Opsada Beča 1683. – VIII. Špijunaža i kontrašpijunaža

Jedno od posebno zanimljivih detalja iz vremena duga opsade Beča zasigurno je priča o špijunaži. Budući da je grad prilično dugo bio odsječen od ostatka Monarhije čime je komunikacija obrane s carem i njegovim generalima bila znatno otežana, pribjeglo se slanju tajnih glasnika kroz neprijateljske redove. Bili su to ljudi koji su znali turski jezik, zakone i običaje, često se i predstavljali kao podanici osmanskog sultana, te se, pod krinkom trgovine, vrlo lako kretali kroz neprijateljski tabor. Odnosili su iz grada i okolice bitne informacije i novosti Karlu Lotarinškom, te dostavljali njegove poruke Starhembergu na isti način. Dva takva najuspješnija i najpoznatija špijuna glasnika poznata su imenom, Poljak Georg Franz Kolschitzky i Dubrovčanin, rođen u Beogradu, Georg Thomas Michaelowitz (Mihalović/ Mihajlović).

Opsada Beča osmi dio

Georg Franz Kolschitzky, civil i po svemu sudeći avanturist, koji će kasnije zabilježiti svoje doživljaje i pothvate (stvarne i izmišljene) u danima između 13. i 17. kolovoza 1683. On i njegov sluga Seradly, odjeveni kao Turci, bez problema su se kretali osmanskim taborom

Prva uspješna infiltracija takve vrste ostvarena je 21. srpnja, kad je jedan Karlov vojnik preplivao Dunav i dostavio njegovo pismo u kojem se obećava skora pomoć. Hrabrog glasnika Osmanlije su uhvatili sljedeći dan i kod njega pronašli pismo, no kako je bilo šifrirano, nisu od njega imali nikakve koristi. Još je nekoliko glasnika razmijenjeno u narednim danima. Vicekancelar Kuniz poslao je čovjeka imenom Heider da upozori branitelje grada na postavljene mine u blizini jednih od gradskih vrata. Heider je informaciju uspješno dostavio te se uputio nazad s povratnom informacijama za Lotarinškog i Kuniza, kad je uhvaćen. Pravdao se kako je on samo običan trgovac vinom te da nema nikakve veze sa špijuniranjem, no Osmanlije nisu vjerovali. Uspio se spasiti samo zahvaljujući mitu koji je Kuniz dao kako bi ga se oslobodilo. Kara Mustafa je otad obraćao puno veću pozornost na postojanje tajnih glasnika, pa je Beč ponovno bio u izolaciji neko vrijeme.

Bilo je vrlo teško pronaći dragovoljca koji bi na sebe preuzeo takvu opasnu odgovornost, sve dok se 4. kolovoza u Beču nije pojavio čovjek odjeven po turskoj modi, govoreći vrlo težak naglasak njemačkog, koji je tvrdio da nosi pisma iz Passaua. Starhemberg je pročitao pisma i smatrajući nužnim poslati odgovor, zatražio da se javi osoba koja će to dragovoljno učiniti. 8. kolovoza javio se poručnik Gregorovitz, zainteresiran za nagradu koja je obećana u slučaju uspjeha misije, komanda nad vlastitom pukovnijom. Gregorovitz je tvrdio da je bio zarobljen i uspio pobjeći Turcima te da je zbog toga dobro upoznat s čim se ima suočiti. Bilo je dogovoreno da će na povratku dati signal s jednog od okolnih brda kako bi znali da se vraća obavljene misije. Međutim, prošlo je dvije noći, a on se nije pojavljivao. Po svemu sudeći, imao je problema u prolazu do Kremsa, gdje je izgubio dosta vremena u uvjeravanju carskih vojnika i časnika tko je i s kakvom misijom dolazi. Zabrinut, Starhemberg je tražio drugu osobu koja bi ga zamijenila i tad na scenu stupa Kolschitzky, civil i po svemu sudeći avanturist, koji će kasnije zabilježiti svoje doživljaje i pothvate (stvarne i izmišljene) u danima između 13. i 17. kolovoza 1683. On i njegov sluga Seradly, odjeveni kao Turci, bez problema su se kretali osmanskim taborom, da bi uskoro stigli do pukovnika Heislera i njegovih draguna, koji su dopratili do mjesta gdje je boravio Karlo Lotarinški s vojskom. Kolschitzky je obavijestio vojvodu da su Osmanlije započeli miniranje Burga, da su branitelji imali sve manje ručnih granata te da je nedostatak iskusnih minera bio ogroman. Borbe i bolesti odnijeli su mnoge živote, a i sam Starhemberg je bio bolestan.

Lotarinški je obojicu odmah poslao natrag u Beč, kamo su stigli 17. kolovoza. Starhemberg ih je za taj pothvat nagradio s 200 dukata, te je, zbog potrebe novog slanja glasnika, dva dana kasnije ponudio nagradu od isto toliko onom tko se javi za tu misiju, s tim da je polovica iznosa isplaćena po odlasku, a ostatak po uspješnom izvršenju. Seradly se ponovno javio i vratio se 23. kolovoza s Karlovim odgovorom da pomoć gradu stiže krajem istog ili početkom idućeg mjeseca. Ako ništa drugo, ova je prepiska između opsjednutog grada i vrhovnog zapovjednika poboljšala moral ljudi, kako onih unutar, tako i onih izvan zidina.

Starhemberg je također bio ohrabren uspjehom ovako ostvarenog komunikacijskog kanala i želio je znati što je više moguće o kretanju carske vojske i njezinom dolasku. 27. kolovoza sastavio je još jedno pismo upućeno Lotarinškom, koje je uspješno dostavio Michaelowitz, čovjek kojemu to nije bio prvi posao glasnika tih dana. On je pristao na još jednu misiju početkom rujna, no podigao je cijenu, tražeći da mu se prije odlaska isplati 200 dukata. 2. rujna stigao je u Karlov kamp kod Korneuburga, no nije se vratio u Beč.

Opsada Beča osmi dio

Kavana Zu der blauen Flaschen (K Plavoj boci) čije je osnivanje Uhlich pripisao Kolschitzkom, zapravo je podigao Armenac Sahak Lucasian 1703., gotovo deset godina nakon njegove smrti.

Pretpostavlja se da je, budući da je dobio novac, odlučio odustati od zadatka te se planirao vratiti se u Srbiju, no vjerovalo se da je zaglavio na tom putu. Tek šesnaest godina kasnije doznalo se da je ipak preživio. Svoju hrabrost u kritičnim trenucima za Beč Kolschitzki je uspio dobro unovčiti. Dobivši od grada neoporezivu kuću, on je otvorio, navodno prvu, kavanu u Beču, ali i u Europi, tako da je ovaj dotad egzotični napitak, nepoznat širim masama u Europi, postao dostupan svima. Odmah za njim počeli su u gradu i drugi otvarati kavane, svaki tvrdeći da je upravo njegova bila prva. Prava istina je da Kolschitzky nije otvorio kavanu, iako je, uz kuću od zahvalnih Bečana dobio i velike količine kave. Taj podatak izmislio je povjesničar Gottfried Uhlich krajem 18. stoljeća, kao i to da su česti gosti u njoj bili Starhemberg i princ Eugen Savojski. Kavana Zu der blauen Flaschen (K Plavoj boci) čije je osnivanje Uhlich pripisao Kolschitzkom, zapravo je podigao Armenac Sahak Lucasian 1703., gotovo deset godina nakon njegove smrti.

Siniša Đuričić

 

Literatura:

  • John Stoye, The siege of Vienna (New York, 2006)
  • Joseph Hammer, Geschichte des Osmanischen Reiches, 10 sv. (Pest, 1830)
  • Onno Klopp, Das Jahr 1683 und der folgende grosse Türkenkrieg bis zum Frieden von Carlowitz 1699 (Graz, 1882.)
  • Andrew Wheatcroft, Habsburgs, Ottomans and the Battle for Europe (New York, 2009)
  • Derek Mckay, Eugen von Savoyen, Feldherr dreier Kaiser (Wien, 1979)
  • Karl Toifel, Die Türken vor Wien im Jahre 1683 (Leipzig, Prag, 1883)
  • Wilhelm Schreiber, Max Emanuel, Kurfürst von Bayern (München, 1861)
  • Rhoads Murphey, Ottoman Warfare 1500 – 1700 (London, 2001)
  • Brian L. Davies, Warfare in Eastern Europe 1500 – 1800 (Leiden, Boston, 2012)
  • Victor Renner, Wien im Jahre 1683 (Wien, 1883)
  • Suraiya N. Faroqhi, The Cambridge History of Turkey, volume 3 (Cambridge University Press, London, 2006)
  • G. N. Clark, J. R. M. Butler, J. P. T. Bury, The New Cambridge Modern History: The Ascendancy of France 1648-88 (Cambridge University Press, London, 1961)
  • Simon Millar, Vienna 1683, Christian Europe repels the Ottomans, Osprey Campaign 191 (Oxford, 2008)
spacer

Leave a reply