Bitka kod Cullodena 1746. – Slom pobune “Mladog Pretendenta”

Slavnom revolucijom 1688. dinastija Stuart otišla je s vlasti u Engleskoj, a posljednji kralj iz te dinastije, James II., našao je sa sinom James Francis Edward Stuartom, kasnije poznatim pod nadimkom Stari Pretendent, utočište na francuskom dvoru. Louis XIV. rado je primio kraljevske izbjeglicu jer je u njima vidio sredstvo preko kojeg će moći naškoditi svom najvećem protivniku i nasljedniku na engleskom prijestolju, Williamu od Orangea. Prvo što je francuski kralj učinio po početku rata za španjolsko nasljeđe, kojim je savez Austrije, Engleske i Nizozemske želio spriječiti Bourbone da steknu kontinentalnu prevlast uzimanjem španjolske krune, bio je da Jamesova sina proglasi legitimnim prijestolonaslčjednikom Engleske, Škotske i Irske. Louis XIV., usprkos obećanjima, nije ispunio očekivanja starog kralja da će mu pomoći povratiti krunu, no njegov je sin uz francusku potporu poduzeo nekoliko pothvata kojima je pokušao pokrenuti opću pobunu u Engleskoj.

Bitka kod Cullodena 1746.

Charles Edward Stuart, “Mladi Pretendent” (1720. – 1788.)

1702. umro je i WIlliam, te je na prijestolju ostala njegova supruga Ana, kćer pokojnog Jamesa II. Ona je zadržala krunu pod uvjetom da nakon njene smrti kruna prijeđe u ruke drugog protestanta, nikako katolika. Kraljica je umrla 1714., a kraljem je postao hanoverski izbornik George, sin praunuke Jamesa I., Sofije Falačke. Šest godina od Aninog stupanja na na prijestolje, Stari Pretendent i njegove pristaše, jakobiti (nazvani tako prema latinskoj verziji imena njegova oca Jamesa) pokušali su prvu invaziju s 30 brdova i 6000 vojnika, koja je neslavno propala, pa se Stuart morao vratiti u luku Dankirk. Sljedeći pokušaj poduzet je 1715. godine (“Pobuna petnaeste”). Ova je bila bolje pripremljena i organizirana, s podrškom Earla od Mara u Škotskoj. Jakobitska vojska od 10 000 ljudi iskrcala se kod Braemara u rujnu te se uskoro sukobila s vojskom kralja Georga I. kod Sheriffmuira, 13. studenog. Stuarti su ipak opet poražen, a Stari Pretendent se opet morao povući u Francusku. Njegov posljednji neuspjeli pokušaj pobune, propao porazom kod Glenchiela u lipnju 1719., potaknuo je Georga I. da povjeri maršalu Georgeu Wadeu izgradnju lanca utvrda u Škotskoj koja će zemlju držati pod kontrolom i spriječiti nove pokušaje pobune. Trebalo je više od dvadeset godina kako bi se Stari Pretendent osmjelio na novo iskrcavanje u Engleskoj, tijekom rata za austrijsko nasljeđe, kad je pozornost Georga II. bila usmjerena na kontinent. Vojska koju su trebali predvoditi francuski maršal Maurice de Saxe i Charles Edward Stuart, Mladi Pretendent, nikad nije stigla do Otočja. U ožujku 1744. oluja u francuskoj luci Brest uništila je oluja i osujetila jakobitske planove. Francuzi su tada uskratili Charlesu daljnju pomoć u vraćanju prijestolja, no to ga nije spriječilo da planira novo iskrcavanje u lipnju 1745. godine.

S 1 300 ljudi, koji su jedva prošli nekakvu vojnu obuku, Mladi Pretendent, kojeg su njegovi pristaše zvali i Bonnie Prince Charlie (Lijepi princ Charlie) se u srpnju, odnosno početkom kolovoza, iskrcao u Škotskoj kod Glenfinnana te pozvao Škote na pobunu. Na ruku mu je išlo to što je sir John Cope imao na raspolaganju tek par tisuća vojnika kojima bi ugušio pobunu, a popularnost novog ustanka među gorštacima je rasla. Cope se također dvoumio u kojoj utvrdi da dočeka jakobite. Iako su ga savjetovali da to bude St. Augustus, on se odlučio za Inverness, gdje je premjestio svoje snage 29. kolovoza. Gorštaci su već sredinom kolovoza započeli s napadima na kraljevske utvrde, te su neke i zauzeli. Doznavši da su zauzeli i Edinburgh, Cope  se iskrcao s vojskom kod Dunbara. Dvije vojske prvi put su se izravno sukobile 21. rujna kod Prestonpansa, između Edinburgha i Dunbara. Prinčeva vojska od 2 500 ljudi napala je Copea. Juriš gorštaka bio je previše za njegovu vojsku koja se vrlo brzo dala u  bijeg, ostavivši iza sebe 500 mrtvih, dok ih je više od 1000 zarobljeno. Ohrabren ovom pobjedom, koja mu je osigurala prevlast u Škotskoj, Charles je planirao invaziju na Englesku. Kraljevske vlasti su, doznavši za poraz, odmah povukle značajne snage iz Flandrije kako bi ih uputile prema pobunjenicima. 9. studenog jakobitske snage prešle su u englesku te su započeli opsadu Carlislea.

Bitka kod Cullodena 1746.

Bitka kod Prestonpansa, 21. rujna 1745.

Wade je krenuo u pomoć, no nije stigao na vrijeme. Grad se vrlo brzo predao i krajem studenog Charles je s vojskom krenuo dublje u englesku unutrašnjost. Manchester ga je oduševljeno dočekao i otvorio mu svoja vrata, no put prema Londonu i Derbyju nije zatvarao samo Wade, već i nove snage koje je okupljao kraljev sin William Augustus, vojvoda od Cumberlanda. Njega je godinu dana ranije teško porazio de Saxe kod Fontenoya, no usprkos tomu, otac mu je povjerio zapovjedništvo nad kraljevskom vojskom i gušenje pobune. Vojvoda je u Staffordshireu okupio 10 000 vojnika. Smjelom varkom, pretvarajući se da namjerava ući u Wales, Charles ga je prevario i zauzeo Derby 4. prosinca, no neprijateljska vojska bila je šest puta veća od njegove i trebao je mudro odabrati svoj sljedeći korak. Dok je on bio za marš prema Londonu, njegov general, lord George Murray, bio je za povlačenje u Škotsku. Princ je ipak poslušao Murrayev savjet i naredio povlačenje. Cumberland, koji ga je pratio, pokušao mu je omesti pčlanove, no napadi njegove konjice na pobunjenički konvoj uspješno su odbijeni i on je uspio prijeći škotsku granicu 20. prosinca.

Zbog glasina o mogućoj francuskoj invaziji, Cumberland je opozvan u London, a zamijenio ga je general Henry Hawley. Charlesove su snage u međuvremenu rasle, pojačane i irskim kontigentom lord Drummonda iz Francuske, no rojalisti su za vrijeme njegovog boravka u Engleskoj povratili Inverness, Edinburgh te zauzete utvrde. Baza operacija prebačena je stoga početkom 1746. u Perth, a već početkom siječnja ta je vojska započela opsadu Stirlinga. Hawley je 16. siječnja krenuo s 8 000 ljudi prekinuti opsadu, no Murray ga je čekao u blizini Falkirka. Hawley je potučen i natjeran na povlačenje, dok se opsada nastavila sve do 1. veljače, kad su jakobiti doznali da je Cumberland s vojskom stigao u Lilithgow, 25 kilometara jugoistočno od Stirlinga. Povlačeći se na sjever pred vojvodom, Charles je zaposjeo Inverness, dok je rojalistička vojska povratila Perth. Pokazalo se da je Mladi Pretendent učinio veliku, čak dalekosežnu po cijelu kampanju, pogrešku time što nije gonio poraženu rojalističku vojsku, već nastavio opsadu Falkirka.

Bitka kod Cullodena 1746.

Kretanje kraljevske i pobunjeničke vojske, 1745. -1746.

Cumberland je odlučio pričekati kraj zime. Vojsku je premjestio u Aberdeen, dok se princ Friedrich Hessenski, upravo pristigao s pojačanjem od 5 000 vojnika, smjestio južnije, kako bi priječio prolaz jakobitskoj vojsci u slučaju da se odluče na pokret. Vojvoda je zimske mjesece proveo u obučavanju vojske koja se pokazala vrlo neučinkovitom u prijašnjim bitkama protiv gorštaka. Bajunet nije mogao parirati velikom škotskom maču, a budući da je svaki od pobunjenika nosio štit, također mu je bilo lako blokirati svaki njegov napad. No, ne i ako je on bio usmjeren prema njegovoj nezaštićenoj, lijevoj strani, pa je vojvoda instruirao svoju vojsku kako na bojnom polju nastupiti protiv takvog neprijatelja.

Napokon, 6. travnja rijeka Spey se odledila, a ceste očistile od snijega, tako da je kraljevska vojska mogla krenuti. Cumberland je za pet dana stigao u Cullen, gdje je svojim snagama pridodao još devet pješačkih bataljuna i četiri topa. Prešavši Spey, kraljevska vojska je 15. travnja u Nairnu, u dobrom raspoloženju, proslavila 25. rođendan svog generala.U isto vrijeme, Drummond i vojvoda od Pertha stigli su u Culloden. Ostale jakobitske snage pokušale su izvesti iznenadan napad na rojaliste, no odbijeni su i prisiljeni su povući prema Cullodenu. Ne samo što je napad bio brzoplet i loše izveden, nego su ostali i bez potrebnih namirnica. One su ostale u Invernessu, a sada više nije bilo moguće vratiti se po njih. Nije bilo čak ni šatora niti pokrivača: vojnici su spavali na goloj zemlji.

Svjestan niskog morala svojih ljudi zbog nastalih okolnosti, princ Charles je smatrao kako nema drugog izbora nego napasti i to što prije. Murray je predlagao povlačenje ili barem premještanje, siguran da bi napad s mjesta gdje su se trenutno nalazili, u slučaju poraza, rezultirao gubitkom Invernessa. Osim toga, princ je mogao raspustiti svoju vojsku i sačekati proljeće i bolju priliku. Međutim, nadobudni mladić nije bio voljan slušati starijeg i iskusnijeg vojnika i odbacio je njegovo rezoniranje. Charles je protiv brojčano nadmoćnijeg neprijatelja, svježeg i odmornog, vodio umornu, gladnu i demoraliziranu vojsku.

Položaj na kome su se smjestili pobunjenici, Drummosie Moor, nekoliko kilometara od Cullodena. Uočivši neprijateljske položaje, Cumberland je zastao kod Cullodena i postavio vojsku u bojni poredak, rasporedivši ljude u tri reda. Konjicu, dragune kojima je zapovijdao lord Ancram, postavio je na oba krila, a potom naredio napredovanje prema neprijatelju.  Ugledavši neprijatelja kako prilazi u savršenom redu, Murray je glasno izrazio svoje crne misli kako se ovdje privodi kraju vrlo nesretan poduhvat.

Bitka kod Cullodena 1746.

William Augustus, vojvoda od Cumberlanda (1721. – 1765.)

Princu se toliko žurilo da uđe u okršaj s neprijateljem da nije ni shvaćao kako mu vojska stoji u nepovoljnom položaju prema neprijatelju, raspoređena izmeu dva zida koji su ograničavala slobodu kretanja te močvarnim terenom ispred koji je otežavao kretanje. Pored toga, drugi red bio je od prvog udaljen gotovo sedamdeset metara, što je bio više nego očit propust u organizaciji. Murraya je konstantno opstruirao Irac O’Sullivan, kojemu je Mladi Pretendent poklanjao daleko više pozornosti i čije savjete je radije slijedio, pa je i takav bojni red bilo njegovo djelo. U centru je stajao Drummond sa svojim Ircima, Perth je zapovijedao lijevim, a Murray desnim krilom. U tom trenutku princ je na raspolaganju imao tek 5 000 ljudi, nasuprot Cumberlendovim 8 000, no pojačana su još uvijek pristizala.

Na samom početku bitke pokazala se nadmoćnost rojalističkog topništva. Nakon što je jedan pobunjenički top, bez Charlesovog odobrenja, iziritiran neaktivnošću kraljevske vojske opalio i usmrtio jednog vojnika, iako je hitac bio namijenjen Cumberlandu, vojvoda je započeo s paljbom iz svoji trifuntaških baterija. Nekoliko ljudi oko Charlesa palo je mrtvo, zahvaćeno topovskim projektilima, no princ je ostao neozlijeđen. Pobunjenički topovi pokušali su uzvratiti,no bilo ih je premalo i bili su previše neprecizni da bi naškodili neprijatelju. Smrtonosni salvo uskoro je mnogr natjerao da u panici ostave topove i počnu bježati. Cijela pobunjenička vojska trpjela je teške gubitke, no još je uvijek stajala na mjestu. Charles se pomaknuo dalje od dometa topova, no na mjesto previše udaljeno od poprišta bitke, gdje nije mogao pratiti njezin tijek.

Murray je imao na umu pokušati Cumberlandu prići s lijevog boka, no Cumberland je očekivao takav potez te se brzo našao na tom položaju, uz svoje ljude koji su, zaklonjeni iza zida, držali na nišanu pobunjeničke snage. Nakon više od pola sata smrtonosne topničke vatre koja je stvarala rupe u redovima gorštaka, dan je toliko očekivani znak za juriš. Čak i u tom trenutku desno krilo je bilo bliže neprijatelju nego lijevo, a neki odredi su, zaplašeni Cumberlandovim topovima, odbijali krenuti naprijed dok ih pokret ostalih, na zvuk gajdi, nije na to prisilio. Kao i bojni poredak pobunjenika, tako je i juriš više sličio na bezglavo trčanje nego organizirani napad. Neki su svoj zalet završavali na vrhu bajuneta, ne vidjevši ništa pred sobom od gustog dima, druge je pokosio salvo mušketa Cumberlandovih ljudi. Oni koji su se uspjeli probiti, usmjerili su se na lijevo neprijateljsko krilo, gdje je u tom trenutku sa svojim ljudima, zaklonjen zidom, stajao James Wolfe, slavni pobjednik kod Quebeca trinaest godina kasnije. Iako su gorštake koji su na njih nasrtali s isukanim mačevima Wolfeovi ljudi dočekali urednim slavom iz svojih mušketa, Cumberland je poslao dodatne snage na svoje lijevo krilo. Nakon ispaljenih hitaca, došlo je do borbe prsa u prsa u kojoj je kraljevska vojska ipak prevladala. Način na koji su sada ciljali neprijatelja svojim bajunetima bio je daleko učinkovitiji nego kod Prestonpansa i Falkirka, a onim gorštacima koji su se uspjeli probiti kroz prvi red bilo je tek gore – ponovno ga zatvorivši, kraljevski su ih vojnici okružili i nemilosrdno isjekli. Rijetki su preživjeli ovaj masakr, poput generala Murraya, kojeg je konj zbacio usred bojnog meteža, ali se uspio probiti do svojih ljudi.

Bitka kod Cullodena, 16. travnja 1746.

Juriš u centru i na desno krilo prošao je jednako katastrofalno. Gubici po pukovnijama ovdje su iznosili gotovo tri četvrtine, što od topova, što mušketa, do borbe prsa u prsa ovdje jedva da je došlo. Bojni poredak pobunjenika bio je u potpunom rasulu kad je Cumberland dao znak konjici da se priključi borbi. Njegovi draguni iskoristili su uzak prostor uz rijeku Nairn, na desnom krilu Charlesove vojske, kako bi je napali s te strane. Murray, koji se od ranije pribojavao takvog poteza neprijatelja, poslao je konjicu da to spriječi. Pobunjenička konjica namučila se da zaustavi bolje obučene i iskusnije Cumberlandove dragune, no dovoljno dugo ih zadržavši kako bi Murray povukao desno krilo.

Dok se desno krilo donekle uredno povlačilo, lijevo je bilo u posvemašnjem neredu. Kraljevska konjica ometala im je uzmak, no nekako su ipak uspjeli odbiti njihove napade te pronaći siguran put prema Invernessu. Sa sigurne udaljenosti, razočarani princ gledao je kako se njegova razbijena vojska bori za goli opstanak, no to nije trebala biti njegova briga. O’Sullivan je već uređivao njegov odlazak s bojišta dok situacija nije postala opasnijom, iako je on sam jahao u susret ratnicima u povlačenju, moleći ih da se vrate. Princ se okrenuo prema Nairnu i prešao rijeku, dok je kraljevska konjica kružila Drumosie Mooreom i sjekla sve što se kretalo. Cumberland je ddopustio svojim pješačkim pukovnijama trenutak odmora, a onda su krenuli prema mjestu gdje su se još nedavno nalazili položaji poražene vojske princa Charlesa. Ondje su bajunetima usmrtili preostale ranjenike, tako da je cijelo to močvarno polje bilo prekriveno tijelima pobunjenika. Na kraju te bitke nije bilo milosti niti zarobljenika. Navodno je jedino Wolfe odbio sudjelovati u ovom masakru, te ga je zamijenio drugi vojnik.

Bitka kod Cullodena 1746.

Napad škotskih gorštaka (Highlanders) u bitci kod Cullodena

Cumberland je na kraju krvave bitke brojao samo 50 mrtvih i 259 ranjenih. Charles je izgubio 2000 ljudi, ne računajući one ubijene nakon bitke na bojnom polju i pogubljene u narednim danima nakon grozničavog lova na pobunjenike. Cumberland i Hawley su se nakon pobjede posvetili iskorjenjivanju posljednih ostataka jakobitske pobune, u čemu je činjenica da je netko bio Škot bila dovoljna da ga se sumnjiči za izdaju. To će doprinijeti da obojica u Škotskoj budu zapamćeni kao mesari, iako je Cumberland uživao određene simpatije prije ove bitke zbog svoje pobjede kod Dettingena tri godine ranije.

Princ Charles se uputio prema Hebridima, ostavivši svojim pristašama samo poruku da se svatko snalazi kako može. 19. rujna stigao je Borrodale gdje su ga čekala dva broda kojima je otplovio u Francusku. Time je završena avantura Lijepog Princa Charlieja koja je od samog početka, po svim zloretnim pokazateljima, bila osuđena na propast, što zbog slabe organiziranosti samog ustanka, što zbog loše taktike koja je dovela do poraza kod Cullodena. Stuarti više nisu pokušavali povratiti prijestolje, niti su se ikada vratili u Englesku. Charles je umro 1788. godine od srčanog udara, provevši ostatak svojeg života kao težak alkoholičar u Rimu, nakon što je protjeran iz Francuske po odredbama mira u AIx-la-Chapelleu 1748.

Siniša Đuričić

 

Literatura:

  • Derek Mckay, H. M. Scott, The rise of great powers 1648 – 1815 (London, New York, 1983)
  • Michael Barthorp, The Scottish Jacobite army, Osprey elite 149 (London, 2006)
  • David Chandler, A guide to the battlefields of Europe (Hertfordshire, 1996)
  • J. O. Lindsey, The New Cambridge modern history, vol VII, (Cambridge University Press, Cambridge, 1970)
  • Jeremy Black, From Louis XIV to Napoleon (London, 1999)
  • Geoffrey Treasure, The making of modern Europe 1648 – 1780 (London, New York, 2003)
  • Stuart Reid, Culloden Moor, The death of the Jacobite cause, Osprey Campaign 106 (London, 2002)
  • Gregory Fremont Barnes, The Jacobite Rebellion 1745 – 1746, Osprey EH (London, 2014)
spacer

Leave a reply