Opsada Beča 1683. – III. Europske sile

 

U nastavku, analizirat ćemo stanje u Austriji i Ugarskoj kao i međusobne odnose europskih sila, koji su uvelike odredile tijek događaja od 1683. godine nadalje.

Opsada Beča treći dio

Imre Thököly (1657.-1705.) Thökölyju je  Mehmed IV. poslao ponude da ga učini kraljem gornje Ugarske, pa je sukladno tomu on sazvao sveopći ugarski sabor u Košicama

Već je spomenut najveći kamen spoticanja između cara te oko njega okupljenog austrijskog plemstva i ugarskih velikaša – religija. Habsburgovci su sustavno sprovodili politiku katolizacije od 16. stoljeća i to je stvaralo najveći bunt u Ugarskoj. Car Ferdinand II. (1619.–1637.), od vremena dok je bio samo austrijski nadvojvoda, uspješno je sproveo ovakvu politiku u nasljednim habsburškim zemljama, no ne i na drugim teritorijima, poput Ugarske i Češke, gdje je i započeo Tridesetogodišnji rat. Šezdeset godina kasnije, njegov nasljednik Leopold I. nije se odrekao iste politike, no u novonastalim okolnostima novog rata s Turcima morao je pronaći određeni kompromis kako bi ugarske magnate privolio na svoju stranu.

U studenom 1682. Leopold je dogovorio primirje s buntovnim Thökölyjem (Emerik, Imre, Mirko, 1657.-1705.) i započeo pregovore. Thökölyju je te godine Mehmed IV. poslao ponude da ga učini kraljem gornje Ugarske, pa je sukladno tomu on sazvao sveopći ugarski sabora u Košicama, čin kojeg je palatin (titula koja je umnogome odgovarala onoj hrvatskog bana) Esterhazy osudio kao neustavan, kako bi ojačao svoj utjecaj u Ugarskoj. Car je na ovaj sabor poslao dva predstavnika, kojima je naloženo da pokušaju utjecati na što više predstavnika s dovoljno jakim glasom da u njemu prevladaju simpatije za habsburške interese.

Ne samo da ovaj manevar nije uspio, nego je Thököly osobno sultanu poslao novosti o carskim diplomatskim pokušajima podmićivanja. Istvan Szirmay, član delegacije koja je došla Mehmedu, izvijestio ga je i o stanju u Beču kojeg je imao prilike vidjeti nekoliko mjeseci ranije, mogućnostima njegove obrane i fortifikacijama.

Iako je Caprara javio caru o ovim događajima, nisu prekinuti pokušaji pridobivanja Thökölyja, čak ni kad je otkriveno da se ovaj sastaje sa sultanom i velikim vezirom Kara Mustafom; toliko je Beč očajno trebao, ako ne ugarsku pomoć, onda barem neutralnost. Thököly je u početku bio voljan na pregovore, tražeći vlast u Ugarskoj, titula kneza Svetog Rimskog Carstva i Red zlatnog runa, no 21. lipnja ipak je objavio kraj primirja i tako se i službeno stavio na stranu Osmanlija.

Poljaci, ozbiljno zabrinuti zbog Thökölyjevog saveza s Turcima, pristali su na pregovore s Habsburgovcima o savezu. Nisu morali dugo čekati da bi se obistinile njihove crne slutnje. Thököly je već u jesen 1682. vršio upade na poljski teritorij, čak do Šleske, ohrabren sultanovom potporom. Poljski kralj Jan III. Sobjeski (1674.-1696.) koji je imao dosta iskustva u sukobima s Tatarima, sa zebnjom je gledao njihovo ponovno komešanje na granicama Poljske.

Opsada Beča treći dio

Jan III. Sobjeski (1674.-1696.) imao je dosta iskustva u sukobima s Tatarima i sa zebnjom je gledao njihovo ponovno komešanje na granicama Poljske.

Pretpostavljao je da Osmansko Carstvo priprema novu ofenzivu i pribojavao se da mu je cilj Krakov ili neki drugi od važnijih poljskih gradova. Leopold je ranije odbijao njegove ponude o savezu bojeći se da bi to moglo izazvati Turke, no sada su takva strahovanja postala stvarnost. Leopoldu je trebala pomoć Sobjeskog u obrani Podunavlja, dok se poljski kralj nadao potpori carske vojske u zauzimanju nekih dijelova okupirane Ugarske. Beč je pristao financirati 40 000 poljskih vojnika te poslati u Ugarsku 60 000 svojih. U slučaju najgoreg mogućeg scenarija, izravne osmanske prijetnje po Beč, Sobjeski se obvezao da će priteći u pomoć sa svojom vojskom.

Pregovori, koji su se odvijali u Varšavi početkom 1683., vodio je s carske strane Leopoldov iznaredni izaslanik Waldstein. Poljaci su bili spremni prihvatiti sve stavke ugovora, no propitivali su njegovu praktičnu, financijsku stranu. Papski nuncij Pallavicini, s nalogom od pape Inocenta XI. (1676.-1689.) da olakša ovaj dogovor, ponudio je sredstva od prihoda s crkvenih dobara. Zadovoljavajući po obje strane, ugovor je napokon zaključen 31. ožujka. Pallavicini je uspješno obavio svoju zadaću, uvjerivši pri tome potpisnike da je nužno prekinuti sva međusobna neprijateljstva kršćanskih zemalja kako bi se stvorio jedinstven savez. Za Poljsku to je značilo pružanje ruke pomirbe Brandenburgu, koji je, kao dio Svetog Rimskog Carstva, neizostavno morao biti dio ovog dogovora.

S te strane Leopold je mogao očekivati najveće poteškoće, i to ne samo od brandenburškog velikog izbornika Friedricha Wilhelma (1620.-1688.) nego i drugih njemačkih izbornih kneževa. Osam izbornika (brojka koja je tijekom 17. stoljeća sa 6 narasla na 9, 1692.), od kojih su tri bili crkveni, nadbiskupi Kölna, Mainza i Triera, te pet svjetovnih, brandenburški, saski, bavarski i hanoverski, te sam car u svojstvu čekog kralja, na carskom saboru odlučivali su o svim bitnim pitanjima koji su se ticali carstva. Nominalno su birali careve (budući da su se već dva stoljeća birali iz iste vladarske kuće), odobravali poreze, sprovodili mobilizaciju, ratificirali međunarodne ugovore i dr. Car je trebao njihov pristanak za bilo koji potez izvan njegovih nasljednih zemalja i Češke, pa tako i o defanzivnom savezu protiv Turaka.

Opsada Beča treći dio

Veliki izbornik Friedrich Wilhelm (1620.-1688.) Kao dvadesetogodišnjak je preuzeo upravu nad Brandenburškim elektoratom dok je još trajao Tridesetogodišnji rat i što lukavim savezima i ugovorima, što brojnim ratovima, uspio od njega učiniti regionalnu silu.

Friedrich Wilhelm pokazao se kao vrlo tvrd orah. Ovaj je vladar kao dvadesetogodišnjak preuzeo upravu nad Brandenburškim elektoratom dok je još trajao Tridesetogodišnji rat i što lukavim savezima i ugovorima, što brojnim ratovima, uspio od njega učiniti regionalnu silu. Dobro obučena i iskusna vojska bila je najbrojnija iza careve i mogla je značiti razliku između uspjeha i poraza u ratu. Međutim, Brandenburg je već dugo vremena bio čvrsto vezan uz Francusku. Austrijski izaslanik u Berlinu, Johann Phillip Lamberg vodio je bezuspješnu borbu protiv ujecaja francuskog veleposlanika Francoisa Rebenaca. U Berlinu su stoga bili mišljenja da Leopold mora prihvatiti francuske uvjete te priznati njihova nedavna osvajanja, u prvom redu Strasbourga. Ukoliko je car mogao jamčiti da neće biti novih francuskih intervencija na teritoriju carstva, tad i samo tad je bio spreman Friedrich Wilhelm sklopiti bilo kakav savez s njim.

Sa sličnom zadaćom Ferdinand Lobkowitz poslan je u München još 1679. godine. Bavarska, kao većinski katolička izborna kneževina, dugo je u prošlosti predstavljala prirodnog saveznika Habsburgovaca, no za vladavine posljednjeg izbornika, vojvode Ferdinanda Marie (1636.-1679.), prijateljstvo s Francuskom ugrozilo je takve odnose. Ferdinandov nasljednik, Maximilian Emmanuel (1679.-1626.) otrgnuo se utjecaju regenta, svog ujaka Maxa Phillipa, koji je bio na liniji pokojnog izbornika, te započeo oprezniju politiku ne svrstavajući se otvoreno niti uz Austriju niti uz Francusku. Redovno je primao Lobkowitza u audijencije, no nije odbio bračnu ponudu između francuskog prijestolonasljednika i njegove sestre Christine. Tek će ga sigurna izvjesnost turske opasnosti i rata staviti na austrijsku stranu i savez koji je potvrđen njegovom ženidbom s kćerkom cara Leopolda, Marijom Antonijom.

Saski izbornik također nije bio naklonjen Leopoldu. Johann Georg III. (1613.-1680.) već je bio u pregovorima s Louisem XIV. To je izazvalo negodovanje njegovog sina, budućeg Johanna Georga III. (1647.-1691.), koje je dobro poslužilo austrijskom veleposlaniku, opatu Banzu, da dodatno podgrije nezadovoljstvo na dvoru u Dresdenu. Tek smrću starog izbornika 1680. i dolaskom novog došlo je do promjena. Johann Georg III. odmah je po preuzimanju vlasti krenuo u ostvarivanje svoje zamisli o ozbiljnoj mobilizaciji i podizanju vojne moći Saske.

Opsada Beča treći dio

Johann Georg III. (1613.-1680.) Saski izbornik koji nije bio naklonjen Leopoldu i već je bio u pregovorima s Louisem XIV.

Plemstvo se odupiralo izglasavanju novih poreza za tu svrhu, no na kraju je u ožujku 1682. ipak popustilo i odobrilo 700 000 talira za mobilizaciju 10 000 vojnika. Iako još nije formalno stupio u savez s Austrijom, Maximilian Emmanuel također je počeo strahovati od Francuza te je slijedio saski primjer, tako da se ta godina može uzeti kao godina stvaranja stajaće vojske obje izborne kneževine.

Skrivena ruka iza svih poteškoća za cara je, jasno, bila i ostala tijekom cijele njegove vladavine ona Louisa XIV. Mirom zaključenim u Nymegenu 1678. godine poslije niza godina ratovanja Francuska je izvukla povoljne rezultate. Granica na sjeveru prema Nizozemskoj određena je prema Louisevom ukusu, uspio je zadržati Alsace i Lorraine, te Franche-Comte (na današnjoj granici prema Švicarskoj), te brojne gradove istočno od Rajne, poput Freiburga i Bresgaua. Osim toga, u tom trenutku većina njemačkih izbornih kneževa, kako je već rečeno, ili je naginjala u svojim simpatijama ili prisiljena diplomatskim putem prema Francuskoj. Louis se ipak ni time nije zadovoljio. Nastavio je vršiti pritisak na kolegij izbornika da u slučaju potrebe ponovnog izbora cara osigura glas za sebe, iako je car Leopold u međuvremenu dobio sina i nasljednika, budućeg Josipa I. (1678.-1711.) Tu je bilo i pitanje nasljeđa španjolske krune.

Očekivalo se da će španjolski kralj bez nasljednika, teško bolestan kao posljedica incestuoznih brakova unutar obitelji unazad više naraštaja, Karlo II. (1661. – 1700.) svaki tren umrijeti i tako otvoriti i ovo pitanje od gorućeg interesa za sve europske sile (u nekom od sljedećih objava bavit ćemo se detaljnije i ovom temom, pa je za sada ovdje dovoljno reći da su i Louis XIV. i Leopold I., pored drugih zainteresiranih, preko rodbinskih veza sa španjolskim dvorom imali osnova za pretendiranje na prijestolje). Louis nije mirovao i nastavio je svoja osvajanja prekorajnskih oblasti: u rujnu 1681. zauzeo je Strasbourg, a dva mjeseca kasnije zaposjeo Luxembourg, dok je njegova vojska istodobno upala i u sjevernu Italiju kod Casalea.

Opsada Beča treći dio

Louis XIV. (1643. – 1715.) Nastavio je vršiti pritisak na kolegij izbornika da u slučaju potrebe ponovnog izbora cara osigura glas za sebe, iako je car Leopold u međuvremenu dobio sina i nasljednika, budućeg Josipa I.

Međutim, ono što je početkom 1680.-ih i narednih godina posebno mučilo Austriju bilo je već tradicionalno savezništvo Francuske s Osmanlijama, koje je je Louis XIV. nastavio održavati. Nesumnjivo je utvrđeno da je preko svojih veleposlanika pri Visokoj Porti francuski kralj ohrabrivao rat s Habsburgovcima, obećavajući novac i vlastito angažiranje kako bi se rastegle Leopoldove ionako skromne snage. Budući da nije želio otvoreno dovesti u pitanje svoj počasni epitet “najkršćanskijeg kralja” time što će nastaviti rat s Austrijom unatoč nevjerničkoj prijetnji, Louis je 1682. formalno povukao svoju vojsku iz Luxembourga samo kako bi je koncentrirao za udar na Habsburgovce kad mu se za to ukaže najpogodniji trenutak. Najgore od svega što je Leopold, koji je već ranije zabranio francuski jezik na svom dvoru, bio toliko zaslijepljen mržnjom prema francuskom kralju, što se teško može okarakterizirati neosnovanim, da je odbijao učiniti bilo kakav ustupak iako je znao za opasnost koja mu prijeti s jugoistoka.

Siniša Đuričić

 

Literatura:

  • John Stoye, The siege of Vienna (New York, 2006)
  • Joseph Hammer, Geschichte des Osmanischen Reiches, 10 sv. (Pest, 1830)
  • Onno Klopp, Das Jahr 1683 und der folgende grosse Türkenkrieg bis zum Frieden von Carlowitz 1699 (Graz, 1882.)
  • Andrew Wheatcroft, Habsburgs, Ottomans and the Battle for Europe (New York, 2009)
  • Derek Mckay, Eugen von Savoyen, Feldherr dreier Kaiser (Wien, 1979)
  • Karl Toifel, Die Türken vor Wien im Jahre 1683 (Leipzig, Prag, 1883)
  • Wilhelm Schreiber, Max Emanuel, Kurfürst von Bayern (München, 1861)
  • Rhoads Murphey, Ottoman Warfare 1500 – 1700 (London, 2001)
  • Brian L. Davies, Warfare in Eastern Europe 1500 – 1800 (Leiden, Boston, 2012)
  • Victor Renner, Wien im Jahre 1683 (Wien, 1883)
  • Suraiya N. Faroqhi, The Cambridge History of Turkey, volume 3 (Cambridge University Press, London, 2006)
  • G. N. Clark, J. R. M. Butler, J. P. T. Bury, The New Cambridge Modern History: The Ascendancy of France 1648-88 (Cambridge University Press, London, 1961)
  • Simon Millar, Vienna 1683, Christian Europe repels the Ottomans, Osprey Campaign 191 (Oxford, 2008)
spacer

Leave a reply