Opsada Beča 1683. – IV. Vojske i ratna taktika

 U trenutku kad je Kara Mustafina vojska stigla do Osijeka početkom lipnja, most preko Drave nije bio spreman za prelazak i trebalo ga je popraviti; na njemu su se još uvijek vidjeli tragovi koje je na njemu ostavio Nikola Zrinski gotovo dvadeset godina ranije, kad je spalio jedan njegov dio skupa s palankom Darda. Za popravak je trebalo gotovo dva tjedna, a nakon toga je duga kolona nastavila svoj put dalje preko Drave, u Ugarsku. 29. lipnja bili su pred Györom, ključnom točkom obrane habsburških nasljednih zemalja i prijestolnice Beča. Utvrda je izgrađena u 16. stoljeću, na mjestu gdje je Rab utjecao u Dunav i gdje se nalazila jedina prohodna ruta prema sjeveru. Cijelo područje ušća bilo je prekriveno rukavcima rijeka i močvarama, dok je sama utvrda bila ojačana tornjevima i  opkopima. Sama pomisao da bi se ovakav položaj prepustio Turcima, kako je glasio njihov zahtjev u mirovnoj ponudi, bila je apsolutno neprihvatljiva. Međutim, kako će uskoro bečki dvor izvijestiti Luigi Ferdinando Marsigli (1658.-1730.), glasoviti zemljopisac, putopisac, kartograf  te osobe uopće u budućnosti od ogromne važnosi kao bogat izvor informacija o Turcima i njihovim planovima i kretanjima u ovom ratu, veliki vezir je pronašao način kako zaobići ovu prepreku – prohodna staza kroz močvare u blizini Györa ipak je postojala i Turci nisu gubili vrijeme da je iskoriste.

Dok se velika osmanska armada tako polako približava samim zidinama Beča, zastanimo ovdje kako bismo je malo bliže proučili.

Opsada Beča 1683.

Kapu kulu (stalna vojska), glavni dio osmanskog pješaštva. Prema jednoj procjeni 1670. godine stalnu vojsku činilo je oko 70 000 ljudi, od čega su 48 000 bili janjičari, a 14 000 konjica. Na slici pješak i strijelac (Osprey Campaign 191, Simon Millar i Peter Dennis)

Za početak bi bilo vrlo zanimljivo analizirati na koji način je bilo organizirano putovanje ovako velikog broja vojnika (procjene se kreću od 150 do 200 tisuća ljudi), kao i transport namirnica, nužnih ratnih materijala i naoružanja. Prema nekim ustaljenim pravilima, vojska se ne bi kretala dulje od četiri sata dnevno kako transportna kola, kojima je trebalo i do šest sati da bi prešli istu udaljenost, ne bi zaostala previše iza nje. Na taj način vojska u pokretu mogla je svakog dana prijeći oko 22 km, ovisno, dakako, o vremenskim i drugim okolnostima, kao što su prijelazi preko rijeka ili drugih manje prohodnih terena koji su zahtijevali izgradnju mostova.

Tu je bio vrlo očit i problem transporta topništva, koje je zahtijevalo više vremena i napora, pa su se osmanski zapovjednici najčešće odlučivali na što manji broj komada topova koje bi pažljivo izabrali. Pri ovakvim pokretima posebno korisnim za osmansku vojsku bili su Tatari, koji su na svojim konjima mogli pokriti daleko širi teritorij, predstavljajući vrlo učinkovitu izvidnicu, ali i prikladnu snagu za vršenje brzih diverzija i upada. Mjesecima prije početka opsade Ugarsku su terorizirale raštrkane, ali dobro koordinirane skupine tatarskih konjanika.

Glede opskrbe u pojedinačnom smislu, samo su određene postrojbe osmanske vojske imale privilegiju stalne opskrbe, poput janjičara. Svaki janjičar imao je na raspolaganju godišnju naknadu za odijevanje, a janjičarskim je pukovnijama država osiguravala i godišnju novčanu naknadu (vakf -i nukud) troškove prehrane. Za vrijeme rata nisu bila rijetka ni izvanredna davanja za pokrivanje troškova opremanja. Pored toga, sami janičari osnivali su zajedničke novčane fondove (kumanya) u koje bi svaki prilagao određeni iznos novca. Čak i za europske standarde, janjičari su smatrani iznimno dobro opskrbljenom i opremljenom vojskom. Što se ostalih vojnika tiče, njihova su sljedovanja bila zadovoljavajuća. Da bi predstavljao dio jedne kompaktne i motivirane cjeline, niti jedan vojnik nije smio gladovati; dnevno sljedovanje kruha iznosilo je 1,200 grama, dok je ostatak obroka činila riža, maslac i janjetina, sve u vrijednosti 3000 kalorija.

O tehnološkom stupnju osmanske vojske postoje oprečna mišljenja i interpetacije. S jedne strane preovladava uvjerenje da je u 17. stoljeću došlo do stagnacije i zaostajanja po tom pitanju u Osmanskom carstvu, dok su europske zemlje usavršavale ratnu tehnolologiju i taktiku. Drugi opovrgavaju takve tvrdnje, navodeći da su stručnjaci jednakih kvaliteta i znanja bili dostupni i jednima i drugima te da se objašnjenja moraju tražiti drugdje, u prvom redu načinu primjene. Bilo kako mu drago, ograničit ćemo se ovdje na poznate činjenice i dostupne informacije. Tursko topništvo najvećim dijelom se u 16. stoljeću sastojalo od topovao težine 11-22 oka (30-60 funti), da bi se u narednom stoljeću ono proširilo i na topove tipa 18 oka (50 funti) pa čak i 30 (85 funti). Poljsko topništvo imalo je najviše 125-funtaša, koji su zbog težine prevoženi rastavljeni na posebnim kolima. Zanimljiv podatak kaže da je u vrijeme opsade Beča standardna mušketa osmanskog pješaka imala domet 300 metara, što je za pedesetak metara veći domet od europskog oružja za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata. Međutim, ono što je dugo ostalo stvarna snaga osmanske vojske, koliko god se anakronim činilo, bili su luk i strijela. Godine vježbe koje su spahije i janjičari proveli u rukovanju tim oružjem činile su ih smrtonosnom prijetnjom na bojnom polju. Vješt strijelac mogao je puno brže i preciznije ispaljivati ubojite projektile od neprijatelja koji je rukovao vatrenim oružjem.

Mletački diplomat Alvise Contarini tvrdio je 1640. kako sultan može mobilizirati vojsku od 200 000 konjanika da ne potroši niti jednog novčića, zahvaljujući timarskom sustavu.

Opsada Beča 1683.

Azab, posade utvrda (Osprey Campaign 191, Simon Millar i Peter Dennis)

Iako je brojka posve sigurno pretjerana, timar (posjed u feudalnom osmanskom sustavu koji nije bio nasljedan, već je njime raspolagala država nakon spahijine smrti) je doista bio izvor prihoda za gotovo sve osmanske teško oklopljene konjanike (spahije) i njhovu vojnu pratnju. Najveći broj timara, a time i najveći kapacitet za mobilizaciju preko istog imao je vilajet Rumelija (europski dio Osmanskog Carstva). Sultanova stalna vojska činila je bitan udio vojne snage, no od sredine 17. stoljeća uočava se smanjivanje broja unovačenih janjičara jer je njihovo izdržavanje postalo preskupo. Prema jednoj procjeni 1670. godine stalnu vojsku činilo je oko 70 000 ljudi, od čega su 48 000 bili janjičari, a 14 000 konjica.

Od 16. stoljeća glavni dio osmanskog pješaštva činili su tzv. kapu kulu (u prijevodu čuvari palače), stalna vojska plaćena sredstvima iz državne riznice. Te postrojbe obuhvaćale su topnike (topcu), inžinjere i minere te janjičare, kao i dio konjice, no manjim dijelom, jer je taj rod bio uglavnom opskrbljen spahijama, koji su se opremali i financirali od svog timara. Ovima su pridodavane granične postrojbe, serhad kulu, koje su se satojale od teške konjice (gonullu), lake konjice (be li) te strijelaca na konjima (deli). Pješaštvo koje je dolazilo iz ovih postrojbi također je bilo raznoliko, od posade utvrda (azab), seljačke milicije (seymen) i pomoćnih snaga (muselem) za potrebe gradnje vojne infrastrukture. Napokon, lokalni upravitelji (begovi i paše) mobilizirali su vojsku o svom trošku i te su postrojbe nazivane yerli kulu,  dakako među svojim podanicima muslimanima, no nije bila rijetkost da su u svoje redove primali i kršćane (Moldavce, Vlahe, mađarske pobunjenike). Vojska je bila organizirana u orte, koje su bile svojevrsna osmanska verzija europskih pukova ili regimenti.

Svaku opsadu osmanska vojska započinjala je izgradnjom guste mreže opsadnih rovova ispred neprijateljske utvrde. Pristupni rov (sigian jol) vodio je do same utvrde, a s njegove lijeve i desne strane nalazila su se paralelni rovovi (meteriz) koja su skretala natrag prema osmanskim položajima i tako stvarala prostor na kojem su se mogli smjestiti strijelci s vatrenim oružjem te haubice i drugi topovi. Spomenuta taktička i tehnološka inferiornost osmanskog vojnog stroja najviše se ogledala tijekom opsada. Teški topovi upitne preciznosti postavljani su vrlo daleko od utvrde koju su napadali i odatle nisu micani za vrijeme cijele opsade. Topnička paljba bila je obilna, no niti blizu precizna niti učinkovita koliko bi se od nje očekivalo, veči dio hitaca završavao je daleko od mete. No, sposobnost osmanskih minera bila je posve druga stvar, pa se u opsadama zbog toga najviše uzdalo u mine.  Njihov posao nije bio nimalo lak, a uključivao je metode jednako neobične i riskantne: miner koji je želio izračunati udaljenost do zida kako bi postavio eksploziv, bacio bi kamen privezan za uže prema zidinama, a zatim presjekao uže i izmjerio njegovu duljinu. Branitelji Beča vrlo brzo će shvatiti opasnost koju su po njih predstavljali mine pa će pribjeći uporabi vlastitih mina za njihovo uništavanje.

Opsada Beča 1683.

Austrijski pješak oko 1683. U desetljećima nakon Westfalskog mira, kojim je taj rat okončan, dolazi do razvoja novih tipova mušketa, manje težine i bržeg opaljivanja.(Osprey Campaign 191, Simon Millar i Peter Dennis)

S druge strane, car i njegovi savjetnici s užasom su primali vijesti o osmanskom kretanju, nesigurni što je krajnji cilj Kara Mustafine vojske. Marsigli je bio mišljenja da idu prema Rabi, a potom na Beč, a ne prema Györu, kako su mnogi mislili. Karlo Lotarinški bio je upravo stigao u Beč i Leopold je od njega tražio da preduhitri neprijatelja i napadne jedno od njegovih utvrda, Esztergom ili Nove Zamky (Neuhäsel), nedaleko od Györa. Pokušaj opsade ove utvrde 12. lipnja nije uspio, pa je Lotarinški nakon deset dana od nje odustao. Car Leopold i Dvorsko ratno vijeće, s Hermanom Badenskim na ćelu, koji Karla nije podnosio i uzeo mu je za zlo što je on odabran da vodi vojsku, tražili su od vrhovnog zapovjednika nemoguće – da poduzme ofenzivne akcije, ali istodobno, da ne oslabi obranu Beča i šire okolice.

Stari Monteccuccoli poštovao je Karla, no Karlo nije bio Monteccuccoli niti je raspolagao snagama kojima je raspolagao pokojni feldmaršal. Vojska koju mu je Leopold javnom ceremonijom u Pressburgu mjesec dana ranije povjerio nije bila impresivna, svega 32 000 ljudi, 72 topa i 15 haubica. Ranije smo pisali o načinu mobilizacije vojske kad ju je car zatrebao, podjeli na carsku vojsku (Kaiserlichen Armee) i vojsku carstva (Reichsarmee); ovdje ćemo više reći o vojnoj taktici, naoružanju i formacijama. Kao i druge europske vojske, careva vojska također je bila ustrojena na načelima i iskustvma uglavnom naslijeđenima iz Tridesetogodišnjeg rata (1618. – 1648.) U ovaj su krvavi sukob vojske ušle boreći se na način koji je diktirala španjolska doktrina terciosa, masovne formacije kopljanika (pikenira) uz nešto mušketira, koje su bile sposobne zaustaviti svakog protivnika. Ulaskom Švedske u rat počela su se mijenjati pravila. Švedski kralj Gustav II. Adolf (1593. -1632.) zamijenio je glomazni tercios manjim, mobilnijim formacijama, povećavši broj vatrenog oružja u njima, a smanjivši broj kopljanika. Odustao je od taktike caracole (puž), u kojoj teška konjica nije imala zadaću frontalnog ni bočnog udara na neprijatelja, nego upotrebu pištolja s male udaljenosti; svaki je bio naoružan s dva pištolja. Zaletjevši se na neprijatelja, prvi red bi pucao na neprijatelja te se povukao kako bi napunio oružje, a nastupio bi sljedeći i tako redom. Prema kraljevoj zamisli, konjica je ponovno ulazila u bliski sukob hladnim oružjem s neprijateljem jer je na taj način do kraja iskorišten njezin kapacitet, iako je i u vrijeme taktike puža konjanik jurišao na protivnika s isukanim mačem kad bi potrošio svoj barut. U desetljećima nakon Westfalskog mira, kojim je taj rat okončan, dolazi do razvoja novih tipova mušketa, manje težine i bržeg opaljivanja. Istina, u ovo doba kremenjača (eng. flintlock) bila je tek novotarija koja se širila, a sistem vatrenog oružja na opruge (eng. wheellock) skup inepraktičan, tako da je oružje na fitilj (eng. matchlock) dominiralo u Europi sve do 80-ih godina 17. stoljeća.

Opsada Beča 1683.

Bavarski kirasir, kasno 17. stoljeće. Kirasiri su bili teška konjica naoružana širokim mačem (pallasch), karabinom (mušketa kraće cijevi) i s dva pištolja.

Usporedno s tim ide i polako napuštanje kopalja, daljnjim smanjivanjem omjera broja kopljanika prema mušketirima u formaciji, da bi ih izum bajuneta (koji se pojavio još 1650-ih no ušao je u standardnu uporabu u francuskoj vojsci tridesetak godina kasnije) dodatno je potisnuo i na kraju učinio posve nepotrebnima. Neki tipovi kopalja ostat će u vojnojuporabi u 18. stoljeću samo kao paradno oružje i oružje časnika kao simbol višeg statusa.

Što se austrijske vojske tiče, ova je iskustva prihvatio i na njoj primijenio feldmaršal Montecuccoli, koji se i sam borio protiv Šveđana u Tridesetogodišnjem ratu. Ovom iskusnom generalu bila je jasna uloga ne samo povećanja vatrene moći vojske, nego i njezinu sinkroniziranu primjenu (salvo) radi maksimalnog učinka (zahvaljujući njoj je kod St. Gotharda i zabilježio svoju blistavu pobjedu nad Osmanlijama), što je zahtijevalo disciplinu i rigoroznu obuku vojnika.  Pukovnije su imale 2040 ljudi i bile su podijeljene u 10 četa; u svakoj četi bilo je 48 kopljanika i 88 mušketira. Po prvi put su stvoreni i bataljuni čiji broj vojnika je varirao, ovisno o zapovjednikovom izboru. Konjica se sastojala od tri vrste: kirasira, teške konjice naoružane širokim mačem (pallasch), karabinom (mušketa kraće cijevi) i s dva pištolja, zatim draguni, relativno noviji tip konjice, koji nije bio opremljen kao takav, nego kao pješaci (zbog čega su ih i zvali pješaci na konjima), puškom i mačem, te husari, laka konjica za izvidnicu. Regimentu od 800 – 1000 konjanika činilo je oko pet eskadrona. Carsko topništvo oko 1683. imalo je u arsenalu raspon topova od 48 funti, polukulverin (poljsko topništvo) od 9 funti i one najmanje od pola funte (serpentin).

Siniša Đuričić

 

 

Literatura:

  • John Stoye, The siege of Vienna (New York, 2006)
  • Joseph Hammer, Geschichte des Osmanischen Reiches, 10 sv. (Pest, 1830)
  • Onno Klopp, Das Jahr 1683 und der folgende grosse Türkenkrieg bis zum Frieden von Carlowitz 1699 (Graz, 1882.)
  • Andrew Wheatcroft, Habsburgs, Ottomans and the Battle for Europe (New York, 2009)
  • Derek Mckay, Eugen von Savoyen, Feldherr dreier Kaiser (Wien, 1979)
  • Karl Toifel, Die Türken vor Wien im Jahre 1683 (Leipzig, Prag, 1883)
  • Wilhelm Schreiber, Max Emanuel, Kurfürst von Bayern (München, 1861)
  • Rhoads Murphey, Ottoman Warfare 1500 – 1700 (London, 2001)
  • Brian L. Davies, Warfare in Eastern Europe 1500 – 1800 (Leiden, Boston, 2012)
  • Victor Renner, Wien im Jahre 1683 (Wien, 1883)
  • Suraiya N. Faroqhi, The Cambridge History of Turkey, volume 3 (Cambridge University Press, London, 2006)
  • G. N. Clark, J. R. M. Butler, J. P. T. Bury, The New Cambridge Modern History: The Ascendancy of France 1648-88 (Cambridge University Press, London, 1961)
  • Simon Millar, Vienna 1683, Christian Europe repels the Ottomans, Osprey Campaign 191 (Oxford, 2008)
spacer

Leave a reply