Svi za jednog, jedan za sve: Francuski kraljevski mušketiri

Tijekom opsade Maastrichta 1673. godine, jednog u nizu događaja koji su obilježili francusko-nizozemski rat (1672.-1678.), poginuo je Charles Ogier de Batz de Castelmore, poznatiji kao grof d’Artagnan. Njegovo ime kao jednog od četiri slavna mušketira učinio je besmrtnim francuski romanopisac Alexandre Dumas; međutim, čini se kako niti povijesni d’Artagnan nije zaostajao u svojim pothvatima.

Već se krajem 17. stoljeća pojavila jedna d’Artagnanova biografija, koja je zapravo poslužila kao predložak Dumasu za njegov roman. Izvjesni Gatien Courtiz de Sandras, koji je u kraljevskim mušketirima služio do 1688. godine, nakon umirovljenja počeo se baviti pisanjem životopisa javnih osoba iz visokog francuskog društva. 1700. objavio je d’Artagnanove memoare, kojeg je posve sigurno poznavao u mladosti, pa je u njima sigurno bilo i dosta istine. To je možda i razlog zbog kojeg je uhićen 1702. kad se iz Amsterdama vratio u Pariz. Nakon njegove smrti 1712. slavni kraljev mušketir ostao je gotovo zaboravljen gotovo stoljeće i pol, kad je 1844. Dumas objavio svoj prvi roman Tri mušketira, nakon čega su uslijedili i ostali naslovi te prevedeni na engleski postigli međunarodni uspjeh.

Francuski kraljevski mušketiri

D’Artagnan na Dumasovu spomeniku u Parizu. Njegovo ime kao jednog od četiri slavna mušketira učinio je besmrtnim francuski romanopisac Alexandre Dumas.

Život i karijera povijesnog kapetana d’Artagnana može se pratiti od 1633., kad je kao mladić počeo služiti u kraljevim mušketirima. Nakon toga spominje ga se kao “gospodina” u službi kardinala Mazarina, osobito za vrijeme Fronde, ustanka plemića protiv kraljeve i kardinalove vlasti. Mladi Louis XIV. nagradio ga je za odanost i postavio na istaknuto mjesto u svojoj gardi, kojoj je sam praktično zapovijedao od 1667. Na tom mjestu ostao je sve do sudbonosnog 25. lipnja 1673., kad je pao u prvim redovima u jurišu na mastriške zidine. Književni likovi ostalih mušketira također se temelje na stvarnim povijesnim osobama i kraljevskim mušketirima. Tako je Porthos zapravo bio Isaac de Porthau (1617. – 1702.), čovjek koji je spomenut 1642. kao član kraljevskih mušketira, no u kojima je služio dosta kratko. Athos, odnosno Armand de Sillegue d’Athos d’Autevielle, rođen je 1615., umro je 1643. od rana koje je zadobio u dvoboju, nakon samo dvije godine u kraljevoj službi. Posljednji od slavne četvorke, Aramis, pravim imenom Rene d’Aramis de Vannes, rođen oko 1620., bio je kraljev mušketir između 1641. i 1646.

Zgode i nezgode slavnih mušketira opisane u romanu postale su i dio popularne kulture, posebno preko holivudskih filmova, od pedesetih godina naovamo. Međutim, što je s pravim francuskim kraljevim mušketirima? Kako je izgledao njihov život? Je li doista bio ispunjen pijančevanjem i ljubavnim avanturama, uzbudljivim dvobojima s Reichelieuovim i Mazarinovim stražarima i herojskim djelima za obranu časti i imena kraljice protiv spletaka dvojice zlih kardinala?

Za vrijeme vladavine Louisa XIII. (1610. – 1643.) Francuska se nalazila u svom polaganom usponu, što je podrazumijevalo i početak stvaranja veće vojske. Iako je ona u Louisevo vrijeme činila brojku od 50 000 ljudi, njezin broj je stalno bio u porastu, a višestruko će porasti za vladavine njegovog sina (oko 1700 Francuska je imala blizu 450 000 vojnika). Elitne postrojbe francuske vojske, njezinu kremu, činili su odredi kraljevske garde različitih namjena i rodova, obuhvaćeni pod jednim imenom, Maison du Roi. U ove odrede spadali su i kraljevski mušketiri. Godine 1622., kada je kralj, u potrebi slanja vojske kako bi smirila pobune u južnom dijelu njegova kraljevstva, poslao i svoje stražare, koji su dotad bili naoružani karabinima (puškama manje cijevi i dometa od standardne muškete), te ih naoružao mušketama. Tako su nastali Mousqetaires du Roi. Nakon smirivanja pobune njihove su prve zadaće bile čuvanje kraljevske rezidencije Louvres. Louis je toliko bio oduševljan svojom novom gardom da se 1634. osobno proglasio njihovim kapetanom, dok je grof de Treville bio odmah do njega u lancu zapovijedanja. Smrću Louisa XIII. u svibnju 1643., izgubivši svog zaštitnika, kraljevske mušketare uskoro je raspustio kardinal Mazarin, nakon što je Treville odbio predati komandu njegovu nećaku, vojvodi od Neversa.

Francuski kraljevski mušketiri

Obuka novaka (Osprey Warrior 168, René Chartrand i Graham Turner). Novak je morao svladati jahanje, rukovanje vatrenim i hladnim oružjem, pri tom vodeći računa o besprijekornom stanju svoje opreme i naoružanja, kao i dostojanstvenoj pojavi.

Novaci za odrede kraljevskih mušketira obično su dolazili iz provincije i bili sinovi sitnih ili osiromašenih plemića. U vrijeme Louisa XIV. i Louisa XV. pravila su nalagala da bude najmanje 16 godina star i da zna rukovati vatrenim oružjem, kao i da je poželjno da je novak plemić, gospodin, koji može sam sebe sebe uzdržavati. Dumasov d’Artagnan po dolasku u Pariz predaju kapetanu Trevilleu pismo preporuke od svog oca, što je također bio važan preduvjet da se nekom odobri služba. Kasnije će postati praksa da sinovi mušketira budu uobičajeni regruti, kao i da služba u mušketirima daje pravo veteranu da zatraži pismenu potvrdu plemstva.

Obuka kraljevih mušketira biola je vrlo stroga i naporna. Novak je morao svladati jahanje, rukovanje vatrenim i hladnim oružjem, pri tom vodeći računa o besprijekornom stanju svoje opreme i naoružanja, kao i dostojanstvenoj pojavi. Louis XIV. bio je osobito strog po tim pitanjim i zahtijevao je savršenu urednost i disciplinu od svojih mušketira, s kojima je rado vježbao i paradirao. Osim toga, pošto je obučavanje kraljevskih mušketira predstavljalo jedan vid vojne akademije, usavršavane kroz dulje vrijeme, kadeti su pohađali predavanja iz književnosti, povijesti, glazbe, umjetnosti te umijeća ratovanja. Nakon dvije godine službe u odredima kraljevskih mušketira,  smatralo se da je polaznik stekao dovoljno iskustva da mu se dopusti kupnja čina kapetana (kupnja časničkih položaja je u ono vrijeme bila uobičajena norma za mlade plemiće) ili da mu se ista dodijeli u ime vještina i sposobnosti kojima je kompenzirao svoje slabije imovinsko stanje.

Prošlo je deset godina nakon raspuštanja kraljevskih mušketira kad ih je kralj ponovno oformio, u siječnju 1657., dodijelivši zapovjedništvo vojvodi od Neversa. Tri godine kasnije kardinal Mazarin raspustio je svoju osobnu gardu pa ju je Louis XIV. pridodao svojim mušketirima, a do 1663. njihov je broj povećan na 300 ljudi. Uskoro su organizirani u dvije satnije: prvu su činili stariji mušketiri, nazvani po boji svojih konja sivi (mousqetaires gris), dok je druga bila poznata kao mali mušketiri (petits) ili crni (noirs), opet prema boji konja. Kad je kraljev brat, vojovoda od Burgundije, 1680. izrazio želju da se pridruži mušketirima, nastalo je nadmetanje između dvije satnije oko toga kojoj će vojvoda postati član. Kralj je to razriješio davši bratu dozvolu da postane članom obje satnije, kako ne bi uvrijedio nijednu drukčijim izborom.

Francuski kraljevski mušketiri

Dvoboji mušketira sa stražom kardinala Richelieua (Osprey Warrior 168, René Chartrand i Graham Turner). Opisi uzbudljivih uličnih obračuna kraljevskih mušketira i Richelieuovih stražara nisu daleko od istine, iako su bile više odraz kompetitivnosti i ponekih pijanih svađa, nego stvarnog neprijateljstva.

Iako je većina mušketira ostala u Parizu, od 1682. brojni su premješteni u Versailles, gdje su čuvali kralja i pratili ga pri njegovim izlascima i vojnim kampanjama. U tim okolnostima dvije satnije mušketira bile su pojačavane dodatnim ljudima, što je bila izvrsna prilika za mlade plemiće da barem privremeno postanu dio ove elite. S druge strane, časnički položaji u njima bili su prilično skupi pa su iznosi bili takvi da su ih i ljudi plemenitog roda jedva mogli priuštiti.

Mušketiri koji su se nalazili u Parizu imali su smještaj primjeren svom statusu i položaju, što je podrazumijevalo i sluge. Dok su ranije bili smješteni po kućama i gostionicama u blizini Louvrea, u vrijeme Louisa XIV. za njih su izgrađeni posebni stambeni objekti, “hoteli”. Svaki mušketir imao je svoju sobu, koja je imala grijanje, no za svaki izlazak morao je tražiti dozvolu od svog nadređenog časnika. Za vrijeme rata, boravili su u privatnim kućama što im je bilo osigurano prema kraljevu nalogu, kojeg se domaćini nisu uvijek držali do slova, pa je znalo doći do prigovora mušketira zbog kvalitete smještaja. Plaća kraljevskog mušketira također je bila daleko viša od plaće običnog vojnika, gotovo deset puta, a imali su pravo i na dnevna primanja kruha, mesa i vina. To je njihov život činilo i prilično bezbrižnim kad nisu bili na dužnosti, pa Dumasov opis njihovih svađa, pijanki i dvoboja nije daleko od istine. Istina, kardinal Richelieu je još 1626. zabranio dvoboje pod prijetnjom gubitka imovine, no to nije spriječilo da se oni održavaju i dalje, ali u tajnosti. Poznato je je da je mušketir Athos 1643. podlegao od rana koje je zadobio u dvoboju. Također, opisi uzbudljivih uličnih obračuna kraljevskih mušketira i Richelieuovih stražara nisu daleko od istine, iako su bile više odraz kompetitivnosti i ponekih pijanih svađa, nego stvarnog neprijateljstva. Dvoboje je konačno zabranio i iskorijenio kao praksu na ulicama Pariza Louis XIV. nizom edikta koje je izdao od 1655. godine.

Kraljevski su mušketiri bili prepoznatljivi, kako u svoje vrijeme, tako i u modernoj popularnoj kulturi, preko knjiga, filmova, stripova i dr. po svojim plavim odorama ukrašenima križem na prsima, leđima i rukavima. Tzv. cassock, kako se naziva vrsta tunike koju su nosili kraljevski mušketiri, inače je bio odjevni predmet koji je u raznim varijantama bio popularan tijekom većeg dijela 17. stoljeća. U opisu iz 1657. godine cassock je bio plav, ukrašen srebrnim križevima, obrubljenih plamenom u sredini i zlatnim ljiljanima, a šeširi široka oboda ukrašeni raznobojnim perjem.

Francuski kraljevski mušketiri

Louis XIV. odobrava nove odore 1688. godine (Osprey Warrior 168, René Chartrand i Graham Turner). U opisu iz 1657. godine cassock je bio plav, ukrašen srebrnim križevima, obrubljenih plamenom u sredini i zlatnim ljiljanima, a šeširi široka oboda ukrašeni raznobojnim perjem. 1688. Louis XIV. odredio je da se ta vrsta tunike zamijeni vrstom kaputa bez rukava (soubreveste).

Cassock je u početku bio dosta dug i sezao do butina da bi se vremenom skraćivao. 1688. Louis XIV. odredio je da se ta vrsta tunike zamijeni vrstom kaputa bez rukava (soubreveste). Kaput je imao križeve na leđima i prsima; prva satnija imala je oko križa tri narančasta plamena, a druga samo dva i takav je ostao u uporabi sve do 1776. godine. Ispod soubrevest često se nosio prsni oklop radi zaštite, kojim je mušketir opremljen na kraljev trošak što je vrijedilo i za ostatak opreme. To je podrazumijevalo i naoružanje. Iako je standardna oprema, po kojoj su dobili ime, bila mušketa, ona se više koristila za parade, dok su se u ratu i dalje koristili karabini. Na kraju, iako ne i najmanje bitno, mušketir je nezamisliv bez mača. U početku su to bili rapiri, ravni mačevi tanke oštrice s bogato ukrašenim štitnikom oko drške, koji je obuhvaćao gotovo cijeli dlan. Kasnije je došlo do promjena, pa je rapir zamijenjen mačem šire oštrice i štitnikom koji je bio puno jednostavniji, u obliku luka. Uvođenjem bajuneta u širu uporabu mušketiri su također bili opremljeni i ovom inovacijom.

Budući da su kraljevi mušketiri nastali u vremenu potrebe organiziranije vojne postrojbe na koju se kralj mogao osloniti u gušenju pobune, oni su nastavili sudjelovati u ratovima tijekom 17. i 18. stoljeća. Vatreno krštenje, u kojem su po prvi put imali prigodu pokazati svoju hrabrost i vještinu, bilo je gušenje protestantske pobune. 1627. uključeni su u opsadu pobunjeničkog uporišta La Rochellea, a dvije godine kasnije razbili su blokadu savojskog vojvode jurišom na utvrdu kod Pas de Suze. Nakon raspuštanja i ponovnog formiranja 1657., kraljevski mušketiri sudjelovali su u ratu sa Španjolskom, završenom 1659. Sudjelovali su i u svim opsadama u Devolucijskom ratu (1667. -1668.), a potom i već spomenutom ratu s Nizozemskom. Tad još vrlo mladi John Churchill, budući vojvoda od Marlborougha, imao je priliku svjedočiti hrabrosti kapetana d’Artagnana, osobito kod Maastrichta. Engleski očevidac, lord Arlington, ovako ga je opisao:

“Ondje je bio i gospodin d’Artagnan sa svojim mušketirima, koji se ponio vrlo hrabro. Ovaj gospodin uživao je veliku reputaciju u francuskoj vojsci, uvjeravao je vojvodu (Monmoutha) da ne idu tuda, no pošto ga se nije slušalo, ovaj gospodin pošao je s njim, no u prolasku tim uskim mjestom (d’Artagnan) je ubijen metkom u glavu….”

Mušketiri su odigrali i ključnu ulogu u jurišu na grad Valenciennes u Flandriji 1677. godine. Završetkom ovog rata uslijedio je kratak period mira, a potom su mušketiri ponovno pošli na bojno polje u ratu augsburške lige (1688. – 1697.) te duljem i daleko više iscrpljujućem ratu za španjolsko nasljeđe (1701. – 1714.) Katastrofu za katastrofom koju su doživljavale francuske vojske za vrijeme tog rata (Blenheim, Ramillies, Oudenaarde i dr.), najviše krivnjom nesposobnih francuskih generala, nije mogla spriječiti ni hrabrost i požrtvovnost kraljevskih mušketira, kojima je ovo bilo zacijelo najteže razdoblje. Ratovima u 18. stoljeću ponovno su opravdali svoju reputaciju pouzdane i neustrašive vojne sile i u tom kontekstu treba posebno naglasiti njihov doprinos francuskoj pobjedi kod Fontenoya 1745., vođenom za vrije rata za austrijsko nasljeđe. Posljednji rat u kojem su sudjelovali bio je Sedmogodišnji rat (1756. – 1763.), u kojem pak nisu odigrali neku značajniju ulogu i koji je po svim mjerilima završio vrlo loše po Francusku.

Francuski kraljevski mušketiri

Kraljevski mušketiri, 1660. – 1814. Po posljednji put, u novim odorama i raskošnim kacigama, svečano su paradirali Parizom 21. siječnja 1815., prema želji Louisa XVIII.

1775. dvije satnije kraljevskih mušketira su raspuštene i nije ih bilo sve do restauracije monarhije nakon Napoleonova poraza. Nostalgija za institucijama Ancien Régime-a dovela je do toga da se mušketiri ponovno vrate u aktivnu službu. U novim odorama i raskošnim kacigama svečano su paradirali Parizom 21. siječnja 1815., prema želji Louisa XVIII. Uskrsavanje odreda bilo je kratkotrajno jer se Napoleon uskoro vratio iz progonstva, a kralj s mušketirima napustio zemlju. Konačnim Napoleonovim porazom kod Waterlooa legendarni mušketiri su obnovljeni, no ne zadugo. Javno nezadovoljstvo visokom cijenom izdržavanja vojnih odreda koji nisu imali nikakvu praktičnu korist osim paradne i tradicionalne prislilo je kralja da još iste godine konačno i definitivno ukine kraljevske mušketire. Tako je ugasla zvijezda stvarne kreme francuske vojske u vrijeme njezinog najvećeg sjaja, da bi se preselila u knjige Alexandra Dumasa kroz likove slavne četvorke neustrašivih boraca za pravdu, koji su svi za jednog i jedan za sve: D’Artagnana, Porthosa, Aramisa i Athosa.

Siniša Đuričić

 

Literatura:

  • G. N. Clark, J. R. M. Butler, J. P. T. Bury, The New Cambridge Modern History: The Ascendancy of France 1648-88 (Cambridge University Press, London, 1961)
  • Rene Chartrand, French Musketeer 1622–1775, Osprey Warrior 168 (Oxford, 2013)
  • James Breck Perkins, France under Mazarin (London, New York, 1886)
  • René Chartrand, Louis XIV’s Army, Men-at-Arms 203 (Oxford, 1988)

     

spacer

Leave a reply