Turenneu se kod Pariza pridružio La Ferte, pa je njegova vojska sad brojala oko 11 000 ljudi. Dvor je također bio u blizini, smješten u St. Denisu, no ni Conde nije bio daleko, utaboren u St. Cloudu. Glava Fronde, vojvoda od Orleansa, drhato je u Parizu ne znajući što da čini. Bojao se Mazarinove osvete, no ništa manje ni bijesa pobunjenika ako otvori vrata grada kraljevskoj vojsci. Zato je učinio još jedino što je mogao. Pretvarajući se da je bolestan, legao je u krevet i zabranio da mu itko smeta.

Maršal je planirao prisiliti Condea na borbu, no kako bi ga izvukao iz skrovišta morao je prijeći Seineu. Shvativši da Turennea ne može spriječiti u prjelazu, Conde se povukao istočno od Pariza, na ušću Marne, kod Charentona. Pošto mu je Orleans odbio ulazak u Pariz, jer se bojao nezadovoljstva građana zbog velikog broja Španjolaca u Condeovoj vojsci, Conde je odlučio premjestiti svoju vojsku ispred sjevernih zidina Pariza. O ovom je Turenne obaviješten već 3. srpnja preko jednog Parižanina koji je uspio izaći iz grada i donijeti mu poruku. Odmah je pokrenuo svoju vojsku, davši nalog la Ferteu da ga prati s topništvom.

Maršal Henri II. de La Ferté-Senneterre (1599. – 1681.) Kraljevska vojska, predvođena Turenneom i La Fertéom, porazila je pobunjenike i dvor se ponovno mogao smjestiti u St. Denisu.

Prišavši toliko blizu da je mogao uočiti dio Condeovog pješaštva koji je još bio u pokretu, Turenne je iskoristio priliku i poslao konjicu koja ih je natjerala u bijeg. Conde je morao zastati i narediti da topovi udare po kraljevskoj konjici. Maršal još nije želio ubaciti sve snage u borbu, čekajući la Fertea, iako je imao Condea u zamci upravo tamo gdje ga je htio. Međutim, kardinal Mazarin, koji je nestrpljivo pratio događaje, dvaput je slao glasnika s pitanjem Turenneu zašto ne napada. Treći put je od kardinala stigla izričita naredba da započne s napadom. Protiv svoje volje, a uskoro i upozoren od brata da dalje oklijevanje može kod dvora izazvati sumnje u njegovu odanost, Turenne je napao Condea u tri pravca. Jedan je bio usmjeren na barikade u pariškom naselju Fabourg St. Antoine. Nepromišljeni juriš markiza St. Maigrina na barikade, na kojima se odjednom pojavio Conde sa svojim časnicima, stajao je života kardinalovog nećaka, markiza Mancinija. Turenneova konjica se povukla, povlačeći pješaštvo za sobom. Oni koje je vodio Turenne, nastavili su napad, no Conde je hrabro izdržavao pritisak, premještajući se s jednog dijela bojišta na drugo. No, dolazak la Fertea i pješaštva zapečatio je sudbinu njegove vojske. Kombiniran napad konjice, pješaštva i topova Condeova malobrojna vojska nije mogla izdržati i vrata St. Antoinea brzo su srušena pred provalom napadača. Bitka je za Frondu bila već izgubljena kad se Turenneova konjica našla pod iznenadnom vatrom topova iz Bastille. Radilo se o očajnom pokušaju Mademoiselle de Montpensier, kćeri vojvode od Orleansa, bijesne zbog očevog straha i pasivnosti, da se barem na neki način osveti maršalu za poraz. Ipak, Condeu je ova diverzija dobro došla kako bi ostatke svoje potučene vojske povukao na jug.

Kraljevska je vojska porazila pobunjenike i dvor se ponovno mogao smjestiti u St. Denisu, no opasnost još uvijek nije prošla. Lotarinški vojvoda i austrijski nadvojvoda vodili su novu vojsku od 20 000 Španjolaca, koja je marširala kroz Pikardiju prema prijestolnici. Turenne nije imao izbora nego ih pokušati zaustaviti s bolno nedovoljnim snagama. Srećom po maršala i dvor, nadvojvodu nije zanimala invazija Francuske te se brzo pvukao, ostavivši Lotarinškog da se snalazi s prepolovljenim snagama. Turenne se tad povukao i utvrdio kod St. Denisa. Nekoliko dana potom maršal je doznao da mu je brat podlegao iznenadnoj bolesti. Vojvoda od Bouillona bio je jednako utjecajan na dvoru koliko i voljen i poštovan od svog mlađeg brata, koji je s tugom primio vijest o njegovoj smrti.

Bitka kod Faubourg St. Antoinea, 2. srpnja1652. Protiv svoje volje, a uskoro i upozoren od brata da dalje oklijevanje može kod dvora izazvati sumnje u njegovu odanost, Turenne je napao Condea u tri pravca. Jedan je bio usmjeren na barikade u pariškom naselju Fabourg St. Antoine. 

Započeli su pregovori između pobunjenih knezova i dvora. Conde i ostali su sine qa non zahtijevali da Mazarin odstupi i on se povukao u Bouillon. Kralj je potom sazvao parament u Pontoiseu tako da su zasjedala dva parlamenta, onaj u Parizu i ovaj. Međutim, Lotarinški je ponovno okupio vojsku i Turenne mu je ponovno krenuo u susret, pribojavajući se da će se vojvodi uskoro pridružiti i sam princ Conde. Nije uspio stići kako bi spriječio njihov susret, no dočepao se izvrsnog položaja na Seini na kojem se lakše mogao oduprijeti obojici u slučaju napada. I ovoga puta imao je mnogo manje vojnika nego njegovi protivnici, budući da je dobar dio svoji postrojbi morao ostaviti u Pontoiseu da čuvaju kralja i kraljicu. Umjesto da ga napadne, Conde je ipak odabrao ostaviti Turenne da potroši svoje zalihe i da njegovi ljudi počnu gladovati. To je zapravo maršala i spasilo. U suton 4. listopada on je uspio doći do drveta i izgraditi nekoliko mostova preko rijeke Yerre koja se nalazila u njegovoj pozadini, i ući u grad Corbeil. Opskrbivši se ondje, sljedeći dan produžio je do Meauxa, četrdesetak kilometara od Pariza. Upravo tada Conde se razbolio i povukao, a Turenne iskoristio tu prilku da ode do kralja i nagovori ga da odmah s majkom i pratnjom ode u Pariz. Strepnje da će vojvoda od Orleansa iskoristiti priliku da prevari i zarobi kralja ako se on pojavi u Parizu pokazale su se neopravdanima, jer je Monsieur pobjegao iz grada, iz straha od kazne, prije nego što je dvor uopće ondje stigao. Kralj je svim prinčevima milostivo udijelio amnestiju osim Condeu, koji je nastavio pobunu i svoje savezništvo sa Španjolcima.

Početkom 1653., po povratku u Pariz, Turenne je oženio kćer jedinicu vojvode od La Forcea i maršala Francuske, Charlotte de Caumont. Nije mogao dugo uživati u bračnoj sreći jer je već početkom lipnja morao poći na bojište. Ustanici su se okupljali na jugu, u Guienneu, te na sjeveru, nedaleko od Pariza, kod Rethela. Također su zauzeli Dunkirk i još neke okolne gradove. Turenne i La Ferte raspolagali su samo s 12 000 vojnika dok su Conde i vojvoda Lotarinški, uz Španjolce, imali 30 000 ljudi. Maršal je krenuo na sjever s namjerom da zadrži i izmori neprijatelja na sjevernoj francuskoj granici. Išlo mu je na ruku to što nadvojvoda Leopold uopće nije imao namjeru marširati na Pariz, što je bila Condeova želja, već osigurati Flandriju. Iskoristivši oklijevanje Španjolaca, Turenne se utvrdio blizu Rocroisa, poprišta velike Condeove pobjede deset godina ranije. Bijesni lotarinški vojvoda okomio se na Španjolce jer nisu povratili neke njegove posjede, na što su ga ovi uhitili i prebacili ga u Španjolsku kao zarobljenika, gdje će provesti šest godina. Njegovu vojsku preuzeo je njegov buntovni brat Franz (Francois).

Opsada Arrasa 1654. Kraljevska vojska opsjela je utvrdu Stenay, frondističko uporište u Condeovom posjedu. Turenne je ovim potezom namjeravao izazvati princa da se pojavi pred gradom, no ovaj to nije učinio. Umjesto toga, on je 3. srpnja 1654. započeo opsadu Arrasa, 190 km sjeverozapadno od Stenaya.

udarom. U mrklom mraku protivničke strane jedva su prepoznavali jedni druge. Condeu je uspjelo potjerati La Ferteove postrojbe u povlačenje, no nadvojvodi je savjetovao da se povuče. Španjolci su bili u potpunom neredu i nisu imali drugog izbora nego se povući (izgubili su preko tri tisuće ljudi i 62 topa); isto je uskoro učinio i Conde, povevši svoju vojsku u smjeru Cambraia. Turenne, koji je lakše ranjen, izgubio je 400 ljudi. Nakon što je osigurao granicu prema Flandriji, otišao je za Pariz.

Siniša Đuričić

Literatura:

• Thomas Longueville, Marshal Turenne (London 1907)
• Philip Stanhope, Life of Louis, prince of Conde (London, 1872)
• G. N. Clark, J. R. M. Butler, J. P. T. Bury, The New Cambridge Modern History: The Ascendancy of France 1648-88 (Cambridge University Press, London, 1961)
• Derek Mckay, The Rise of the Great Powers (New York, 1983)
• Geoffrey Treasure, The making of modern Europe 1648 – 1780 (New York, 1985)
  
• Guy Rowlands, The dynastic State and the Army under Louis XIV (Cambridge Univerity Press, New York, 2002)
• J. H. Shennan, Louis XIV (London, 1986)