U lipnju 1673. Turenne je ponovno bio u Njemačkoj, smješten s vojskom u blizini Frankfurta, očekujući novi napad carske vojske preko Rajne. Louis XIV. je u međuvremenu, 23. lipnja, zauzeo Maastricht. Francuska je ponovno predstavljala ozbiljnu prijetnju svojim susjedima pa su car, Ujedinjene Provincije, Španjolska i vojvoda od Lotaringije 30. kolovoza stvorile novi savez protiv Louisa XIV. Car je okupio vojsku u Češkoj, 30 000 ljudi, te postavio Montecuccolija na njezino čelo. Ostali svaeznici dodali su još 10 000, pa im se Turenne morao suprotstaviti sa svojih 20 000 vojnika. Maršal je raspolagao daleko manjim snagama nego prthodnih godina jer je kralj radije poslušao savjet ministra Louvoisa te postavio posade u zauzete gradove, čime je, usprkos Turenneovim željama, znatno oslabio njegovu vojsku. Kad je maršal, doznavši za Montecuccolijev dolazak, od ministra zatražio pojačanje, ovaj ga je glatko odbio, što je samo povećalo rastuće nepovjerenje između njih.

Montecuccoli ipak nije želio otvorenu konfrontaciju s Turenneovim snagama. Nadao se provući pored Francuza i združiti snage s princom od Orangea. Ne samo da mu je to uspjelo, nego je, na veliku frustraciju Francuza ovladao desnom obalom Majne kod Würzburga te prisvojio provizije ondje uskldištene za potrebe Turenneove vojske. U međuvremenu je u susret carskoj vojsci krenuo i William, prethodno opsjevši Bonn. Carski general odlučio je čekati i ne riskirati marš prema Nizozemcima samo da bi ga presreli Francuzi, već je zaprijetio ulaskom u Alsace, što je polučilo željeni učinak – Turenne se okrenuo na tu stranu. Montecuccoli se poslužio vrakom, konjicu je poslao niz Rajnu, zaokupivši pozornost Francuza, dok je s ostatkom vojske pošao na sjever te se uskoro sreo s Nizozemcima. Turenne nije imao drugog izbora nego se povući iz Španjolske Nizozemske, čime je prošla i najveća opasnost za Ujedinjene provincije.

U proljeće 1674. svi su njemački kneževi, osim izbornika Hannovera i Bavarske, stali na carevu stranu. Prisiljen od strane Parlamenta, Charles II. je također istupio iz saveza, povukavši engleski kontigent s kontinenta. Gubitak ranije zauzetih teritorija u Nizozemskoj Louis je odlučio kompenzirati okupacijom Franch-Comtea, teritorija južno od Lotaringije (Lorrainea) pod španjolskom upravom. Operacija je završena u travnju iste godine, a Louis je potom postavio Condea na mjesto zapovjednika nad 40 000 vojnika i uputio ga protiv Orangea. Turenne je ostao na Rajni, nedaleko od Strasbourga. 14. lipnja prešao je rijeku kod Phillipsburga te se nekoliko dana potom sukobio s carskim generalom Caprarom na rijeci Eltzbach. Caprara je očekivao pojačanje i Turenne je to pokušao spriječiti, imajući podjednako vojnika, no veći broj topova i pješaka. Nakon sat i pol borbe maršal je natjerao carskog generala da napusti položaj i povuče se u blizinu Sintzheima. Tu je Turenne ponovno napao Capraru i odlučno ga potukao.

Vrativši se do Phillipsburga, francuska vojska je izvela nekoliko manevara kako bi zavarala carsku vojsku, no Caprara, koji je obnovio svoje redove, nije se usudio ponovno napasti preko Rajne. Turenne je sada bio gospodar Falačke i njegovi su vojnici strašno opustošili tu pokrajinu, koja je bila gotovo napuštena od seljaka. Prije nego što su pobjegli, seljaci su se na strašne načine osvećivali francuskim vojnicima za ranije pretrpljene strahote, pa su se sad ovi svetili nad preostalim stanovništvom za svoje pobijene i osakaćene drugove. Kad više nije bilo ničeg što bi vojsci bilo od koristi, Turenne je napustio Falačku i ulogorio se s vojskom kod Phillipsburga.

U to vrijeme Conde je vodio vlastite bitke. Princ je u sukobu kod Seneffea, u španjolskoj Nizozemskoj (južno od Bruxellesa), 11. kolovoza 1674. porazio udruženo španjolsko-njemačko-nizozemske snage pod princom od Orangea. Našavši se u smrtnoj opasnosti, nakon što je pod njim ubijen konj, Condea je sapsio i na noge podigao njegov sin, vojvoda od Enghiena, koji se uz svog oca također borio u toj bitki. Ova pobjeda osigurala je novi vijenac slave na Versaillesu, iako se od gihta teško bolesni Conde jedva popeo stubama na dvoru kako bi se poklonio kralju i primio počasti.

Carska vojska je krajem kolovoza uspjela prijeći Rajnu između Mainza i Frankfurta. Za ovo su Louis i Louvois odmah optužili Turennea. Louvois je savjetovao kralja da Turenne evakuira Alsace, no maršal je prigovorio tom prijedlogu, na što mu je kralj dao slobodu djelovanja. 20. rujna carski general Bournonville produžio je prema Strasbourgu, izbjegavši Turenneovu budnu oku. Iako je upravitelj Strasbourga odbio carskoj vojsci pristup mostu, građani su se pobunili i dopustili Bournonvilleu prolaz. 26. rujna carski general smjestio je svoju vojsku između Strasbourga i Gravenstadta, izazivajući Turennea, koji je ponovno bio brojčano nadjačan, na bitku. Povlačenje bi značilo gubitka Alsacea, Franche-Contea te sigurno pustošenje Champagnea. Turenne je odlučio napasti prvi.

U ponoć 2. listopada, usred kiše, promijenio je položaj, te se premjestio na povišen teren kod sela Achenheim, blizu rijeke Breusch. U blizini je pronašao neoštećen most te poslao ljude u izviđanje. Oni su uskoro uočili neprijatelja južno od njegova položaja, u blizini mjesta Ensheim. Sljedeću noć preveo je cijelu svoju vojsku preko Breuscha i postavio je nasuprot Nijemcima. Naredno jutro, 4. listopada, bilo je maglovito, a potom je počela padati kiša. Maršal je zauzeo šumu sa svoje desne strane, a potom poslao markiza Boufflersa na čelu draguna u napad. Među ovim odredom nalazio se i mladi John Churchill, budući vojvoda od Marlborougha, koji je uživao Turenneove simpatije i kojeg je ovaj često govorio kao o “zgodnom Englezu”.

Boufflers je razbio prvi red i zauzeo neprijateljske utvrđene položaje, no kod drugog je zastao. Kiša se pojačala do strahovitog pljuska kad je Turenne poslao markizu dodatna pojačanja. Nakon teške borbe i užasnog masakra koji je polje prekrio truplima, Francuzi su prevladali i potjerali neprijatelja u šumu. Bournonvilleovi položaji kod Ensheima su ipak i dalje bili jaki, a njegovo topništvo nasnosilo je Francuzima teške gubitke. Turenne je osobno poveo napad; konj je ubijen pod njim, no on je uzjahao drugog te su zahvaljujući primjeru junaštva svog zapovjednika Francuzi ipak tog dana izvojevali pobjedu.

Bournonville se tek nakon nekoliko dana sastao s brandenburškim izbornikom te su skupa imali vojsku od skoro 60 000 ljudi, dok Turenne i dalje nije imao više od 20 000. Nije imao izbora nego se povući, usprkos pobjedi, te prepustiti Alsace carskoj vojsci krajem studenog. Louvois je ponovno optuživao maršala kod kralja da mu je poslao pojačanja, no da on ne čini ništa kako bi protjerao neprijatelja s francuskog teritorija. Međutim, Turenne je osmišljavao smion i lukav plan kojim bi zavarao brojnijeg neprijatelja kojem je ipak, u uvjerenju da se maršal boji napasti, opala opreznost. Odlučio je u Alsace ući kroz gotovo neprohodni teren iz pravca iz kojeg ga nitko ne bi očekivao, snijegom zameteni prolaz zapadno od Vogeza, kako bi prišao neprijatelju sa jugozapada. Dijelovima vojske dao je nalog da u međuvremenu izvrše više lažnih marševa kako bi dodatno zameo svoj trag i zavarao Bournonvillea, te da se nakon tri tjedna, u prosincu, nađu kod Belforta. Carski generali nisu znali što ih je snašlo dok ih Turenne nije napao kod Mulhousea 29. prosinca i vrlo brzo prislio na povlačenje. Bournonville i izbornik okupili su vojsku između gradova Turckheim i Colmar, gdje ih je 5. siječnja napao francuski maršal. Očekujući da će se glavne borbe voditi za Colmar, carski su zapovjednici ojačali svoje lijevo krilo, što je Turenne odmah odlučio iskoristiti, usmjerivši napad na Turckheim. Zauzevši položaje oko tog grada, mogao je bez problema okružiti neprijateljsko krilo. Carska se vojska povukla i ubrzo nakon toga napustila Alsace. Turenne je u Francuskoj dočekan kao heroj i spasitelj, a Louis je natjerao Louvoisa da mu se ispriča za sve nanesene uvrede.

Već u proljeće 1675. ratni bubnjevi su se ponovno oglasili. Ovog puta savez cara, Šveđana i Brandenburga, uz ogorčenog Luoisveog neprijatelja, princa od Orangea, zaprijetio je francuskoj zapadnoj granici: Conde i Turenne ponovno su bili u sedlu. Turenne je prvo odbio zapovjedništvo, umoran od rata, no na kraju je osjećaj dužnosti ipak prevladao kod starog maršala. Odlučio se pružiti svoje usluge Francuskoj još jedan put, iako nije mogao znati da će mu to biti i posljednji.

Turenne je napustio Pariz u svibnju 1675. te preuzeo zapovjedništvo nad vojskom u Alsaceu, kod Schlettstadta na rijeci Ill. Sa svoji 20 000 vojnika ponovno se imao suočiti s generalom Montecuccolijem, koji je brojao 25 000 ljudi. Ponovno je uslijedila igra živaca i strpljenja, Montecuccoli koji pokušava varkama navesti Turennea da se udalji dovoljno od Strasbourga kako bi mirno mogao prijeći Rajnu. Iskusni maršal nije nasjeo, već se ulogorio južno od Strasbourga, kod Ottenheima, motreći na dva mosta preko Rajne. Uočivši da je Montecuccoli odustao od pokušaja da zauzme most, maršal je pratio njegov pokret sjeverno od Strasbourga. Topništvom je blokirao prilaz carskom generalu u Strasbourg, odakle se ovaj nadao preuzeti pripremljene provizije, postavivši topništvo na močvarnom terenu koji je vremenom počeo predstavljati problem njegovim vojnicima. Nije bilo dovoljno hrane ni za ljude ni za konje, dok je zrak bio ustajao i nezdrav. Stoga je Turenne 15. srpnja, pronašavši pogodno mjesto za prijelaz preko rijeke, preveo svoje ljude na pogodniji položaj. Ne samo to, već je i Montecuccoliju odatle mogao prepriječiti put ne samo prema Strasbourgu, nego i prema Caprari koji je stizao s pojačanjem. Zbog svega toga, carski general odlučio je 23. srpnja izvesti iznendani noćni napad na Francuze. Pokušaj je bio potpuna propast, signal uopće nije došao do Caprare koji je Turennea trebao napasti s leđa, pa je i Montecuccoli odustao.

Dva dana kasnije Montecuccoli je ponovno promijenio položaj, te se smjestio kod Salzbacha na rubu Schwarzwalda, nadajući se ondje sastati s Caprarom i vojvodom od Lotaringije. Turenne je pratio njegovo kretanje, te se Montecuccoli, uvjeren da je okružio njegovo desno krilo, neugodno iznenadio kad je doznao da se i maršal pomaknuo, te je stajao nasuprot njemu, blizu grada Acherna. U jutro 27. srpnja Turenne je osmatrao Montecuccolijeve položaje i zaključio da je jedino na lijevom krilu neprijatelj pokazivao znake slabosti te priliku za napad. Oko podneva je poslao pismo kralju u veselom tonu, uvjeren da je je neprijatelja imao u šaci. Za vrijeme ručka mu je došla obavijest da Montecuccoli pokreće svoju vojsku, što je bio znak da su ih spazili. Maršal je odmah uzjahao konja, te upozorio svog nećaka, vojvodu od Elboeufa, da se drži podalje, predosjećajući početak borbi. Osim toga, budući da je ovaj uvijek jahao pored njega, neprijatelj bi ga lakše prepoznao. Kad se Turenne popeo na uzvišen položaj kako bi osmotrio situaciju, upozoren je da se izlaže opasnosti i da se makne odatle. On je poslušao, izjavivši da ne želi poginuti baš sada. St. Hilaire, jedan od časnika koji ga je uvijek pratio, nosio je an sebi jarki crveni plašt, što je vjerojatno privuklo pozornost neprijateljskog topništva. Hilaire je upravo izvještavao Turennea o položaju carske vojske i francuske, tražeći mišljenje od maršala, kad ga je iznenadni hitac iz topa prekinuo usred rečenice. Turenne se nagnuo nad konjem i ispustio uzde, a životinja se sama, nekontrolirana, zaputila do mjesta gdje je stajao maršalov nećak. Potom je zastao, a Turenne je pao sa sedla, pridržan od svojih pobočnika. Dva put je trepnuo i na užas i nevjericu okupljenih, izdahnuo.

Elbouf je strica prekrio plaštom, no nije mogao sakriti istinu od vojnika, koji su uskoro u očaju prenosili vijest da je njihov otac (kako su ga od milja zvali) mrtav. Navodno je netko glasno pitao tko će ih sad voditi, kad je stigao odgovor “Pye! On neka nas vodi!” Pye je bio Turenneov omiljeni konj, koji je i svjedočio maršalovoj pogibiji. Hilaire, kojem je hitac koji je smrtno ranio Turennea, otkinuo ruku, odgovorio je na prestrašen uzvik svog sina uvjerenog da mu je otac mrtav, neka bude miran. Pokazao mu je na tijelo mrtvog maršala uz riječi da je ovdje čovjek čiju smrt treba žaliti sada i zauvijek. Doznavši za smrt svog suparnika, Montecuccoli, koji je i sam za dlaku izbjegao sličnu sudbinu tog dana, rekao je “Umro je čovjek koji je služio na čast čovječanstvu”.

Bez Turennea, francuska vojska je poražena i potisnuta preko Rajne. Umjesto vijesti o pobjedi, kralju su donesene najgore koje je mogao primiti. Iskreno je žalio za svojim najboljim i najiskusnijim generalom, kao i cijela Francuska, te je naložio da se Turenne sahrani u opatiji St. Denis, posljednjem počivalištu francuskih kraljeva. Poštovanje će za velikog maršala ostati tako veliko u Francuskoj, da se bijesna rulja tijekom Francuske revolucije, koja je oskrnavila i iz grobova izbacila tijela francuskih kraljeva, ipak suzdržala od toga s Turenneovim ostacima. Oni su premješteni 1793. u botanički vrt Jardin des plantes u Parizu i tamo ostali sve do 22. rujna 1800. kad je Napoleon, maršalov poštovatelj i učenik u ratnoj vještini, naredio da se sahrani u crkvi Doma invalida, gdje počiva i danas.

Siniša Đuričić

 

Literatura:

• Thomas Longueville, Marshal Turenne (London 1907)
• Philip Stanhope, Life of Louis, prince of Conde (London, 1872)
• G. N. Clark, J. R. M. Butler, J. P. T. Bury, The New Cambridge Modern History: The Ascendancy of France 1648-88 (Cambridge University Press, London, 1961)
• Derek Mckay, The Rise of the Great Powers (New York, 1983)
• Geoffrey Treasure, The making of modern Europe 1648 – 1780 (New York, 1985)
  
• Guy Rowlands, The dynastic State and the Army under Louis XIV (Cambridge Univerity Press, New York, 2002)
• J. H. Shennan, Louis XIV (London, 1986)