Bitka kod Boyne 1690.

Gotovo tri stoljeća niti jedan engleski vladar nije nogom stupio na irsko tlo, sve do 12. ožujka 1689., kad se kod Kinsalea iskrcao James II. sa svojim malobrojnim pristašama. Pravno i legalno, on više nije bio kralj jer je, primoran na abdikaciju, otišao u egzil u Francusku godinu dana ranije. Louis XIV. primio ga je na svoj dvor, ukazujući mu sve počasti koje su mu pripadale kao legitimnom engleskom monarhu, uz obećanje da će mu pomoći povratiti krunu kad se za to stvore povoljne političke prilike. James je čekao i na porast podrške u Engleskoj, gdje su se već počeli pokazivati znaci nezadovoljstva novim vladarom.

Bitka kod Boyne 1690

James II. Stuart (1633. -1701.) James, napušten od svih dotadašnjih prijatelja i pristaša, otišao je u Francusku sa svojim vanbračnim sinom, vojvodom od Berwicka, omogućivši da “slavna revolucija” prođe bez prolijevanja krvi.

Sve je, naime, počelo 1685. godine, smrću Jamesova brata, kralja Charlesa II. Charles je bio praktičan i racionalan vladar koji se, iako je pamtio strahote građanskog rata, smaknuće njegova oca Charlesa I. nakon uspjeha pobune parlamenta koju je predvodio Oliver Cromwell te svoje i bratovo progonstvo, trudio održati krhki kompromis između rojalističkih (uglavnom katolika i pristaša dinastije Stuart) i parlamentarnih struja (protestanti, bivši cromwellovci, iako je među njima bilo onih koji nisu nužno bili na strani Cromwella niti odobravali njegovu politiku), te nije otvoreno podržavao zahtjeve katolika niti mijenjao zakone u njihovu korist. Charles II. je bio kritiziran zbog svoje profrancuske politike, koja mu je donosila materijalnu korist u vremenu kad je njegova ovisnost od parlamenta značila da su mu u svakom trenutku mogla biti uskraćena sredstva koja bi od njega tražio. S druge pak strane, njegov brat James bio je drukčije prirode, bio je posvećen katolik i teško je podnosio bratovu popustljivost prema protestantima. Samo ga je poslušnost prema starijemu bratu spriječila da se otvoreno usprotivi braku njegove najstarije kćeri Mary s Williamom od Orangea, stadtholderom od Nizozemske i jednim od najzapaženijih europskih protestantskih vladara. Taj će brak, kako će se vrlo brzo pokazati, imati dalekosežne posljedice ne samo po Stuarte i Englesku, nego i Europu uopće. Charles je njime želio osigurati prijestolje od katoličkih pretenzija, budući da je Mary bila njegova jedina nasljednica, nakon Jamesa. S druge strane, William, stalno pod prijetnjom od strane Louisa XIV., nadao se da će time steći saveznika u diplomatskom nadmetanju s Francuskom. Kad je Louis XIV. s vojskom 1680. upao na njegove posjede u Orangeu, Williamu je postalo jasno da se u predstojećoj borbi može osloniti jedino na sebe i svoje diplomatske veze, pa se trudio iskoristiti svaku priliku koja mu se pružila kako bi naštetio francuskom kralju i omeo njegove ekspanzionističke planove. Na ruku mu je išlo i to da je u Engleskoj poraslo nezadovoljstvo vladavinom Jamesa II. pa su signali da dolazi vrijeme da William preuzme prijestolje u ime svoje supruge postajali sve jači. Iako se Jamesu u lipnju 1688. rodio dugo očekivani nasljednik, vladalo je opće uvjerenje da se radilo o prevari. Na krilima “protestantskog vjetra” William se iskrcao u Engleskoj i zaputio prema Londonu; James, napušten od svih dotadašnjih prijatelja i pristaša (među njima i Johna Churchilla, koji je brzo zaboravio koliko mu je dugovao), otišao je u Francusku sa svojim vanbračnim sinom, vojvodom od Berwicka, omogućivši da “slavna revolucija” prođe bez prolijevanja krvi.

Sada, u ožujku 1689., dok je u Europi buktio novi rat koalicije europskih država ujedinjenih protiv Francuske, Louis XIV. trebao je diverziju kojom bi istodobno odvratio pozornost Engleske i Nizozemske (Ujedinjene Provincije) od kontinenta, pa je Jamesu dao suglasnost, kao i vojsku te potrebna sredstva, da započne svoj rat za povratak prijestolja. Ovaj je izabrao Irsku za poprište svog pokušaja povratka prijestolja. Jakobitska potpora prognanom kralju ovdje je bila posebno snažna, budući da su Irci bili nezadovoljni načinom na koji se nova vlada odnosila prema njihovim zahtjevima. Lord Tyrconnel, kojem je James još dok je bio kralj dao ovlasti u Irskoj kroz titulu maršala, okupljao je u Dublinu vojsku. Čim se pronijela vijest da se stari kralj vratio, sjeverni protestantski dijelovi Irske stali su na Williamovu stranu i počeli protjerivati garnizone koje je ondje postavio Tyrconnel. Glavno protestantsko uporište bio je Derry, kojeg su u travnju okružile snage Richarda Hamiltona, kojem je Tyrconnel dao čin generala i postavio na čelo svoje vojske. Hamilton je već ponudio uvjete predaje kad se ispred zidina pojavio James i zatražio predaju grada. Branitelji su to odbili i zapucali, pa je opsada nastavljena sve do kraja srpnja, kad su jakobitske snage odustale od zauzimanja Derryja.

Bitka kod Boyne 1690

William III. (1650. -1702.) William je bio vrlo nepovjerljiv prema svojim engleskim podanicima pribojavajući se da mu mogu okrenuti leđa i vratiti se Stuartima čim im okolnosti dopuste, pa se oslanjao na vlastite časnike i vojsku.

Istodobno, Tyrconnel je na zapadu Irske pokušavao očistiti protestantske enklave, no ni ovdje nije bilo značajnijeg pomaka. Sukobi u kojima su sudjelovale manje grupe suprotstavljenih vojski, nadmećući se za komad teritorija ili pokoju utvrdu, značilo je za Jamesa samo gubljenje dragocjenog vremena i raspršivanje snaga koje je trebao za stvarni obračun koji je trebao ukoro započeti. Doista, sa značajnim kašnjenjem, stigao je Williamov odgovor – njegova vojska iskrcala se u Bangor Bayu (nedaleko od Belfasta) 18. kolovoza. Vojvoda od Schomberga, 75-godišnji veteran brojnih ratova, predvodio je vojsku od 22 000 ljudi. Ovakvim je izborom bio razočaran Marlborough, koji je smatrao da je svojim postupcima zavrijedio povjerenje novog vladara. William je, međutim, bio vrlo nepovjerljiv prema svojim engleskim podanicima pribojavajući se da mu mogu okrenuti leđa i vratiti se Stuartima čim im okolnosti dopuste, pa se oslanjao na vlastite časnike i vojsku. Zato je Churchilla poslao u Flandriju, a svoje najbolje nizozemske postrojbe u Irsku radi gušenja pobune.

Francuski savjetnici nagovarali su Jamesa da se povuče na zapad Irske, no njega je privlačio Dublin. Berwicka je poslao da uspori Schomberga i ovaj je veći dio jeseni te godine proveo u uništavanju mostova i cesta koje bi mogle poslužiti Williamovu generalu. Sve to nije ga ipak spriječilo da preuzme kontrolu nad Ulsterom i utvrdi se ondje gdje ga se James još nije usudio otvoreno napasti. Nastao je period određenog primirja, u kojem su obje strane pripremale svoje potez. Dok je previše pouzdani James već obećavao pomoć svojim pristašama u Škotskoj, nadajući se da će nepopularnost Nizozemca uvući sve otoke u pobunu, William je u siječnju 1690. objavio parlamentu svoju namjeru da osobno ode u Irsku kako bi okončao jakobitsku avanturu.

Dolaskom proljeća Schomberg je učinio prvi korak. 12. svibnja predana mu je utvrda Charlemont i James je morao razmatrati opcije kojima bi ga spriječio da prodre dalje na jug, izvan Ulstera. Međutim, njegove brige tek su se trebale uvećati. U lipnju 1690., dok su njihove vojske stajale gotovo nasuprot jedna drugoj, kralj William stigao je u Irsku s 15 000 vojnika. Njegov plan bio je iskoristiti brojčanu nadmoć svojih snaga, marširati na jug i zauzeti Dublin, čime bi slomio kralježnicu pobune i prisilio Jamesa da se vrati odakle je došao. Jedina nada jakobita da ga zaustave bio je da pripreme zasjedu njegovoj vojsci u Moyry klancu. Mjesto je imalo savršen položaj u kojem su mogli nanijeti značajne gubitke Williamu i spriječiti njegov marš prema Dublinu. Jamesa je ipak protiv toga savjetovao zapovjednik francuskog kontingenta, vojvoda od Lauzuna, koji je, brinući se za sigurnost vlastitih ljudi, smatrao da čak i uspjehom ove zasjede nemaju dovoljno ljudi da zaustave neprijatelja ako se odluči za dodatan udar s boka. Iako ne posve, de Lauzunova strahovanja su se ostvarila, zasjeda je postavljena loše, napad je bio preuranjen, a učinak beznačajan. William se uspio probiti preko Moyrya i sad ga je od Dublina dijelila samo rijeka Boyna. Između 29. i 30. lipnja James je prešao rijeku i utaborio se kod mjesta Drogheda. Nešto kasnije, na sjevernu obalu Boyne stigao je i William, te osobno krenuo u izviđanje. Nekoliko jakobitskih topova otvorilo je vatru na kralja i njegovu pratnju, ubivši neke od njih i ranivši Williama u rame. Brzo se pronijela vijest da je mrtav, čak do Londona i Pariza, gdje je izazvala radost, no brigom liječnika uskoro se oporavio, spreman za konačan obračun s pobunom.

Bitka kod Boyne 1690

Smrt vojvode od Schomberga (Osprey Campaign 160, Michael McNally i Graham Turner). Pokušavajući okupiti svoje ljude po početku novog Tyrconellovog juriša, Schomberga su okružili konjanici Jamesove garde (2nd troop of Guards) te ga ubili skupa s nekoliko ađutanata, što je uzrokovalo trenutni kaos u Williamovu centru.

James se pripremao za obrambenu bitku pa je naredio da se unište svi mostovi preko Boyne. Međutim, dodatnim izviđanjem otkriveno je da se nešto južnije, kod mjesta Rosnaree, nalazi plići dio rijeke preko kojeg je moguć prijelaz. Nakon rasprave što učiniti, odlučeno je da se ondje pošalje nekoliko odreda draguna koji bi osigurali taj prijelaz. S druge strane, William, svjestan brojčane nadmoći svojih snaga, imao je u planu tri pravca napada: u središtu bi vojvoda Schomberg topništvom napao položaje jakobita preko rijeke, dok bi on i vojvodin sin Meinhard napali s bočnih strana krila neprijateljske vojske. Rizičan plan koji se zbog terena lako mogao pretvoriti u katastrofu trebalo je sprovesti u djelo tako da u sva tri pravca Willliamove snage obave svoj dio zadatka najkasnije do devet sati. Oko 5 sati ujutro Schombergov sin je pokrenuo konjicu prema lijevom krilu Jamesove vojske. Izvidivši teren, uočio je prijelaz preko rijeke koje su čuvali irski draguni. Sir Niall O’Neill, zapovjednik draguna, naredio im je da sjašu i dočekaju neprijatelja. Početni napad Williamovih snaga Irci su odbili, no kad je Schomberg započeo s topničkom vatrom, O’Neill je smrtno ranjen i njegovi draguni su, obeshrabreni, popustili pred pritiskom i napustili prijelaz.

Bitka kod Boyne 1690

Tijek bitke

Prešavši Boynu, mlađi Schomberg javio je Williamu da je osigurao Rosnaree, na što je ovaj odmah pokrenuo napad i na desno neprijateljevo krilo te središte, dok je sam ostao u pozadini s pričuvom. De Lauzun, doznavši za Schombergovo prisustvo kod Rosnaree, bio je jedini od zapovjednika u Jamesovu taboru koji je ostao hladne glave. Dok su ostali paničarili, on je krenuo ukloniti opasnost na lijevom boku. Schomberg je u Rosnareeu bio s 11 000 ljudi, no William mu je ipak poslao pojačanje čim mu je javljeno da se neprijatelj pokrenuo prema zapadu. Zabrinut da mu vojska ne bi bila okružena s te strane i uništena, James je glavni dio snaga poslao također prema Rosnareeu, dok je ostatak, 7 000  vojnika, ostavio Tyrconnelu da prati kretanje Williamove vojske preko rijeke te da se pripremi za povlačenje na zapad. Uočivši priliku, William je osujetio te planove i krenuo svojim centrom na malobrojne Tyrconnelove snage. Vojvoda od Schomberga brzo je osvajao teritorij i Tyrconnel više nije imao izbora nego u borbu ubaciti svoje najbolje ljude, Jamesovu osobnu stražu, što nije uspjelo zaustaviti neprijatelja da se učvrsti na drugoj obali Boyne. Ipak, prevelika smjelost i samouvjerenost koštala je vojvodu života. Pokušavajući okupiti svoje ljude po početku novog Tyrconellovog juriša, Schomberga su okružili konjanici Jamesove garde (2nd troop of Guards) te ga ubili skupa s nekoliko ađutanata, što je uzrokovalo trenutni kaos u Williamovu centru.

Bitka kod Boyne 1690

William III. prelazi Boynu. Doznavši za Schombergovu smrt, s pričuvom je prešao Boynu, no ne bez poteškoća. Inače krhke građe, uslijed napora dobio je napad astme te bi se ugušio pavši s konja da ga jedan od njegovih ljudi nije odvukao na obalu

Za to vrijeme, Schombergov sin krenuo je u napad na ono što je mislio da je tek lijevo krilo Jamesove vojske, dok je ovaj pripremao obranu vjerujući da na njega ide glavni neprijateljski udar. William, doznavši za Schombergovu smrt, s pričuvom je prešao Boynu, no ne bez poteškoća. Inače krhke građe, uslijed napora dobio je napad astme te bi se ugušio pavši s konja da ga jedan od njegovih ljudi nije odvukao na obalu. Tyrconnel je, ugledavši neprijateljsku konjicu kako prelazi rijeku, znao da je desnom krilu odzvonilo. Njegovim Ircima nije preostalo ništa drugo nego izboriti povlačenje te su se mogli utješiti bar time da su progoniteljima zadali grdne muke pri pokušaju da ih okruže i unište. Jedan sat iza podneva de Lauzun je doznao za katastrofu koja je pogodila Jamesove snage oko Tyrconnela i molio je nesuđenog kralja da se povuče s bojišta dok može. Konfuzija je, na njegovu i sreću ostataka njegove vojske, bila takva na obje strane da mlađi Schomberg nije uspio okupiti svoje snage u organiziranu potjeru za neprijateljem u povlačenju. Oko 5 sati uvečer Jamesova razbijena vojska dočepala se mosta na rijeci Nanny, kod Duleeka, odakle je mogla daleko lakše izbjeći Schomberga koji im je i dalje bio za petama. Tyrconnel je postavio obrambene položaje oko mosta te štitio odstupnicu ostalima; bila je već noć kad je William naredio Schombergu da prekine potjeru.

James je još iste večeri stigao u Dublin, gdje je ishod bitke bio poznat i prije toga. Navodno se u Dublinu sastao s gđom Tyrconnel, kojoj je u razgovoru rekao “Gospođo, vaši zemljaci znaju brzo bježati”, na što mu je ona odgovorila “Čini se da je tako, Vaše Veličanstvo, ali i to da ste zacijelo vi dobili utrku.” Početkom srpnja vratio se u Kinsale, gdje je započeo svoju pustolovinu, te odatle otplovio natrag u Francusku. Potpora Francuske kao i jakobita doma nije bila dovoljna da Stuartima vrati englesko prijestolje, no njihove nade da će povratiti svoja prava nastavila su živjeti i nakon Jamesa, kroz njegovog sina i unuka, Jamesa Francis Edwarda i Charlesa Edwarda, Starog i Novog Pretendenta, kako su ih nazivali suvremenici te su kao takvi ostali zapamćeni u povijesti.

Siniša Đuričić

 

Literatura:

  • Winston S. Churchill, Marlborough, His Life and Times (Chicago, 2002)
  • Michael McNally, Battle of the Boyne 1690: The Irish campaign for the English crown, Campaign 160 (Oxford, 2005)
  • G. N. Clark, J. R. M. Butler, J. P. T. Bury, The New Cambridge Modern History: The Ascendancy of France 1648-88 (Cambridge University Press, London, 1961)
  • Derek Mckay, The Rise of the Great Powers (New York, 1983)
  • Angus Konstam, Marlborough, Osprey publishing (Oxford, 2010)
spacer

Leave a reply