John Carteret, earl od Granvillea. Britanska vlada na čelu s lordom Carteretom naginjala je Mariji Tereziji, no nade prvog ministra kako je moguće ponoviti uspjehe anglo-austrijskog saveza s početka stoljeća bile su posve nerealne.
Španjolski kralj Filip V., nakon zaposjedanja Napulja, bacio je oko i na habsburške posjede u sjevernoj Italiji, odlušivši iskoristiti caričinu zauzetost u Češkoj i Austriji kako bi ih se domogao. Problem je bio kako izvesti takvu invaziju, jer onaj najlakši način, preko mora, morao je otpisati zbog gotovo sigurne intervencije britanske mornarice. Da bi kopnenim putem doveo vojsku u Italiju, morao je prijeći francuski i teritorij sardinskog kralja Karla Emanuela. Filip je očekivao da s tim neće biti problema, čak i da će ove dvije zemlje pomoći njegovu ekspediciju, no ne bez određenih obećanja. Francuska je samtrala takvu akciju rizičnom i nepraktičnom, dok je Karlo Emanuel bio više zainteresiran za održavanje statusa quo u Italiji i dobrih odnosa s Habsburškom Monarhijom. Osim toga, on je mogao birati, jer je Velika Britanija nagovarala Mariju Tereziju da uvaži njegova potraživanja Milana i Finalea u zamjenu za savezništvo protiv Francuske. Iskrcavanje španjolskih snaga u Toskani i Genovi, uz potporu francuske toulonske flote, početkom 1742. godine ipak ga je gurnula u naručje Austrije. Karlo Emanuel sklopio je u veljači 1742. savez s Marijom Terezijom, u trenutku kad su španjolsko-francuske snage okupirale papinski teritorij. Prije nego što su stigli reagirati, saveznici su pak zauzeli Modenu, čiji je vojvoda bio španjolski saveznik. Britanska flota doplovila je do Napulja i zaprijetila s juga. Nijedna od zaraćenih strana nije poduzimala akcije sve do kraja 1742. godine, a kad je do sukoba napokon došlo početkom 1743. u bitki kod Campo Santoa između španjolske i austro-sardinske vojske, svaka je za sebe prisvajala pobjedu. U stvarnosti, bitka je završila neodlučno, najviše zbog toga što je Karlo Emanuel počeo razmišljati o promjeni savezništva te je odbio sudjelovati u progonu francuskih snaga nakon bitke.
Britanska vlada na čelu s lordom Carteretom naginjala je Mariji Tereziji, no nade prvog ministra kako je moguće ponoviti uspjehe anglo-austrijskog saveza s početka stoljeća bile su posve nerealne. Osim što je Nizozemska ovog puta tvrdoglavo čuvala svoju neutralnost, Louis XV. je bio daleko od energičnog i poduzetnog vladara kakav je bio njegov pradjed Louis XIV., no sigurno ne bi dopustio ponavljanje francuskog poniženja iz Rata za španjolsko nasljeđe. Kralj je razmatrao savez sa Španjolskom iz više razloga, a pri vrhu je sigurno bilo sprječavanje približavanje Filipa V. Velikoj Britaniji. U lipnju 1743. ova se i aktivno uključila u rat na kontinentu. Kralj George II. je osobno vodio miješane engleske, austrijske i hanoverske postrojbe, gotovo posprdno nazvane “pragmatičkima”. Vladaru kojem je ozbiljno nedostajalo generalskog dara Francuzi su priredili zamku te ga teško potukli kod Dettingena na Majni 27. lipnja. Vojvode Gramont i Noailles prvo su presjekle Georgu liniju opskrbe te ga natjerale na bitku u nepovoljnom položaju. Izbjegao je zarobljavanje samo zahvaljujući jurišu austrijskog pješaštva koji je unio nered u francuske redove i omogućio “Pragmatičkim postrojbama” sigurno povlačenje. Osim ovog poraza, George ništa nije postigao zlosretnom kampanjom. Upad u Francusku nije dolazio u obzir, jer Velika Britanija s tom zemljom nije službeno bila u ratu, a taj bi imao smisla tek uz podršku Pruske i Nizozemske. Nizozemska je ustrajala u nemiješanju, dok je Friedrich odbacio svaku mogućnost da se uključuje u sukob koji bi eventualno doveo do francuskog poraza. Takav scenarij mu nije u tom trenutku odgovarao.
Carteret je nastavio tražiti saveznike. Pokušao je za svoje planove pridobiti cara Karla VII., kojem je takva ponuda bila više nego dobrodošla. Ugovorom u Hanauu car je pristao odreći se pretenzija na dijelove austrijskog teritorija i otpustiti francuske pomoćne postrojbe u zamjenu za jamstva da će njegova vlast nad Bavarskom biti ne samo ponovno uspostavljena (Marija Terezija je još uvijek držala pod okupacijom njezine dijelove) nego i proširena time što će dobiti status kraljevine. Carteret ipak nije mogao sprovesti ovaj ugovor zbog protivljenja ljudi u njegovu vlastitu kabinetu, međutim sklapanje ugovora između Velike Britanije, Habsburške Monarhije i Sardinskog Kraljevstva u Wormsu obnovilo je njegove nade. Britanija je ponudila novčana sredstva, dok su se ostale dvije saveznice dogovorile podjelom talijanskih posjeda: Napulj bi, prema ugovoru, došao u ruke Habsburgovaca, dok bi Sicilija postala dijelom Sardinskog Kraljevstva. Situaciju tijekom 1743. budno je pratio Friedrich. Iako se nije želio miješati u sukobe, zabrinjavala ga je sve veća ugroženost Karla VII. i sve veća mogućnost austrijske aneksije Bavarske. Kap koja je prelila čašu i uvjerila ga da više ne smije stajati po strani bila je činjenica da je prema ugovoru u Wormsu Mariji Tereziji bila garantirana Pragmatička sankcija uključujući vlast nad onim teritorijima koje mu je morala prepustiti ugovorom u Breslauu, za koju je doznao početkom 1744. godine.
Maurice Saski predaje Louisu XV. zarobljene britanske zastave nakon pobjede kod Fontenoya, 11. svibanj 1745. Dok je Austrija pregovarala s Pruskom, Maurice Saski je i dalje napredovao u Nizozemskoj, nižući uspjehe. Započeo je opsadu Tournaia kad mu se suprotstavio novi zapovjednik savezničke vojske, mlađi sin Georga II., vojvoda od Cumberlanda, 11. svibnja kod Fontenoya. Francuska vojska porazila je britansko-hanoverske i nizozemske snage, te je nakon ovog debakla, kriveći saveznika za poraz, Nizozemska tražila da se zaključi mir.
Nepopularnost Georga II. i njegovog prvog ministra zbog vojnih neuspjeha u Njemačkoj prijetila je krizom vlade. Međutim, antifrancuski sentimenti ponovno su se razbudili kad je Louis XV. stupio u savez sa Španjolskom i otvoreno podržao Mladog pretendenta, Charlesa Edwarda Stuarta, u njegovu pokušaju ponovnog rasplamsavanja pobune protiv vladajuće britanske dinastije. Prvi pokušaj iskrcavanja Stuarta i njegovih pobunjenika u Englesku spriječila je britanska mornarica u veljači 1744., prislilivši španjolske i francuske brodove da se povuku u španjolske luke. Ubrzo nakon toga uslijedila je i formalna francuska objava rata Velikoj Britaniji, da bi u svibnju rat bio objavljen i Mariji Tereziji te izvršena invazija Nizozemske. Francuske vojske vodio je sposobni maršal Maurice Saski, vanbračni sin Augusta II. Jakog i polubrat tadašnjeg saskog izbornika i poljskog kralja Augusta III. Maurice je vrlo brzo zauzeo mnoge važne utvrde u Nizozemskoj, Menin, Courtrai, Ypres, ne naišavši na značajniji otpor. No, francuska prisutnost na sjeveru dala je priliku njihovim protivnicima na Rajni, koju je ubrzo prešla austrijska vojska. Louis XV. osobno pohitao je zaustaviti neprijatelja, no čini se kako će ta invazija biti prekinuta prije vremena, jer je Friedrich u međuvremenu ušao u rat i s vojskom provalio u Češku te zauzeo Prag (drugi šleski rat). Car je iskoristio pruski napad i vratio se u siječnju 1745. u Bavarsku koju su napustili austrijski kontingenti, gdje je ubrzo i umro. Austrijska prijetnja ipak je za pruskog kralja bila prevelika pa se u Češkoj nije dugo zadržao i napustio ju je čak i prije Karlove smrti.
U travnju 1745. Marija Terezija je postigla dogovor s novim bavarskim izbornika Maximilianom Josephom te koncentrirala svoje snage za povrat Šleske. Friedrich je ostao gotovo sam: Francuska nije mogla pomoći, a Saska, privučena novčanim ponudama od strane Velike Britanije i Nizozemske, promijenila je stranu. Napadom na nju samo bi izazvao Rusiju, pa se odlučio napasti austro-saske snage u Šleskoj u svibnju 1745. Pruska je vojska kod mjesta Hohenfriedberg, nedaleko od grada Striegau, 4. svibnja dočekala austro-saske snage koje je vodio Karlo Lotarinški. Prije nego što su uspjeli zauzeti položaje na močvarnom tlu, Sase je natjerala u bijeg pruska konjica, a potom je Friedrich naredio napad na austrijske snage. Karlo nije znao da su Sasi poraženi, pruski ga je napad dočekao nespremnog te je uskoro bio okružen. Saveznici su izgubili oko 15 000 ljudi, podjednako mrtvih i zarobljenih, dok je pruska strana izgubila oko 5000. Nakon ovog poraza Velika Britanija i Nizozemska nagovarale su Mariju Tereziju da traži mir, no ona nije htjela ni čuti. Pruski kralj je ponovno napao Češku i zabilježio još jednu pobjedu u Šleskoj, no caričinu odlučnost da ne sklapa mir slomila je tek Velika Britanija prijetnjom o raskidu savezništva i prestajanju financiranja njezine vojske. Nakon poraza austrijskog saveznika Saske, koju je Friedrich pokorio u prosincu 1745. ušavši u Dresden, Marija Terezija pristala je na mir s Pruskom kojim su uglavnom ponovljene stavke koje su već ranije stajale u ugovoru iz Breslaua. Dio ugovora bio je i izbor njezina muža za cara, što je ostvareno u rujnu 1745.
Bitka kod Hohenfriedberga, 4. lipanj 1745. Pruska je vojska kod mjesta Hohenfriedberg, nedaleko od grada Striegau, 4. svibnja dočekala austro-saske snage koje je vodio Karlo Lotarinški. Prije nego što su uspjeli zauzeti položaje na močvarnom tlu, Sase je natjerala u bijeg pruska konjica, a potom je Friedrich naredio napad na austrijske snage
Dok je Austrija pregovarala s Pruskom, Maurice Saski je i dalje napredovao u Nizozemskoj, nižući uspjehe. Započeo je opsadu Tournaia kad mu se suprotstavio novi zapovjednik savezničke vojske, mlađi sin Georga II., vojvoda od Cumberlanda, 11. svibnja kod Fontenoya. Francuska vojska porazila je britansko-hanoverske i nizozemske snage, te je nakon ovog debakla, kriveći saveznika za poraz, Nizozemska tražila da se zaključi mir. Britancima uvjeti nisu odgovarali i željeli su nastaviti rat, no ranije pokušana akcija dizanja pobune u Engleskoj podržana od strane Francuske sada je uspjela i veliki dio vojske morao je biti povučen u domovinu. Vojvoda od Cumberlanda uspio je kod Cullodena 16. travnja 1746. poraziti i protjerati s otočja Mladog pretendenta, no Francuska je u to vrijeme postigla značajne daljnje uspjehe vojskom koju je vodio Maurice.
U Italiji, gdje je još prethodne godine propao asutrijski pokušaj zauzimanja Napulja, 1745. francuska i španjolska vojska su napredovale zbog slabosti sardinske i odsutnosti austrijske. Karlo Emanuel, suošen s potpunim porazom, bio je spreman na ustupke Francuskoj, no zamisli koje su oni imali za stvaranje konfederacije talijanskih državica podložnih Louisu XV. bile su jednako neprihvatljive Španjolcima koliko i njemu samom. Nakon dresdanskog mira Marija Terezija se opet mogla posvetiti Italiji, tako da se Sardinsko Kraljevstvo 1746. ipak ponovno odlučilo za austrijsku stranu. Genova, koju su Francuzi morali napustiti, zauzeli su Austrijanci, planirajući 1747. ondje sa Sardinijom invaziju na francusku provinciju Provansu, odnosno, točnije, vitalno važnu mediteransku luku Toulon. Pobuna koja je izbila u gradu spriječila je tu operaciju. Astrijska vojska je potom 1747. započela s opsadom grada kako bi kaznila pobunjenike, no uskoro su započeli mirovni pregovori pa se od iste odustalo. Još u srpnju 1746. umro je Filip V., a naslijedio ga manje ratoborni i otvoreniji za mir, Ferdinand VI. (1713. – 1759.).
Cumberland se nakon gušenja jakobitske pobune vratio na kontinentalno bojište u srpnju 1746., samo da bi ga Maurice Saski porazio blizu Maastrichta. Ipak, pobjeda mu nije značila puno jer se vojvoda uspio domoći utvrde Lauffeldt i ondje se utvrditi. Francuzi su zauzeli Bergen-op-Zoom, zaprijetivši i upadom na teritorij nizozemskih Ujedinjenih Provincija, koje su početkom 1748. dale do znanja Velikoj Britaniji da je zbog nedostatka novčanih sredstava za njih rat gotov. Parlament nije želio odobriti Nizozemcima zajam, a gubitkom saveznika Britanija se nije mogla nastaviti boriti. Rata je bilo dosta i Mariji Tereziji, koja je pokrenula mirovne pregovore u Aix la Chapelleu (Aachen). Nudila je dijelove južne Nizozemske Francuzima ako se ne budu protivili njezinim nastojanjima da povrati Šlesku. Glavni dio ovih pregovora započet je u travnju, a zaključen u listopadu 1748., između Francuske i Velike Britanije. Promjena u odnosu na prijeratno stanje određenih ovim ugovorom bilo je malo, ali od značaja: Parma i Piacenza pripali su Španjolskoj, Karlo Emanuel zadržao je svoje svoje teritorije, a Friedrichu II. potvrđena su prava na Šlesku, čime su se Francuska i Velika Britanija željele dodvoriti pruskom kralju u slučaju novog međusobnog sukoba. Sasvim očekivano, Marija Terezija se teško pomirila s činjenicom da je ta bogata pokrajina konačno izgubljena za Habsburšku Monarhiju, no bila je zadovoljna time što je izborom Franje Lotarinškog utjecaj Pruske u Svetom Rimskom Carstvu barem donekle mogao biti kontroliran. U istu svrhu, nakon stoljeća međusobnog rivalstva, dolazi do polaganog zbližavanja Habsburga i Bourbona, što se posebno očitovalo izglađivanjem napetih odnosa u Italiji. Obje su države nakon ovog rata bile svjesne da protiv sebe imaju moćnog i snažnog neprijatelja koji je pobjedama u minulom ratu pokazao da ga se treba poštovati i pribojavati, kraljevinu Prusku pod Friedrichom II.
Siniša Đuričić
Literatura:
- J. O. Lindsey, The New Cambridge modern history, vol VII, (Cambridge University Press, Cambridge, 1970)
- Derek Mckay, H. M. Scott, The rise of great powers 1648 – 1815 (London, New York, 1983)
- David Chandler, A guide to the battlefields of Europe (Hertfordshire, 1996)
- Jeremy Black, From Louis XIV to Napoleon (London, 1999)
- Geoffrey Treasure, The making of modern Europe 1648 – 1780 (London, New York, 2003)
- Peter R. Campbell, Power and politics in old regime France 1720 – 1745 (London, New York, 1996)
- W. R. H. Trowbridge, Maurice de Saxe, Marshal of France (New York, 1910)
- Margaret Shennan, The rise of Brandenburg Prussia (London, New York, 1995)
- Peter H. Wilson, German armies, war and German politics 1648 – 1806 (London, 1998)
- Josef Kallbrunner, Maria Theresia als Herrscherin (Leipzig)
- Renee Chartrand, Louis XV’s army, Men at Arms 296, 302, 304 (London, 1997)
- Michael McNally, Fontenoy, Cumberland’s bloody defeat, Osprey Campaign 307 (London, 2017)
