Zimu 1690. – 1691. Starhemberg je proveo u Osijeku, radeći na utvrđivanju grada. Turska opasnost još uvijek nije prošla i bilo je potrebno od Osijeka stvoriti nepremostivu prepreku na Dravi. Stigavši u grad 15. srpnja, markgrof Ludwig Badenski bio je zadovoljan napretkom radova. On je u Osijek stigao provjeriti situaciji i pridodati Starhembergove ljude svojoj vojsci koju je vodio na novi pohod protiv Turaka. Isti se završio katastrofalnim turskim porazom kod Slankamena 19. kolovoza 1691., bitka u kojoj je sudjelovao i Guido, zapovijedajući desnim krilom. Ovom bitkom konačno je otklonjena turska opasnost po Slavoniju, no rat će još potrajati i to s promjenjivom srećom. Starhemberg je sudjelovao u borbama s Turcima sve do 1692., kad je po carevoj zapovijedi promaknut u feldmaršala i premješten na Rajnu.

1693. zapovjedništvo u ratu s Francuzima  preuzeo je Ludwig Badenski. Iako u međuvremenu nije bilo većih okršaja s Turcima na južnim granicama, to se te godine promijenilo jer su oni krenuli u ofanzivu kako bi povratili izgubljene krajeve. Ponovno u Ugarskoj, Starhemberg je sudjelovao u ponovnom pokušaju zauzimanju Beograda, koji nije uspio. 1694. Turci su krenuli prvi. General Eneas Caprara, tadašnji vrhovni zapovjednik u Ugarskoj, ulogoren s vojskom kod Petrovaradina, oklijevao je s napadom, očekujući pomoć. Vremenski uvjeti i druge okolnosti bili su poražavajući za carsku vojsku, a jesen se primicala. Obilne rujanske kiše poplavile su močvarno tlo i počele su harati bolesti. Sam Starhemberg se razbolio, pa je prevezen u Futog. U takvom očajnom stanju vojska nije mogla spriječiti velikog vezira da opsjedne Petrovaradin. Srećom po njih, niti on se nije mogao nositi s kišama i poraslim vodostajem rijeka i ubrzo je odustao od toga.

Bitka kod Slankamena 1691., u kojoj je Ludwig Badenski porazio osmansku vojsku i zapriječio joj daljnje upade u Slavoniju

Zapovjedništvo u Ugarskoj pripalo je 1694. godine Friedrichu Augustu (1670. – 1733.), saskom knezu izborniku. Na njega je izbor pao samo zbog pojačanja od 8000 ljudi koje je sa sobom doveo, jer je po svemu ostalom, što zbog neiskustva, što zbog neupućenosti, za tu odgovornost bio potpuno neprikladan. Veliki planovi o zauzimanju Temišvara i Beograda rasprsnuli su se porazom kod Lugoša 25. rujna 1695., kada je zarobljen i pogubljen general Friedrich Veterani (tadašnji feudalni gospodar baranjskog posjeda Darde i okolnih sela, koji su nakon njegove smrti naslijedili kćer i zet, pošto nije imao sinova). Starhemberg je žurno pošao prema Petrovaradinu kako bi ga utvrdio i pobrinuo se za njegovu obranu.

U proljeće 1696. turska vojska koju je vodio sultan približavala se Tisi i carski generali morali su razmotriti dvije mogućnosti: ili je sultan planirao ponovno upasti u Slavoniju ili poći preko Tise na Erdelj. Zbog toga je Starhembergu s 12 000 ljudi ponovno zapovijeđen pokret, prema Titelu. Ondje je bilo najlakše nadzirati obje rijeke, Dunav i Tisu. Stigavši do Tise, turska vojska doista je pokazala namjeru da prijeđe rijeku i krene na istok. Starhemberg nije uspio zaustaviti vojsku daleko brojniju od svoje i obavijestio je Friedricha Augusta, koji je u tom trenutku opsjedao Temišvar, da mu se približava neprijatelj. Izbornik je krenuo prema njemu i uslijedila je neodlučna bitka koja je, ako ni po čemu drugom, a ono po broju poginulih, bila na štetu carske vojske. Tako je i završena ratna 1696. godina.

Sljedeće godine se vrlo detaljno izrađivao plan za vojni pohod. Do proljeća je stigla vijest koju je izbornik očekivao od smrti kralja Jana Sobjeskog: proglašen je za njegovog nasljednika. Odmah je napustio svoj položaj u Ugarskoj, pa je na njegovo mjesto, na toplu preporuku Guidovog ujaka Rüdigera, postavljen princ Eugen Savojski. Prativši kretanje turske vojske, koji su ponovno prišli Tisi i planirali ispraviti pogrešku koju su počinili prošle godine, Eugen je tijekom kolovoza i početkom rujna 1697. uspio uhvatiti neprijatelja nespremnog dok je bio najranjiviji. 11. rujna turska vojska polako je prelazila Tisu preko pontonskog mosta kad ju je princ iznenada napao. Iznenađeni i izbezumljeni,

Friedrich II. August (1670. – 1733.), saski izborni knez i kasnije poljski kralj, neuspješno je kao vrhovni zapovjednik carske vojske vodio rat protiv Osmanlija 1694. – 1696.

Turci su pokušavali pobjeći preko mosta što je samo pojačavalo paniku i cijeli bojni red im se raspao i raspršio. Guido im je priječio prilaz mostu, dok je Eugen s konjicom krčio put na čelu. Na desetke tisuća ih je poginulo, što od mača, što utopljeno u Tisi; bio je to najteži turski poraz od početka Velikog bečkog rata 1683. i omogućio je Eugenu da čak i nakratko upadne u Bosnu.

Starhemberg se po završetku pohoda iz Bosne ponovno vratio u Osijek gdje je prezimio. Bila mu je sada povjerena uprava nad Osijekom i Slavonijom, istina provizorna i to vojna, jer civilna još uvijek nije bila formirana. Međutim, zadaću koju je imao ispunjavati koristio je na vrlo bahat i nasilan način. Prema izvještaju o stanju u Slavoniji koji je 1698. sastavio carski povjerenik grof Ferdinand Caraffa di Stigliano između 1698. i 1702. (dostupna na hrvatskom u prijevodu dr. Ive Mažurana) Starhemberg je nemilosrdno oporezivao stanovništvo, ponašao se kao zemaljski gospodar i izvlačio dobit koja mu po zakonu nije pripadala. Narodu je teško pala i obveza rada na izgradnji utvrda u Osijeku, kao i činjenica da je general dopuštao da vojnici trguju vinom, pivom, rakijom, mesom… U izvještaju tako stoji da požeški činovnik (tridesetničar) Tomo Maretić nema nikakvih prihoda za život jer sav novac uzima general Starhemberg. Osim Starhemberga, i drugi su vojni činovnici koristili kaotičnu situaciju kako bi se obogatili i nije im odgovarala ideja o stvaranju Vojne granice u Slavoniji. Sam Starhemberg je na pritužbe i optužbe odgovarao da će postupati samo po direktnim nalozima iz Beča.

Izbijanjem rata za španjolsko nasljeđe 1701. Guido je je proveo gotovo 15 godina po bojištima u Španjolskoj i Italiji, s kratkim međuperiodom 1708. kad se ponovno borio u Ugarskoj, ovoga puta protiv mađarskog buntovnika Ferenca Rakoczyja. Ponovno se pridružio svom suborcu Eugenu Savojskom u njegovim novim pobjedama izvojevanim kod Petrovaradina i Beograda 1716. -1718.

Više o tome u narednom, trećem nastavku.

Siniša Đuričić

Literatura:

• Alfred Arneth, Prinz Eugen von Savoyen, 3 sv. (Wien, 1858)
• Alfred Arneth, Das Leben des Kaiserlichen Feldmarschalls Grafen Guido Starhemberg (Wien, 1853.)
• Carl Adam Schweigerd, Österreichs Helden und Heerführer, 2 sv. (Grimma, 1853.)
• Tadija Smičiklas, Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije, 2 sv. (Zagreb, 1891)

Izvori:

• Ive Mažuran, Izvještaji Caraffine komisije o uređenju Slavonije i Srijema nakon osmanske vladavine 1698. i 1702. (Osijek,1989.)