilikom.

Bitka kod Nagyharsánya 1687

Ludwig Badenski (1655. – 1707.), zvan još i “Turski Louis”, postigao je brojne pobjede nad Osmanlijama, od kojih je najznačajnija ona kod Slankamena 1691. godine

Bio je tu i Ludwig Badenski. Što reći o njemu? Moguće je mnogo toga, a najviše zahvaljujući obimnom djelu u dva toma koje je ostavio njemački arhivist i povjesničar Philip Röder von Diesburg, zvano Pohodi markgrofa Ludwiga Badenskog protiv Turaka (Des Markgrafen Ludwig von Baden Feldzüge wider die Türken), objavljeno prvi put 1859. u Karlsruheu. Osim što je opisao ratni put badenskog markgrofa u Podunavlju, neizbježno se dotakao i svih drugih važnih suvremenika i povijesnih događaja u koje je bio uključen. Ludwig je u ovo vrijeme također bio pod zapovjedništvom Karlovim, no 1689. zamijenio ga je na tom mjestu kad je ovaj morao otići na Rajnu zbog rata s Francuzima. Ludwig je za nas značajn i po tome što je predložio izgradnju tvrđe u Osijeku, koja je izgrađena u posljednjim godinama 17. i početkom 18. stoljeća. Poznat kao Türkenlouis (Turski Luj), zbog svojih brojnih pobjeda nad Turcima, od kojih je sigurno najblistavija ona kod Slankamena 1691. (koja je, opet, bila tragična po hrvatsku plemićku obitelj Zrinski, jer je tamo izgubila jednog od svojih posljednjih muških izdanaka, Adama, sina Nikole Zrinskog).

Na kraju, najmlađi ali ne i najmanje bitan, jer će se za njegovo ime tek pročuti, princ Eugen Savojski. Došao je u Beč pred opsadu bježeći od tiranije Louisa XIV. koji ga je ponizio i odbacio njegovu molbu da mu da časnički položaj, borio se pod samim zidinama i nastavio vojevati podređen svom rođaku i mentoru Ludwigu, koji ga je hvalio i na sve načine podržavao. Mladi princ je svojom hrabrošću “zaradio” vlastitu pukovniju draguna, koju mu je dodijelio sam car u prosincu 1683. i na čijem je čelu Eugen sudjelovao u svim borbama do tog trenutka, pa je čak bio i ranjen u borbama. Velika iskušenja su tek bila pred njim. Sve je to uredno zabilježio još jedan vrijedni i temeljiti njemački arhivist iz 19. stoljeća, Alfred Arneth, u tri velika sveska pod nazivom Prinz Eugen von Savoyen, u kojima je na osnovu ogromnog broja dokumenata i pisama opisao cijeli prinčev život.

Društvo ovakve izvrsne gospode odlučilo je te 1686. popraviti pogrešku iz 1684. kada je nedovoljno pripremljena i vrlo loše izvedena opsada ugarske prijestolnice Budima skupo stajala carsku vojsku u glavama i guldenima. Nakon pobjede kod Ostrogona i zauzimanja Neuhäusela (Ėrsekújvár) prethodne godine, na red je došao Budim, opsjednut 22. lipnja s vojskom  od 26 000 ljudi.

Bitka kod Nagyharsánya 1687

“Iz Šikloša se zaputio prema Dardi, osječkom mostobranu, našavši utvrdu napuštenom od vojnika koje je veliki vezir doveo preko Drave, zgrade porušene, most preko močvare djelomično uništen i pontonski preko Drave, iz sigurnosti, povučen prema Osijeku…” Philipp Röder von Diersburg – Des Markgrafen Ludwig Wilhelm von Baden Feldzüge wider die Türken

Opsadom je zapovijedao Max Emanuel, dok je vojvoda Karlo s ostatkom vojske osiguravao okolicu od eventualnog turskog napada. Paša Abdur-rahman žilavo se branio očekujući pomoć. Topovska kugla koja je pogodila skladište streljiva i baruta te ubila brojne branitelje dodatno je nagrizla ionako opadajući moral Turaka i grad je izdržao do 2. rujna, kad je konačno pao. Vrata donje Ugarske i Slavonije tako su bila otvorena, ali to nije značilo da ih nitko neće pokušati zapriječiti.

Bitka kod Nagyharsánya 1687

Austrijski kirasir, 17. stoljeće. Oklopljeni konjanici u ovom su periodu još uvijek činili bitnu sastavnicu svih europskih vojski

Nakon zauzimanja Pečuha u listopadu, Princ Eugen i markgrof Badenski stigli su do Darde radi izviđanja Osijeka. Most preko Drave je bio srušen, rijeka nabujala a Osijek i dalje dobro utvrđen, pa se nije dalo učiniti ništa više nego spaliti ostatke mosta i čekati proljeće. Zastoj su iskoristili Turci i početkom 1687. okupili vojsku od 40 000 ljudi na čijem je čelu bio Sulejman paša. U Dardu su u travnju prvo stigli odredi grofa Dünewalda i hrvatskog bana Adam Batthyánya (s čijom će udovicom u kasnijim godinama života Eugen biti u prisnom odnosu), očekujući ostale generale. Napad poduzet 14. srpnja je propao i vojska se moralo povući sjeverno od Darde. Kroz neprohodan močvarni teren bilo je prilično teško organizirati uredno povlačenje, ali je Karlu to uspjelo. Vojska se smjestila između Mohača i Šikloša, sa Sulejman-pašom i njegovih 60 000 ljudi za petama, u blizini brda Haršanj. Obje su se vojske nalazili u pat poziciji, s dvije strane plitke Karašice.

Bitka kod Nagyharsánya 1687

Austrijski dragun, 17. stoljeće. Pješaci na konjima, postali su rado korištena verzija pješaštva zbog svoje mobilnosti tijekom Tridesetogodišnjeg rata, no vremenom će postati konjica u punom smislu te riječi.

Bitka je započela 12. kolovoza. Paša je naredio svojoj konjici napad na lijevo krilo carske vojske. Na tom se boku nalazio Ludwig Badenski s kirasirima, dok je pored njega bio Eugen s dragunima. Ovi kirasiri (fr. cuirassier, njem. Kürassiere) bili su ekvivalent vitezovima srednjeg vijeka, iz kojih su se tijekom 16. stoljeća i razvili kao posebni odredi u svim europskim vojskama. Isprva posve oklopljeni i naoružani kopljem, služeći kao jurišna konjica, prešli su na uporabu pištolja, izbjegavajući izravni kontakt s neprijateljem, taktika raširena i korištena tijekom Tridesetogodišnjeg rata. Zaslugom nizozemskih vojnih taktičara i posebno švedskog kralja Gustava Adolfa, kirasiri su ponovno postali jurišna konjica, i dalje se koristeći pištoljima, ali i oslanjajući se na svoje sablje širokih oštrica u izravnom sudaru s neprijateljskim vojnicima. Do ratova s Turcima austrijski, ali i drugi kirasiri, uglasnom su odbacili sav oklop osim prsnog i željezne kacige sa štitnicima za lice, pa su tako izgledali i ovi kod Haršanja.

Draguni su, s druge strane, bili nešto posve drugo. Kako nikad nisu bili oklopljeni i naoružani vatrenim oružjem, nazvanim fr. dragon (otud ime), odnosno eng. blunderbuss ili mušketon (varijanta muškete, koje su pucale uz pomoć kremena umjesto nekadašnje uporabe fitilja, tehnološke inovacije koje Turci nisu pratili, pa su janjičari i dalje puhali u svoje fitilje da zapale barut i opale), uglavnom su služili kao potpora glavnim redovima. Ono što je kod njih zanimljivo da su, iako obučavani kao pješaštvo, pa tako i odjeveni (plitke cipele za razliku od konjanika koji su nosili duboke jahaće čizme, gotovo do koljena), jahali su na konjima, a ponekad se s njih i borili (iako to nije bila uobičajena praksa, no moglo ih se koristiti za gonjenje malobrojnjeg neprijatelja ili prepade) pa se draguna često nazivalo pješak na konju. Ovaj napad nije uspio i turska konjicaje odbijena a Karlo je održao svoju liniju.

Bitka kod Nagyharsánya 1687

Bitka kod Nagyharsanya 12. kolovoza 1687., poznata i kao druga Mohačka bitka. U pozadini vidljivo brdo Harsany, u blizini kojeg je bila smještena carska vojska

Paša je nakon toga naredio da se napadne centar neprijateljske vojske. Time je mislio iskoristiti nered koji je nastao na neprijateljskom boku kako bi destabilizirao njegov centar i pokušao ga s ostatkom vojske okružiti i prisliti da se bori odvojeno. Ipak, Karlo je brzo reorganizirao napadnuto krilo i osujetio Turke u pokušaju da zajedničkim napadom konjice i janjičara razbiju njegov bojni poredak. Do tada su Turci već bili prilično rastegnuti, ponavljajući svoje napade po boku i sredini, pa je Ludwig poslao princa Eugena da sa svojim dragunima krene prema nezaštićenim turskim opkopima i istjera na čistinu janjičare, odakle su bili laka meta i za bavarsko pješaštvo. Potpuno razbijeni i raspršeni, Turci su napustili opkope i topove te se okrenuli u paničan bijeg prema Dardi. Poginulo ih je 8 000, a pontonski most preko Drave prema Osijeku uspjela je prijeći tek trećina vojske Sulejman paše.

Siniša Đuričić

 

Literatura:

  • John Stoye, The siege of Vienna (New York, 2006)
  • Philipp Röder von Diersburg, Des Markgrafen Ludwig Wilhelm von Baden Feldzüge wider die Türken, (Karlsruhe,
    1839)
  • Andrew Wheatcroft, Habsburgs, Ottomans and the Battle for Europe (New York, 2009)
  • Joseph Hammer, Geschichte des Osmanischen Reiches, (Pest, 1830)
  • Carl Adam Schweigerd, Österreichs Helden und Heerführer, (Grimma, 1853.)
  • Onno Klopp, Das Jahr 1683 und der folgende grosse Türkenkrieg bis zum Frieden von Carlowitz 1699 (Graz, 1882.)
spacer

Leave a reply