Princ Eugen Savojski i oslobađanje Ugarske od Osmanlija (1683. – 1687.)

Opsada Beča koja je katastrofalno završila po Osmanlije nagnala je kršćanske vođe da razmišljaju o konačnom oslobađanju svih posjeda koje su Habsburgovci smatrali svojima, napose cijele Ugarske, Erdelja i Hrvatske. Do prije nekoliko dana raznovrsne postrojbe iz svih krajeva carstva, pored onih poljskog kralja, namijenjene spašavanju velikog kršćanskog grada od sigurne propasti, postale su snaga usmjerena na odlučan napad protiv neprijatelja koji se u rasulu povlačio na jug. Kara Mustafa, sa svoje strane, tražio je žrtveno janje za svoj neuspjeh. Žrtvovanjem omrznutog mu budimskog paše, Ibrahima, želio je poslati poruku Istambulu o pravom krivcu za poniženje kakvo Osmansko Carstvo dugo nije doživjelo. Dva dana nakon bitke paša je, skupa s još nekim časnicima, smaknut po naređenju velikog vezira u Đuru (mađ. Győr).

Princ Eugen Savojski i oslobađanje Ugarske od Osmanlija

Mladi princ Eugen Savojski (Simon Morze u filmu Prinz Eugen und das Osmanische Reich – Mehr als nur Feinde , 2013.)

Princ Eugen se prvih dana nakon pobjede kod Beča i dalje nalazio u pukovniji koja je bila podređena Ludwigu Badenskom. Kako će čin pukovnika i vlastitu regimentu dobiti tek u prosincu, i dalje je bio tek mladi plemić koji se, istina, istaknuo u borbi, no bez svoje pukovnije i u financijskim poteškoćama. No, to će se uskoro promijeniti. Karlo Lotarinški i Jan Sobjeski nastavili su goniti Osmanlije uz Dunav i početkom listopada približili su se njihovim strateškim utvrdama Ostrogonu (mađ. Esztergom, njem. Gran) i Parkanyu. Sobjeski je bio za izravan napad na Budim, dok je Karlo želio prvo osigurati položaje zauzimanjem ove dvije utvrde. 7. listopada, uočivši Osmanlije u blizini Parkanya, poljski kralj je, ne čekajući pomoć od carskih postrojbi, naredio svojoj konjici napad. Oko 8 000 Poljaka napalo je mnoštvo od 16 000 osmanskih vojnika, što je završilo masovnim povlačenjem Poljaka i umalo kobno završilo po Jana Sobjeskog i njegovog sina princa Jakoba da u pomoć nisu pristigli general Dünewald, Starhemberg sa svojim pješaštvom i draguni Ludwiga Badenskog.  Dva dana kasnije došlo je i do odlučujuće bitke blizu Parkanya, u kojoj je Ludwig Badenski držao desno krilo. Sedam tisuća Osmanlija ostalo je na bojnom polju, ostali zarobljeni ili pobjegli u Ostrogon. Istog dana Ludwig Badenski poduzeo je napad na Parkany i buduća Eugenova pukovnija izvršila je silovit juriš i uspjela zauzeti utvrdu, pobivši oko 6 000 Osmanlija. Nakon zauzimanja Parkanya podignut je most preko Dunava. Na redu je bio Ostrogon.19. listopada vojska je prešla most i za dva dana našla se pred zidinama Ostrogona. Osmanska posada nije pružila značajniji otpor i 26. listopada ostrogonski paša pristao je predati utvrdu. Bijesni veliki vezir naredio je uskoro da pašu smaknu zbog izdaje. Nepuna dva mjeseca kasnije Kara Mustafu snašla je ista sudbina.

Eugenovo imenovanje pukovnikom uslijedilo je brzo po odlasku u zimska boravišta. Ludwig Badenski je pred carem pohvalio mladog Savojca, navodno ističući njegov potencijal da jednog dana postane velikim vojskovođom. Svoju sada i službenu časničku karijeru Eugen je nastavio odmah po stupanju proljeća 1684. godine, kad je u entuzijazmu koju je probudilo osnivanje Svete Lige između Habsburške Monarhije, Poljske i Mletačke Republike u ožujku, uz blagoslov i financijsku podršku pape Inocenta XI., počelo kovanje plana za novu kampanju koja bi bila okrunjena zauzimanjem ugarske prijestolnice, Budima. Kod Parkanya je okupljena vojska jačine 43 000 ljudi, sa 70 topova. Eugenova pukovnija Savoya, s pet eskadrona, u ovom je pohodu bila pod zapovjedništvom konjičkog generala Salma, čije su snage bile raspoređene na lijevom krilu carske vojske. 13. lipnja vojska je prešla Dunav, u namjeri da prije osvajanja Budima (Buda) zauzme strateški važno osmansko uporište Višegrad (mađ. Visegrád, slovački Vyšehrad), koje je palo 23. lipnja. U međuvremenu, generala Halweila su kod Ostrogona napale nadmoćne osmanske snage iz Budima. General je potučen i poginuo prije nego što su Ludwig Badenski i Eugen Savojski pristigli u pomoć, a Osmanlije su se brzo vratili u Budim. Iako je ovo bio težak udarac za carsku vojsku, napredovanje se nastavilo. Prešavši pontonski most kod Ostrogona, Karlo Lotarinški sukobio se osmanskim snagama koji su mu pokušali zapriječiti put blizu Vaca (mađ. Vácz, njem. Waizen) 27. lipnja, 15 000 konjanika i 2000 janjičara i porazio ih, te sljedećeg dana zauzeo i sam Vacz. Tri dana kasnije, 30. srpnja, kršćanska vojska zauzela je Peštu (Pest) i započela pripreme za opsadu Budima.

Dok su se generali Leslie i Trautmansdorf spustili u Hrvatsku i tamo opsjeli osmanske snage u Virovitici, Karlo Lotarinški je između 8. i 10. srpnja prešao Dunav i u blizini St. Andrea napali su ga Osmanlije u pokušaju da uspore njegovo napredovanje prema Budimu. Početno iznenađenje prevladano je zahvaljujući Ludwigovim dragunima, koji su vrlo brzo neprijatelja natjerali u bijeg, i Eugenu, koji je ostao hladne glave, okupio svoju raštrkanu pukovniju i napao neprijatelja.

Opsada Budima započela je sredinom srpnja i trajala 109 dana. Budim su s 10 000 ljudi branili Kara Muhamed i Ibrahim paša, poznat pod nadimkom Šejtan. U prvom napadu na grad, koji su osmanski vojnici odbili, bilo je ubijeno 200 carskih vojnika. 19. srpnja Osmanlije su pokušali poslati pojačanje gradu, no to je spriječio Ludwig Badenski, pod čijim je zapovjedništvom Eugen ponovno dobio zadatak da goni neprijatelja. Iako je pješaštvo uspjelo zauzeti vanjski dio utvrde, grad se nije predavao, pružajući ogorčen otpor napadačima. Nije pomagla niti topnička paljba po gradu niti uzastopni pokušaji miniranja; u borbi je poginuo Muhamed paša, kojeg je raznijela topovska kugla, a i sam Eugen zadobio je ranu na ruci dok se borio s braniteljima koji su izjurili izvan grada u blizini opsadnih rovova. Karlo Lotarinški izvješćivao je cara o lošem stanju opsade, dok je Starhemberg od samog početka bio protiv nje. Situaciju nije promijenio ni dolazak pojačanja od 6 000 ljudi koje je početkom rujna doveo bavarski izbornik Max Emmanuel; Ibrahim paša odbijao je predati utvrdu. Krajem rujna zavladala je bolest od koje je obolio i sam Ludwig Badenski, a osmanska vojska je uspjela u nekoliko pokušaja pojačati gradsku posadu. U takvim okolnostima, nakon gubitka od 23 000 ljudi odlučeno je da se opsada prekine.

Eugen je svoju pukovniju odveo da prezime u Šleskoj, a sam otišao u Beč. Početkom 1685. otputovao je u Torino kod svog rođaka, savojskog vojvode, da bi zatražio sredstva za obnovu svoje pukovnije, koja je također osjetila posljedice duge i neuspješne opsade. U proljeće 1685. ponovno je bio sa svojom pukovnijom u Ugarskoj, gdje se pripremao novi pohod protiv Osmanlija, usklađen s već započetim napadima na osmanske utvrde u Slavoniji. Dok je operacijama u Ugarskoj zapovijedao Karlo Lotarinški, u Hrvatskoj i Slavoniji istima su upravljali carski general Leslie

Princ Eugen Savojski i oslobađanje Ugarske od Osmanlija

Bitke protiv Osmanlija u Ugarskoj, Slavoniji i Hrvatskoj. Nakon zauzimanja Budima 1686. otvorio se put za daljnje napredovanje prema jugu i oslobođenju južne Ugarske i Slavonije.

i ban Nikola Erdödy, a u Lici general Herberstein. Leslie je, zauzevši Viroviticu, u kolovozu krenuo sa svojih 14 000 ljudi prema jakom osmanskom uporištu, utvrđenom Osijeku. Uspio je zauzeti Donji Miholjac i približiti se osječkoj utvrdi, no osim toga, nije uspio ništa značajnije postići. Hrvatski konjanici koji su izvršili prepad na Donji Miholjac, stalno pod vatrom osmanskih topova uz Dravu, uspjeli su potjerati osmansko pješaštvo nazad u grad. 14. kolovoza Leslie je spalio dio velikog mosta koji je sagradio još Sulejman Veličanstveni, za prijelaz preko Drave kod Osijeka. Do jeseni je pokušavao zauzeti Osijek, no tada se i razbolio, pa je s vojskom napustio Slavoniju. U isto vrijeme, ban je vodio tešku borbu s Osmanlijama na Uni, u bitkama kod Bijele Stijene uspio je poraziti Osmanlije i prodrijeti do Cazina. Heberstein je istog ljeta zauzimao osmanske utvrde po Lici i Krbavi, mnoge razorio i opustošio.

Carska vojska u Ugarskoj za to se vrijeme okupljala u blizini Érsekújvára (slovački Nove Zamki, njemački Neuhäusel, turski Ujvar). Početkom srpnja vojska od pedeset tisuća ljudi pripremana je za opsadu te utvrde. Pored ostalih kirasirskih i dragunskih pukovnija, Eugenova se i sad nalazila u starom ustroju, pod zapovjedništvom Ludwiga Badenskog. Praćen bavarskim izbornikom, Lotarinški je započeo opsadu 11. lipnja. Upućen u kretanje i akcije kršćanske vojske, novi budimski paša Ibrahim nekoliko dana kasnije prešao je Dunav namjeravajući napasti nebranjeni Ostrogon i tako odvratiti napadače od Ujvara. Izviđačima Karla Lotarinškog to nije promaklo i on se odlučio odvojiti dio snaga pod zapovjedništvom Maxa Emmanuela radi sprječavanja osmanskog napada na Ostrogon. U trenutku kad su se Osmanlije prbližavali Ostrogonu, opsada se nije micala s mrtve točke, a stradalo je puno vojnika i časnika.  Na kraju se odlučivši sam povesti vojsku protiv Osmanlija, Karlo Lotarinški ostavio je 7. kolovoza generala Capraru da zapovijeda opsadom. Trebalo mu je tri dana da stigne do Ostrogona. Dvije vojske sudarile su se 16. kolovoza. Ibrahim se odlučio napasti prvi, pod okriljem jutarnje magle. Zavladala je pomutnja u carskoj vojsci. Savojska se pukovnija našla u žestokom okršaju i bilo joj je naređeno da se povuče. Tatari su iskoristili ovo i konfuziju na lijevom carskom krilu da krenu za njom, no u pravi tren stiglo je pojačanje koje je poslao bavarski knez izbornik i Eugen je uspio unijeti red među svoje ljude.

Istog dana kad je osmanska vojska poražena kod Ostrogona, Caprara je naredio konačan juriš na utvrdu Ujvar. Ona je napokon pala tri dana kasnije, stajala je osmanske snage 200 mrtvih, a carsku vojsku 100 mrtvih i ranjenih. Pašina glava nataknuta je na kolac, oslobođeni su osmanski zarobljenici, a u gradu pronađeni topovi koje su Osmanlije oteli Habsburškoj Monarhiji u vrijeme sukoba za vladavine Rudolfa II. i Ferdinanda III.

Krajem istog mjeseca osmansko vodstvo je poslalo izravno pismo Hermannu Badenskom tražeći mir. Odgovor je bio niječan, no generali su ipak bili suglasni u tomu da je trebalo prekinuti ratne operacije za tu godinu. Nije bilo ni snage ni potrebnih sredstava za započinjanje planirane opsade Budima, no kako su za to osiguravanjem važnih strateških utvrda u njegovoj blizini osigurani povoljni uvjeti, ono je odloženo za proljeće sljedeće godine.

Princ Eugen je po povratku u Beč, krajem 1685., dobio generalski čin (Generalfeldwachtmeister), zbog svojih ratnih zasluga u protekloj godini. Predah od vojevanja iskoristio je kako bi otputovao majci u Bruxelles, koju je vrlo rijetko viđao još od vremena kada je otišla u progonstvo iz Francuske. Skupa s njom otputovao je u Madrid, gdje je, prema majčinim planovima, trebao iskoristiti steknutu vojnu reputaciju i njezin ugled kako bi bio primljen u službu španjolskog dvora i našao španjolsku nevjestu. Princ Eugen nije, bilo zbog svoje nevoljnosti ili zbog spleta okolnosti, uspio ispuniti nijednu od Olimpijinih želja i nije ostao u Madridu. Vratio se u Beč i nikada više nije razmišljao o tome da napusti službu kod austrijskih Habsburgovaca.

Princ Eugen Savojski i oslobađanje Ugarske od Osmanlija

Budim, 1686. U jurišu 2. rujna, u kojem je poginulo oko 200 Osmanlija, među njima i sam paša, Budim je bio oslobođen i u njega su ušli carski generali.

Nakon prvotnih neslaganja, carski generali složili su se sa željom cara Leopolda da se te godine, 1686., napokon zauzme Budim. Za ovu zadaću bila je okupljena najveća kršćanska vojska još od opsade Beča u jačini od 96 000 ljudi i 96 topova. U ovoj vojsci, pored vojske Karla Lotarinškog, 8000 Bavaraca pod zapovjedništvom Maxa Emmanuela i 8 200 ljudi koje je poslao brandenburški veliki izbornik, bio je tu i ogroman broj dragovoljaca iz svih dijelova Europe, Francuza, Španjolaca, Nijemaca i drugih. Opsadu grada na sebe je preuzeo bavarski izbornik s 26 380 ljudi, dok je Karlo Lotarinški s većim dijelom vojske osiguravao opsadu od mogućeg osmanskog napada, a s ostakom general Leslie u Hrvatskoj. Princ Eugen raspoređen je sa svojom pukovnijom u opsadnu vojsku, pod zapovjedništvom bavarskog izbornika.

Opsada je započela 22. lipnja, izgradnjom opsadnih rovova, samo dva dana prije dolaska bavarskog izbornika. Budim je branio paša Abdur-rahman s posadom od 10 000 ljudi, očekujući pomoć od velikog vezira Sulejmana koji je još uvijek kod Beograda okupljao vojsku. Već na samom početku onoga što će se pokazati opsadom duljom nego što se očekivalo našao se princ Eugen u središtu akcije. Zahvaljujući uspjesima prvog juriša carska vojska uspjela je ovladati dijelom zidina i zauzeti položaje unutar vanjskog dijela grada. Međutim, u pismu od 30. lipnja markgrof Ludwig Badenski izvještava svog ujaka Hermanna kako je neprijatelj iznenadio njihovo pješaštvo, koje se našlo u opasnosti da bude uništeno. Ludwig je odmah poslao princa Eugena, koji se dotad s dragunima nalazio u taboru sa zadatkom da ga štiti od mogućeg osmanskog napada, u pomoć pješaštvu. Sad i sami iznenađeni dolaskom neprijateljske konjice, janjičari su se uspaničarili i počeli bježati dok ih je Eugen nemilosrdno gonio i posijecao pred osvojenim gradskim vratima.

Novi pokušaj juriša na grad, 13. srpnja, završio je ranjavanjem i pogibijom mnogih časnika koji su u njemu sudjelovali. Počela su međusobna optuživanja, posebno od bavarskog izbornika, koji je kritizirao način vođenja opsade. Tek pukom srećom 22. lipnja jedna je topovska kugla pogodila skladište streljiva u samom gradu, izazvavši ogromnu štetu i ohrabrivši opsadnu vojsku u njezinim naporima. U narednih nekoliko dana pojačan je pritisak na grad, pa je u borbi čak i princ Eugen izgubio konja, koji je pod njim ubijen u borbi. Ipak, ponuđenu mogućnost predaje paša je odbio, još uvijek se nadajući pomoći. Vijesti o približavanju iste došle su do grada početkom kolovoza, kad je poduzet još jedan neuspješan juriš na grad. Napad poduzet 3. kolovoza branitelji su odbili nanijevši teške gubitke carskoj vojsci. Ludwig Badenski bio je ranjen, princ Eugen također, u desnu ruku, a broj mrtvih procijenjen je na oko 155 ljudi, vojnika, dočasnika i časnika.

Prva dva pokušaja velikog vezira da spasi grad, 14. i 20. kolovoza, spriječio je Karlo Lotarinški izašavši mu u susret. Ovog puta osmanska vojska nastupila je opreznije i čak su uspjeli samog vojvodu gotovo okružiti i ubiti, dok je 300 njih našlo put i u sam grad, no ništa više od toga. Osmanlijama je ponovno ponuđena predaja, na što je veliki vezir odgovorio da Budim, ključ Osmanskog Carstva, po cijenu glave mora do kraja braniti. Napadi su se nastavili s nesmanjenom žestinom do kraja kolovoza, s jedinim uspjehom 22. kad su Ludwig Badenski i princ Eugen uspjeli zauzeti neke od izgubljenih položaja oko grada. Saznanje da je i Abdur-rahman paša bio u teškom položaju, ostavši s tek 2 000 branitelja, do kojeg su došli zarobljavanjem osmanskog vojnika koji je nosio poruku velikom veziru 28. kolovoza bio je jasan znak da branitelji još neće dugo izdržati, samo pod uvjetom da se osmanske snage izvan Budima drže podalje od njega. Napokon, u jurišu 2. rujna, u kojem je poginulo oko 200 Osmanlija, među njima i sam paša, Budim je bio oslobođen i u njega su ušli carski generali. 3 000 osmanskih vojnika bilo je zarobljeno, a ostatak s velikim brojem civila pobila je vojska. Ova velika pobjeda odjeknula je diljem Europe i slavljena kao velika pobjeda nad nekad nepobjedivom osmanskom silom, koja je sada iznenađujuće brzo uzmicala pred naletom kršćanskih vojski.

Siniša Đuričić

Literatura:

  • John Stoye, The siege of Vienna (New York, 2006)
  • Philipp Röder von Diersburg, Des Markgrafen Ludwig Wilhelm von Baden Feldzüge wider die Türken, (Karlsruhe,
    1839)
  • Andrew Wheatcroft, Habsburgs, Ottomans and the Battle for Europe (New York, 2009)
  • Joseph Hammer, Geschichte des Osmanischen Reiches, (Pest, 1830)
  • Carl Adam Schweigerd, Österreichs Helden und Heerführer, (Grimma, 1853.)
  • Onno Klopp, Das Jahr 1683 und der folgende grosse Türkenkrieg bis zum Frieden von Carlowitz 1699 (Graz, 1882.)
  • Derek Mckay, Eugen von Savoyen, Feldherr dreier Kaiser (Wien, 1979)
spacer

Leave a reply