Nakon posljednje kampanje Fronda je bila slomljena. Conde je poražen, nezainteresirani Španjolci su se povukli, a kardinal de Retz, jedan od njezinih glavnih inspiratora, pobjegao je u Španjolsku, odakle se uskoro prebacio u Rim. Turenneu je ostalo još samo da savlada preostale džepove otpora plemstva i zauzme njihove utvrde.

1655. Maršal je zauzeo Landrecies, utvrdu uz sjeverozapadnu francusku granicu, te usmjerio svoje operacije na frondistička uporišta koja su imala španjolsku potporu iz Flandrije. Ovdje se nalazio i Conde koji je, tek igrom slučaja, izbjegao da ga Turenne zarobi kod Valenciennesa. Časnik koji je propustio izvanrednu priliku da ga zarobi izmislio je izgovor za to kojem je Turenne povjerovao. Poslao je pismo Mazarinu u kojem je stajalo da bi zarobio Condea da ovaj nije u posljednji trenutak s malom pratnjom skočio u Scheldu i pobjegao. Pismo je, međutim, palo u ruke Condeu i nemalo ga razbjesnilo. Iako su bili protivnici dugi niz godina za vrijeme Fronde, Conde i Turenne gajili su poštovanje i simpatije jedan za drugog te su nerijetko održavali i međusobnu prepisku nakon bitaka: ako je u njoj pobijedio Conde, razlagao bi Turenneu svoju strategiju i obrnuto. Nakon što je pročitao pismo, pisao mu je i predbacio mu da je lažljivac i prevarant. Događaj je, nesumnjivo, pogoršao njihove odnose koji su, kako je već rečeno, unatoč rivalstvu na bojnom polju, bili dobri.

Dok je francuska vojska i dalje vodila ratne operacije protiv Španjolaca, Mazarin je pokušavao nagovoriti tvrdoglavog španjolskog kralja Filipa IV. na mir. Budući da nije uspio (Španjolci su planirali početkom 1656. poslati maršala Caracenu i don Juana od Austrije, kraljevog vanbračnog sina, na čelu svojih vojski), Turenne je početkom lipnja opsjeo Valenciennes, grad koji je tada u posjedu Španjolaca i jedna od njihovih najvažnijih utvrda na granici s Francuskom. Gradu je pogodovalo to što je, bar u ono vrijeme, bio okružen ravnim i močvarnim terenom, a imao je posadu od dvije tisuće vojnika. Maršal se ulogorio s istočne strane, La Ferte sa zapadne, dok je vojvoda Lotarinški, sada na strani Francuza, također bio ulogoren u blizini grada. Prije nego što je uopće mogao razmišljati o opsadi, Turenne se morao pobrinuti za pozadinu. Španjolska vojska od 20 000 ljudi bila je već na putu kako bi prekinula opsadu Valenciennesa, pa je šest dana utrošio u izgradnju obrambenih, cirkumvalacijskih linija.

Don Juan od Austrije (1629. – 1679.), vanbračni sin španjolskog kralja Philipa IV. Skupa s princom od Condea, pokušao je osujetiti francusku opsadu Dunkirka.

Kako bi usporili Turennea, Španjolci su podigli sve brane u blizini te poplavili područje oko grada. Francuzi su tako morali utrošiti još vremena za izgradnju vlastitih brana i zaustavljanje poplave. Vojska koja je došla Valenciennesu u pomoć utvrdila se nedaleko od francuskih položaja. Turenne je poslao upozorenje La Ferteu da bude oprezan i očekuje napad svakog trenutka. Španjolci su dosita napali te noći, no maršal ih je uspješno odbio. Bila je to tek diverzija, jer je glavni napad ipak bio usmjeren na La Fertea i Turenne mu je brzo poslao pojačanja, no bio je kasno. Njegov je pobočnik potučen i zarobljen s 4 000 vojnika, a pojačanje koje je poslao Španjolci su brzo natjerali u bijeg. Usprkos svajetu svojih časnika, maršal se nije odlučio za povlačenje u Francusku. Okupivši svoje snage, odlučio im se još jednom suprotstaviti kod Quesnoya. Zbunjeni, no prije svega sumnjičavi zbog takvog postupka poraženog generala, Španjolci nisu napali, bojeći se nekakve zamke. Umjesto toga opsjeli su Conde, nedaleko od Quesnoya. Budući da ih sa snagama kojima je trenutno raspolagao Turenne nije mogao spriječiti u zauzimanju te utvrde, povukao se između Lensa i Arassa. Ovu nesupješnu godinu Turenne je završio zauzimanjem La Chapellea, usprkos Condeovom pokušaju da ga u tome spriječi.

Ratu sa Španjolskom nije se nazirao kraj, pa se Francuska okrenula novom savezniku. Oliver Cromwell vidio je u njoj dobrog partnera u slamanju španjolske moći i nudio je savezništvo. Ponudio je vojnu pomoć samo pod jednim uvjetom, a to je da se Engleskoj, nakon što bude zauzeta, preda luka Dunkirk. Po završetku pregovora, u francusku luku Clais uplovio je Sir John Reynolds s 6 000 pješaka. Zajedničke anglo-francuske snage pripremale su se osvojiti Dunkirk, no rpije toga, Turenne je pokrenuo vojsku početkom svibnja kako bi zauzeo Cambrai. Conde mu je ponovno bio za petama: vodio je vojsku iz Valenciennesa prema njemu da bi uklono prijetnju. Ovaj put je uspio i Turenne se povukao, tek u kolovozu uspjevši zauzeti St. Venant. Iako su to bile pripreme za glavni cilj akcija, Cromwell je prigovarao da stvari idu presporo.

1658. prebjegli francuski general Hocquincourt udružio se s Condeom, predavši mu grad Hedin. Cromwell je inzistirao da se napadne Dunkirk, za koji Španjolci još uvijek nisu ni slutili da je glavni cilj neprijateljske vojske, vjerujući da se radi o Cambrai, koji je Turenne neuspješno opsjedao prethodne godine. Smatrali su da Francuzi to čine samo kako bi izvukli njihove snage iz cambraia i poslali ih u prazno. Međutim, kad se Turenne doista 25. svibnja pojavio pred Dunkirkom, više nije bilo dvojbi što Francuzi žele.

Dunkirk, luka na Sjevernom moru, danas u francuskoj a tada u Flandriji (španjolska Nizozemska), okružen je pješčanim brežuljcima, koje nazivaju Dine. Na jugu grad okružuju močvare i kanali. Branitelji su poplavili cijelu okolicu grada tako da je Turenne poduzeo ogromne napore da preko uništenih cesta nakon vrlo teške zime prenese sve potrebne topove za opsadu. Vojnici su ih pratili, marširajući u vodi do prsa, držeći svoje puške iznad glava. Mešu njegovim postrojbama bilo je i 6 000 Engleza, a Cromwell, ako bi podržao opsadu  s mora, poslao je flotu pod zapovjedništvom Edwarda Motagua, earla od Sandwicha, koja je blokirala luku. Budući da je Reynolds poginuo u borbama prethodne godine, engleski kontigent je predvodio engleski veleposlanik u Parizu, Sir William Lockhart.

Opsada Dunkirka. Dunkirk, luka na Sjevernom moru, danas u Francuskoj a tada u Flandriji (španjolska Nizozemska), okružen je pješčanim brežuljcima, koje nazivaju Dine. Na jugu grad okružuju močvare i kanali. Branitelji su poplavili cijelu okolicu grada tako da je Turenne poduzeo ogromne napore da preko uništenih cesta nakon vrlo teške zime prenese sve potrebne topove za opsadu.

Turenneu se žurilo da što prije završi opsadu, jer su stizale nosvosti o dolasku Don Juana od Austrije. Branitelji grada pokušavali su ispadim iz grada omesti saveznike u opsadi, no svaki napad njihove konjice bio je odbijen. Devetog dana opsade, prilikom jednog takvog ispada, poginuo je Hocqincourt.

Sigurni u svoju superiornost, Španjolci su stigli pred Dunkirk 3. lipnja bez topništva i bez bilo kakvih sredstava za utvrđivanje položaja. Conde je oštro prigovarao Caraceni zbog takve nemarnosti, no ovaj to nije uzimao u obzir. Iako su im brojčano snage bile podjednake, Turenne ne samo da je imao topove, nego i potporu s engleskih brodova, dok Španjolci nisu imali ništa od toga. Povrh svega, anglo-francuski napad u rano jutro (Bitka na Dinama) bacio ih je u potpunu pomutnju. Turenne je postavio svoje snage na desno, a engleske lijevo krilo. Sa suprotne strane, Don Juan je zauzeo desnu, a Conde lijevu stranu.

Engleski kopljanici poveli su napad, penjući se uzbrdo prema španjolskim položajima, te usprkos pruženom otporu, pri čemu je poginuo časnik koji ih je predvodio, pukovnik Fenwick, uspjeli zauzeti brežuljak. U ovoj bitci se na strani Španjolaca borio i vojvoda od Yorka, budući engleski kralj James II., koji je zapisao kako se sa svojom konjicom zaletio na svoje zemljake nakon što su porazili Španjolce na tom dijelu bojišta te uspio veći dio njih postisnuti.

Za to vrijeme, na lijevom krilu, Conde je sa svojom konjicom nekoliko puta jurišao na Francuze, no raspad španjolskog centra unio je paniku i u njegove redove, čemu nimalo nije pomogao njegov pad s konja. Conde se brzo pridigao i zgrabio uzde, no red se više nije dao uvesti. Vojvoda od Yorka također je imao problema na svom krilu i nije mogaos priječiti paničan bijeg svojih ljudi. Bitka je trajala dva sata i završila odlučnom Turenneovom pobjedom. Španjolci su imali 1200 mrtvih i čak 4000 ranjenih, dok su saveznici brojali 400 mrtvih.

Prema već utemeljenim uvjetima savezništva, francuzi su nerado Englezima prepustili najveći ratni pljen ove bitke, luku Dankirk. Kao utjehu za taj gubitak Turenne je do kraja godine zauzeo utvrde Furnes, Dixmunde, Gravelines, Ypres i Oudenaarde. Posljednja se nalazila šezdesetak kilometara od Bruxellesa i Turenne je imao otvoren put prema tom gradu, no nije ga iskoristio. Ostaviviši posade u osvojenim utvrdama, otišao je u Pariz. Sljedeće godine i formalno je završen dugi francusko-španjolski rat Pirenejskim mirom, zaključenim 7. studenog 1659. na Otoku Fazana, na rijeci Bidasoa, prirodnoj granici Francuske i Španjolske. Prema ugovoru, Francuska je zadržala gotovo sve što je osvojila u ratu, a kao jedna od bitnijih točaka ugovora bila je udaja španjolske princeze Marije Tereze za francuskog kralja Louisa XIV. Princeza se tom prigodom morala odreći svih prava na španjolsku krunu, no ovo će pitanje vrlo brzo ponovno isplivati kao diskutabilno kada bude francuskom kralju potrebno kao cassus belli za daljnju ekspanziju.

Maršal Turenne u bitci na Dinama, kod Dunkirka, 14. lipanja 1658. Bitka je trajala dva sata i završila odlučnom Turenneovom pobjedom. Španjolci su imali 1200 mrtvih i čak 4000 ranjenih, dok su saveznici brojali 400 mrtvih.

Što se tiče Condea, njemu su oprošteni prošli grijesi i vraćena sva imanja i počasti. Umjesto Burgundije, postao je guverner Gijene. Turenneu je kralj ponudio titulu francuskog konetabla (Connétable de France), najviša vojnu čast i funkciju, čije su ovlasti bile ograničene samo kraljevim. Međutim, budući da je uvjet za tu titulu bio da je imenovani katolik, maršal ju je odbio, ne želeći se preobratiti. Ipak, čvrsto odlučan da nagradi svog najboljeg generala, Louis je Turennea imenovao Maršalom Francuske (Maréchal de France) i guvernerom Limousina.

Siniša Đuričić

Literatura:

• Thomas Longueville, Marshal Turenne (London 1907)
• Philip Stanhope, Life of Louis, prince of Conde (London, 1872)
• G. N. Clark, J. R. M. Butler, J. P. T. Bury, The New Cambridge Modern History: The Ascendancy of France 1648-88 (Cambridge University Press, London, 1961)
• Derek Mckay, The Rise of the Great Powers (New York, 1983)
• Geoffrey Treasure, The making of modern Europe 1648 – 1780 (New York, 1985)
  
• Guy Rowlands, The dynastic State and the Army under Louis XIV (Cambridge Univerity Press, New York, 2002)
• J. H. Shennan, Louis XIV (London, 1986)