Rat za španjolsko nasljeđe: Princ Eugen u Italiji, 1701. – 1703.

Stanje neobjavljenog rata počelo je u travnju 1701. Nizozemci su podigli vojsku od 75 000 ljudi, a Eugen je u veljači dobio zapovjedništvo nad 30 000 vojnika. Louis XIV. je u sjevernu Italiju poslao pojačanja pod maršalom Nicolasom Catinatom, posebno u Milano. Na granicu s Nizozemskom posalo je Talarda i Boufflersa. Nedugo nakon zauzimanja utvrda u nizozemskoj barijeri, ohrabreni Louis je svečano objavio uniju kruna Španjolske i Francuske. Nakon vijesti o tome da su Francuzi preuzeli asiento, pravo na trgovanje crnim robljem u južnoj Americi, engleska šutnja je prekinuta. John Churchill, vojvoda od Marlborougha, kasnije veliki prijatelj i suborac Eugenov u ratu koji se neminovno bližio, poslan je da ugovori vojni savez s Nizozemskom i carstvom. Velika Alijansa, stvorena 7. rujna 1701. dala je ultimatum Louisu od dva mjeseca da prihvati već ranije ponuđene uvjete kako bi se izbjegao rat. Louis XIV. na to je odgovorio činom preko kojeg Engleska nije mogla prijeći – čim je 16. rujna umro protjerani engleski kralj James II., on je priznao njegovog sina za engleskog kralja. Kad je rat i formalno objavljen, Eugen je već bio u Italiji uspješno se boreći protiv brojčano nadmoćnije francuske vojske.

Najnezadovoljniji posljednjom oporukom Karla II. bio je car Leopold I. Za razliku od Engleza i Nizozemaca, koji su bili spremni na ustupke i dogovor s Louisem XIV., car je bio bijesan, te je odmah sazvao sjednicu Dvorskog ratnog vijeća. Na njoj je, vatren i odlučan kao nikad ranije, što je iznenadilo nazočne, naredio da se hitno mobilizira vojska i bez odlaganja krene na Milano, prije nego što to učine Francuzi. Carstvo nije imalo saveznike u ovoj fazi, Maximilian Emanuel prešao je na stranu Francuza, kao i savojski vojvoda, čija se kćer udala za Phillipa V. i nitko nije s odobravanjem gledao na početak novog rata. Zapovjedništvo je dobio Eugen, a s njim su išli i kneževi Comersy, Vaudemont i Börner kao zapovjednik topništva, te Guido Starhemberg.

Princ Eugen u Italiji, 1701. - 1703.

Princ Eugen prelazi Alpe, svibanj 1701. Princ je osobno pozorno izvidio teren, a zatim odlučio marširati na istok, preko teritorije Venecije, na Vincenzu, preko negostoljubivih i teško prohodnih brda. Nakon što je očišćen put od snijega, 16 000 ljudi i 6 000 konja, započelo je, vukući teške topove za sobom, prijelaz preko brda Monte Baldo 26. svibnja.

S 30 000 ljudi, Eugen je u u svibnju 1701. stigao u Rovereto, mjesto u južnom Tirolu. Još prije njegova dolaska, Victor Amadeo odobrio je prolaz francuskim trupama preko njegova teritorija, te su oni, vođeni maršalom Catinatom već u veljači 1701. ojačali milansku posadu i zaposjeli sve važnije strateške točke od Savoje do Venecije. Maršal je zauzeo vrlo uzak put, jedini kojim se moglo stići iz Tirola u Italiju, uz samu rijeku Adigeu (njem. Etsch), nad kojom su se nadvijale visoke planine, smatrajući da je time uskratio neprijateljskoj vojsci pristup u Italiju. Eugen je morao pronaći drugi prolaz do Padske nizine, izbjegavajući Catinatovu vojsku koja je za 10 000 ljudi bila jača od njegove. Princ je osobno pozorno izvidio teren, a zatim odlučio marširati na istok, preko teritorije Venecije, na Vincenzu, preko negostoljubivih i teško prohodnih brda. Nakon što je očišćen put od snijega, 16 000 ljudi i 6 000 konja, započelo je, vukući teške topove za sobom, prijelaz preko brda Monte Baldo 26. svibnja. Generala Guttensteina sa sto draguna i četriri bataljuna pješaštva princ je postavio da štiti bok vojsci u slučaju da se pojavi neprijatelj. Catinat, međutim, nije napadao, jer je pretpostavljao da će ga Eugen napasti preko Adige, gdje je i postavio sve svoje snage. Nakon tri dana mukotrpnog uspinjanja i spuštanja carska vojska stupila je na tlo Mletačke Republike, na zaprepaštenje lokalnog stanovništva, koje je bilo uvjereno da tim putem ranije nijedan čovjek niti kočija nisu mogli proći. Od Breoija, naselja gdje je stigao, Eugen je dalje naredio pokret i 4. lipnja stigao do San Antonia, naselja udaljenog od Verone nekih 8 kilometara. Ovaj izvanredan pothvat slavljen i hvaljen je već u ovo vrijeme čim su se vijesti o njemu proširile po Europi. Eugen je bio drugi Hanibal, ratnik iz davnine kojem se on vrlo divio, a koji je prešao planine i zaprijetio opasnom neprijatelju, zatekavši ga posve nespremnim.

Nesigurni Catinat nije znao što činiti, jer već se pokazalo da nije dobro predviđao kakve su neprijateljeve namjere. Oštre kritike na njegov račun dolazile su iz Versaillesa. Maršal se pribojavao Eugenovog napada preko Adige na Veronu, a zatim Milano, no dodatne brige zadala mu je vijest da je princ ipak krenuo prema jugu. Morao je razdijeliti svoju vojsku, kako bi osujetio napad i s te strane. Princ je upravo ovo i očekivao, smišljeno rastežući Catinatovu crtu obrane, kako bi ga u pravom trenutku napao na mjestu gdje je bila najtanja. Poslao je grofa Palfyja da nadgleda podizanje mosta na Adige kod Castelbalda, odakle je lakše mogao pratiti kretanje neprijatelja.

Sad je već mogao, prešavši rijeku, marširati dalje na jug, prema Napulju. 9. srpnja Eugen je prešao kanal Tartaro s 11 000 ljudi i napao naselje Castagnaro, koje su držali Francuzi. Oni su se povukli u crkvu i odatle pucali na carsku vojsku, no ubrzo su se morali predati. Put prema Carpiju bio je otvoren, gdje se nalazio zapovjednik Saint Fremont. Grof Tesse je pokušao s pojačanjem pomoči Saint Fremontu se odupre Eugenovom napadu, no bio je prisljen  uzmaknuti i prepustiti grad neprijatelju. Eugen je u borbi ponovno ranjen u koljeno, a ostao je i bez konja koji je ubijen pod njim. Iznenađeni Catinat naredio je puno povlačenje svojih snaga između Mincia i Adige sredinom kolovoza. Eugenov biograf Alfred Arneth ovom pprigodom piše:

„ Princ je pokazao poduzetnički duh, odvažnost plana i brzinu izvođenja koji su ovaj njegov pohod učinili vrijednim divljenja.” (Alfred Arneth, Prinz Eugen von Savoyen, 142.)

Nakon vijećanja, princ je dao za pravo Starhembergu, koji je predložio da se prijeđe Mincio, a ne Pad. Za to vrijeme, grofovi Tess i Vaudemont, otac onog istog Vaudemonta koji je bio u Eugenovoj vojsci i guverner Milana, odlučili su da brane isti, dok je Catinat namkeravao zauzeti položaje na Ogliu i tu zaustaviti princa, no to mu nije uspjelo. Bio je to kraj njegovom zapovjedništvu u Italiji, jer ga je Louis XIV. odlučio zamijeniti. Takvu su odluku spremno podržali Vaudemont i Tess, a posebno ovaj potonji, koji nije podnosio Catinata i čekao je priliku da preuzme njegovo mjesto u Italiji. Catinat je bio vrlo krut zapovjednik i kao takav nepopularan u vojsci, osim toga, bio je niskog roda. Obojica su revno radila na uništavanju maršala i svih njegovih ratnih planova, zbog čega se on često žalio kralju. Nitko nije imao sluha za njegove žalbe i čim je je došlo do debakla kod Carpija, sva krivica bačena je na njega. Na taj način, spletke i podvale stajale su inače sposobnog Catinata položaja, koji je kralj dodijelio dvorskom kicošu, starom maršalu de Villeroy (Francois de Neufville, duc de Villeroy).

Princ Eugen u Italiji, 1701. - 1703.

Bitka kod Chiarija, 1. rujna 1701. Villeroy je s 60 000 ljdi stigao na front dan ranije, očekujući brzu pobjedu na carskom vojskom, a zatim prodrio u Tirol. 29. kolovoza približio se rijeci, namjeravajući ju prijeći s vojskom i napasti, jer je Eugenovo povlačenje u Chiari protumačio kao „znak slabosti“.

Eugen nije gubio vrijeme i 23. kolovoza prešao je rijeku Oglio, kako bi izvidio teren i neprijateljske položaje. Nakon toga vratio se na istočnu obalu rijeke i smjestio u utvrdi Chiari. Villeroy je s 60 000 ljdi stigao na front dan ranije, očekujući brzu pobjedu na carskom vojskom, a zatim prodrio u Tirol. 29. kolovoza približio se rijeci, namjeravajući ju prijeći s vojskom i napasti, jer je Eugenovo povlačenje u Chiari protumačio kao „znak slabosti“. Međutim, princ je čekao napad bez imalo sumnje da, nalazeći se u povoljnijem položaju, Villeroy neće tako lako izaći na kraj s njim. Ovaj je napao 1. rujna pod okriljem noći. Catinat je upozorio Villeroya na sve prednosti koje je Eugen imao na svojoj strani, jer francuska konjica nije mogla buti iskorištena na tako uskom terenu, no francuski zapovjednik glatko je odbacio opreznost i učinio upravo ono na što se princ pripremao. Znao je da su Francuzi opasni samo u prvom naletu. Naredio je svojim vojnicima da zalegnu u svojim zaklonima te da ne otvaraju vatru dok god neprijatelj ne bude na idealnoj udaljenosti. Iznenađeni, Francuzi su doživjeli užasan poraz; ova bitka ubraja se među najkrvavije u cijelom ratu. Francuski zapovjednik izgubio je prisebnost i izdavao konfuzne naredbe te bi užas po njegovu vojsku bio još veći da Catinat i sam savojski vojvoda nisu naredili hitno povlačenje. Villeroy je izgubio 2 000 vojnika i 200 časnika, dok je Eugen imao samo 36 mrtvih i 81 ranjenog.

Eugen je spremno očekivao novi francuski napad, no nije ga bilo. Villeroy se vratio na lijevu obalu Oglia i tamo zadržao. Princ je bio preslab da bi ga napao, a on je nakon teškog poraza postao mnogo oprezniji. Rat se sveo na čekanje i povremene čarke, koje su rijetko imale nekog većeg značaja za bilo koju stranu. U jednom navratu Vaudemontu je pošlo za rukom ubiti 300 neprijateljskih vojnika, veliki broj zarobiti i ugrabiti više od 500 konja, no to nije riješilo Eugenovu najveću muku: sve manje zaliha, hrane za vojsku i konje. Nije bilo drugog izbora nego da se povuče prema Tirolu, jer se bližila i zima. No, ipak su bili Francuzi ti koji su odstupili ranije. Villeroy je dobio naredbu od kralja da se povuče u zimska boravišta u Milano, što je i učinio 13. studenog. Uočivši njihovo povlačenje, Eugen je naredio da Francuze zaspu topničkom vatrom, pri čemu je Catinat, pogođen, pao s konja, no bio je tek lakše ranjen.

Princ je vojsku pokrenuo 19. studenog na istok, u smjeru Mantove. Prije toga zauzeo je naselja Ostiano i Caneto na Ogliu, kako bi zadržao dominaciju na području između Mantove i Cremone. 13. prosinca Eugen je napokon prebacio vojsku preko Pada, istjeravši francuske trupe iz gotovo cijelog vojvodstva Mantove, osim iz samog istoimenog grada. Ohrabrena kneginja Mirandola istkerala je Francuze sa svojih poskeda, dok je modenski vojvoda Eugenu prepustio svoju utvrdu Brescelo. Sredinom prosinca smjestio je princ svoj glavni stožer u Luzzari, nedaleko od Cremone. Eugen je zadivio cijelu Europu svojim pothvatima u Italiji. Njegovi uspjesi podigli su također i samopouzdanje caru, koji je u međuvremenu i formalno ušao u Veliku Alijansu u rujnu.

Princ Eugen u Italiji, 1701. - 1703.

Francois de Neufville, duc de Villeroy (1644. – 1730.) Pod okriljem noći 31. siječnja, princ Eugen zarobio je maršala Villeroya u Cremoni.

No, Austrija je doživjela iste godine i gubitak, jer je u lipnju 1701. nakon teške bolesti umro Rüdiger Starhemberg,više zapamćen po herojskoj obrani Beča nego po funkciji predsjednika Dvorskog ratnog vijeća, koju je ne baš naročito uspješno obavljao sve do smrti.
Sam princ Eugen nadao se da će novi predsjednik pokazati više razumijevanja za njegove potrebe u Italiji, no bio je razočaran postavljanjem kneza Mansfelda na taj položaj. Mansfeld je bio dio dvorskog kruga vrlo bliskog caru, starije generacije, koji je često dolazio u sukob s mlađom generacijom i koji će posebno Eugenu stvarati probleme u predstojećim godinama. Početkom 1702. godine austrijska vojska nalazila se u zimskim boravištima u Mantovi. Oskudijevala je u svemu i počela se osipati. Eugen je bio zabrinut zbog takvog stanja, jer s brojem vojnika kojima je tada zapovijedao nije mogao nastaviti daljnje ratovanje u Italiji protiv nadmoćnijih francuskih snaga. Imao je u planu da zauzme Cremonu, ali nikakvog izgleda da to izvede, sve dok nije smislio trik koji je, zahvaljujući okolnostima koje su bile na njegovoj strani, uspio. Memoarist s francuskog dvora, vojvoda Saint Simon, u detalje je opisao ove događaje s kraja siječnja 1702. godine. Princ je otkrio da je jedan stari akvadukt vodio unutar zidina Cremone, točnije, završavao pod kućom jednog svećenika. Princ Comersy stupio je s njim u kontakt i ovaj je obećao da će pomoći carskoj vojsci da taj kanal iskoriste kako bi neopaženo prodrli u grad. Eugen je 27. siječnja naredio pokret prema gradu. Maršal Villeroy, koji je vršio inspekciju u okolini, stigao je u grad 31. siječnja. Tu večer dugo se zadržao s gostima na večeri, a zatim se povukao na spavanje. Iste noći carska vojska prešla je Oglio, oko 4 000 ljudi. Princ Vaudemont s dvije tisuće kirasira i draguna spustio se do obale Pada, kako bi u dogovorenom trenutku napao grad s juga. U rano jutro 1. veljače, oko 5 sati, bojnik Hoffman s grenadirima ušao je u kanal, sa zadaćom da neprimjetno izađe na drugom kraju i otvori gradska vrata carskoj vojsci. Plan je savršeno uspio, stražari su lako svladani i gradska vrata otvorena. Jedan kuhar tada je digao uzbunu, uočivši vojnike u čudnim odorama na ulici. Eugen i ostali generali sjurili su se prema središtu grada, dok je na ulici započela borba s malom gradskom posadom, uhvaćenom na prepad. Villeroy se tek tada probudio kada mu je zaprepašteni sobar uletio u sobu javivši mu da su Nijemci u gradu. Maršal je pojurio na ulicu, gdje je ubrzo bio zarobljen. Nije mu pomogla ponuda od 10 000 pistolea (vrsta francuskog novca) u zamjenu za slobodu i bio je predan princu Eugenu.

Princ je naredio je da ga sprovedu izvan grada, da mu nekim slučajem takav vrijedan trofej ne bi iskliznuo iz ruku. No, i pored toga, sve nije išlo kako je Eugen zamislio. Jedan odred Iraca u francuskoj službi tvrdoglavo je pružao otpor, odbivši da se preda i čak zapriječivši jedna od gradskih vrata. Princ je željno iščekivao dolazak Vaudemonta, koji nije stizao. Usporila ga je noć i težak put, a kad je napokon stigao do grada, most je bio uništen. Eugen se nije mogao
održati u gradu bez njegove pomoći, iako je zaposjeo veći dio zgrada i kuća. Bilo je već kasno poslijepodne kada se s tornja katedrala i osobno uvjerio da knez Vaudemont ne može stići, jer mosta više nije bilo. Eugen je bio izvan sebe od bijesa, izgubivši grad kada ga je već imao u rukama. „Uvijek sam loše sreće, ništa mi ne uspijeva“ čuli su ga tada da uzdiše u rezignaciji. U tom trenutku i jedna i druga strana razmišljale su o predaji i povlačenju, uslijed umora i nedostatka streljiva. Oko 5 sati poslijepodne naredio je napokon Eugene, ne videći drugo rješenje, povlačenje iz Cremone. Posljednji se povlačio Guido Starhemberg, štiteći ostalima odstupnicu. Proje nego što su napustili grad, carski vojnici spalili su vojarnu, a sa sobom odveli u zarobljeništvo 19 časnika i oko 400 francuskih vojnika. Villeroy je poslan u Innsbruck, nakon toga u Graz, gdje je proveo devet ugodnih meseci (ako se zaboravi sramota poraza koji je doživio), a potom pušten na slobodu. Po povratku u Francusku princu je poslao 50 000 livara otkupnine, no Eugen je odbio primiti taj novac. Francuzi su slavili ovaj događaj pomalo komičnim stihovima, o tome kako su uspjeli zadržati grad, no izgubili svog generala.

Francuzi su osjetili potrebu da se povuku. Eugen je tako držao područje od Oglia do Ade, iako se nije uspio održati u Cremoni. Bio je u očajničkoj potrebi za pojačanjima, koja, po svemu sudeći, carski dvor nije imao namjeru poslati. Uzalud je tijekom proljeća 1702. princ u nekoliko navrata slao molbe i zahtjeve za novcem, pojačanjima i zalihama, prijeteći i ostavkom, no odgovora jednostavno nije bilo. Pokušao je i preko svog generala Janosa Palfyja u svibnju 1702. istu poruku i istu prijetnju prenijeti caru. Ovaj nije pokazao interes za Eugenove probleme, osim što je tek usputno pitao za Eugenovo zdravlje. Mansfeld također nije smatrao potrebnim ni da mu odgovori na molbe. Vojska je bila nezadovoljna jer nije dobila plaće ni za proteklu godinu i princu je bilo sve teže da održava disciplinu. U nekoliko navrata morao je oštro kazniti svoje ljude za pljačku, no i samom mu je bilo jasno da oni to nisu radili iz bahatosti, već gole potrebe.

Princ Eugen u Italiji, 1701. - 1703.

Sjeverna Italija. Savojski vojvoda Victor Amadeo odobrio je prolaz francuskim trupama preko njegova teritorija, te su oni, vođeni maršalom Catinatom već u veljači 1701. ojačali milansku posadu i zaposjeli sve važnije strateške točke od Savoje do Venecije.

Louis XIV. je, doznavši za Villeroyov debakl, odmah donio odluku da ga smijeni vojvodom od Vendomea. On je 18. veljače stigao u Milano. Imao je vojsku jačine 80 000 ljudi, dok je Eugen i dalje imao tek 28 000 iscrpljenih i slabo motiviranih vojnika. Vendome, iako poznat kao lijen čovjek, koji je uz to previše uživao u hrani, bio je sposoban general. On i Eugene bili su ne samo prijatelji iz djetinjstva, već i rođaci. Nedugo po dolasku u Italiju, Vendome je deblokirao Mantovu, no srećom po Eugena, gotovo cijelo proljeće nije kretao u neku veću akciju. Princ se teško razbolio tih dana, toliko da se strahovalo za njegov život. Čim se oporavio, morao se suočiti s nezavidnom situacijom –treba li napustiti Italiju ili tvrdoglavo nastaviti s ratom, rizikujući potpuno uništenje? Ponovno je razmatrao i neke neuobičajene metode kao u slučaju Cremone i na kraju je razradio jedan smio plan da iznenadi i zarobi Vendomea, kao što mu je to uspjelo s Villeroyom. Vendome je boravio u kući na obali Mantovskog jezera, u Rivalti. Budući da je maršal bio poznat po tome da je znao prespavati dan i noć, princ je planirao da pošalje preko jezera odred vojnika, koji bi neopaženo svladali stražu, ugrabili Vendomea i čamcima ga prevezli nazad preko jezera. U noći između 10. i 11. lipnja markiz Davia poveo je ekspediciju u prepad i sve je išlo po planu, dok jedan vojnik nije zapucao i ubio stražara, što je uzbunilo francuske vojnike u blizini i uništilo cijelu akciju. Vendome se za dlaku izvukao, a princ Eugen je u bijesu naredio da se odgovorni za ovaj fijasko izvedu pred sud i oštro kazne.

Sad Vendome nije više čekao i pripremao se za napad. Uskoro mu se pridružio i sam Phillip V., čija je nazočnost i ohrabrila maršala da pokrene snažnu ofenzivu. Planirao je opkoliti carsku vojsku i uništiti je. Eugen je zauzeo položaje na Padu, u blizini mjesta Borgoforte. Poslao je markiza Viscontija, s konjičkom pukovnijom od 1500 ljudi, da izvidi područje oko Modene. Kad se Viskonti povukao pred neprijateljem do Crostola, Eugen je naredio grofu Auerspergu da osigura položaje na San Vittoriu i postavi straže, što ovaj nije učinio i tako olakšao posao Vendomeu. Udar je bio tako jak i iznenadan da Austrijanci nisu uspjeli čak ni popeti se na konje. Bio je to užasan masakr, za koji je Eugen doznao tek uvečer. Odmah je odjahao okupiti svoje snage, kako ih, tako raštrkane, Francuzi ne bi u potpunosti okružili i uništili. 1. kolovoza prešao je na desnu stranu Pada, dok je Vendome uveo svoju vojsku u Modenu. 15. kolovoza bio je kod Luzzare, gdje ga je čekao princ sa svojom vojskom. Podijelio ju je u dvije kolone, jednu pod zapovjedništvom Starhemberga, druga Comersyja, koji je prvi napao Francuze. Pogođen s dva metka pao je mrtav s konja i njegovi ljudi su se panično razbježali. Eugene osobno, iako teško pogođen smrću svog dugogodišnjeg prijatelja, preuzeo je desno krilo i potisnuo Francuze do njihovog kampa. Na lijevom krilu Starhemberga su teško pritisnuli Vendome i Phillip. Uspio ih je potisnuti i veliki broj Francuza potjerati u povlačenje. Činilo se da je pobjeda bila u Eugenovim rukama, iako je snaga kojoj se bio suprotstavio bila gotovo dvostruko jača od njegove, no tada su Francuzi krenuli u protunapad i gotovo razbili Starhemberga. Samo je nalet Vaudemontove konjice i Börnerova dobro usmjerena topnička paljba spasila to krilo od potpunog uništenja. Svi Francuzi su se tada povukli u kamp i Eugen, iako je namjeravao izvršiti još jedan odlučujući napad, morao je od toga odustati zbog iscrpljenosti svojih vojnika. Francuzi su imali 4 000 mrtvih nakon masakra kakav ni mnogi stariji časnici nisu pamtili. Francuzi su Luzzaru slavili kao svoju pobjedu, što je Eugene komentirao samo riječima „neka oni samo viču, kao što gostioničar dopušta gostima nakon što su platili svoj dug.“ Činjenica je da ovu bitku, odnosno njezine rezultate, nije iskoristila nijedna strana, no Eugen je u studenom obavijestio cara da se „održao protiv neprijatelja“. Ipak, u isti mah, bio je odlučio napustiti Italiju i osobno se suočiti s carem i Mansfeldom, koji ga je optuživao već dulje vrijeme za nemar i smatrao ga rasipnikom kojem ne treba slati ništa od traženog. Krajem prosinca Eugen je svoju vojsku smjestio u zimsko boravište u Modeni, zapovjedništvo predavši Guidu Starhembergu i u siječnju sljedeće godine stigao je u Beč.

Siniša Đuričić

 

Literatura:

  • Derek Mckay, Eugen von Savoyen, Feldherr dreier Kaiser (Wien, 1979)
  • Nicholas Henderson, Prinz Eugen, Der edle Ritter, (München, 1986.)
  • Alfred Arneth, Prinz Eugen von Savoyen, (Wien, 1858)
  • J. S. Bromley, The New Cambridge modern history, vol VI, (Cambridge University Press, Cambridge, 1970)
spacer

Leave a reply