Engleski građanski rat: Bitka kod Edgehilla 1642.

Engleska Charlesa I. (1625. – 1649.) nije predstavljala zemlju onakve važnosti i snage kakve će početi stjecati u drugoj polovci 17. stoljeća, no to ne znači da nije bila uključena u događaje na europskom kontinentu. Charlesov otac, James I. (1603. – 1625.) upleten je u Tridesetogodišnji rat samo zbog činjenice da je bio punac falačkog kneza palatina Fridirka V., kojeg su češki staleži izabrali za kralja umjesto zbačenog Ferdinanda. Njegov će se sin umiješati u ratove francuskog kralja protiv hugenota, no tek simbolično, jer nije imao novca financirati vojsku u onoj mjeri u kojoj bi ta njegova umiješanost uopće nešto značila. Glavni razlog ove kraljeve sputanosti bila je ovisnost od moći parlamenta s kojim se morao nositi još njegov prethodnik. Osim vjerskih pitanja, budući da su Stuarti kao škotska dinastija bili stalno pod povećalom anglikanaca, problem razgraničenja parlamentarnih i kraljevih ovlasti bit će glavni uzrok građanskog rata u Engleskoj.

Dok je James I. održavao krhku ravnotežu između sebe i parlamenta, Charles je bio skloniji eksperimentiranju. Nezadovoljan odlukama parlamenta, on ga je 1629. raspustio i vladao ne sazivajući nova zasjedanja. Kad je 1637. njegovo nastojanje da škotskoj prezbiterijanskoj crkvi nametne novu molitvenu knjigu, nezadovoljstvo se pretvorilo u revolt i otvorenu pobunu u Edinburghu, događaj nazvan Prvim biskupskim ratom. Kralj je dvije godine kasnije morao zbog nedostatka novca pristati na kompromis, te je obećao zasjedanje parlamenta koji će riješiti to pitanje. Charles nije stvarno planirao udovoljiti zahtjevima pobunjenika, no budući da su i njegove pristaše tražile da se održi sjednica parlamenta, morao je popustiti. Tzv. Kratki parlament koji se sastao 13. travnja 1640. nije donio nikakvog rezultata, pa ga je Charles već nakon tri tjedna (otud kratki) raspustio. Prisiljen sazvati krajem iste godine Drugi parlament kako bi isposlovao dodatna sredstva za rat protiv Škota, no ovog puta Charles je imao oštrog i kritičnog protivnika, Johna Pyma. Parlament nije mogao raspustiti jer je određeno da ovaj može biti raspušten samo generalnim konsenzusom svih zastupnika. U međuvremenu se nezadovoljstvo iz Škotske proširilo na Irsku, a Pym je podstaknuo nepovjerenje prema kralju vijestima o tome kako kralj želi ponovno silom raspustiti parlament i postaviti svoje ljude na ključna mjesta u upravi. Kraljev odgovor uslijedio je 2. siječnja 1642. kad je pokušao uhitit Pyma i još četvoricu parlamentaraca, čime je izazvao opće nezadovoljstvo i nerede u Londonu. Charles je bio prisiljen napustiti prijestolnicu i povući se u palaču Hampton Court, nedaleko od Londona. Parlament je od tog trenutka bio u otvorenoj pobuni protiv kralja.

Bitka kod Edgehilla 1642.

Charles I. (1625. – 1649.) Nezadovoljan odlukama parlamenta, on ga je 1629. raspustio i vladao ne sazivajući nova zasjedanja. Kad je 1637. njegovo nastojanje da škotskoj prezbiterijanskoj crkvi nametne novu molitvenu knjigu, nezadovoljstvo se pretvorilo u revolt i otvorenu pobunu u Edinburghu, događaj nazvan Prvim biskupskim ratom.

Parlament je bio u početku u prednosti pred kraljem, držeći London, u okupljanju vojske. Ponešto od već postojećih pukovnija, ponešto od nedavno formiranih radi slamanja pobune u irskoj, parlamentarci su također imali na raspolaganju i londonske arsenale. Charles je morao svoju vojsku stvoriti ni iz čega, počevši iz Nottinghama novačiti ljude pod svoje zapovjedništvo u lipnju 1642., a zatim se premjestio u Shrewsbury u rujnu gdje je dodatno povećao svoje redove. Sir John Hotham, guverner Hulla, pristao je uz parlament i odbio mu otvoriti gradska vrata. Parlamentarci su, doznavši da je Charles nakon toga krenuo prema Coventryju, poslali u susret njegovoj vojsci 3 000 pješaka i 400 konjanika, te je došlo do prvog sukoba kod Southama, koji nije završio povoljno po kralja. Sa snagama kojima je raspolagao nije mogao krenuti na London. Parlamentarne snage, koje je u rujnu preuzeo Robert Devereux, earl od Essexa, sprječavale su ga jednako u novačenju novih vojnika koliko i u pristupu prijestolnici. Sreća se kralju i rojalistima, “cavaliers”, ipak nasmiješila kod Worcestera krajem rujna. Princ Rupert, sin kraljeve sestre i falačkog kneza Friedricha, najpoznatiji od “cavaliera”, tada samo 22 godine, koji je već kao mladi adolescent sudjelovao u ratu u Nizozemskoj protiv Španjolaca i čamio u zarobljeništvu tri godine, uspio je ondje, točnije kod mosta Powick, osujetiti parlamentarce da spriječe dio rojalističkih snaga da se pridruže ostatku kraljeve vojske. Rupert je ovdje uspješno sproveo neke od metoda koje je proučavao za vrijeme zarobljeništva, osobito one vezane za konjicu kakve je razvio švedski kralj Gustav Adolf. Parlamentarnu vojsku je juriš Rupertove konjice, koja se poglavito oslanjala na hladno oružje, raspršio i onemogućio da u svoju iskoriste premoć vatrenog oružja. Pobjeda je omogućila rojalistima da u sljedeća dva tjedan okupe snage, dok je Essex čekao. Charlesove snage krenule su 12. listopada na London. Rupert i ostale rojalističke vođe očekivale su brze pobjedu ukoliko ih neprijatelj napadne na terenu oko Londona, pa je kralj 18. listopada odbio ponudu Parlamenta o mirnim pregovorima. Sljedećeg dana Essex se također pokrenuo te je njegova vojska krenula prema bazi u Warwicku, razmjestivši se po naseljima u blizini Edgehilla.

Bitka kod Edgehilla 1642.

Robert Devereux, treći Earl od Essexa (1591. – 1646.), predvodnik parlamentarnih snaga od rujna 1642.

Edgehilu su se približavali i rojalisti, napustivši  kamp kod Shrewsburyja. Zaobišli su solidno utvrđeni Warwick s namjerom da napadnu neki od drugih parlamentarnih uporišta na cesti za Oxford, čime bi i sam Warwick bio odsječen i ugrožen. Essex je tek kasnije doznao za ovaj plan rojalista i nije osigurao cestu za Oxford, dok se kraljeva vojska 22. listopada pripremala napasti neprijatelki garnizon u Banburyju. Essex je tad krenuo u pomoć tom naselju. Rojalisti nisu uočili dolazak njegove vojske i odlučili isti dan zauzeti Banbury, zauzimajući položaje u okolici. Rupertovi izviđači sljedećeg su dana ipak otkrili Essexove ljude i kralj je naredio hitno okupljanje kod Edgehilla. Bitci koja se uskoro ondje trebala odigrati prethodila je rasprava koja je dostigla vrhunac pred samu borbu, a uzrok joj je bilo neslaganje između mladog princa Ruperta i starijeg, iskusnijeg vojnika , earla Lindseya. On se protivio prinčevoj ideji o koprištenju švedske taktike već je bio za tradicionalniji pristup i formiranje bojnog reda prema nizozemskim naputcima. Parlamentarno pješaštvo u bitci kod Edgehilla bilo je raspoređeno po nizozemskom modelu u osam redova, dok se prema švedskom formacija sastojala od šest redova. Osim toga, glavna razlika između ova dva modela bila je veća distribucija mušketira prema kopljanicima (osim čistih odreda mušketira, posebni, manji, bili su pridodani kopljanicima radi pokrivanja njihovih bokova, što je činilo da ovakav bojni poredak podsjeća na šajovsku ploču) i način upotrebe konjice u švedskom modelu. Taj je model pridavao veću pozornost napadu hladnim oružjem, a manje uporabi pištolja.

Edgehill se nalazi na uzvisini nekih 215 metara iznad razine mora. Essex je ondje postavio svoje pješaštvo, kojima je na bokove postavio dragune između obradivih polja i ispresijecanih živicama. Takav položaj davao je parlamentarcima početnu prednost, jer su se kraljeve snage morale postaviti na nižem terenu. Desno krilo držao je princ Rupert sa svojim konjanicima, dok je kralj Charles, nagovoren da se ne izlaže prevelikoj opasnosti, nagovoren da se sa tjelesnom gardom povuče na nedaleku uzvisinu. Bitka je započela oko dva ili tri sata popodne razmjenom topovske vatre, a potom je princ Rupert naredio konjički juriš s oba krila. Njegovi su draguni potisnuli mušketire Essexovog časnika, Škota Jamesa Ramsaya, kojeg je Rupert na sličan način pritisnuo kod mosta Powick, na što je on pokušao postaviti nekoliko topova nasuprot rojalističkom nasrtaju: bez uspjeha. Da stvar po parlamentarce bude gora, upravo u trenutku prinčevog nadiranja, neki konjički odredi Iraca napustili su svoje položaje i prešli na kraljevu starnu. Njihovo lijevo krilo bilo je pred raspadom, a desno, kojim je zapovijedao sir William Balfour, također se našlo pod napadom rojalističke konjice i prijetila mu je jednaka sudbina. Međutim, Balfour je neprijatelja dočekao bolje nego Ramsay, postavivši ispred konjice nešto pješaka.

Bitka kod Edgehilla 1642.

Konjički juriš princa Ruperta (Osprey Campaign 82, Keith Roberts, John Tincey i Graham Turner). Princ Rupert, sin kraljeve sestre i falačkog kneza Friidrika, najpoznatiji od “cavaliera”, tada samo 22 godine,  već je kao mladi adolescent sudjelovao u ratu u Nizozemskoj protiv Španjolaca i čamio u zarobljeništvu tri godine.

Početni polet rojalističke konjice, koji je bio tako blizu da Charlesu osigura ndamoćnu i brzu pobjedu, počeo je jenjavati. Umjesto da nastave s udarima na redove parlamentaraca ispred sebe, oni su se dali u potjeru za bjeguncima. Vidjevši da nema nikakve nade da će se okupiti, rojalistički zapovjednik pješaštva, sir Nicholas Byron, naredio je napad.  Balfour, koji je na desnom krilu uspio očuvati svoju konjicu, iskoristio je metež rojalističke konjice te pokrenuo napad na neprijateljsko pješaštvo. Bez konjičke potpore, rojalističke mušketiri pokušali su se zaštititi od Balfourova napada iza zida svojih kopljanika, ozbiljno ugroženi i višim terenom s kojeg je neprijatelj napadao. Mnogi odredi nisu ni uočili, baš zbog terena, iznenadan dolazak parlamentarne konjice, uvjereni da ih je Rupertov juriš sve potjerao s bojnog polja , te bili sasječeni na komade. Uslijedio je udruženi konjičko-pješački napad parlamentaraca: kraljevi mušketiri nisu mogli svoje oružje puniti toliko brzo koliko su napredovali neprijateljski konjanici, pokušavajući ih pritisnuti uz vlastite kopljanike, dok su Balfourovi konjanici sijali smrt među njihovim redovima. Zauzevši rojalističke topničke položaje, uspjeli su onesposobiti mnoge topove i umalo zarobiti i princa prijestolonasljednika Charlesa i njegova mlađeg brata Jamesa, vojvodu od Yorka, koji su također sudjelovali u bitci.

Bitka kod Edgehilla 1642.

Bitka kod Edgehilla, 23. listopada 1642. Edgehill se nalazi na uzvisini nekih 215 metara iznad razine mora. Essex je ondje postavio svoje pješaštvo, kojima je na bokove postavio dragune između obradivih polja i ispresijecanih živicama. Takav položaj davao je parlamentarcima početnu prednost, jer su se kraljeve snage morale postaviti na nižem terenu. Desno krilo držao je princ Rupert sa svojim konjanicima, dok je kralj Charles, nagovoren da se ne izlaže prevelikoj opasnosti, nagovoren da se sa tjelesnom gardom povuče na nedaleku uzvisinu.

Balfourov juriš razbio je rojalistički centar, no na lijevom krilu Byron je uspio odbiti napad parlamentarne konjice. U ovoj fazi borbe, napad je poveo osobno earl od Essexa; ranjeni su Byron i Lindsey pokušavajući obraniti kraljev barjak. Dvije regularne pječačke regimente koje su se ondje nalazile razbijene su i dale su se u bijeg, kao i one kraljevih gardista, koji su izgubili gotovo sve zastave. Naposljetku je u ruke parlamentaraca pao i kraljev barjak, nakon što je pao časnik koji se njime služio umjesto koplja. Na desnom krilu, rojalisti su još držali položaj, iako je situacija bila vrlo teška, kako je kasnije u svojim memoarima navao budući kralj James II., svjedok događaja. Ono što je spasilo ostatke rojalističkog pješaštva bio je gotovo čudesni povratak dijela njihove konjice na bojno polje. Princ Rupert uspio je okupiti dragune u potjeri za neprijateljem, no bilo je previše kasno da bi preokrenuli ishod bitke. Jedino što su mogli bilo je smanjiti pritisak parlamentaraca na desnom krilu. Borba je trajala ravnih dvanaest sati kad su kralja njegovi najbliži ljudi savjetovali da se povuče na zapad. Charles je to odbio, želeći do kraja svjedočiti raspletu događaja. Noćna tama okončala je i posljednje tragove borbe, te su dvije suprotstavljene vojske počele napuštati bojište. Kansije će obje strane svojatati pobjedu, no bilo je već tada jasno da je kraljeva vojska, razbijena i naposljetku prisiljena na uzmak, bila poražena strana.

Obje strane su očekivale da će se bitka nastaviti sljedećg dana, no to se nije dogodilo. Osim manjih okršaja, većeg sudara više nije bilo. Parlamentarci su se povukli u Warwick, dok je princ Rupert i dalje okupljao raspršenu konjicu oko Edgehilla. Ovaj smion zapovjednik iskoristio je svoja teoretska znanja o najnovijim dostignućima u vještini ratovanja, čime je nemalo iznenadio svoje protivnike, no njegova mladost i neiskustvo na bojnom polju ipak je toga dana odnijelo prevagu. Ova, kao i neke njegove druge “izgubljene pobjede”, kako bi se o svojim neuspjesima slikovito izrazio feldmaršal Manstein, obilježit će engleski građanski rat, no to neće spriječiti da Rupert u svojim poznijim godinama stekne ugled sposobnog i uspješnog admirala.

Siniša Đuričić

 

Literatura:

  • J. P. Cooper, The New Cambridge Modern History, volume IV, 1609 – 1648 (Cambridge University Press, 1970)
  • David J. Sturdy, Fractured Europe 1600 – 1721 (Balckwell history of Europe, 2002)
  • Derek Mckay, H. M. Scott, The rise of great powers 1648 – 1815 (London, New York, 1983)
  • Geoffrey Treasure, The making of modern Europe 1648 – 1780 (New York, 1985)
  • John Tincey, Edgehill 1642, first battle of the English civil war, Osprey campaign 82 (London, 2001)

 

 

spacer

Leave a reply