Opsada Beča 1683. – IX. Bitka kod Kahlenberga, kraj opsade

Zahvaljujući hrabrosti glasnika iz Beča, Karlo Lotarinški bio je obaviješten o situaciji i stanju opsade te je o istom mogao izvijestiti poljskog kralja s kojim se sastao 31. kolovoza kod Ober Hollabrunna. Prvih dana rujna oko njih su se okupile i ostale kršćanske snage, pa je započela izgradnja mostova preko Dunava, kod Tullna i Kremsa. Dugotrajna kiša koja je padala 1. rujna usporila je napredak ovih radova, baš u trenutku kad je Michaelowitz došao Lotarinskom s ne baš dobrim vijestima o sve jačem pritisku Osmanlija na Beč. Usprkos tomu, problem vrhovnog zapovjedništva i dalje je bio neriješen: Sobjeski je inzistirao da ono bude povjereno njemu te se trudio da Leopolda drži što dalje od vojske.

Poljski kralj zapovijedao je vojskom koja je po mnogim aspektima više imala obilježja srednjovjekovnih nego vojski  onoga vremena. Iako je pješaštvo kao takvo bilo zastupljeno u poljskoj vojsci, raspoređeno u pukovnije i naoružano mušketama i kopljima baš kao i u zapadnoeuropsko, ono se uglavnom sastojalo od dragovoljaca i stranih plaćenika. Ono u što se najviše pouzdavao poljski kralj, kako Jan Sobjeski, tako i njegovi prethodnici, bila je konjica. Poljski husari i dalje su činili kralježnicu svoje vojske u tolikoj mjeri koliko su predstavljali ponosnu i zastrašujuću silu na bojnom polju. Bila je to po mnogočemu tipična teška konjica, relikt iz srednjovjekovnih vremena (iako je svoju najveću slavu stekla u ratovima s Rusima, Kozacima, Šveđanima i Tatarima od druge polovice 16. do kraja 17. stoljeća), koja se oslanjala na frontalni udar svojih dugih kopalja u punom trku. Husar je bio opremljen teškim oklopom, dugom sabljom (palasch) kao i njihovi pandani kirasiri u drugim europskim vojskama, dva pištolja te kopljem (kopia) duljine od 4,5 do 6 metara. Dojam koji su ostavljali na neprijatelja na bojnom polju dopunjavala su krila, po kojima su i dobili ime. Bili su to drveni okviri, ukrašeni perjem, pričvršćeni na njihovim leđima, koji su poput krila mahali dok je konjanik bio u punom trku i stvarali buku, radi dodatnog psihološkog učinka pri napadu. Organizirani u pukovnije (poczet) kojima je zapovjedao časnik (Towarzysz husarski). Ukupan broj husara koje je Sobjeski doveo bio je oko 4 000, kojima je osobno zapovijedao i s kojima je skupa jurišao u bitku. Poljska konjica sastojala se također i od slabije oklopljenih Kozaka i Litvanaca, kojima je zadaća bila pružanje potpore teškoj konjci vatrenim oružjem, te razne diverzantske akcije.

U međuvremenu je u Tulln stigao i Johann Georg, kao i Marko Avijano. Vođe pohoda održali su tih dana nekoliko sastanaka kako bi dogovorili plan akcije dok mostovi još nisu bili dovršeni. Od Dunava do Beča, u gotovo dijagonalnoj liniji sjeverozapad-jugoistok, kršćansku vojsku dijelilo je od Beča dvadesetak milja gustog Wienerwalda, uz razbacana naselja smještena po brdovitom terenu koje je trebalo svladati u najkraćem mogućem roku, uz teret koji su predstavljali komadi teškog topništva. Okupljanje i konsolidacija vojske trajalo je tri dana, tako da je  plan borbe izrađen tek na satanku održanom 8. rujna, na kojem je bio nazočan i Avijano. Sobjeski je izradio nacrt plana (ordre de bataille) bitke. Prema njegovu planu carske postrojbe (Frankonci, Bavarci, postrojbe iz Saske i ostali) trebali su biti raspoređeni na lijevo krilo, uz Dunav, habsburške snage zauzimale bi središte, dok je za sebe i svoje vojnike odredio položaj na desnom krilu. Pješaštvo bi krenulo prvo, kako bi raščistilo konjici put kroz Wienerwald (Bečka šuma), a zatim se pomaklo iza njih po dolasku u blizinu Beča. Topovi bi bili podjednako raspoređeni među vojnim kontingentima. Uz manje izmjene, Lotarinški i ostali prihvatili su ovakav bojni raspored.

Pukovnik Heissler i general Mercy dobili su naredbu da izvide Wienerwald. Bila je to priprema za 9. kolovoz kad je započeo pokret cijele vojske. Dan ranije, u Beču je proslavljen dan rođenja Djevice Marije brojnim misama i noćnim procesijama. Tog su dana, kao i mnogih ranijih, s katedrale Sv. Stjepana ispaljene rakete u nadi da će ih vidjeti njihovi spasitelji. Ovog puta, međutim, s Kahlenberga je stigao odgovor. Nebo iznad brda također su obasjale rakete, dajući nadu opsjednutim Bečanima, koje su i pored toga čekala dodatna iskušenja. Kara Mustafa je ponovno aktivirao svoje minere, pripremajući se da zada konačni udarac gradu. Mina je eksplodirala i raznijela veći dio Löbel bastiona, gdje je ponovno došlo do borbi prsa u prsa. Čak je i najoptimističnijim braniteljima u tim trenucima situacija izgledala beznadežna. Beč je mogao pasti u bilo kojem trenutku.

Opsada Beča deveti dio

Kretanje kršćanskih vojski preko Wienerwalda. Između Kahlenberga i Beča smješteno je nekoliko naselja, Nussdorf, Heiligenstadt, Unterdöbling i Oberdöbling, na brdovitom terenu prošaranom šumom i vinogradima.

Pomoć je stizala, ali ne tako brzo kako je Starhemberg u tim teškim trenucima sigurno želio. Lotarinški je 10. rujna razdvojio svoje snage i rasporedio ih oko i preko Kahlenberga. Brdo je ondje postalo strmo i prekriveno gustom šumom pa se, dodatno opterećena topništvom, vojska prilično namučila u svladavanju uspona i prepreka. Sljedećeg dana Lotarinški se osmjelio na prvi napad na neprijateljske položaje. Oko dva sata iza ponoći poslao je pojačanje Heissleru (među kojima je bio i mladi princ Eugen Savojski), s kojima je ovaj napao Osmanlije koji su se utvrdili blizu ruševina starog samostana nedaleko od Leopoldsberga, najsjevernijeg vrha Wienerwalda. Iznenadivši ih, uspjeli su svladati osmanske vojnike i zauzeti brdo.

Veliki vezir doznao je za ove događaje, no nije učinio ništa konkretno kako bi se suočio s napadom koji je mogao očekivati svakog trenutka. Smatrao je da će biti dovoljno da  konjicu pošalje u susret neprijatelju, dok pješaštvo mora s obnovljenom snagom i brzinom nastaviti s opsadom. Između Kahlenberga i Beča smješteno je nekoliko naselja, Nussdorf, Heiligenstadt, Unterdöbling i Oberdöbling, na brdovitom terenu prošaranom šumom i vinogradima. Ovdje je Kara Mustafa, postavio obrambene položaje, povjerivši ih iskusnim pašama Kara Mehmedu i Ibrahimu. Kara Mehmed, paša od Diyarbakira, zauzeo je položaj kod Nussdorfa, uz samu obalu Dunava, a Ibrahim, budimski paša, stao je na lijevo krilo.

Spuštanje preko brda pokazalo se gotovo većim izazovom nego uspon, posebno za poljsku konjicu, no bio je uspješan. Lotarinški i Sobjeski uskoro su imali otvoren pogled na grad te njegovu okolicu. Već sam pogled na razmještaj osmanske vojske uvjerio ih je da se veliki vezir nije adekvatno pripremio za njihov dolazak, no isto tako, prepreke koje su onemogućavale brz i iznenadni napad. Ideju o izravnom jurišu s brda na osmanske položaje Sobjeski je odmah odbacio ugledavši za to posve nepovoljan teren, nimalo sličan onom ravnom i čistom prostoru kakav je vidio na dostupnima zemljovidima. Situacija je zahtijevala drukčiji pristup, pa je zatražio od Lotarinškog dio pješaštva koji bi štitio bokove njegovih husara, usporenih postojećim terenom. Do kasno u noć poljski kralj pisao je dugo i opsežno pismo svojoj voljenoj supruzi, koju je i inače redovito obavještavao o tijeku ovog rata, u kojem je iznio svoje planove te izrazio nade i strahovanja, da bi se u zoru 12. rujna pridružio ostalim zapovjednicima. U 5 sati ujutro objavljen je pokret vojske prema položajima Kara Mustafe.

Opsada Beča deveti dio

Pogled na Kahlenberg (suvremena grafika). Spuštanje preko brda pokazalo se gotovo većim izazovom nego uspon, posebno za poljsku konjicu, no bio je uspješan

Na čelu napada, noseći bijelu zastavu s crvenim križem, nastupali su Karlovi vojnici. Osmansko topništvo ih je zasulo projektilima, no oni su nastavili kretati se prema Nussdorfu. Vojvoda je smatrao da idu prebrzo pa je poslao naredbu da stanu i sačekaju ostatak vojske koja je još zaostajala. Jedan od turskih očevidaca, promatrajući prizor, zapisao je kako je dolazak neprijatelja izgledao kao provala katrana. Iako im nije uspio pokušaj da okruže Kara Mustafinu vojsku, uspjeli su zauzeti položaj na Nussbergu. Postavljeni su topovi i carsko topništvo uskoro je odgovorilo na osmansko bombardiranje. Iznenađeni žarom ovih boraca, koji nisu uzmicali, zazivajući Isusa i Mariju, Turci su se počeli polagano povlačiti. Princ Eugen je boreći se među dragunima Ludwiga Badenskog, pregazio naselja Währing i Döbling, stigavši do Nussdorfa, gdje je skupa sa štajerskim dragunskim pukovnijama jurišao na osmanske topove. Paša od Diyarbakira do podneva je poduzimao pet napada na nadirućeg neprijatelja, no bez uspjeha. Borba je bila toliko žestoka da su se u jednom trenutku sama pukovnija i dvojica vojskovođa našli u smrtnoj opasnosti, no istu je pravovremenom reakcijom, poslavši pojačanje, otklonio Ludwigov ujak Hermann. Otpor paše Ibrahima brzo su slomili dragunski odredi boreći se bez konja i tjerajući osmansku vojsku na istok, prema naselju Heiligenstadt. Uočivši ozbiljnost situacije, sam se veliki vezir Kara Mustafa priključio borbi, zauzevši sa svojom tjelesnom stražom središnji položaj, poznat kao Türkenschanz, ponosno zabivši posred tabora Prorokovu zastavu.

Oko jedanaest sati prije podne, šest sati po početku bitke, na poprište su stigli i Poljaci.  Tabor velikog vezira je bio posve nebranjen i otvoren napadu sa svih strana, tako da su se Lotarinški i Sobjeski dogovorili da vojvoda napadne Türkenschanz, dok je poljski kralj zauzeo položaje na desnom krilu. U borbu su nakon podneva ušli najbolji odredi koje je Kara Mustafa imao, no bila je očita njegova dezorijentiranost i gubitak koordinacije s drugim pašama. Habsburške snage napadale su s jedne točke, izbornik Joihann Georg sa svojim Sasima, pješaštvom i kirasirima, druge, dok se Sobjeski pripremao na udar s treće strane. Međutim grad je i dalje bio odsječen, okružen osmanskim snagama.

Oko jedan iza podneva počeo je pokret Poljaka. Kralj u sredini, njemu zdesna Jablonowski, dok je Sienawski bio na lijevom krilu; ispred njihovih konja nastupalo je pješaštvo i 28 topova. Trebalo im je nekih sat vremena kako bi savladali teško prohodan teren. Konji su lomili noge, topovi zapinjali na udubinama i brdima, no oko dva sata popodne cijela poljska vojska bila je na ravnom terenu, uredno posložena u bojni red. Odredi spahija pokušavali su omesti Sobjeskog u ovoj teškoj završnici priprema, pa je tek oko četiri sata sve bilo spremno za konačan juriš. Promatrajući sa svog utvrđenog položaja redove Poljaka spremnih za borbu, osobito zastrašujuća krila njihovih husara, Kara Mustafa je znao da mu prijeti uništenje, no nije imao nikakvog drugog plana kako bi to spriječio osim da pokuša napasti prvi i tako neprijatelju poremeti planove. Još uvijek se nadao da će mu poći za rukom zauzeti grad prije nego što dođe do najgoreg scenarija.

Sobjeski i Lotarinški ipak su se još premišljali oko toga trebaju li napasti ili čekati. Postigli su u jednom danu više nego što su očekivali da je moguće i sad su morali razmatrati mogućnosti. Oklijevanje nije trajalo dugo, jer, pored prilike koju nije valjalo propustiti, generali i vojnici tražili su da se ide do kraja i potpune pobjede. Habsburške i saske postrojbe krenule su prve i zauzele oko pet sati popodne naselje Döbling, a zatim je uslijedio prvi od niza juriša poljske konjice na srce osmanskog tabora, gdje su se okupile spahije i veći dio topova. Prema stihovima pjesnika Rakowskog iz 1674., ovako je izgledao husarski napad u punom trku:

“Iznad glave konja svoje koplje digni; jurišaj pravo, životinju hitru pod sobom nagnaj mamuzom i ciljaj neprijatelja grlo.”

Opsada Beča deveti dio

Juriš poljskih husara (Osprey, Campaign 191, Simon Millar i Peter Dennis). Husari su, polomivši svoja koplja u prvom udaru, odbacili njihove ostatke i posegnuvši za teškim sabljama, progonili i ubijali posljednje ostatke osmanske vojske koja je bila u paničnom bijegu.

Veliki vezir dotad je napustio Türkenschanz i noseći Prorokovu zastavu, potražio utočište dalje od borbe, bliže svom zapovjednom šatoru. Vidjevši njegovo povlačenje, njegova vojska također uzmiče i bježi. Sobjeski se oko šest sati uvečer priprema za još jedan juriš kojim će nanijeti coup de grace  velikom veziru i njegovom ratnom stroju. Do tada je veći dio njih bio u bijegu i tek se pogreškom našao na putu poljskoj konjici, pokušavajući pobjeći s bojišta. Kara Mustafa izgubio je gotovo cijelu svoju gardu i povlačio se sa šačicom ljudi. Jedino što mu je preostalo bilo je da sačuva sebe, a time i Zastavu od zarobljavanja, što bi bila sramota neusporediva čak i sa sramotom ovakvog potpunog poraza koji je doživio. Posljednja zapovijed koju je dao svojim ljudima bila je da napuste opsadu i unište sve od vrijednosti iza sebe. Husari su, polomivši svoja koplja u prvom udaru, odbacili njihove ostatke i posegnuvši za teškim sabljama, progonili i ubijali posljednje ostatke njegove vojske koja je bila u paničnom bijegu.

Do 10 sati navečer sve je bilo gotovo. Preživjeli neprijatelji okrenuli su leđa “zlatnoj jabuci” i pohrlili prema osmanskoj Ugarskoj u potrazi za spasom nakon jedne od najvećih vojnih katastrofa Osmanskog Carstva u njegovoj povijesti. Markgrof Ludwig Badenski i njegov mladi rođak Eugen Savojski bili su prvi od osloboditelja čiji je ulazak u Beč pozdravljen s radošću i oduševljenjem. Poljski kralj ostao je još neko vrijeme izvan grada u slučaju da se Osmanlije vrate, no, niti tada niti ubuduće, oni se nikada više neće približiti Beču kao tog sudbonosnog ljeta 1683. godine.

Siniša Đuričić

 

Literatura:

  • John Stoye, The siege of Vienna (New York, 2006)
  • Joseph Hammer, Geschichte des Osmanischen Reiches, 10 sv. (Pest, 1830)
  • Onno Klopp, Das Jahr 1683 und der folgende grosse Türkenkrieg bis zum Frieden von Carlowitz 1699 (Graz, 1882.)
  • Andrew Wheatcroft, Habsburgs, Ottomans and the Battle for Europe (New York, 2009)
  • Derek Mckay, Eugen von Savoyen, Feldherr dreier Kaiser (Wien, 1979)
  • Karl Toifel, Die Türken vor Wien im Jahre 1683 (Leipzig, Prag, 1883)
  • Wilhelm Schreiber, Max Emanuel, Kurfürst von Bayern (München, 1861)
  • Rhoads Murphey, Ottoman Warfare 1500 – 1700 (London, 2001)
  • Brian L. Davies, Warfare in Eastern Europe 1500 – 1800 (Leiden, Boston, 2012)
  • Victor Renner, Wien im Jahre 1683 (Wien, 1883)
  • Suraiya N. Faroqhi, The Cambridge History of Turkey, volume 3 (Cambridge University Press, London, 2006)
  • G. N. Clark, J. R. M. Butler, J. P. T. Bury, The New Cambridge Modern History: The Ascendancy of France 1648-88 (Cambridge University Press, London, 1961)
  • Simon Millar, Vienna 1683, Christian Europe repels the Ottomans, Osprey Campaign 191 (Oxford, 2008)

 

spacer

Leave a reply