Neuspjela diverzija: Opsada Bihaća 1697.

 Od 1691. na čelu Dvorskog ratnog vijeća nalazio se grof Rüdiger von Starhemberg, proslavljeni zapovjednik obrane Beča. U okviru njegove nadležnosti nalazili su se svi poslovi vezani za organizaciju vojske, njezinu opskrbu, kao i izradu ratnih planova. Osim Dvorskog ratnog vijeća, najvažniji organ habsburške uprave bila je Dvorska komora, tijelo koje je upravljalo državnim financijama. Iako je to bilo nužno za normalno funkcioniranje državnih poslova, suradnja Vijeća i Komore nije uvijek bila skladna i stalno su se pojavljivali problemi u kojima bi ova dva tijela krivicu za poteškoće svaljivali jedni na druge. Dok je Starhemberg smatrao da je nepraktično i štetno da se vojska raspušta nakon svakog vojnog pohoda i zatim okuplja kad se pojavi potreba, pokušavajući stvoriti osnove na kojima će biti organizirana stajaća vojska, Komora, kojom je u to vrijeme upravljao grof Christoph Breuner, smatrala je to previše skupim i nepotrebnim opterećenjem za ionako iscrpljene državne financije. Rat na dvije strane, kao i ustanak koji će uskoro izbiti u Ugarskoj, situaciju je činio dodatno teškom i kompliciranom.

Takva situacija posebno teško je padala princu Eugenu, koji je od ljeta 1690. djelovao u Italiji kao potpora svom rođaku, savojskom vojvodi. Zbog nedostatka potrebnih sredstava i neisplaćenih vojnika unazad više mjeseci, princ je očajnički godinu za godinom bezuspješno apelirao na Ratno vijeće i Komoru da mu pomognu. Nakon iscrpljujućih šest godina carska vojska nije uspjela postići ništa od značaja u sjevernoj Italiji i princ Eugen, koji je 1694. imenovan vrhovnim zapovjednikom u Italiji nakon Caprarinog odlaska, mogao se tek utvrditi u Milanu i ondje dočekati kraj rata. Pošto se novi s Turcima upravo pripremao, princ se uskoro vratio u Ugarsku.

Opsada Bihaća 1697.

Grof Aeneas Sylvius Caprara (1631. – 1701.) Dvorsko ratno vijeće donijelo je odluku da bi najbolji izbor za savjetnika Friedricha Augusta bio Caprara, tada potpredsjednik Vijeća i donedavno zapovjednik carskih snaga u Italiji. 

U međuvremenu, Dvorsko ratno vijeće donijelo je odluku da bi najbolji izbor za savjetnika Friedricha Augusta bio grof Silvije Caprara, tada potpredsjednik Vijeća i donedavno zapovjednik carskih snaga u Italiji. Ostali feldmaršali, Salm, Styrum, Heister i Rabutin, s tim su se složili, no ipak, Starhemberg je smatrao da bi za to mjesto ipak bio najbolji princ Eugen, jer je imao dobar odnos s vojnicima i znao ih je motivirati kako to izbornik nikada nije mogao niti za to bio zainteresiran. Friedrich August prihvatio je Capraru za adlatusa, iako mu nikako nije bio po mjeri i upravo je njega krivio za sve svoje neuspjehe 1696. godine.

Na carev zahtjev Dvorsko ratno vijeće sazvalo je konferenciju 29. siječnja 1697. na kojem se vojni vrh trebao dogovoriti o izradi ratnog plana za tu godinu. Mišljenja su bila različita i zamisli su varirale od onih najambicioznijih, kao što je izravan napad na sam Beograd, do onih skromnijih, ograničavanje na defanzivne akcije i nadgledanje granice prema Osmanlijama.14. svibnja izbornik Friedrich August je u 22 točke podnio caru svoj votum. Tražio je žurno okupljanje vojske između Mohača (Mohács) i Zmajevca, koja bi nakon toga marširala prema Pančevu i Zemunu preko Petrovaradina. Dok je ranije bio za ofanzivnu akciju, sad se i sam priklonio mišljenju da je bolje držati granicu pod nadzorom i biti spreman za eventualni osmanski napad. Konačno je 20. svibnja i feldmaršal Rüdiger Starhemberg iznio svoje mišljenje koje se nije previše razlikovalo od ostalih, osim u tomu da je on smatrao da je bilo moguće još te godine zauzeti Beograd.

Njegov plan, kao i planovi mnogih drugih generala, zanemarivao je činjenicu da general Rabutin nije mogao stići sa svojim pukovnijama na Dunav kad bi to situacija zahtijevala jer ga je neprijatelj vrlo lako mogao, budući da bi se morao kretati na osmanskom teritoriju, zaustaviti i spriječiti da se pridruži ostalima. Isto se tako postavljalo pitanje izvedivosti obrane Erdelja ukoliko Osmanlije napadnu preko Vidina i Oršave: stići na vrijeme iz Zemuna bilo bi gotovo nemoguće. Diverzija koja bi se poduzela u Bosni mogla je kupiti vrijeme, no odlučeno je da se ona odmah obustavi čim se pokaže da Bihać neće pasti u planiranom roku; general Auersperg bi u tom slučaju napustio Bosnu i pridružio se ostatku vojske. Konačno, 24. svibnja, na osnovu predložaka generala, usvojen je plan djelovanja. Okupljanje vojske započinje u lipnju, između Mohacsa i Zmajevca, ostatak pukovnija kod Koluta na lijevoj obali Dunava. Odredište je Petrovaradin. Rabutin je ostao u Erdelju, kako je u početku i bilo planirano, dok su Guido Starhemberg i zapovjednik Broda Johann Ferdinand Kyba još u svibnju dovršili pripreme za napad na Bihać. Ova utvrda, koja je ruke u Turcima pala još 1592., predstavljala je jedno od njihovih glavnih pograničnih uporišta na Uni koje carska vojska još uvijek nije uspjela zauzeti.

Opsada Bihaća 1697.

Ban Adam Batthyány (1662. – 1703.) Nakon izglađivanja nesuglasica između Aursperga i Batthyanyja oko podjele zapovjedništva (Ratno vijeće ipak je na kraju Auerspergu dodijelio regularne postrojbe, a banu ostale), vojska je iz Slunja krenula prema Bosni 5. lipnja. Zapovjednicima se žurilo zbog dojave da Osmanlije pojačavaju obranu Bihaća.

Realizacija ideje o opsadi Bihaća kao načinu odvraćanja pozornosti neprijatelja od Dunava bio je dug proces opterećen preprekama i poteškoćama svih vrsta. Iako je bila izdana zapovijed za početak pokreta vojske u ožujku, tek se utravnju okupio značajniji broj postrojbi kod Karlovca i to nakon što je car poslao generla Franza Karla Auersperga, tadašnjeg upravitelja Karlovačkog  generalata, zaduženog za sprovođenje operacije zauzimanja Bihaća, u Graz da bi osigurao isporuku potrebnih zaliha i materijala. Auersperg (1660.-1713.), potomak stare štajerske plemićke obitelji, postao je pukovnik u carskoj vojsci u dvadesetoj godini života. Nakon namještenja u Karlovcu i borbi s Osmanlijama kod Bihaća i Sente, borio se u Italiji uz princa Eugena protiv Francuza u ratu za španjolsko nasljeđe, a kasnije će, po završetku istog, biti postavljen je za upravitelja u Šleskoj.

General se nakon toga zaputio u Karlovac, gdje je stigao 5. svibnja, zatekavši još nedovršene pripreme: visok vodostaj Drave i Mure bio je otežao transport iz Graza.U svibnju se još užurbano radilo na popravljanju cesta između Karlovca i Slunja, dok je hrvatski ban Adam Batthyany na sebe preuzeo zadaću osiguranja Broda, kamo je u međuvremenu odveo bansku vojsku. Zauzimanjem Bihaća, kojim bi se ne samo izvršila diverzija za operacije u Podunavlju nego i osigurala hrvatska granica, zagovarao su osim samog Auersperga i Batthyany. Prema glavnim procjenama, stare i zapuštene zidine Bihaća nisu predstavljale prepreku, dok je garnizon bio premali (najviše 400 vojnika unutar grada) da bi pružio veći otpor. Ipak, Ratno vijeće je u početku gajilo sumnje u uspjeh takvog pothvata, a Leopold ga je smatrao gubitkom vremena. Car je ipak na kraju popustio te odobrio akciju; Auersperg je dobio zapovjedništvo nad skoro 10 000 ljudi i upute da se ne zadržava više od potrebnog u Bosni ukoliko ne bude uspio u razumnom roku zauzeti grad. Podržavao ga je ban s 4 000 ljudi, a zapovjednik Broda Kyba krenuo je na istok kako bi spriječio dolazak osmanskog pojačanja iz Beograda.

Nakon izglađivanja nesuglasica između Aursperga i Batthyanyja oko podjele zapovjedništva (Ratno vijeće ipak je na kraju Auerspergu dodijelio regularne postrojbe, a banu ostale), vojska je iz Slunja krenula prema Bosni 5. lipnja. Zapovjednicima se žurilo zbog dojave da Osmanlije pojačavaju obranu Bihaća i već sljedećeg dana na juriš je zauzeta prva neprijateljsak utvrda, Drežnik. Nakon prelaska Korane, stigli su ispred zidina Bihaća 9. lipnja. Utvrda je bila puno bolje zaštićena nego što se predviđalo: zidine i tornjevi bili su obnovljeni, posada unutar grada u međuvremenu je narasla na nekoliko tisuća vojnika, a zapovjednik grada nije se ni odazivao pozivima na predaju, očekujući pomoć bosanskog paše.

Opsada Bihaća 1697.

Bihać oko 1590. Prema glavnim procjenama, stare i zapuštene zidine Bihaća nisu predstavljale prepreku, dok je garnizon bio premali (najviše 400 vojnika unutar grada) da bi pružio veći otpor. Ipak, Ratno vijeće je u početku gajilo sumnje u uspjeh takvog pothvata, a Leopold ga je smatrao gubitkom vremena.

Opsada je započela 13. lipnja, a ban je s vojskom pred Bihać stigao sedam dana kasnije. Nakon snažne topničke paljbe koja trajala danima, napadači su se 24. lipnja odlučili na juriš na gradska vrata. Oko 1500 ljudi u tri kolone krenulo je u napad, no naišli su na odlučan otpor branitelja i uz teške gubitke se povukli. Iako je posada Bihaća bila u očajnom položaju, gubeći nadu u pomoć, katastrofa pred zidinama potaknula je među carskom vojskom govore o prekidu opsade. Graničari iz Varaždinskog generalata otvoreno izražavaju nezadovoljstvo nakon još jednog neuspjelog pokušaja miniranja zidina krajem lipnja, pa ih više od tisuću bježi početkom srpnja.. U isto vrijeme, hrvatski ban, primivši vijest da je bosanski paša u pokretu prema Bihaću s 4000 ljudi, napušta opsadu. Preostale snage, svedene na broj od 2 300 ljudi, gube svaku nadu da će uspjeti osvojiti grad. Auersperg 3. srpnja odlučuje da je najrazumnije prekinuti opsadu i povući se, što je i učinjeno tri dana kasnije. S preostalim snagama je prešao Dravu te se početkom kolovoza pridružio glavnici vojske u Ugarskoj. Tako je neslavno završio pokušaj diverzije zauzimanjem Bihaća, od početka nedovoljno dobro pripremljene i osuđene na propast zbog nepoznavanja stvarne situacije i stanja same utvrde.

Siniša Đuričić

 

Literatura:

  • Edlen von Angeli, Moriz: Feldzüge des Prinzen Eugen von Savoyen, Wien, 1876., II.
  • Hammer, Joseph: Geschichte des Osmanischen Reiches, Pest, 1830.,VI.
  • Heller, Friedrich: Militärische Korrespondenz des Prinzen Eugen von Savoyen. Aus österreichischen Original-Quellen, Wien, 1848., I.
  • Arneth, Alfred: Das Leben des kaiserlichen Feldmarschalls Grafen Guido Starhemberg, Wien, 1853.
  • Lopašić, Radoslav: Spomenici hrvatske Krajine od god. 1693-1780, , Zagreb, 1889.
spacer

Leave a reply