Maršal Turenne, jedan od najznačajnijih figura franuske povijesti, rame uz rame sa svojim suvremenikom Condeom, kao i jedan od onih vojskovođa koje je Napoleon uvrstio u red najboljih, svoju je vojničku službu započeo još kao adolescent. Proveo je dugu i bogatu karijeru, boreći se u svim ratovima koje je Francuska vodila u ono vrijeme, da bi naposljetku bio i počašćen titulom maršala Francuske koju je nekoć nosio i njegov otac, Henri de la Tour d’Auvergne, vojvoda od Bouillona i vikont od Turennea (1555. – 1623.)

Obitelj Tour d’Auvergne bili su glasovita protestantska obitelj, rodbinski povezana s nizozemskim Orangeima i kao takvi jedni od predvodnika hugenotske stranke u Francuskoj. Francuski kralj Henry IV. dao mu je 1592. titulu maršala Francuske zbog podrške koju mu je pružio u građanskom ratu između francuskih protestanata i katolika. Neuspjeh jedne zavjere iz 1602. stajao ga je progonstva iz Francuske, a vratio se nakon nekoliko godina pod uvjetom da bude ograničena dotad značajno široka autonomija njegovog vojvodstav Bouillon. Nakon atentata na kralja, vojvoda je ušao u regentsko vijeće, no brzo je bio istisnut zbog neprijateljstva prema kraljici udovici Mariji Medici i njezinim miljenicima. Umro je 1623. godine, u jeku Richelieuvog sukoba s hugenotskim snagama.

Henri de La Tour d’Auvergne,vojvoda od Bouillona (1555. – 1623.) Sa svojom drugom suprugom, Elizabetom od Nassaua, koja je bila kćer Williama Šutljivog i sestra proslavljenog nizozemskog vojskovođe Mauricea od Nassaua, vojvoda Bouillon je imao dvojicu sinova, Fredericka i Henrija.

Sa svojom drugom suprugom, Elizabetom od Nassaua, koja je bila kćer Williama Šutljivog i sestra proslavljenog nizozemskog vojskovođe Mauricea od Nassaua, vojvoda Bouillon je imao dvojicu sinova. Stariji Frederick Maurice trebao je naslijediti oca kao vojvoda i knez od Sedana, dok je budući maršal i vikont bio njegov mlađi sin, rođen 1611. godine. Turenne je od rane mladosti bio krhkog zdravlja te je prije četvrte godine gotovo umro. Obitelj nije polagala prevelike nade u njega, budući da je osim slabe konstitucije pokazivao i slabo zanimanje za učenje. Smatralo se da su njegove sposobnosti za usvajanje znanja toliko slabe da graniče s idiotizmom, pa su se učitelji često žalili da je dječak lijen koliko i glup. Iako je bio posve nezainteresiran za matematiku, on je volio čitati, a najdraži od svih pisaca bio mu je rimski pisac Kvint Kurcije. Kurcija je mladić toliko obožavao da je, inače letargičan i posve pasivan kad su rasprave bile u pitanju, bio toliko razljućen opaskom jednog poznanika da se tom piscu ništa ne može vjerovati da ga je bio spreman izazvati na dvoboj. On bi se i dogodio da nije intervenirala njegova majka i izgladila situacija, ne skrivajući zadovoljstvo što njezin sin ipak pokazuje dotad skriveni žar.

Kad mu je umro otac, imao je dvanaest godina. U tom je razdoblju ojačao fizički i mentalno pa je majka odlučila da ga ipak treba uputiti na vojno obrazovanje te ga je stoga poslala svom bratu, Mauriceu od Nassaua, koji je tada još uvijek vodio borbu protiv Španjolaca za oslobođenje Nizozemske. Njegov stariji brat vojvoda Bouillon u to je vrijeme već nekoliko godina ratovao za svog ujaka. Maurice je prihvatio i svog mlađeg nećaka, ali mu nije dao odmah časnički položaj nego ga je smjestio u jednu od svojih pješačkih pukovnija kao običnog vojnika. Knez je umro 1626. i na mjestu predvodnika ustanka naslijedio ga je brat Henry, koji je petnaestogodišnjam Turenneu dodijelio čin kapetana i dopustio mu da s bratom sudjeluje u svom prvom borbenom okršaju, protiv Španjolaca koji su došli kao pojačanje opsjednutoj utvrdi Bois-le-Duc. Buduči da su se obojica dokazali kao sposobni borci, nastavili su se boriti u Nizozemskoj te je Turenne sudjelovao u brojnim opsadama, što mu je omogućilo da stekne vrijedna teorijska saznanja o utvrdama.

Vrativši se u Francusku, mladi Turenne zatekao je uzavrelu situaciju. Njegova majka suprotstavljala se rastućoj moći kardinala RIchelieua, koji je uspio uvjeriti čak i kralja da njegova vlastita majka kuje urote protiv njega. Vojvotkinja je naposljetku morala svog mlađeg sina poslati u Pariz kao taoca. Tada devetnaestogodišnjak, Turennea je kardinal lijepo dočekao te mu dodijelio zapovjedništvo nad pješačkom pukovnijom. Bio je to početak njegove duge i plodne vojne karijere u francuskoj vojsci.

Henri de la Tour d’Auvergne, vikont od Turennea (1611. – 1675.) Obitelj nije polagala prevelike nade u njega, budući da je osim slabe konstitucije pokazivao i slabo zanimanje za učenje. Smatralo se da su njegove sposobnosti za usvajanje znanja toliko slabe da graniče s idiotizmom, pa su se učitelji često žalili da je dječak lijen koliko i glup. Iako je bio posve nezainteresiran za matematiku, on je volio čitati, a najdraži od svih pisaca bio mu je rimski pisac Kvint Kurcije.

Francuska u to vrijeme još nije bila izravno uključena u Tridesetogodišnji rat, no Richelieu se služio diplomacijom i novcem kako bi potkopavao moć Habsburga u Njemačkoj, prvo preko Šveđana, a onda i preko drugih protestantskih njemačkih kneževa. Međutim, uskoro se jedan od najvažnijih saveznika, lotarinški vojvoda Karlo, odmetnuo, prešavši na austrijsku stranu 1634. Francuska vojska brzo je okupirala vojvodstvo, a u opsadi posljednjeg neprijateljskog uporišta, utvrde La Motte, istaknuo se Turenne. Njegovi nadređeni nahvalili su njegove sposobnosti kardinalu koji mu je odmah nakon toga dao čin general-bojnika. Tada je imao samo dvadeset i tri godine.

Sljedeće godine Turenne je bio u Njemačkoj, nedaleko od Wormsa. Ondje je s vojskom od 20 000 pješaka i 5 000 konjanika, pod zapovjedništvom kardinala de la Valettea, izazivala carskog zapovjednika Galasa. Galasove su snage bile preslabe da bi napao kardinala pa je umjesto toga zauzeo utvrde poput Kaiserslauterna i Saarbrückena kako bi prekinuo francusku liniju opskrbe. To mu je u tolikoj mjeri uspjelo da se fransuka vojska našla poptuno odsječena od svojih opskrbnih izvora te bila prisiljena na mukotrpno i naporno povlačenje, u kojemu je Turenne pokazao ogromnu izdržljivost i okretnost. Uspjelo mu je ne samo motivirati svoje vojnike na pokret, dijeleći sve nedaće i skromne zalihe koje su im preostale, nego čak i jednom prilikom pripremiti zasjedu za Galasa, kojom je omogućio sigurnu odstupnicu ostatku francuske vojske.

La Valette je 1636. započeo opsadu utvrde Saverne u Alzasu, nedaleko od Strasbourga. Posljednjeg dana opsade Turenne je zadobio ranu od metka u desnu ruku. Rana je bila ozbiljna i liječnici su već donijeli odluku da se ruka amputira, no Turene nije želio ni čuti za to. Tek se djelomično opravivši, pojurio je prema Dijonu u ljeto iste godine kako bi zaustavio Galasa i njegovu vojsku i protjerao ih preko Rajne. Nakon uspjeha te godine, Richelieu 1637. šalje la Valettea u Flandriju, gdje kardinal daje naredbu Turenneu da vodi opsadu pograničnih utvrda Landreciesa i Sobre-sur-Sambresa. Tom prilikom je zabilježena jedna zanimljiva anegdota koja bi trebala najvjernije prikazati Turenneov karakter. Navodno su se neki vojnici nakon pada Sobre-sur-Sambresa željeli dodvoriti generalu te mu doveli prelijepu ženu iz osvojenog grada. Doznavši od nje da je udana, Turenne je zatražio da odmah pronađu njezinog supruga i vrate mu je, jer bi sve drugo bilo kaljanje dobro imena francuske vojske. Iako je ova godina bila neodlučna i bez vidljivih uspjeha za Francusku, kardinala La Valette je izbjegao potkraj godine značajnije gubitke kad se morao suočiti s mnogo sposobnijim španjolskim zapovjednikom, također kardinalom Infanteom Ferdinandom (Cardenal-Infante Fernando de España), samo zahvaljujući Turenneu.

Tridesetogodišnji rat. Francuska početkom tridesetih godina 17. stoljeća još nije bila izravno uključena u Tridesetogodišnji rat, no Richelieu se služio diplomacijom i novcem kako bi potkopavao moć Habsburga u Njemačkoj, prvo preko Šveđana, a onda i preko drugih protestantskih njemačkih kneževa.

Ponovno uz pomoć Turennea, vojvoda od Weimara uspio je 1638. zauzeti utvrdu Breisach na Rajni nakon osmomjesečne opsade. Vikont je zapovjedniku obrane ponudio povolčjne uvjete predaje, no kako je ovaj oidlučio boriti se do kraja, odmazda je po zauzeća Breisacha bila nemilosrdna. Richelieu ga je u zimu iste godine primio na dvoru s velikim počastima te mu ponudio jednu od svojih nećakinja za ženu. Međutim, budući da je on bio kalvinist a ponuđena supruga katolkinja, general je to odbio Kardinal mu tu uvredu nikada neće zaboraviti. To se pokazalo već početkom rata u Savoji, gdje je Francuska podržavala Kristinu, udovicu savojskog vojvode i sestru Louisa XIII. protiv Tomasa Francesca, njegovog brata, pri izboru čovjeka koji je trebao zamijeniti La Valettea na talijanskom bojištu: iako je Turenne bio logičan izbor, Richelieu je na to mjesto postavio grofa d’Harcourta. Ovaj je 1640. uspio poraziti dvostruko jače snage španjolskog generala Leganeza kod Casalea, iako je uspio za dlaku izbjeći zarobljavanje zahvaljujući vještoj Turenneovoj varci. Vikont će i u svojoj daljnjoj karijeri ostati poznat po sposobnosti zavaravanja neprijatelja i manevriranja kako bi zauzeo bolji položaj i time, prije same borbe, prisilio neprijatelja na ustupke. On je sam svoju taktiku objasnio sljedećim riječima:

“Ako vodite malu vojsku, postavite je više u širinu, a manje u dubinu i neka je neprijatelj dobro osmotri. Raširite se, neka se oglašavaju bubnjevi i trube pred neprijateljem i tamo gdje niste smjestili vojsku. No, ako ste jaki, skrijte dio svojih postrojbi i neka vam bojni red bude što uži i što dublji…Unesite strah i paniku među neprijateljske redove razdvajanjem svojih postrojbi u manje odrede u najvećoj tajnosti kako bi izvršili više akcija istodobno. Razglasite da imate više vojske nego je doista imate te stvorite dojam da je to istina time što ćete odrede istodobno slati u raznim smjerovima.”

Leganez je i dalje bio jak, 15 000 ljudi pod njegovim zapovjedništvom, pa usprkos tomu, Turenne je savjetovao d’Harcourta da napadne Torino, koji je imao garnizon od 12 000 vojnika. Situacija se razvila u nešto posve bizarno – Francuzi su držali samu utvrdu, njh je opsjedala vojska savojskog princa Tomasa Francesca, koji je kontrolirao grad; grad je bio pod opsadom druge francuske vojske (d’Harcourt i Turenne), dok se njima za leđima nalazila Leganezova vojska. Turenne je tijekom borbi oko Torina ponovno ranjen, ovoga puta u rame, no uspio je progurati provizije opsjednutim Francuzima u utvrdi koji su bili na rubu gladi. Iste sreće nije bio savojski princ, koji je zbog nedostatka hrane 17. rujna morao odustati od opsade. Uskoro se povukao i Leganez, te je Torino pao u ruke Francuza. D’Harcourt je napustio Italiju i ostavio zapovjedništvo Turenneu, koji je ondje ostao sve do 1642. da bi ga tamo i zatekla novost o smrti kardinala Richelieua u prosincu, te kralja Louisa XIII. u svibnju iduće godine. Ovi će događaji označiti vrlo bitne prekretnice kako za Francusku, tako i za Turennea, što će se vrlo brzo i pokazati.

Siniša Đuričić

Literatura:

• Thomas Longueville, Marshal Turenne (London 1907)
• Philip Stanhope, Life of Louis, prince of Conde (London, 1872)
• G. N. Clark, J. R. M. Butler, J. P. T. Bury, The New Cambridge Modern History: The Ascendancy of France 1648-88 (Cambridge University Press, London, 1961)
• Derek Mckay, The Rise of the Great Powers (New York, 1983)
• Geoffrey Treasure, The making of modern Europe 1648 – 1780 (New York, 1985)
  
• Guy Rowlands, The dynastic State and the Army under Louis XIV (Cambridge Univerity Press, New York, 2002)
• J. H. Shennan, Louis XIV (London, 1986)