U međuvremenu, bavarski general Royer ojačao je posadu u Augsburgu na 1 500 vojnika. To je privuklo Turenneouvu i Wrangelovu pozornost, te su ubrzo potom započeli opsadu te utvrde. Bavarski vojvoda, kojemu je dojadilo da ga nadvojvoda ostavlja na cjedilu, zaprijetio je da će prijeći na neprijateljsku stranu ukoliko ne spriječi pad Augsburga. Do dogovora između ove dvojice ipak je naposljetku došlo, te su zajedničkim snagama krenuli prema Augsburgu. Ovakav potez očito nije bio Leopoldu po volji, smatrajući ga previše naglim i nepromišljenim. Iz tog je razloga odlučio pričekati s napadom, dati vremena švedskoj i francuskoj vojsci da potroše voje zalihe te ih tek tada, oslabljene, napasti. Budući da su saveznički generali bili znatno brojčano nadjačani, odlučili su se, po približavanju carskih snaga povući u Lauingen, grad na Dunavu nedaleko od Augsburga.

Pošto su se nalazili u neprijateljskoj zemlji, udaljeni od savezničkih teritorija i odsječeni, Turennea i Wrangela neprijateljska je vojska pratila u stopu, kako bi ih presrela i uništila prije nego štp bi im uspjelo domoći se sigurnijih krajeva. Donekle su imali sreće što ni nadvojvodi nije bilo do borbe, pa je Turenne to iskoristio za još jednu varku. Pretvaravši se da se pripremaju zauzeti Ulm, maršal je ostavio dio svojih snaga u njegovoj blizini, a potom se obrušio na Landsberg te ga zauzeo. Prekasno je nadvojvoda, koji je još bio preokupiran ukopavanjem, shvatio da je nasamaren. Nastupom zime, bavarski vojvoda nije imao drugog izbora no tražiti mir.

Turenne je teško zamjerio Mazarinu to što ga je 1647., umjesto u Bavarsku kako bi dovršio ondje započet posao, poslao u Flandriju (današnja Belgija), u obračun sa Španjolcima. Ondje je maršal iskusio prvu ozbiljnu pobunu vlastitih vojnika. Zbog neisplaćenih plaća njemački konjanici odbili su ga dalje pratiti; u onome što je donekle čak i sam mogao smatrati  razumljivim razlozima nezadovoljstva nije odmah uvidio nevjernost svog generala konjice Rosena. Rosen je bio glavni podstrekač pobune te je uvjeravao Turennea da pusti buntovne vojnike neka ide gdje god žele jer mu samo rade o glavi. No, maršal je uskoro shvatio Rosenove prave namjere te je naredio tim istim buntovnicima da ga uhite i sprovedu u Philipsburg. Čim je obavijestio časnike o Rosenovu uhićenju, oni su bez pogovora odustali od pobune i povinovali se Turenneovim naredbama. Maršal je još jednom pokazao plemenitu narav time što nikoga nije kaznio za pobunu, oprostivši sve čak i časnicima. Glavnom kolovođi, Rosenu, ipak nije oprostio.

Turenne se upravo smjestio u Luxemburgu, kad je primio vijesti da se Bavarska ponovno udružila s carem, što ga, dakako, nije nimalo iznenadilo. izgubljene su mnoge od utvrda koje su Turenne i Wrangel zauzeli prethodne godine te započeli opsadu Wormsa, koju je maršal ipak uspio spriječiti. Sredinom prosinca Francuska je preko Turennea bavarskom vojvodi poslala službenu objavu rata. Ponovno u suradnji sa Šveđanima prislio je carsku vojsku na povlačenje u Ingolstadt, a potom su, početkom veljače 1648. ušli u Frankoniju. Prešavši Dunav, Turenne se neopažen približio carskoj vojsci kod mjesta Zusmarhausen, pod zapovjedništvom generala Melandera, koji je zamijenio nadvojvodu Leopolda. Turenne je porazio njegovu vojsku, no ona se uspjela povući preko Lecha zahvaljujući akcijama generala pred kojim je tek bila briljantna vojna karijera – Raimonda Monteccuccolija.

Stari vojvoda pobjegao je iz Bavarske, pronašavši utočište u Salzburgu. Turenne je imao München u rukama, dok je švedski general Konigsmark istodobno iznenadio carsku vojsku u Pragu te ga zauzeo. Turenne je u tom trenutku već imao na umu prodor do samog Beča za sljedeću godinu, kad je do njega stigla novost da je rat završio, potpisivanjem Westfalskog mira.

Sporazum je, osim ostalih stavki, potvrdio i političku dominaciju Francuske, no unutarnja situacija u zemlji nije bila toliko dobra. Kardinal Mazarin od ranije je protiv sebe izazvao gnjev kako plemstva tako i ostalih slojeva francuskog društva, jer su ga smatrali kreaturom jedinog čovjeka kojeg su mrzili više od njega, pokojnog kardinala Richelieua. Situacija je uzavrela kada je pariški parlament odlučio otpustiti jednog korumpiranog državnog službenika koji je bio Mazarinov štićenik. Kardinal je na to odgovorio uhićenjem četiri člana parlamenta. To je izazvalo opći val nezadovoljstva i bunta, koji je predvodio jedan drugi Talijan, Paul de Gondi, kardinal Retza. Bio je to počatk građanske Fronde, koja je ime dobila po praćkama kojima su neodgojeni gradski dječaci razbijali prozore iz zabave.

Zabrinut razvojem događaja u Engleskoj, gdje je te iste, 1649. godine, pogubljen kralj Charles I., a koji se vrlo lako mogao odviti u Francuskoj u svjetlu razvoja Fronde, Mazarin je odlučio blokirati Pariz, u kojem je glavnu riječ imao parlament. On i dvor povukli su se u St. Germaine, a u prijestolnicu je poslao 7000 vojnika da izvrše blokadu i izgladne pobunjenike.

Za to vrijeme, Turenne je bio izvan Francuske, a izbijanjem Fronde našao se u prilično nezgodnoj situaciji. Želio je ostati vjeran kralju i regentici, kraljici majci, ali nije mogao smisliti Mazarina protiv koga je ova pobuna u prvom redu bila i usmjerena. Osim toga, njegov brat Bouillon otvoreno je stao na stranu kardinalovih neprijatelja. Mazarin ga je pozvao da izvrši svoju dužnost i dovede u Pariz, na što je maršal neodređeno odgovorio kako ne želi podržati pobunjenike, no isto tako niti biti potpora korupciji prvog ministra. Mazarin je na to odmah poslao glasnike njegovim postrojbama s naredbom da ga više ne smatraju svojim zapovjednikom, poslavši im zaostale plaće kako bi ih time pridobio. Turenne se na to povukao u Nizozemsku, gdje je odlučio sačekati da se strasti smire kako bi se vratio u Francusku.

Nije morao dugo čekati. Mazarin si nije mogao priuštiti luksuz da izgubi takvog generala kakav je bio Turenne pa je pristao njemu i njegovu bratu dati naslov prinčeva (knezova) i pun suverenitet nad Sedanom vojvodi od Bouillona. Međutim, postupnim smirivanjem ove Fronde, polako je rastao plamen nove i mnogo opasnije, koju će predvoditi plemići, vođeni od nikog drugog do nezadovoljnog princa od Condea.

Naime, Conde je bio jedan od glavnih nezadovoljnika kardinalom Mazarinom, no do tada je držao stranu kraljice i kralja te ga trpio. Međutim, sukobi između njih dvojice postajali su se veći tako da je jednom prilikom Conde u javnosti toliko uvrijedio i unizio Mazarina da više nije bilo povratka natrag. U siječnju 1650. Mazarin je dao uhititi Condea i njegova brata, princa od Contija, te vojvodu od Longuevilla, te ih zatvorio u dobro čuvanu utvrdu-zatvor Vincennes. Kardinal se nadao ovim smiriti situaciju, no učinak je bio suprotan – ovakav tretman knezova kraljevske krvi od strane jednog uzurpatora, stranca, samo je dodatno razbjesnio francusko plemstvo. Novoj Frondi se pridružio i Gaston, vojvoda od Orleana, koji je prethodnih mjeseci u ime kraljice vodio pregovore s parlamentom, no i za njega je ovo uhićenje bila kap koja je prelila čašu strpljenja. U ovom trenutku, čak se i Turenne okrenuo protiv kardinala, smatrajući da je sama kraljevska vlast ugrožena od Mazarinove samovolje.

Turenne se, upustiši se u savez sa Španjolcima, našao vrlo blizu tanke granice izdaje, iako je smatrao da se bori za interese Krune. Želio je što prije, silom ako je potrebno, osloboditi zatočene prinčeve, budući da kraljica nije odgovarala na njegova pisma u kojima ih je molio da ih oslobodi. U lipnju 1650. preuzeo je zapovjedništvo nad španjolskom vojskom od 18 000 vojnika, koje mu je ipak, uskoro oduzeo nadvojvoda, koji nije mogao dopustiti da Francuz bude na takvom položaju moći. Turenne je želio odmah marširati na Vincennes, no budući da su uhićenici premješteni odatle, pridružio se Španjolcima. Kraljevska vojska onemogućavala im je prodor na sjeveroistočnim granicama i oduzela netom prije zauzete utvrde. General Du Plessis suprotstavio se Turenneu sredinom prosinca te potukao njegovu malobrojniju vojsku. Ovaj se spasio tek pukom srećom, za dlaku izbjegavši zarobljavanje nakon kojeg bi nesumnjivo slijedilo pogubljenje zbog veleizdaje, te se smjestio u Bois-le-Ducu.

U međuvremenu, kraljica je pustila iz zatočeništva Condea i ostale zatvorenike, no time nije umirila princa. Iako se našao izoliran, bez potpore, Conde i dalje nije odustajao od ranijih namjera. Doznavši da je predloženo njegovo ubojstvo, koje je kraljica odbila, prihvativši De Retzov prijedlog da ga se ponovno uhiti, on je pobjegao iz Pariza te požurio da se pridruži predvodnicima plemićke Fronde.

Udovoljivši njegovim zahjevima da prinčevi budu oslobođeni, kraljica je 1652. ponovno na svoju stranu pridobila Turennea i njegova brata. Sada je maršal preuzeo kraljevsku vojsku te ju okrenuo prema onima s kojima je do nedavno bio u istom taboru, iako mu kardinal nije još uvijek posve vjerovao. Vojsku Fronde, koju je tada vodio vojvoda od Beauforta, nalazila se na Loiri kod Montargisand, jačine 14 000 vojnika, dok je Conde pregovaro o pomoći od Španjolaca. Beaufort je osmislio smion plan da iskoristi prolazak kraljevske obitelji nedaleko od Orleansa kako bih ih u iznenadnom prepadu zarobio. U tom ga je naumu spriječio Turenne, koji je sa svojim ljudima izjahao preko mosta na Loiri te uočio njegovu vojsku, spasivši kralja od zarobljavanja. No, nije se time zadovoljio, smatrajući nužnim da krene u inicijativu. Približivši se Condeovoj vojsci kod Giena, 7. travnja, namamio je Condea u napad, sakrivši topništvo izvan neprijateljskog vidokruga. Conde je zagrizao mamac i naredio napad s dijelom svoje vojske, na što je Turenne pokrenuo cijelu svoju vojsku te naredio topništvu da napadne prinčeve redove.

Vojvoda od Orleana je za to vrijeme uzeo udjela u vojnim akcijama pa je zaposjeo grad Orleans. Imao je potporu de Retza koji je želio da on preuzme neku budućiu vladu u slučaju Mazarinovog poraza, a ne Conde. Mazarin, koji je pokušavao stupiti u pregovore s Condeom, odbijao je Turenneov prijedloge da kraljevska vojska odvede kralja u Pariz, smatrajući to previše opasnim zbog općeg raspoloženja u gradu. Ipak, Turenne se približio Parizu, zauzevši neka od predgrađa. Vojvoda od Lotaringije, dotada kraljev saveznik, pridružio se pobunjenicima i nadao se da će moći odvratiti Turennea od Pariza pregovorima te tako dobiti na vremenu. Njegov prijedloga da mu pošalje radi pregovora budućeg engleskog kralja, mladog Charlesa II., Turenne je prihvatio, no uspio je zaplašiti vojvodu da prihvati njegove uvjete i napusti Francusku. Ovaj je očekivao pojačanje od pobunjenika, no kako njega nije bilo, smatrao je mudrijim pristati na maršalove uvjete. Turenne je time otklonio najveću opasnost po sam opstanak kraljevske obitelji i pripremio potrebne preduvjete za zadavanje konačnog udarca Frondi u samo njezino srce – Pariz.

Siniša Đuričić

 

Literatura:

• Thomas Longueville, Marshal Turenne (London 1907)
• Philip Stanhope, Life of Louis, prince of Conde (London, 1872)
• G. N. Clark, J. R. M. Butler, J. P. T. Bury, The New Cambridge Modern History: The Ascendancy of France 1648-88 (Cambridge University Press, London, 1961)
• Derek Mckay, The Rise of the Great Powers (New York, 1983)
• Geoffrey Treasure, The making of modern Europe 1648 – 1780 (New York, 1985)
  
• Guy Rowlands, The dynastic State and the Army under Louis XIV (Cambridge Univerity Press, New York, 2002)
• J. H. Shennan, Louis XIV (London, 1986)