Bitka kod Fontenoya 1745.

Četiri godine po početku rata za austrijsko nasljeđe, u koji su, svaka iz svoje računice, uključile gotovo sve europske sile, bojište se prebacilo na početak i uzrok sukoba. 1744. godine Francuska se ponovno uključila u sukobe objavivši rat Velikoj Britaniji. Njezinu je vojsku predvodio Maurice de Saxe (1696. – 1750), najstariji vanbračni sin saskog kneza i poljskog kralja Augusta II. Jakog.

Maurice je sve o ratnoj vještini učio od princa Eugena Savojskog, budući da se borio u svim bitkama od Malplaqueta 1709. do opsade Beograda 1717. godine. Bježeći od dogovorenog braka, prijavio se u francusku vojsku gdje je dobio čin pukovnika. Kad mu je život u Parizu dosadio, prodao je svoj čin i otišao u Rusiju, gdje se oženio vojvotkinjom od Kurlanda, Anom Ivanovom, iako mu je brak nudila i kćer Petra Velikog, princeza Elizabeta Petrovna. Zbog nesuglasica koje su izbile s Anom, ruska vojska je uskoro upala u Kurland pa je Maurice odande ponovno morao otići, vrativši se u Pariz. Njegove baltičke pustolovine priskrbile su mu ugled zbog kojeg je dobio ulogu pregovarač s Pruskom radi sprječavanja stvaranja austro-ruskog savezništva u komadanju Poljske. Iako ga je otac pozivao da preuzme sasku vojsku s činom feldmaršala, Maurice je radije odabrao ostati u francuskoj vojsci, gdje ga je i dočekala očeva smrt i rat za poljsko nasljeđe 1733. Sljedeće godine promaknut je u generala, no prave akcije u tom ratu nije vidio. Tek izbijanjem sljedećeg rata za nasljeđe Saxe je pozvan na bojište. Nakon što je zahvaljujući njegovu planu 1741. zauzet Prag, on je tri godine uspješno branio francusku granicu. 1744. promaknut je u maršala i zapovjedništvo nad 50 000 ljudi s kojima je, brojčano inferioran, osujetio pokušaj britanskih saveznika da zauzmu Lille i time otovre vrata Francuske. Kao vrhovni zapovjednik francuske vojske, Maurice je početkom 1745. stajao nasuprot maršalu Georgeu Wadeu, zapovjedniku savezničkih snaga koji je također bio iz Eugenove i Marlboroughove škole te pripremao ozbiljne planove za upad u Francusku preko današnje Belgije.

Bitka kod Fontenoya 1745.

Maurice de Saxe (1696. – 1750.) Maurice je sve o ratnoj vještini učio od princa Eugena Savojskog, budući da se borio u svim bitkama od Malplaqueta 1709. do opsade Beograda 1717. godine.

Kako Wade nije ispunio očekivanja, sam je, smjestivši vojsku u zimovnike, pisao kralju Georgu II. iz Antwerpa da ga razriješi zapovjedništva. Kralj je nevoljno pristao, no kako se nitko drugi nije želio prihvatiti te zadaće, odredio ju je svom mlađem sinu Williamu Augustu, vojvodi od Cumberlanda (1721. – 1765.). Cumberland je imao nešto ranijeg ratnog iskustva, boreći se uz oca kod Dettingena dvije godine ranije, kad je ranjen u nogu, no to se nije moglo smatrati dovoljnim i za zahtjevnu funkciju koju je dobio. Prethodne 1744. godine očekivala se nova jakobitska invazija pa je vojvoda pripremio vojsku za njezino odbijanje, no do nje ipak nije došlo (to će se dogoditi tek godinu dana kasnije, a upravo će Cumberland uništiti svaku nadu Stuarta da će se vratiti na prijestolje pobjedom nad Charlesom Edwardom Stuartom kod Cullodena 16. travnja 1746.) Postavši tako zapovjednikom tzv. Pragmatične vojske, kraljev sin je stupio na bojno polje ovog rata kao ključna figura upravo u trnutku kad je Saxe, uz odobrenje Louisa XV., stvarao plan za masovnu ofenzivu preko Flandrije kojojm bi odbacio neprijatelja daleko od francuske granice.

Ta Pragmatična vojska, nazvana tako po već gotovo zloglasnoj Pragmatičnoj sankciji Karla VI., bila je vojska koju su činile austrijske, engleske, hanoverske i nizozemske postrojbe. Raznolika po sastavu, bila je raznolika i po ciljevima svake od zemalja koje su je činile. Dok je Austriji bilo stalo do toga da zaštiti svoje granice, Nizozemskoj da očuva barijeru koju je stekla nakon rata za španjolsko nasljeđe, Velikoj Britaniji i Hanoveru (koju je vezala personalna unija u liku Georga II.) bio je imperativ zaustavljanje francuske ekspanzije, nešto oko čega su se svi saveznici mogli složiti.

Činjenica da je potrošeno i previše vremena da bi se odredio novi zapovjednik dalo je Saxu vremena da zauzme dobre položaje za napad i razradi pravce ofenzive. Time je Cumberlandov položaj, uz njegovo jasno neiskustvo, bio time teži. Princ Waldeck, zapovjednik nizozemskih snaga, savjetovao mu je brzu akciju i napad prije nego što u njega krenu Francuzi. S druge strane, austrijski general Königsegg bio je za defanzivu dok se ne dovedu pojačanja. Budući da je odluka ostala na njemu, Cumberland je, nedovoljno informiran o stanju na terenu bio u uvjerenju da Saxe nema na raspolaganju više od 30 000 vojnika, odlučio da mora iskoristiti nadmoćnost u brojevima te ga napasti u blizini Monsa, gdje se nalazio s vojskom. Pored toga, smatralo se, prema dostupnim informacijama, da je bolest francuskog generala (edem ga je mučio već dulje vrijeme) toliko uznapredovala da je njegova smrt bila vrlo moguća u dogledno vrijeme.

Bitka kod Fontenoya 1745.

William August, vojvoda od Cumberlanda (1721. -1765.) Cumberland je imao nešto ranijeg ratnog iskustva, boreći se uz oca kod Dettingena dvije godine ranije, kad je ranjen u nogu, no to se nije moglo smatrati dovoljnim i za zahtjevnu funkciju koju je dobio.

Da je Saxe znao u kolikim je zabludama bio njegov protivnik, trlajo bi ruke od zadovoljstva. No, i bez toga, mogao je biti zadovoljan dotadašnjim razvojem situacije. Dok je svojim pokretima uvjerio saveznike da mu je cilj Mons, on se zapravo pripremao na opsadu Tournaia. Kao pričuvni plan imao je uvidu zaposjedanje položaja blizu Fontenoya, koje se nalazilo nedaleko od Tournaia, usred prometnica koje su taj grad povezivale s ostatkom pokrajine. Računao je da može, ukoliko ovdje razbije Cumberlanda, eliminirati Pragmatičnu vojsku kao prijetnju i nakon toga bez većih poteškoća zauzeti i Bruxelles. U tu svrhu je vojsku podijelio u četiri dijela: glavni dio vojske, u dva krila, poslao je prema Fontenoyu, drugi bi nastavio opsadu Tournaia, a ostatak postavljen da čuva prilaz gradu s istoka. Takvim je planom neprijatelju svjesno prepustio inicijativu, računajući da će postrojbe koje budu kod Fontenoya izdržati do dolaska ostatka vojske kako bi zajedničkim snagama izvršili protunapad.

13. travnja Saxe je započeo sa sprovođenjem svog plana u djelo. Prvo, kako bi zavarao neprijatelja, poslao je grofa d’Estreesa da zauzme položaje zapadno od Monsa i time mu privuče pozornost. Ovaj je do 24. travnja izvršio generalove naloge, pa je Saxe s 37 bataljuna pješaštva i 24 eksadrona konjice nastaviti prema Tornaiu. Budući da ga je loše vrijeme usporilo, poslao je grofa Harcourta s 6000 ljudi prema Tournaiu kako bi pokrio prilaz gradu s istoka. 16 bataljuna, pod zapovjedništvom markiza de Brezea, mešu kojima su se nalazili i kraljevi elitni Maison du Roi, nastavilo se kretati lijevom obalom Schelde te do 26. travnja okružilo Tournai s preostalih strana. Opsada te utvrde mogla je započeti, a prvi dio Saxovog plana je obavljen bez većih poteškoća. Dva dana kasnije i sam general je stigao pod zidine Tournaia. Pošto više nije imao potrebe za varkom koja mu je uspjela, naredio je d’Estreesu da napusti Mons i pridruži mu se. Zbog svog teškog zdravstvenog stanja, Saxe je veći dio vremena provodio u kočiji, iako će tijekom same bitke provesti sate i sate agonije, tek snagom volje, u sedlu.

Savezničke snage bile su obaviještene o okupljanju velike francuske vojske kod Monsa, no Cumberland i dalje nije imao jasnu predstavu o tome što mu je činiti. Pribojavajući se opsade Monsa, vojvoda je odlučio tada 53 000 vojnika iz Bruxellessa povesti prema jugu i spriječiti ju. Uskoro su počele stizati zbunjujuće novosti – Saxe je odustao od opsade Monsa, Saxe je viđen kod Tournaia, Francuzi su napali Tournai.  Odlučivši da je ipak najbolje krenuti prema tournai i ne dopustiti da padne u francuske ruke, Cumberland je 30. travnja naredio pokret, no zbog lošeg vremena i obilnih kiša njegova vojska je vrlo sporo napredovala. Kad se napokon približila Tournaiju, saveznički zapovjednik doznao je da su Francuzi već zauzeli sve prilaze gradu, te nije imao nikakvog drugog rješenja osim da nastavi 8. svibnja marš prema sjeverozapadu, nadajući se da će u tom pravcu uspjeti prići gradu. Saxe je predvidio i priželjkivao ovakav Cumberlandov potez, budući da je okupio cijelu svoju vojsku, pripremivši teren onako kako je on to želio. Rasporedio je svoje odrede u borbenu liniju raspoređenu po okolnim naseljima na Scheldi kojoj je središte bio Fontenoy, uskoro pretvoreno u uporište za pješake. Crkva i zidovi kojima je bila okružena trebali su poslužiti kao zaklon vojsci koliko i za topničke položaje. Dovršivši te pripreme, Saxe je poslao obavijest kralju Louisu XV., koji je iz Lillea stigao na bojište, da će bitka započeti vrlo brzo. Ostalo mu je samo čekati da svane i vidi hoće li Cumberland upasti u njegovu brižljivo pripremljenu zamku.

Bitka kod Fontenoya 1745.

Bitka kod Fontenoya, 11. svibnja 1745. Saxe je rasporedio svoje odrede u borbenu liniju raspoređenu po okolnim naseljima na Scheldi kojoj je središte bio Fontenoy, uskoro pretvoreno u uporište za pješake. Crkva i zidovi kojima je bila okružena trebali su poslužiti kao zaklon vojsci koliko i za topničke položaje. Dovršivši te pripreme, Saxe je poslao obavijest kralju Louisu XV., koji je iz Lillea stigao na bojište, da će bitka započeti vrlo brzo. Ostalo mu je samo čekati da svane i vidi hoće li Cumberland upasti u njegovu brižljivo pripremljenu zamku.

Uvečer 9. svibnja Cumberland je naredio pokret prema najisturenijim francuskim položajima, 18 000 vojnika protiv nekoliko stotina ukopanih Francuza. Međutim, odmah po početku ovih operacija, saveznici su shvatili da im Saxe neće dopustiti koordiniran napad, niti im je teren natopljen kišom dozvoljavao brz proboj. Podređeni su savjetovali Cumberlanda na pažljiv pristup kroz šumovit predio gdje su Francuzi postavili svoje topove, kao i džepove pješaka iza utvrđenih položaja. Engleski general znao je da je Louis XV. također bio ondje i imao je na umu samo to kako bi mu zarobljavanje bilo fransukog kralja ili maršala donijelo ogromnu slavu i prednost u budućim pregovorima, te je odlučio da se u rano jutro sljedećg dana cijela vojska potroji u bojni red i započne opći napad. Ujutro 11. svibnja, rasporedivši vojsku u četiri kolone (nizozemska konjica i pješaštvo, Englezi i Hanoverani), Cumberland je naredio napad po gustoj magli. Do 4 sata Cumberland je mogao biti zadovoljan napredovanjem svojih postrojbi. Nizzozemci su u centru uspjeli zauzeti neka od naselja u blizini Fontenoya, iako je topnička vatra Francuza teško pogodila njihovu konjicu. Oko 5 sati, nizozemsko topništvo imalo je u dometu i sam Fontenoy pa je bitka, s razlazom magle, formalno započela.

Sjeverno od položaja Nizozemaca, britansko se pješaštvo našlo na otvorenom zbog nestanka magle i pod udarom francuskih topova. Njihov zapovjednik, sir James Campbell, našao se u nedoumici kako postupati dalje. Odlučivši da se napredovanje ipak nastavi, sam je pao žrtvom topovskog hica koje mu je raznijelo noge. Francuzi su uspješno koristili zaklon drveća da bi prikrili svoj topove i držali neprijatelja na odtojanju. Cumberland je bio bijesan i tražio od svojih časnika da počnu sprovoditi njegove naredbe. U međuvremenu, oko Fontenoya je nastalo zatišje, a nizozemski napad posustao: Francuzi, pod zapovjedništvom markiza de Lutteauxa, su bili čvrsto utvrđeni u naselju, s većim brojem topova na palisadama koje su okruživale naselje. Potom je uslijedio novi nizozemski napad. Zaustavivši topničku paljbu, Waldeck je isukao sablju u perio ju prema Fontenoyu s naredbom za napad. Koliko god se trudili, nisu uspjeli probiti francusku obranu, Nizozemci su padali pokošeni topovima i salvama iz francuskih pušaka iza zaklona. Ubrzo je natsupila panika te su se brojni nizozemski vojnici razbježali. Prvi pokušaj zauzimanja Fontenoya završio je katastrofom po saveznike, Waldeck je morao narediti povlačenje na tom dijelu bojišta.

Cumberland je, osim vijesti o neuspjehu nizozemskog napada, oko devet sati bio obaviješten i o neuspjehu britanskih napada u centru nakon Campbellove pogibije. Nakon duljeg razmišljanja, odlučio je da posve odustane od pokušaja da očisti francuske položaje u šumi sjeverno od Fontenoya, nego je naredio tim postrojbama da pruže podršku Waldeckovim Nizozemcima u ponovljenom napadu. Saxea je iznenadila takva Cumberlandova odluka, jer je njome odustao od jedinog pravca kojim je mogao sa sjevera okružiti njegovo lijevo krilo. Nešto prije deset sati, Nizozemci su se ponovno postrojavali, pripremajući se za novi napad na Fontenoy. Cumberland im je poslao pomoć, škotske Gorštake pod zapovjedništvom Roberta Munroa, a dotad oprezni Königsegg ponudio je svoju pomoć u zauzimanju Fontenoya. Smatrajući kako su Waldeckove snage preslabe da bi to same izvele, predlagao je da pod paljbom preostalih neupotrijebljenih haubica, Waldeck napadne s juga, dok će Englezi i Hanoverani napasti s istočne strane. Paljba haubica trebala je bi biti dovoljna da poremeti francusku obranu i omogući saveznicima lakši i brži proboj. Iza deset sati haubice su zapucale, da bi uskoro potom uslijedio napad anglo-hanoverskih snaga. S oklijevanjem su za njima krenuli i Nizozemci prema Fontenoyu. Ponovno je salvo francuskog topništva i

Bitka kod Fontenoya 1745.

Sir Robert Munro predvodi napad na Fontenoy; Munro je naredio svojim ljudima da se sagnu i tako izbjegnu neprijateljsku vatru, dok je sam ostao stajati na čistini. Uspjelo im je dočepati se vanjskih linija francuskih opkopa i u borbi prsa o prsa zauzeti neke njegove dijelove.

pješaštva zaustavio napad i razbio nizozemske redove. Lijevo krilo Cumberlandove vojske počelo se raspdati, no Škoti su tvrdoglavo ustrajali u svom napadu. Munro je naredio svojim ljudima da se sagnu i tako izbjegnu neprijateljsku vatru, dok je sam ostao stajati na čistini. Uspjelo im je dočepati se vanjskih linija francuskih opkopa i u borbi prsa o prsa zauzeti neke njegove dijelove. Bez obzira na hrabrost njegovih ljudi, izgubivši 136 ljudi, Munro nije mogao dalje od te točke i naredio je povlačenje. Kako se borba i dalje nastavila nesmanjenom žestinom, rastao je broj poginulih engleskih časnika. Došao je red na hanoverske vojnike da pokušaju što nije uspjelo Britancima; iako su i oni uspjeli ući u opkope, nisu prošli ništa bolje od Škota. Tvrdoglav otpor Francuza u Fontenoyu, gdje su se nalazili neki od najboljih Saxeovih postrojbi, osujetio je i taj pokušaj. Napadi nisu ni Francuze poštedjeli šoka, no iskusni Lutteaux je brzo konsolidirao obranu i obnovio red.

Neuspjeli napadi na Fontenoy nagnali su Cumberlanda da ponovno pokuša svojim desnim krilom udariti na neprijateljevo lijevo. Navodno se u tom trenutku dogodio jedan od najčudnovatijih momenata bitke. Približivši se neprijateljskim položajima toliko da su ih gotovo mogli jasno vidjeti, kapetan Charles Hay, časnik elitne britanske Prve gardijske pječačke pukovnije (1st Foot Guards) zastao je, podigao svoj trorogi šešir u znak pozdrava Francuzima, izazivajući ih da izađu i bore se, a ne bježe kao što su to učinili kod Dettingena. Zatim se okrenuo svojim ljudima i dao im znak da također triput pozdrave neprijatelja. Nisu ostali bez odgovora: grof d’Anterroches izašao je iz zaklona i na jednak način pozdravio Britance i pozvao ih neka zapucaju prvi (Messieurs les Anglais, tirez les premiers!). Zatim su se čule francuske puške, jedna za drugom, a britanski semarš nastavio. Iako su ovdje Francuzi preživjeli teške gubitke (veće nego u obrani samog Fontenoya) Cumberlandov je položaj bio sve teži jer nije uspio u prvih par sati probiti francusku liniju između naselja i šume na sjeveru, međutim on je i dalje gajio nade da postoji vjerojatnost kako može ne samo dobiti bitku nego i zuarobiti francuskog kralja i maršala Saxea.

Bitka kod Fontenoya 1745.

Međusobni pozdrav Britanaca i Francuza prije okršaja. Približivši se neprijateljskim položajima toliko da su ih gotovo mogli jasno vidjeti, kapetan Charles Hay, časnik elitne britanske Prve gardijske pječačke pukovnije (1st Foot Guards) zastao je, podigao svoj trorogi šešir u znak pozdrava Francuzima, izazivajući ih da izađu i bore se, a ne bježe kao što su to učinili kod Dettingena. Zatim se okrenuo svojim ljudima i dao im znak da također triput pozdrave neprijatelja. Nisu ostali bez odgovora: grof d’Anterroches izašao je iz zaklona i na jednak način pozdravio Britance i pozvao ih neka zapucaju prvi (Messieurs les Anglais, tirez les premiers!).

S druge strane, Saxe je, obranivši Fontenoy, morao samo obnoviti liniju i pripremiti se kako bi odbio novi neprijateljski napad. Na desno krilo, prilično prorijeđeno minulim napadima, poslao je elitne Brigade de Roi kao pojačanje te okupio konjicu za napad na britansko pješaštvo koje je napadalo njegovo lijevo krilo. Grof de Estrees usmjerio je konjicu na britansku liniju koja se ubrzano skupljala i grozničavo postavljala topove. Salvo britanskih pušaka tek je na trenutak ukočio konjicu, a zatim se ona sručila na neprijatelja svom silinom jurišajući na njihove ispružene bajunete kao posljednji vid obrane. Nakon prvog udara i prvog šoka, Britanci su počeli puniti svoje oružja, a konjica je ostala nezaštićena. Pošto je ovim jurišom d’Estrees dao dovoljno vremena Saxeu da pripremi kontranapad, povukao je konjicu iza redova francuskog pješaštva, na koje je odmah krenulo i britansko. Sad je samo izdržljivost jedne ili druge strane mogla odlučiti bitku. Saxe je odjahao do kralja i zatekao oko njega generale koji su ga nagovarali da naredi povlačenje i spasi Francusku katastrofe. Prezirno odbacivši njihove strepnje kao neosnovane, opisao je Louisu XV. trenutnu situaciju te zatražio od njega dopuštenje da ubaci u borbu njegovu elitnu konjicu, Maison du Roi (među kojima su i dalje bili slavni mušketiri, kao kraljeva osobna garda). Nešto iza podneva, dok je Saxe još bio s kraljem u taboru pripremajući plan za protunapad, nepromišljen čin jednog konjičkog generala koštao ga je gotovo polovice snage kojom je namjeravao udariti po neprijatelju. Zabivši se kao u zid pred vatrom britanske treće gardijske pješačke, smio juriš pretvorio se u sramotan uzmak čiji je jedini razultat bio strašan gubitak vojnika.

Cumberland je, ohrabren razvojem situacije, naredio napad na sjeverne dijelove Fontenoya. Lutteaux, na čelu svojih ljudi, pojurio je zaustaviti novi napad, no odmah je pao smrtno ranjen. Njegovi ljudi su se povukli prema jugu, niti ne znajući da su time Cumberlandu zatvorili jedini procijep kroz koji je Cumberland mogao s boka napasti Francuze. Skupo plaćena prednost Saxeu se ipak isplatila. U trenutku Lutteauxove pogibije, kralj je izdavao naredbe karabinjerima i Maison du Roi da se okupe i pripreme za napad. No, bilo iz želje za djelovanjem iz vlastite inicijative ili inata, cvijet francuske konjice bez naredbe se pokrenuo u napad i strašno stradao od vatre britanskih mušketa. U tom se trenutku vjerojatno svima osim Saxeu činilo da je sve nepovratno izgubljeno, kralju su savjetovali da prijeđe Scheldu i ode s bojnog polja. On je to odbio, odlučivši da će svom maršalu ipak do kraja vjerovati. Iako je sam bio preko mjere fizički i psihički iscrpljen, Saxe je i dalje vjerovao da je britanska premoć samo trenutna. Fontenoy kao i okolna naselja i dalje nisu pala, a uspio je zasutaviti neprijatelja u prodoru. Sad je sve te manje uspjehe trebalo pretvoriti u onaj konačan.

Umjesto poginulog Lutteauxa, Saxe je u Fontenoya posalo generala Löwendahla, koji je pristigao oko podneva s dodatnim bataljunima. Saxe ih je odmah smjetio na mjesto izgubljenih u obrani naselja. Cumberland je hrabrio svoje ljude da probiju neprijateljsko središte, gdje je nastalo pravo krvoproliće i gdje su Francuzi doista popuštali, no nisu se povlačili. Fontenoy koji je i dalje bio neosvojen ostao je trn u oku vojvode, te je bacio i posljednje snage u ovaj dio bojišta. Međutim, upravo je tada, oko jedan sat iza podneva, i Saxe iskoristio svoj preostali adut. Karabinjeri i elitni odredi kraljevske konjice napokon su dobili svoju priliku. Konačno, pod njihovim naletom, popustila je ogorčena tvrdoglavost anglo-hanoverskih odreda. Red je nestao i uskoro su se našli u masovnom povlačenju, dok im je za petama bila francuska konjica, željna osvete za užasne gubitke pretrpljene tijekom bitke. Juriš irskih odreda u francuskoj vojsci, predvođeni pukovnikom Jamesom Dillonom, uz uzvike proklinjanja Limmericka i saksonske podmuklosti (vezane uz događaje slamanja jakobitskog ustanka 1690. i sklapanja sporazuma koji su Irci shvatili kao prevaru), bio je onaj završni udarac koji je posve slomio savezničke odrede.

Bitka kod Fontenoya 1745.

Pobjednički juriš francuske konjice (Sean O’Brogain). Karabinjeri i elitni odredi kraljevske konjice napokon su dobili svoju priliku. Konačno, pod njihovim naletom, popustila je ogorčena tvrdoglavost anglo-hanoverskih odreda. Red je nestao i uskoro su se našli u masovnom povlačenju, dok im je za petama bila francuska konjica, željna osvete za užasne gubitke pretrpljene tijekom bitke.

Promatrajući s uzvišenja razvoj događaja, Saxe je oko dva sata mogao samo izdati naredbu da se osiguraju zauzeti topovi i streljivo te počne skupljanje mrtvih i ranjenih. Potom je, teško iscrpljen, jedva sjedeći u sedlu pošao u susret Louisu XV. Skinuvši šešir i naklonivši glavu (kralj je samo njemu odobrio taj komfor da pred njim ne mora sjahivati s konja, zbog svog lošeg zdravlja) Maurice de Saxe rekao je Louisu XV. pruživšu ruku prema istoku, u pravcu gdje su se još uvijek mogli vidjeti ostaci neprijateljske vojske u povlačenju: “Vaše Veličanstvo, pobjeda!”

Siniša Đuričić

Literatura:

  • J. O. Lindsey, The New Cambridge modern history, vol VII, (Cambridge University Press, Cambridge, 1970)
  • Derek Mckay, H. M. Scott, The rise of great powers 1648 – 1815 (London, New York, 1983)
  • David Chandler, A guide to the battlefields of Europe (Hertfordshire, 1996)
  • Jeremy Black, From Louis XIV to Napoleon (London, 1999)
  • Geoffrey Treasure, The making of modern Europe 1648 – 1780 (London, New York, 2003)
  • Peter R. Campbell, Power and politics in old regime France 1720 – 1745 (London, New York, 1996)
  • W. R. H. Trowbridge, Maurice de Saxe, Marshal of France (New York, 1910)
  • Renee Chartrand, Louis XV’s army, Men at Arms 296, 302, 304 (London, 1997)
  • Michael McNally, Fontenoy, Cumberland’s bloody defeat, Osprey Campaign 307 (London, 2017)
spacer

Leave a reply