Zimska kampanja Nikole Zrinskog 1664. godine

Zimska kampanja Nikole Zrinskog 1664.

Veliki vezir Fazil Ahmed paša Ćuprilić (1636. – 1676.). Tvrdio je kako Zrinski izaziva novi rat koji se jedino može spriječiti ako prekine s gradnjom utvrde  blizu Kaniže

Mir između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva nakon Dugog rata (1593. – 1606.), produžavan nekoliko puta u narednim godinama, bio je samo formalni sporazum kojim su se vladari ova dva carstva obavezali da neće poduzimati značajnije vojne operacije protiv onog drugog. Carevi Ferdinand II. (1619. – 1637.) i Ferdinand III. (1637. – 1657.) bili su previše zaokupljeni događajima u srednjoj Europi (Tridesetogodišnji rat), da bi brinuli o svojim jugoistočnim granicama, pa im je takav sporazum dobro došao. Osmansko Carstvo ratovalo je tada protiv Venecije pa je pozornost Velike Porte u tom periodu bila usmjerena dalje. Što se  mira u pravom smislu riječi tiče, stvarnost je ipak bila nešto drukčija. Mir je na granicama vladao samo formalno, jer se pogranični begovi i paše nisu ustručavali poduzimati pljačkaške pohode na hrvatski teritorij. Kaniški beglerbeg stvarao je posebno poteškoće banu Nikoli Zrinskom, pustošeći njegove posjede oko Varaždina. Ban se zbog toga odlučio 1661. izgraditi obrambenu utvrdu Novi Zrin, u blizini Kaniže, kako bi bolje kontrolirao turske upade i po mogućnosti zauzeo na kraju i samu Kanižu.

Ovakav postupak Zrinskog dočekan je s negodovanjem i od strane cara i od sultana. Veliki vezir Fazil Ahmed paša Ćuprilić, koji je u to vrijeme bio u Erdelju kako bi učinio kraj ambicioznim planovima tamošnjeg kneza o neovisnom položaju naspram Turske, uložio je prosvjed Bečkom dvoru zbog banovih postupaka. Tvrdio je kako Zrinski izaziva novi rat koji se jedino može spriječiti ako prekine s gradnjom utvrde toliko blizu Kaniže. Car Leopold I., koji se i ranije oglušivao na banove zahtjeve o konkretnim akcijama radi obrane hrvatskih teritorija, bojao se svega što bi moglo izazvati Osmanlije pa je zatražio od njega da udovolji njihovim zahtjevima. Cara je podržao i vrhovni zapovjednik njegove vojske, grof Raimond Monteccuccoli. Zrinski i Monteccuccoli su od ranije bili u zavadi: carski general zamjerao je banu da je nepromišljen, te čak da niti jedan ugarski i hrvatski plemić nije njemu dorastao da bi mu imao pravo prigovarati zbog načina na koji zapovijeda vojskom. Ban mu je na to odgovorio, u tiskanoj formi na njemačkom jeziku, da je Monteccuccoli dopustio tolika uništenja vlastite zemlje i vlastitih ljudi (misleći pritom u prvom redu na situaciju u Erdelju, no dakako i u Hrvatskoj), koliko niti jedan drugi od ugarskih vojskovođa.Niški bglerbeg pisao je Nikoli u srpnju 1662. da prestane s gradnjom Novog Zrina, no ban i dalje nije odustajao. To je Turcima dalo povod da započnu ratne pripreme.

Veliki vezir stigao je u Edirne u ožujku 1663. gdje mu je sultan Mehmed IV. predao mač ukrašen dijamantima i Prorokovu zastavu, čime ga je službeno imenovao seraskerom, zapovjednikom ratnog pohoda. Leopoldovi diplomati pokušali su odvratiti Osmanlije od rata mirovnim ponudama, no nisu mogli prihvatiti ponuđene uvjete. Carevi izaslanici još su mogli pristati na zahtjev da se sruši novi Zrin, ali ne i na danak od 30 000 zlatnika. Ahmed paša je nastavio do Osijeka, stigavši ondje u lipnju sa 120 000 vojnika. Ovdje su bili okupljeni brojni paše i begovi, poput beglerbega iz Damaska Kibleli Mustafa-paša, halebskog beglerbeg Gurcu Mehmed paše, anadolskog beglerbeg Jusuf-paša Cerkeza, velikovaradinskog beglerbega Mehmed paše Kucuka, rumelijskog beglerbega Buyuluk Mehmed-paše, bosanskog beglerbeg Kose Ali paše, vezira Kaplan Mustafa paše te janičarskog generala Ismail-paše. Osmanska vojska pripremala se za prelazak preko Drave i put prema Budima. Među njima se nalazio i poznati turski putopisac Evlija Čelebi, koji je ostavio zapise o Osijeku, Dardi te velikom Sulejmanovom mostu na Dravi. Tom je prilikom zabilježio:

“Podigavši se odatle, prošli smo palanke Baranju (Baranyavar, nap.) i Dardu te stigli u veliki grad Osijek. Tu je izdana naredba za dvodnevni odmor vojsci. Tada je cjelokupnoj vojsci isplaćena kasumska plaća (isplata prije odlaska u zimovnike, nap.). Za čudo božje, padao je tako strašan snijeg da je na tisuće šatora i čadora ostalo pod snijegom. Mnogo ranjenih i žalosnih spahija tumaralo je po putevima oko šatora velikog vezira i tu umiralo. Mudrošću božjom sutradan je sunce tako obasjalo da je čitav svijet sijao… Sutradan je zavladala blaža studen. Veliki vezir je priredio gozbu sinu tatarskog kana, zapovjedniku njegove konjice i ostalim uglednim tatarskim prvacima i zapovjednicima.” (Evlija Čelebi, Putopisi, 372.)

Zimska kampanja Nikole Zrinskog 1664.

Petar Zrinski (1621. – 1671.). Dok je Nikola Zrinski povukao svoju vojsku u Međimurje, njegov brat Petar branio je Hrvatsku. Pokušaj Ali-paše Čengića (Cengizade) da napadne Novi Zrin osujetio je potukavši ga 21. rujna kod Bijele Stijene, zarobivši pašu, brojne osmanske vojnike i njihovo streljivo koje su u paničnom bijegu ostavili za sobom.

Kao i u drugim turskim vojnim pohodima, i u ovom su sudjelovali Tatari sa svojom lakom konjicom, koje su vodili kanovi sinovi Ahmed i Muhamed Giray. Ahmed paša je 24. rujna zauzeo utvrdu Ujvar (Neuhasel) u Ugarskoj, a zatim Nograd i Levice, sve pred očima generala Monteccuccolija koji je čekao. Dok je Nikola Zrinski povukao svoju vojsku u Međimurje, njegov brat Petar branio je Hrvatsku. Pokušaj Ali-paše Čengića (Cengizade) da napadne Novi Zrin osujetio je potukavši ga 21. rujna kod Bijele Stijene, zarobivši pašu, brojne osmanske vojnike i njihovo streljivo koje su u paničnom bijegu ostavili za sobom. Petar je o ovome poslao detaljan izvještaj caru Leopoldu, a Čengića okao zarobljenika odveo u Bakar. Zbog ovoga je prosvjedovao upravitelj Karlovačkog generalata, grof Auersperg, tražeći da Zrinski njemu dovede pašu u Karlovac. Petar ovome nije udovolji, a car nije dalje na tome inzistirao. Međutim, iako je i Nikola postigao znatne uspjehe kod Kaniže, porazivši ondašnjeg pašu, car je i dalje odbio razmotriti mogućnost da mu da na upravu Karlovački generalat. Auersperg, osramoćen nakon konfrontacije s Petrom, zahvalio se na položaju, no Leopold ipak nije bio spreman prepustiti takav položaj nekome tko nije bio Nijemac.

Veliki vezir, očito zadovoljan postignutim u Ugarskoj, ali i zbog dolaska zime, povukao se iz Budima u Osijek, na povratku opustošivši posjede Zrinskih i Nadasdyja uz Dravu. Isplativši vojsku, poslao ih je u zimovnike, a potom nastavio prema Beogradu u prosincu 1663. Nakon odlaska osmanske vojske, mešu carskim se generalima postavljalo pitanje što činiti dalje. Ponovno su na površinu izbile stare nesuglasice između bana i generalissima carske vojske. Dok je Nikola bio bez odlaganja za brzi prodor do Drave, Monteccuccoli je smatrao da se treba čekati proljeće. Uto je stiglo i pojačanje koje je doveo grof Hohenlohe i koje je general želio poslati na odmor prije početka pohoda. Hohenlohe je smjestio svoju vojsku u Štajersku, gdje mu se 19. prosinca pridružio Nikola Zrinski sa svojim odredima. Naposljetku je odlučeno, suprotno Monteccuccolijevim željama, da će zimska kampanja ipak bitipoduzeta. Grof Christoph Battyany s 9 000 Nijemaca, 16 000 Mađara i Hrvata i nešto topništva već je bio na Muri i ondje čekao banov dolazak. Zrinski je s hrvatskim i bavarskim postrojbama stigao sredinom siječnja te su skupa krenuli prema Pečuhu. 21. i 22. siječnja ban je munjevitim akcijama istjerao tursku posadu iz Babocze i Berzenca te zapalio utvrde. Nakon toga pokušao je opsadu Sigeta, no kako za to nije imao dovoljno sredstava niti vremena, od iste je odustao te se priključio ostatku vojske 27. siječnja koja je već započela opsadu Pečuha. Osmanska opsada pružila je jak otpor: po

Zimska kampanja Nikole Zrinskog 1664.

Nikola Zrinnski (1620. – 1664.). Zrinski je odlučio poduzeti brz prodor do Drave, krenuvši početkom veljače prema Siklosu s Hrvatima i 500 njemačkih konjanika. 30. siječnja napao je palanku Dardu, koja je štitila prilaz slavnom Sulejmanovu mostu.

ginulo je nekoliko časnika u opsadi, pa je i sam grof Hohenlohe ranjen.

Zrinski je tad, u dogovoru s grofom, odlučio poduzeti brz prodor do Drave, krenuvši početkom veljače prema Siklosu s Hrvatima i 500 njemačkih konjanika. 30. siječnja napao je palanku Dardu, koja je štitila prilaz slavnom Sulejmanovu mostu, o kojem je spomenuti Čelebi zapisao:

“Postojao je još u kršćanska vremena…S jednog kraja na drugi on je dug puna dva sata hoda. Na jednoj, i to jugoistočnoj strani, nalazi se grad Osijek; a na drugom kraju mosta na zapadnoj strani leži ovaj grad Darda. Zemljište oko toga mosta je močvarno i podvodno. Sa svih strana su postavljeni su i pobodeni tako debeli hrastovi direci da ih dva čovjeka jedva mogu dohvatiti. Na sredini mosta, s desne i s lijeve strane, nalaze se visoki kiosci za odmaranje putnika i prolaznika, a napravljeni su od drveta. Kojih deset koraka prostora na mostu, računajući od tih kioska, pokretljivo je. Tu boravi gradska posada i od trgovaca koji dolaze i prolaze naplaćuje badž koji pripada državi. Uvečer oni dižu taj pokretni dio mosta na točak i tako zatvaraju prilaz mostu. Sa obje strane mosta nalaze se prolazi za pješake, široki dva hvata. Kada se na tom mostu susretnu dvaju kola jedna prema drugim, onda se pješaci sklanjaju na rub, a kola komotno prolaze jedna pored drugih…” (Čelebi, 369.)

O Dardi piše sljedeće:

“To je mala palanka sagrađena od drveta u obliku četvrokutnika, a leži na kraju drvenog mosta, na obali rijeke Drave (Evlija je ovdje očito zamijenio neku od tada postojećih rukavaca za samu rijeku Dravu, nap.). Ima jednu drvenu kapiju koja je okrenuta prema zapadu. To je jaka utvrda opskrbljena kulama, bastionima i streljivom. Ima svoga zapovjednika (dizdar) i osamdeset vojnika posade. U utvrdi se nalazi oko pedeset raznovrsnih malenih daskom pokrivenih kuća, jedna džamija i ambar.” (Čelebi, 369 – 370.)

Zimska kampanja Nikole Zrinskog 1664.

Nikola Zrinski spaljuje Sulejmanov most. Dizdar, kao i posada u Dardi, bili su posve nespremni na iznenadni napad Nikole Zrinskog 30. siječnja. Njegovi vojnici upali su u palanku i rastjerali posadu koja se dala u bijeg prema mostu. Ban je krenuo prema Osijeku, prešao most i spalio dio Osijeka. Nakon toga se ponovno povukao prema Pečuhu, razorivši Dardu i spalivši veliki dio Sulejmanova mosta.

Dizdar, kao i posada u Dardi, bili su posve nespremni na iznenadni napad Nikole Zrinskog 30. siječnja. Njegovi vojnici upali su u palanku i rastjerali posadu koja se dala u bijeg prema mostu. Ban je krenuo prema Osijeku, prešao most i spalio dio Osijeka. Nakon toga se ponovno povukao prema Pečuhu, razorivši Dardu i spalivši veliki dio Sulejmanova mosta. 6. veljače bio je u Sigetu, odakle je pisao caru da je zapalio most i uništio Dardu. Zbog ovoga je slavljen diljem Europe, a španjolski dvor mu je dodijelio prestižno odličje viteza Reda Zlatnog Runa. To je, međutim, bilo kasnije te godine, vojna još uvijek nije bila gotova. Veliki vezir doznao je za događanja u Ugarskoj te je žurno slao pojačanje. Carska vojska nije postigla nikakav uspjeh u opsadi Pečuha i 9. veljače od nje je odustala. Kako je trebalo dva mjeseca da se most obnovi, veliki vezir je tek početkom svibnja bio u Ugarskoj. U međuvremenu carska je vojska započela opsadu Kaniže, no na vijest da se približava osmanska vojska od 40 000 ljudi, i ta je opsada prekinuta 22. svibnja. Iako su Osmanlije već idući mjesec opsjeli Novi Zrin te ga razorili 7. srpnja 1664., ta ista njihova vojska, predvođena velikim vezirom Ahmed pašom, doživjela je 1. kolovoza iste godine težak poraz koji joj je nanio Monteccuccoli kod St. Gottharda. Nakon ovako velike pobjede, koja je Osmanlije nagnala u defanzivu, car Leopold ogorčio je ugarsko i hrvatsko plemstvo nepovoljnim mirom u Vašvaru, kojim se odrekao ubiranja njezinih plodova te poništio uspjehe Nikole i Petra Zrinskog u Ugarskoj i Hrvatskoj na izmaku 1663. i početkom 1664. godine.

Siniša Đuričić

 

Literatura:

  • Ive Mažuran, Hrvati i Osmansko Carstvo, Zagreb, 1998.
  • Evlija Čelebi, Putopis: Odlomci o jugoslavenskim zemljama, Sarajevo, 1967.
  • Ivana Haničar Buljan, Nenad Moačanin, Milan Pelc, Mladen Pešić, Ratko Vučetić:, Veliki
    osječki most: povijesni dossier i suvremena interpretacija / The great Osijek bridge: historical dossier and contemporary interpretation, Zagreb – Osijek:  2014.

 

 

spacer

Leave a reply