Još jedan važan sudionik spomenutih događanja bio je i Guidobald von Starhemberg (1657. – 1737.), član austrijske plemićke obitelji koja je izrodila mnoge zapažene i utjecajne ljude na bečkom dvoru. Obitelj Starhemberg vuče svoje korijene iz Štajerske, a prvi poznati član bio je Gundaker, koji se spominje između 1092 i 1112. kao jedan od vazala štajerskog vojvode Otokara VI. Za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata, točnije 1643., car Ferdinand III. je zbog zasluga dao Heinrichu Wilhelmu von Starhembergu titulu grofa. Sam Guido pripadao je drugoj grani loze, stariji rođak bio mu je Ernst Rüdiger von Starhemberg, branitelj Beča i kasnije predsjednik Dvorskog ratnog vijeća (Hofkriegsrat), kao i Ernstov polubrat Gundacker, jedno vrijeme predsjednik Dvorske komore (Hofkammer).
Guido von Starhemberg (1657. – 1737.), član austrijske plemićke obitelji koja je izrodila mnoge zapažene i utjecajne ljude na bečkom dvoru.
Guido je, u službi Karla Lotarinškog, sudjelovao u borbama protiv Turaka na Dunavu, gdje je vojvoda pokušavao zaustaviti nadiranje Turaka prema Beču. Nakon teških gubitaka u srpnju kod Petronella (gdje je smrtno ranjen i stariji brat princa Eugena, Ludwig Julije), Starhemberg se povukao unutar zidina Beča gdje je pomagao svom ujaku Ernstu Rüdigeru u njegovoj obrani. Nakon poraza Turaka dobio je čin potpukovnika (Obristleutnant), uključivši se u borbe u Ugarskoj do kraja 1683. godine. Uslijedile su bitke kod Parkanya, zauzimanje nekadašnje ugarske prijestolnice Ostrogona te prva, neuspješna opsada Budima u srpnju 1684. godine. Prilikom opsade Guido se našao u žestokom okršaju s Turcima i zadobio dvije teške rane, jednu u rame i drugu u ruku, zbog koje je izgubio jedan prst. Njegov ujak naredio je da ga smjesta pošalju brodom u Beč kako bi mu se pružilo liječenje i potrebna njega. Iako u teškom stanju, Guido je preživio i s činom pukovnika se u lipnju sljedeće godine vratio u Ugarsku.
Ondje je general Caprara uspio zauzeti utvrdu Višegrad, a Karlo Lotarinški uspio je osujetiti pokušaj Ibrahim paše da vrati Ostrogon. Sve to omogućilo je da se ponovno opsjedne Budim u lipnju 1686. Guido je sudjelovao i u ovom ponovljenom pokušaju. Iako ranjen i ovoga puta, postavio ga je vojvoda u prve redove kako bi s grofovima Auerspergom i Herbersteinom predvodio juriš na zidine. Herberstein je gotovo odmah poginuo, dok je Starhembergove grenadire zasula teška neprijateljska kiša metaka. U istom trenutku Turci su aktivirali minu (eksploziv) pobivši veliki broj carskih vojnika. Starhemberg nije odustajao i nastavio je hrabriti svoje vojnike da ustraju u napadu, kad je i sam zadobio ranu od metka. Dugi i ogorčeni otpor turske opsade počeo se polako lomiti nakon što je topovska kugla slučajno pogodila skladište streljiva i baruta, raznijevši veliki broj zgrada i pobivši puno vojnika. Carski vojnici prodrli su u grad, a borba za svaku ulicu trajala je do 2. rujna, kad je grad napokon zauzet.
Po zauzimanju Budima, na čelu svoje pukovnije, Guido je pratio dalje na jug Karla Lotarinškog, prema Baranji i Osijeku, u kom smjeru se sada bila povlačila turska vojska. 24. lipnja stigao je u Dardu sa zapovijedi da otjera janjičare i zaposjedne most preko Drave. Porazivši Turke, nanijevši im teške gubitke i natjeravši ih da se povuku preko Drave, njegovi ljudi su spalili most. Dotad su se udružile vojske bavarskog izbornika Maxa Emanuela i vojvode Lotarinškog te su stigli pred Osijek, prethodno oprezno zaobišavši dobro utvrđeno i topovima opskrbljeno Valpovo. Međutim, kako se Osijek također zbog svojih topova pokazao pretvrd orah, vojvoda je izdao zapovijed o povlačenju. Dok je ovo obavljano u najvećem mogućem redu, uzimajući u obzir močvarni baranjski teren, odstupnicu su carskoj vojsci držali generali Scherffenberg i Guido Starhemberg. 24. srpnja vojska je prešla Dravu i spalila još jedan dio mosta.
Most je ubrzo popravio veliki vezir Sulejman paša i poveo svoju vojsku preko Drave, u potjeru. Spremala se pozornica za već opisanu drugu bitku kod Mohača. Ovdje je zgodno spomenuti jednu zanimljivu epizodu, zabilježenu u dnevniku jednog časnika po imenu Hasslingena, a citiranu u Starhembergovoj biografiji Alfreda von Arnetha.
“24. lipnja, stigavši u Dardu, grof Souches i Guido Starhemberg dobili su zapovijed da s 1500 ljudi oslobode most preko Drave od Janičara.” Alfred Arnet, Das Leben des Kaiserlichen Feldmarschall Starhemberg
Za vrijeme jedne razmjene zarobljenika, Turčin koji je upravo bio otkupio svoju slobodu, prišao je Villarsu (budućem francuskom maršalu, a tada samo još jednom mladom, častohlepnom pustolovu), upitavši ga na hrvatskom (sclavonische sprache) nije li on Francuz te kako je prethodnog dana vidio jednog slično njemu odjevenog te im rekao da su Francuzi napola Turci te da je kralj njihov dobar prijatelj. Nije bila nikakva tajna da je Louis XIV. bio naklonjen Turcima u nastojanju da slomi habsburšku moć.
U bojnom poretku na početku bitke Guido se nalazio u prvom redu, u središtu sa svojom pukovnijom. Turska je oštrica brzo otupila nakon neuspješnog pokušaja da iznenadnim napadom razbiju carsku vojsku, našavši se do večeri u paničnom bijegu preko Drave. Vijesti o pobjedi pohitao je u Beč odnijeti princ Eugen Savojski. Turci su uskoro napustili Osijek, Valpovo, Požegu koje je jedno za drugim zaposjedala vojska generala Dünewalda. Guido je uskoro ratovao u Erdelju, gdje se istaknuo u zauzimanju Klausenburga (mađ. Koloszvar), za čijeg je zapovjednika odmah nakon toga i proglašen. Ratovanje te godine je bilo završeno i vojska je stacionirana preko zime.
Opsada Beograda 1688. Trajala je više od mjesec dana i završila zauzimanjem te strateške utvrde na Dunavu, koju će Osmanlije ipak povratiti dvije godine kasnije.
Za to vrijeme, došlo je do promjena na turskom dvoru. Sulejman paša je nakon teškog poraza smijenjen i smaknut, a na mjesto velikog vezira postavljen je Siavuš paša. On je odlučio da slabi sultan Muhamed IV., koji je vladao od 1648., mora otići. Svrgnuo ga je i na njegovo mjesto postavio njegovog brata Sulejmana II., koji je na prijestolju proveo jedva četiri godine. Ovakvo stanje dalo je priliku Habsburgovcima da planiraju zauzimanje Beograda 1688. Kako je bavarski izbornik zaprijetio da će napustiti borbu i odvesti svoju vojsku, car je naložio Karlu Lotarinškom da ovom prepusti vrhovno zapovjedništvo nad vojskom.
U međuvremenu, Starhemberg, u društvu s generalima Piccolominijem i Veteranijem predvodio je napad na mjesto Lippa u Erdelju 18. lipnja. Nakon zauzimanja ovog grada pridružili su se ostatku vojske koja je krenula na Beograd. Potukavši ponovno Turke, uspjelo im je prijeći Savu, a potom u kolovozu započeti opsadu grada. 11. kolovoza Starhemberg je rasporedio topove i čekao zapovijed za napad, koji je započeo tri dana kasnije. Do 25. borbe su postale tako žestoke da je Starhemberg sa svojim ljudima prvo zauzeo turske palisade, da bi bio odatle potisnut, nakon čega se odlučio za još žešći napad te uspio povratiti položaj. Nakon jedne posebno jake eksplozije 4. rujna blizu njegovog položaja pomislili su da je poginuo sa svojim ljudima, zatrpan zemljom i ostacima od detonacije, no izvukao se živ i zdrav iz te pogibeljne situacije. Guido je, uz svog mlađeg brata Heinricha Franza von Starhemberga, sudjelovao i u posljednjem jurišu na grad 6. rujna, kada je Beograd konačno zauzet. Za pokazanu hrabrost i zasluge tijekom opsade, Guido Starhemberg dobio je upravu nad Beogradom.
Iako je uskoro započeo rat s Francuskom na Rajni, a Karlo Lotarinši dobio zapovjedništvo na tom bojištu, Ludwig Badenski nastavio je rat protiv Turaka u južnoj Ugarskoj, Slavoniji, Bosni i Srbiji. Starhemberg nije želio ostati u Beogradu i tražio je dopuštenje od cara da se pridruži markgrofu, što mu je odobreno. Ludwig Badenski natjerao je uskoro Turke na povlačenje kod Jagodine i nastavio napredovanje prema Nišu. Približivši se Moravi, izdao je zapovijed Starhembergu da prevede konjicu preko rijeke i tamo postavi položaje prema Turcima, dok je on s konjicom zašao u šume. Bila je to priprema za okršaj kod Batočine 30. kolovoza 1689., gdje se Starhemberg ponovno našao u prvim redovima, doprinijevši teškom porazu Turaka i markgrofovom trijumfu. Ludwig je u svom izvještaju caru nakon borbi kod Niša, koje su uslijedile nakon bitke i rezultirale zauzimanjem i te bitne utvrde, pohvalio Starhembergovu hrabrost i okretnost. Guido Starhemberg nakon toga dobio je čin general-bojnika.
Poraz carske vojske kod Kačanika 11. siječnja 1690. prekinuo je niz osvajanja i započelo je njezino povlačenje prema Nišu. Ondje je Guido Starhemberg, postavljen za zapovjednika, morao zaustaviti neprijateljsko napredovanje sa samo 4000 vojnika prema Turskoj snazi koja je brojala gotovo 100 000. Kad su mu Turci 16. kolovoza ponudili da se preda, Starhemberg im je odgovorio da ne zna turski te da neće ulaziti ni u kakve pregovore. Gotovo cijeli taj mjesec on je izdržao opsadu, pa iako je 26. bio ponovno ranjen, hrabrio je demoralizirane vojnike i uvjeravao ih u skori dolazak Ludwiga Badenskog. Kako do toga ipak nije došlo, morao je napokon 9. rujna odustati i predati grad Turcima. Nakon ovoga nije više bilo moguće spriječiti Turke da dođu do Beograda i ponovno ga zauzmu.
Osijek krajem 17. stoljeća, kad je predstavljao glavnu osmansku utvrdu na Dravi i mostobran prema donjoj Ugarskoj.
Katastrofalan ishod rata te godine značajno je promijenio granicu između Osmanskog carstva i Habsburške Monarhije, pri čemu je utvrda Osijek dobila puno značajniju ulogu nego ju je ranije imala. Bilo je nužno što prije započeti obnovu osječkih uništenih zidina, jer su i Turci bili svjesni značenje utvrde i vrlo brzo stigli s velikom vojskom kako bi je zauzeli. Ta je zadaća pripala Guidu Starhembergu, čvrsto odlučnom da ne dopusti da Osijek ponovno padne u ruke Turcima.
On i vojvoda von Croy (kojeg se ranije, a ponekad i danas potpuno pogrešno poistovjećuje s princom Eugenom) ulagali su teške napore tijekom studenog 1690. kako bi odbili neprijateljske napade i nanijeli mu što više štete. Vođa turske vojske, bosanski paša Husein, osam dana je vatrom iz topova i haubica zasipao osječke zidine. Zahvaljujući iskazu nekih zarobljenih turskih vojnika, Starhemberg je doznao da se neprijatelj pribojavao da gradu u pomoć stiže velika vojska i odlučio se poslužiti lukavom varkom. Pored svojih vojnika, okupio je sve ljude iz grada, pokupio sve zastave te glazbene instrumente, radeći toliku buku i galamu usred noći ispred zidina kako bi Turci pomislili da se doista približava velika neprijateljska vojska. Upalilo je. Paša je nasjeo i već sljedećeg dana Turci su odustali od opsade i otišli.
Siniša Đuričić
Literatura:
- Alfred Arneth, Prinz Eugen von Savoyen, 3 sv. (Wien, 1858)
- Alfred Arneth, Das Leben des Kaiserlichen Feldmarschalls Grafen Guido Starhemberg (Wien, 1853.)
- Carl Adam Schweigerd, Österreichs Helden und Heerführer, 2 sv. (Grimma, 1853.)
- Tadija Smičiklas, Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije, 2 sv. (Zagreb, 1891)
