Po svršetku rata za poljsko nasljeđe 1735. godine većina suprotstavljenih strana bila je zainteresirana za mir u Europi. To se moglo postići jedino uzajamnim kompromisima i ustupcima između Engleske, Francuske, Rusije, Habsburške Monarhije te Pruske. Francuska, čiju je politiku od 1726. vodio prvi ministar Louisa XV., kardinal André Hercule de Fleury (1653. – 1743.), smatrala je da neki način mora reagirati na odluku sabora njemačkih izbornika kneževa 1732. da odobri tzv. Pragmatičku sankciju, akt kojim se priznavalo pravo na carsko prijestolje ženskoj liniji Habsburgovaca. Naime, car Karlo VI. (1711. – 1740.) nije imao muških potomaka i želio je osigurati carsko, ugarsko-hrvatsko i češko prijestolje svojoj kćeri Mariji Tereziji. Potaknut od strane Hrvatskog sabora, koji je 1712. donio Hrvatsku pragmatičku sankciju u želji da pokaže neovisnost od Ugarske u donošenju odluka od najvećeg državno-pravnog značaja, službeno je objavio istu 1713. godine. Ugarski je sabor sankciju odbijao prihvatiti sve do 1723. godine. Međutim, ono što se car trudio izboriti sve do smrti bilo je i njezino međunarodno priznanje.
Dobri odnosi Francuske i Austrije počeli su slabjeti krajem dvadesetih godina 18. stoljeća, a tajni sporazum Karla VI. s Velikom Britanijom potpisan u Beču 1731. označili su njihov kraj. Fleury je u svibnju 1732. ušao u savez s poljskim kraljem Augustom II. te iste godine pozvao Bavarsku da mu se pridruži. Savez je bio u prvom redu usmjeren protiv Habsburgovaca, no svaka od zainteresiranih strana imala je svoje planove. Dok je August želio osigurati poljsku krunu svojim potomcima, Francuska nije ni pomišljala tako nešto dopustiti, dapače, namjeravala je nakon Augustove smrti postaviti na poljsko prijestolje vlastitog kandidata, Stanislava Leszczynskog, punca kralja Louisa XV.; Bavarska je željela otrgnuti dio teritorija od Austrije. Iza poljskog kralja stajala je Rusija. Friedricha Augusta je od vremena Velikog sjevernog rata podržavao protiv Švedske Petar Veliki, a i nakon njegove smrti Rusija je nastavila s istom politikom, što ju je dovelo do konfrontacije s Francuskom i približavanja Austriji. Usprkos Fleuryjevoj želi da ne izaziva nove ratove, savjetnici Louisa XV. nagovarali su kralja na odlučniju vanjsku politiku, posebno u odnosu na Poljsku. Nastojalo se ojačati staro savezništvo sa Šveđanima i oslabiti ruski utjecaj u Poljskoj. Danska je ovo shvatila kao prijetnju pa je prišla Austriji i Rusiji 1732. Što se Velike Britanije tiče, prvi ministar Walpole smatrao bio je naklonjen Rusima zbog zajedničke koristi od trgovine u Baltiku, no oprezno je odlagao potpisivanje bilo kakvog vojnog saveza. Ovako posložena politička situacija dočekala je i smrt poljskog kralja – Friedrich August umro je 1. veljače 1733. godine. Francuski kandidat bio je popularan u Poljskoj i najizgledniji nasljednik pokojnog kralja,
Marija Terezija (1740. – 1780.) Carica je bila posve neiskusna u državničkim i vojnim pitanjima. Njezin otac, koji je tolike godine svog života proveo u nastojanju da joj osigura krunu, nije uopće posvetio pozornosti njezinoj pripremi za vladanje.
no ostale europske zemlje nisu željele francusku marionetu na poljskom prijestolju i podržale su Augustova sina. U rujnu 1733. poljsko plemstvo izabralo je Stanislava Leszczynskog za kralja, no još istog mjeseca su ga protjerali Rusi ušavši s vojskom u Poljsku. Uskoro je izbio europski rat koji je potrajao do mira u Beču u svibnju 1736., koji su potpisali Francuska i Austrija. Mirovnim sporazumom najviše je mogla biti zadovoljna Francuska, uspostavivši svoju vlast u Lotaringiji (Lorraine) i Napulju, iako je Leszczynsky izgubio poljsku krunu u korist mladog saskog izbornika Augusta III. Car Karlo VI. uspio je dobiti priznanje svoje Pragmatičke sankcije od svih europskih zemalja, osim Bavarske, s tim da je izbor njegovog zeta, toskanskog vojvode Stjepana Franje Lotarinškog ostalo otvoreno pitanje. Rusi su ponovno uspostavili preko novog kralja svoj prijašnji utjecaj u Poljskoj, dok su Britanci, držeći se prilično pasivno u ovom ratu, ostali praznih ruku.
Na rusku inicijativu 1736. ove su dvije države objavile rat Osmanskom Carstvu u kom Austrija ne samo da nije izvukla nikakve dobitke nego je i izgubila Beograd i dijelove sjeverne Srbije stečene Požarevačkim mirom 1718. godine. Vojska je bila u rasulu, potopuno izgubivši sve od reda i discipline koju je u nju uveo tad već pokojni princ Eugen Savojski, doživjevši težak poraz od Turaka. Godinu dana kasnije, u listopadu 1740., umro je car Karlo VI. Jamstva koja je dobio europskih država o nasljedstvu njegove kćeri gotovo odmah su povučena. Prvo je Karlo Albert zatražio od Francuske da podrži njegove pretenzije na carsko prijestolje na osnovu obećanja koje je dobio od Fleurya 1727. Međutim, u tom trenutku ostarjeli kardinal nije želio pogoršavati odnose s Austrijom niti davati povoda za novi rat na kontinentu, koliko god je radije želio vidjeti bavarskog vojvodu kao cara nego Franju Lotarinškog. Već neko vrijeme on je pripremao Francusku za ulazak u rat na strani Španjolske, koja je ova vodila protiv Velike Britanije zbog kršenja zakona o krijumčarenju u kolonijama, poznatiji kao Rat za Jekinsonovo uho. Konačnu odluku o ovom problematičnom pitanju ipak nije donio on, nego Louis XV., kojeg su određeni krugovi na dvoru uvjeravali kako mu se pruža jedinstvena prilika uništiti starog i omraženog neprijatelja, Habsburgovce. Jedina prepreka tomu mogla je biti Velika Britanija, no ona je već bila, kako je spomrnuto, angažirana u ratu u kolonijama. Rusija, kojem je vladalo regentstvo u ime malodobnog Ivana VI., bila je također naklonjena Mariji Tereziji, no nije bilo vjerojatno da bi se uključila u rat od kojeg nije mogla imati nikakve koristi. Posve neočekivano, Francuska ipak nije bila ta koja je zapalila plamen novog rata, već novi pruski kralj, Friedrich II. Veliki (1740. -1786.)
Friedrich je odrastao pod storogm paskom svog oca, kralja Friedricha Wilhelma I. (1688. – 1740.), čovjeka grube i naprasne naravi, koji je život proveo jačajući ekonomsku i vojnu moć Pruske, izbjegavajući ratove. Njegov sin bio je suprotnost svom ocu i kao mladić često je prkosio njegovu autoritetu, ne dijeleću njegovu strast za vojsku. Međutim, to se očito promijenilo njegovim dolaskom na vlast pa je cijelu Europu prilično iznenadio njegov iznenadan upad u Šlesku, oblast bogatu rudama te razvijenom tekstilnom manufakturom u posjedu Habsburške Monarhije, u prosincu 1740. Friedrichovi motivi imali su osnova u ranijim pretenzijama Pruske na ovu bogatu pokrajinu, no isto tako, mladi kralj je želio započeti svoju vladavinu osobnim postignućem koji će ostaviti traga i odjeknuti Europom. Nije mogao izabrati bolji trenutak za napad na dvadesettrogodišnju Mariju Tereziju, koja je tek zasjela na prijestolje. Carica je bila posve neiskusna u
Friedrich II. Veliki (1740. -1786.) Friedrich je odrastao pod storogm paskom svog oca, kralja Friedricha Wilhelma I. (1688. – 1740.), čovjeka grube i naprasne naravi, koji je život proveo jačajući ekonomsku i vojnu moć Pruske, izbjegavajući ratove. Njegov sin bio je suprotnost svom ocu i kao mladić često je prkosio njegovu autoritetu, ne dijeleću njegovu strast za vojsku
državničkim i vojnim pitanjima. Njezin otac, koji je tolike godine svog života proveo u nastojanju da joj osigura krunu, nije uopće posvetio pozornosti njezinoj pripremi za vladanje. Ako je vjerovao da će je u tome usmjeravati muž, to se pokazalo uzaludnim nadama. Franjo je bio beznačajan po svemu osim imenu, bez ikakvog državničkog ili vojnog dara. Na ostarjele i nesposobne ministre koje je naslijedila također se nije mogla pouzdati, državna blagajna je bila prazna, vojska smanjena na mizernu brojku od 30 000 ljudi i u očajnom stanju još od poraza u ratu s Turcima. Muku su joj predstavljale i unutarnje prilike: iako su je priznali za Karlovu nasljednicu, ugarski staleži tražili su od Marije Terezije da potvrdi njihova prava u zamjenu za podršku u ratu. Hrvatski sabor, kojim je dominirala struja naklonjena mladoj vladarici, je ostao pri svojem ranijem stavu izraženom u Pragmatičkoj sankciji i izrazio joj odanost. Samo u Ugarskoj i Slavoniji uspjela je nakon toga unovačiti oko 17 000 vojnika, od kojih su brojne činili panduri baruna Franje Trenka.
Friedrich nije planirao dugi rat niti se takvom nadao, računajući na pasivnost ostalih europskih sila. Ponudio je Mariji Tereziji novac i osobnu podršku u izboru njezinog muža za cara u zamjenu za Šlesku, no ona je to odbila, ne želeći se odreći dijela svoje baštine čime bi pogazila naćela sadržana u Pragmatičkoj sankciji. Pored toga, bila je odlučna da nakon njegove agresije na njezinu pokrajinu samo rat može razriješiti spor. Računala je na pomoć engleskog kralja Georga II., koji je također bio i izbornik Hanovera, no Rusija nakon 1741. i pored austrofilskog državnog vrha nije mogla pružiti pomoć, uplevši se u novi rat s Švedskom. August III. ponudio je svoju pomoć, uvjetovavši je dobitkom dijela Šleske, kojom bi povezao Poljsku i Sasku. Marija Terezija je to odlučno odbila, nudeći mu novac i zauzete pruske teritorije.
Dok je Velika Britanija još uvijek igrala pasivnu ulogu u sukobu, budući da se prvi ministar Walpole protivio njezinu miješanju u rat, Francuska je u ožujku 1741. ostvarila kontakt s Karlom Albertom i ponudila podršku u njegovu izboru za cara. Maršal Belleisle obilazio je njemačke kneževe izbornike, nagovarajući ih da daju svoj glas bavarskom vojvodi, no isto tako, stvori snažan savez koji bi ne samo otvoreno krenuo protiv Marije Terezije i njezinog prava na prijestolje, nego i potpuno rasparčavanje Habsburške Monarhije. Tome je pogodovala i Friedrichova pobjeda u travnju 1741. kod Mollwitza, gdje je njegovo pješaštvo pokazalo svoju nadmoć nad austrijskom konjicom. Austrijski poraz ohrabrio je ostale, prije svega Francusku i Španjolsku, da se aktivno uključe u rat na strani Pruske. Položaj Marije Terezije postao je naizgled bezizlazan, Francuzi su prešli Rajnu i s Bavarcima prodrli u Gornju Austriju (kao 1704. kad su zaprijetili i Beču prije bitke kod Blenheima), te planirali zauzimanje Češke, engleski kralj posvetio se obrani Hanovera, August je prišao austrijskim neprijateljima, no ona se nije bila spremna predati niti Friedrichu prepustiti djelić teritorija. Friedrich ih je savjetovao da idu na Beč, koji je bio nebranjen, no Francuzi su se držali svojeg plana te u listopadu prešli češku granicu. Ovakav razvoj situacije ipak je prisilio Mariju Tereziju da razmisli o ustupcima.Vojska joj se nalazila u Šleskoj i nije mogla zaštiti prijestolnicu. Friedrich je njezinu ponudu dijela južne Nizozemske (današnja Belgija) odbio, no zahvaljujući britanskom posredovanju, pruski kralj je dopustio austrijskoj vojsci da se mirno povuku iz Šleske. Radilo se o tajnom i privremenom dogovoru, nijedna strana se nije potpisom ni na što obvezala, no za Mariju Tereziju je značio puno, jer joj je oslobodio ruke kako bi obranila Češku i Austriju od invazije. Gornja Austrija je brzo očišćena od neprijatelja, a zatim je uslijedio napad na Bavarsku te je zauzet München, što je ugrozilo francuski položaj u Češkoj.
Pruska i Šleska početkom rata. Friedrichovi motivi imali su osnova u ranijim pretenzijama Pruske na ovu bogatu pokrajinu, no isto tako, mladi kralj je želio započeti svoju vladavinu osobnim postignućem koji će ostaviti traga i odjeknuti Europom.
U međuvremenu je obavljen izbor za cara, u siječnju 1742. Dobivši sve glasove, pa čak i od Hanovera, ali bez češkog, čime je Mariji Tereziji uskraćeno pravo da sudjeluje u izboru, bavarski vojvoda postao je car Karlo VII., čime je prekinuta višestoljetna tradicija biranja Habsburgovaca za careve Svetog Rimskog Carstva. Pored svega, do proljeća 1742. već je i Friedrichu bilo dosta rata. Bio je razočaran neučinkovitošću Francuza, Sasa i Bavaraca, a ništa manje važni razlozi nisu bili ni umor vojske i iscrpljenost državne blagajne. To je dočekano s odobravanjem u Velikoj Britaniji, gde je u veljači iste godine pao s vlasti Walpole. Prvi ministar navukao je na sebe gnjev javnosti jer je dopustio francusku agresiju te je nova vlast planirala privući Friedricha u antifrancuski savez. U lipnju 1742. preliminarnim ugovorima u Breslauu završen je tzv. Prvi šleski rat, na čijem je kraju Friedrich zadržao cijelu Donju i dobio dio Gornje Šleske. Ono što je ostalo neriješeno, bili su Francuzi: njihova vojska je i dalje bila u Češkoj, no Marija Terezija nije htjela ni čuti za to da im dopusti povlačenje. Samo krajnjim naporima Belleislea uspjeli su se domoći Bavarske krajem 1742. Privremeno je rat s Pruskom završen, no protiv Francuske i njezinih saveznika trajao je i dalje.
Siniša Đuričić
Literatura:
- J. O. Lindsey, The New Cambridge modern history, vol VII, (Cambridge University Press, Cambridge, 1970)
- Derek Mckay, H. M. Scott, The rise of great powers 1648 – 1815 (London, New York, 1983)
- David Chandler, A guide to the battlefields of Europe (Hertfordshire, 1996)
- Jeremy Black, From Louis XIV to Napoleon (London, 1999)
- Geoffrey Treasure, The making of modern Europe 1648 – 1780 (London, New York, 2003)
- Peter R. Campbell, Power and politics in old regime France 1720 – 1745 (London, New York, 1996)
- W. R. H. Trowbridge, Maurice de Saxe, Marshal of France (New York, 1910)
- Margaret Shennan, The rise of Brandenburg Prussia (London, New York, 1995)
- Peter H. Wilson, German armies, war and German politics 1648 – 1806 (London, 1998)
- Josef Kallbrunner, Maria Theresia als Herrscherin (Leipzig)
- Renee Chartrand, Louis XV’s army, Men at Arms 296, 302, 304 (London, 1997)
- Michael McNally, Fontenoy, Cumberland’s bloody defeat, Osprey Campaign 307 (London, 2017)
