Šazdesete godine 17. stoljeća bile su po mnogočemu značajne, pune promjena. 1660. su se na englesko prijestolje vratili Stuarti, a 1661. umro je kardinal Mazarin, nakon čega je Louis XIV. preuzeo svu vlast u svoje ruke. Hahbsurški car Leopold zabilježio je, zahvaljujući svom generalu Monteccuccoliju, prvu pravu pobjedu na Osmanlijama kod Sv. Gotharda 1664., iako nije iskoristio puni potencijal tog trijumfa. Šveđani su dobili novog kralja, Karla XI., koji, za razliku od svog oca Karla XI, nije bio avanturist te je zemlju vodio u prvom redu povoljnim diplomatskim ugovorima. U Španjolskoj je na prijestolje 1665. stupio Karlo II., no ta se promjena nije mogla nazvati ni povoljnom ni sretnom: vladavina tog bolesnog, tjelesno izmučenog kralja značitla je samo još dublji sunovrat nekoć moćne imperije, a njegova impotentnost novi rat nakon njegove smrti.

Za Francusku je ulazak u novo desetljeće, osim promjene na vlasti, značio u prvom redu mir nakon gotovo dvadeset godina konstantnog ratovanja. Mir je za Turennea značio odmor, ali ne i neaktivnost: Louis je odmah svog generalissima stavio u diplomatsku službu. Jedna od takvih zadaća bila je da isposluje udaju gospođice de Montpensier 1663. za mladog portugalskog kralja. Usprkos opetovanom nagovaranju, gospođica je ostala tvrdoglava kao i uvijek te je takav prijedlog odbila. Upravo u to vrijeme, dok su mu mirnodopske prilike omogućavale i relativno miran obiteljski život, Turenneu je 1666. umrla supruga. Bio je to za njega težak udarac.

Kao što će se kasnije pokazati, Louis XIV nije bio ljubitelj mirnodopskog života, tako da ni ovo nije predugo trajalo. Kralj je in tenzivno radio na jačanju svoje moći, kroz povećanje ekonomske snage Francuske, za koju je bio zadužen njegov ministar financija (odnosno točnije, glavni kontrolor) Colbert, te vojne, što je bilo zaduženje Michellea de Telliera i njegovog sina, poznatog kao markiz od Louvoisa. Zahvaljući u prvom redu njima, Francuska je ustrojila veliku i snažnu stajaću vojsku, smatranu najboljom u Europi. To je omogućilo ratobrnom Louisu da poduzme svoj prvi pohod u svojoj cjeloživotnoj potrazi za slavom, a izgovor za njega pronašao je na rubu zakona, odnosno, današnjim rječnikom izraženo, pronašavši rupu u zakonu međunarodnih odnosa. Iako se njgova supruga, španjolska princeza Marija Tereza po udaji 1660. odrekla prava na španjolsko prijestolje (što su učinile sve kćeri Filipa IV., koji je tek u godini svoje smrti dobio sina Karla II.), Louis je nakon smrti starog španjolskog kralja namjeravao prijeći preko tog odricanja i zatražiti za sebe dio španjolskog nasljeđa. Prema određenim zakonima nasljeđivanja (tzv. Devolucija ili devolucijski zakon, po kome će i rat koji slijedi dobiti ime) koji su bili na snazi u Nizozemskoj, djeca rođena iz prvog braka, bez obzira bila muška ili ženska, imala su pravo nasljeđivanja. Francuska je, dakle, prema tom zakonu imala osnove za polaganje prava nad Španjolskom Nizozemskom, a navodno je bio upravo Turenne taj koji je kralju svrnuo pozornost na ovaj opskurni zakon.

Budući da je Philipova udovica odbijala bilo kakav kompromis, smatrajući odricanje njezine kćeri definitivnim i konačnim te jedinim pravosnažnim aktom, Louis je 1667. odlučio silom ostvariti svoja “prava”. Nominalno je osobno preuzeo zapovjedništvo nad vojskom, no de facto je komandant bio Turenne, koji je s 25 000 pješaka i 10 000 konjanika pošao na bojno polje 16. svibnja. Kralj i ministar Louvois su ubrzo pošli za njim.

Utvrde u Španjolskoj Nizozemskoj padale su jedna za drugom, nemoćne da se odupru francuskoj invaziji. Turenne je zauzeo neke i prije dolaska kralja, a jedino je Lille pružio veći otpor. Grad je imao posadu od 4 000 vojnika i oko 20 000 ljudi sposobnih za borbu. Louvois je nagovarao od kralja da se odustane od opsade, no Turenne je bio protiv toga. Uz pomoć Vaubana, genijalnog inženjera pred kojim je tek bila blistava karijera, Lille je pao u roku od 17 dana. Pokrajina je brzo došla pod francusku vlast, mladi kralj je postigao veliki uspjeh, no dalekosežnije posljedice ove francuske invazije tek su se trebale pokazati. Jednako nezadovoljne francuskom agresivnošću, njezini donedavni saveznici, Ujedinjene Provincije (kojima je pomisao da dijele granicu s Francukom bila zastrašujuća i daleko opasnija od slabe španjolske uprave), Engleska i Švedska oformile su Trojni savez (Triple Alliance) radi zaštite zajedničkih interesa. Pošto je već 15. travnja 1668. godine zaključen u Aix-la-Cahapelleu (Aachen) mir, kojim je Francuska zadržala osvojene teritorije. nije došlo do eskalacije sukoba između saveza i Louisa XIV., no, on je znao da je njegov inicijator bila Nizozemska te im se odlučio za tu uvredu kad-tad osvetiti.

Tijekom 1670. Louis je odlučio privući Englesku na svoju stranu i ponovno je uposlio Turennea kao diplomata. Kako je maršal pomogao engleskom kralju Charlesu da se vrati na prijestolje, uživao je njegovo povjerenje, kao i povjerenje njegove sestre Henriette, udane za Louisevog brata, vojvodu od Orleansa. Upravo se Henrietta pokazala ključnom figurom u planovima francuskog kralja: uspjela je nagovoriti brata da se udalji od Trojnog saveza i vrati savezništvu s Francuskom. Po povratku u Pariz, posve nenadano i pod sumnjivim okolnostima, Henrietta je umrla, na veliku Turenneovu i Louisevu žalost, čija je ljubavnica bila jedno vrijeme.

Louisu je naredne godine uspjelo i Švedsku otrgnuti iz saveza, a isposlovao je i neutralnost cara Leopolda i njemačkih kneževa, čime je diplomatski pripremio teren za invaziju na sad gotovo napuštenu i osamljenu Nizozemsku. Kralj je povjerio zapovjedništvo Turenneu i Condeu; nakon dugo vremena princ je dobio visoko zapovjedno mjesto u vojsci i to dijeleći ga s osobom protiv kojeg se borio tolike godine. Ogromna francuska vojska od 100 000 ljudi, kojoj su pridodane snage kelnskog i minsterskog izbornika, 30 000 vojnika. Princ od Orange, William, koji je preuzeo zapovjedništvo nad vojskom Republike, nije imao više od 25 000 te posadu od 12 000 ljudi u Maastrichtu. Iako je formalno Nizozemska bila u savezu s Brandeburgom, veliki izbornik je odlučio ne miješati se u sukob.

Kralj, Vauban i Luvois i ovog su puta bili na terenu. Turenne je zapovijedao glavnicom vojske, dok je Conde pod sobom imao 30 000 vojnika. Zanimljivo je spomenuti podatak da je francuska vojska u ovom ratu, zahvaljujući sprovedenim reformama modernizacije i discipline, pridala veliko značenje vatrenoj moći. Iako su kopljanici i dalje činili veliki dio vojske, omjer u korist mušketira znatno se promijenio. Osim toga, izum bajuneta, kojima su sada po prvi put opremljeni francuski vojnici, dovest će eventualno do potpunog napuštanja uporabe kopljanika na bojnom polju.

Conde je želio kampanju započeti opsadom Maastrichta, no Turenne je smatrao kako je mudrije ostaviti nešto vojske radi držanja grada u blokadi, nego trošiti snage i vrijeme na grad koji je imao dobru obranu i prilčno veliku posadu. U tu je svrhu zauzet obližnji grad Mayeseck, čime je Maastricht odsječen od ostatka zemlje. William je svoju vojsku postavio uz Ysell, pritoku Rajne. Prešavši rijeku sa svojim sinom, vojvodm od Enghiena, Conde je nepromišljeno krenuo u juriš na osamljeni odred nizozemske vojske. Hitac iz pištolja slomio mu je ručni zglob. Izdržao je do kraja okršaja, a potom se povukao. Rana je bila ozbiljna, pa je zapovjedništvo nad njegovim ljudima preuzeo Turenne.

U međuvremenu, princ od Orangea povukao se s Yssela u provinciju Utrecht. Francuska je vojska potom zauzela Ovryssel i Gelderland, pa je uskoro pred njima pao i Utrecht. Utvrde su padale, gotovo bez otpora, jedino je Nimwegen pokazao odlučnost da se ne predaje bez borbe, no nakon višednevnog bombardiranja je popustio. Nakon Nimwegena ništa više nije priječilo francuskoj vojsci put do samog srca Nizozemske i Amsterdama. Nizozemci su se odlučili za očajnički potez. Porušivši sve brane, cijelu su zmelju poplavili i tako onemogućili pristup neprijateljskoj vojsci. Louis XIV nije mogao dovršiti svoju pobjedu zauzimanjem nizozemske prijestolnice, a pritom se još morao suočiti s bijesom cijele Europe ozlojeđene njegovim osvajanjima u Nizozemskoj.

Turenne je ostao s vojskom, očekujući napad udružene brandenburško-nizozemske vojske. Car je u kolovozu pozvao sve kneževe u pomoć Nizozemskoj protiv Francuske i većina njih se odazvala. Sam Monteccuccoli se na čelu carske vojske od 18 000 ljudi zaputio prema Rajni. Obaviješten o kretanju carskog generala, Turenne mu je pošao u susret, dok je Conde, koji se oporavio od ranjavanja, poslan da brani Alsace. Cijeli rujan i veliki dio listopada Turenne i Monteccuccoli su proveli u marševima i manevriranju, pokušavaju nadmudriti protivnika. Turenne se trudio držati carske snage i Brandenburžane na drugoj strani Rajne. Uspio je prijeći Rajnu i prisiliti izbornika Triera na davanje kontribucija za vojsku. Vojska velikog izbornika udružila se s carskom u Koblenzu, no kad su pokušali prijeći Rajnu, opazili su da je na drugoj strani francuska vojska. Zaputili su se prema Mainzu, nadajući se ondje prijeći rijeku, no ovdje su im put zapriječili izbornici Mainza i Falačke (Palatinata), u strahu od Turennea.

Nemajući drugog izbora, odlučili su se vratiti na jug i pokušati se prebaciti preko Rajne kod Strasbourga. Turenne je odmah upozorio Condea da mu prilazi neprijatelsjka vojska, koji se pobrinuo da tamošnji most bude uništen prije njihova dolaska. Sad već frustrirani i bez druge mogućnosti, vratili su se do Mainza i počeli graditi pontonski most preko Rajne 30. studenog, no Turenne je ponovno bio ondje. Bijesni zbog prisustva carske vojske na njihovoj zemlji, od koje su se uzdržavali za vrijeme svojih neuspješnih manevara i marševa, izbornici su se požalili Beču, pa je carska vojska napustla Palatinat i povukla se na zimovnike u Köln i Münster.

 

 

 

 

 

 

 

 

Siniša Đuričić

 

Literatura:

• Thomas Longueville, Marshal Turenne (London 1907)
• Philip Stanhope, Life of Louis, prince of Conde (London, 1872)
• G. N. Clark, J. R. M. Butler, J. P. T. Bury, The New Cambridge Modern History: The Ascendancy of France 1648-88 (Cambridge University Press, London, 1961)
• Derek Mckay, The Rise of the Great Powers (New York, 1983)
• Geoffrey Treasure, The making of modern Europe 1648 – 1780 (New York, 1985)
  
• Guy Rowlands, The dynastic State and the Army under Louis XIV (Cambridge Univerity Press, New York, 2002)
• J. H. Shennan, Louis XIV (London, 1986)