Monmouthova pobuna 1685.

Nakon iznenadne bolesti, kralj Charles II. umro je 6. veljače 1685. Kako nije imao muškog (zakonitog) nasljednika, podrazumijevalo se da će ga naslijediti brat James, vojvoda od Yorka. James je već dulje vrijeme bio značajna figura na dvoru, imajući znatan utjecaj na kralja i njegove odluke, no ipak je poduzeo sve potrebne mjere kako bi prijenos vlasti nakon smrti njegova brata prošao bez problema. Poznato je da je doveo katoličkog svećenika kako bi Charlesu dao posljednju pomast, jer kao odani katolik nije mogao dopustiti da Charles ode na drugi svijet bez blagoslova. Iako je uživao potporu i

Monmouthova pobuna

Rasprave Parlamenta 1679. – 1681. Ovaj sastav Parlamenta donio je Povelju o isključenju, kojojm se osporavalo Jamesovo pravo na prijestolje

popularnost zbog svojih vojnih pothvata na kontinentu sedamdesetih godina, mnogi su ga gledali s podozrenjem zbog njegove pripadnosti rimokatoličkoj vjeri. Parlament je čak 1679. izglasao Povelju o isključivanju (The Exclussion Bill) koja mu je kao katoliku trebala onemogućiti stupanje na englesko prijestolje, a 1683. razotkrivena je urota nekih viđenijih vigovaca da se ubiju kralj Charles i njegov brat. Ovo je znatno doprinijelo popularnosti obojice, tako da je James u trenutku bratove smrti uživao daleko veću popularnost nego ranije.

James je zadržao mnoge od Charlesovih ranijih ministara i savjetnika, poput Godolphina i Halifaxa, a pristao je i oprostiti parlamentarcima koji su dali svoj glas za Povelju o isključivanju. Za novog kralja od posebnog je značaja bio John Churchill, dobar Godolphinov prijatelj i muž dvorjanke njegove kćeri Ane, Sare (Sarrah) Jennings. Churchill je dugi niz godina bio i u vojnoj službi kod Jamesa, dok je ovaj ratovao u Nizozemskoj, te mu je kralj potvrdio čin pukovnika dragunske pukovnije te ga ovlastio da otputuje u Pariz i izvijesti Louisa XIV. o svom stupanju na prijestolje. Drugim riječima, Churchill je trebao ne samo uvjeriti francuskog kralja o nastavku dobrih odnosa Engleske i Francuske, nego i osigurati Louiseve novčane donacije od kojih je i Charles uvelike ovisio.

Novosti o smrti starog i stupanju na prijestolje novog kralja primio je s velikom ozlojeđenošću nezakoniti sin Charlesa II. i njegove ljubavnice Lucy Walter, James Fitzroy (Crofts), vojvoda od Monmoutha. Monmouth je bio jedan od sudionika urote iz 1683. godine, pa je, u očekivanju očeva oprosta, morao utočište naći u Haagu. Umjesto oprosta, vojvoda je doznao da je Charles II. umro, a da ga je naslijedio njegov stric. Ogorčen i razočaran takvim razvojem događaja, Monmouth je, vođen uvjerenjem da mu engleska kruna po pravu pripada, započeo s planovima o pobuni i svrgavanju svog strica. Iako u početku nije uopće razmatrao takvu mogućnost, pokušavajući naći utjehu u svojoj ljubavnici, Lady Wentworth, i čarima luksuza visokog života u Bruxellesu, mnogi od urotnika koji su s njim izbjegli (vojvoda od Argyllea, lordovi Wark i Wade) nagovarali su ga da silom uzme ono što mu je nepravedno uskraćeno. Njegova ljubavnica također je stala na stranu onih koji su ga nagovarali na pobunu, nudeći vlastiti nakit za financiranje vojske. Monmouth je popustio i pristao na Argyllov prijedlog da na noge podigne Škotsku, dok će se on iskrcati u Engleskoj. Tri tjedna kasnije, podijeljena u dvije skupine, Kanalom je zaplovila malena flota pod zapovjedništvom vojvode od Argylla.

Monmouthova pobuna

James Scott, prvi vojvoda of Monmoutha (1649. – 1685.), najstariji vanbračni sin kralja Charlesa II.

Stadtholder William od Orangea je pokušao spriječiti Moumoutha da povede pobunu. Skretao mu je pozornost na drugu stranu, nagovarao ga da se stavi u službu caru i ratuje protiv Turaka. Pokušao je onemogućiti isplovljavanje brodova za Englesku bez njegova dopuštenja. Na kraju je ipak odustao od pokušavanja, jer, na kraju krajeva, kakav god ishod pobune na kraju bio, išao mu je u korist. Monmouth na prijestolju značio je protestantski saveznik; Monmouth na gubilištu zbog izdaje značilo je jedan pretendent na englesko prijestolje manje, što mu je kao mužu Jamesove kćeri Anne uvelike olakšavalo situaciju da se sam nametne kao kandidat u pogodnom trenutku.

Vojvoda se 11. lipnja, izbjegavši kod Dovera engleske brodove, iskrcao u Dorsetshireu, u luci Lyme Regis. Ondje je okupio istomišljenike, javno optuživši Jamesa za ubojstvo kralja Charlesa II. Tvrdio je kako nije vanbračni, već zakoniti sin pokojnog kralja, kojem je namjera štititi slobode, zakone i vjeru kraljevstva. Pristaše su s eodmah počele okupljati oko njegova stijega i vijest o pobuni uskoro je stigla do kralja. James je odmah dao nalog Chrchillu da s tristo ljudi krene prema Salisburyju. Parlament je stao na stranu kralja i ucijenio Monmouthovu glavu na 5 000 funti, također poslavši poziv engleskim oukovnijama u nizizemskoj službi da se vrate u obranu zemlje.

Churchill nije gubio vrijeme, pa je već 17. lipnja bio kod Bridporta, dok je Monmouth bio udaljen samo 32 km i marširao prema Tauntonu. Okupljao je vojsku usput, u njegove redove su rado ulazili pripadnici nižeg plemstva, pa čak i seljaci i građani, voljni položiti svoje živote u borbi za “protestantskog vojvodu”. Churchill je pisao kralju kako strahuje da je ovaj dio zemlje za njih izgubljen. 19. lipnja došao je po prvi put u dodir s vojvodinim ljudima. Monmouth je po glasniku zamolio Churchilla za pomoć, podsjećajući ga na staro prijateljstvo koje ih je vezivalo iz vremena dok su ratovali skupa u Nizozemskoj. Glasnik je bez odgovora otpušten.

U Tauntonu je vojvoda srdačno dočekan. Imao je pod svojim zapovjedništvo sedam tisuća vojnika te se osjećao dovoljno sigurnim i jakim da se ondje, 18. lipnja, proglasi za engleskog kralja. Mešutim, bez obzira na brojeve, njegova konjica je raspolagala neadvekatnim konjima, a pješaštvo u najboljem slučaju djelomično naoružano: samo su neki imali vatreno oružje, dok je većina bila naoružana hladnim oružjem, kosama i sličnim.

Čini se kako kralj ipak nije dovoljno vjerovao Churchillu (jedan od razloga sigurno je bilo i njegovo nekadašnje prijateljstvo s Monmouthom), jer je, iako ga je unaprijedio u generala, vrhovno zapovjedništvo predao Francuzu Loisu de Durasu, earlu od Fevershama. On po iskustvu u zapovijedanju nije bio ni blizu Churchillu, iako se borio uz Turennea 1673. i 1674., pa je to imenovanje izazvalo ogorčenje kod novopečenog generala. Churchill se na kraju ipak pokorio takvoj kraljevoj odluci i nastavio sa svojims nagama slijediti Monmouthovo kretanje. 21. lipnja  pridružile su mu se dodatne postrojbe pod pukovnikom Kirkeom te je počeo predstavljati ozbiljnu prijetnju pobunjenom vojvodi. Ovom je jedini način da uspije bio taj da privoli što više gradova na svoju stranu te proširi nezadovoljstvo prema kralju, u što kraćem vremenu. U tu svrhu, Monmouth je sebi zacrtao cilj da se dočepa Bristola, koji je zapravo bio pun njegovih pristaša. Izbjegavajući Churchilla, koji ga je neumorno progonio, Monmouth je 25. lipnja bio pred Bristolom, no prekasno. Feversham je grad već bio zauzeo nekoliko dana ranije. S kraljevskom posadom u gradu i Churchillom koji je prijetio njegovom boku, vojvoda nije imao drugog izbora nego se povući. Nemogućnost da zauzme Bristol uvelike je otežala njegov položaj.

Monmouthova pobuna

Položaji Monmouthove i kraljevske vojske pred bitku kod Sedgmoorea, 5. srpnja 1685.

Churchill se s bratom Charlesom, koji je pristigao u međuvremenu, pridružio Fevershamu. Sljedećeg dana ovaj je pokušao zauzeti Monmouthovo uporište Norton St. Philip koji je završio vrlo nepovoljno po kraljevske snage. Zanimljivo da je neuspješni konjički napad vodio još jedan Charlesov vanbračni sin, vojvoda od Graftona. Iako je nakon okršaja dezertiralo oko dvije tisuće ustanika, Grafton je u njemu doživio teške gubitke. Uskoro potom kod Fromea su kraljevske snage zaplijenile dragocjene pobunjeničke ostave oružja i namirnica, a nekad odani Taunton molio je vojvodu da se ne vraća u njihov grad. Da stvar bude gora, Argyll je poražen, zarobljen i obezglavljen, što je značilo da od pobune u Škotskoj neće biti ništa.

Očajni Monmouth se 3. srpnja vratio u Bridgwater sa svojom oslabljenom vojskom. Ubrzo su u blizinu stigli Feversham i Churchill, utaborivši se u obližnjem naselju Weston Zoyland. Zauzeli su položaj nasuprot širokoj močvarnoj ravnici ispresijecanoj jarcima zvanoj Sedgemoor. Iako je teren samo na nekim mjestima bio prohodan za konjicu, dva su generala ovdje dovela broj od nekih 700 konjanika, uz ostale snage. Ona se smjestila u Westonu, na desnom krilu, dok je lijevo postavljeno topništvo. Monmouth je bio udaljen nekoliko kilometara od njihova položaja, što mu je nametalo donošenje teške odluke o tome što činiti dalje. Ako ne napadne, inicijativu je prepuštao mnogobrojnijem neprijatelju, a u slučaju neuspješnog napada, mogao je izgubiti sve. Mogao se povući, još je bilo vremena, no to bi značilo samo odložiti katastrofu, jer je svoju slabo moraliziranu i obučenu vojsku jedva držao na okupu. Svjestan da regularne kraljevske postrojbe izravnim udarcem nikako ne može dobiti, odlučio se za povlačenje. 5. srpnja svoju je vojsku pokušao provući pored Churchillovih i Fevershamovih ljudi, no tada mu je stigla obavijest da je kraljevska vojska  raspršena po ravnici, bez ikakvih obrambenih struktura, predana pijančevanju i potpunoj dokolici. To mu je zagolicalo maštu i dalo mu nadu da će iznenadnim napadom razbiti neprijatelja bez velike muke. Vratio se u Bridgwater i uočivši s crkvenog tornja kako je kraljevski kamp doista bio razbacan uokolo nez nekog plana, dao zapovijed za noćni napad.

Plan je bio jednostavan. Nakon što je stanovnik obližnjeg sela izvidio situaciju i javio da je teren čist, Monmouth je planiraoposlati konjicu oko Fevershamovog desnog krila, iznenaditi dragune u Westonu, spaliti selo, a potom onesposobiti topništvo i zaplijeniti provijante. To bi trebalo očistiti put nastupu pješaštva. Oko jedanaest sati uvečer vojvoda je bacio sve na kocku i napad je krenuo prema zamišljenom planu. Fevershama, kojeg je pratila loša reputacija lijenog i proždrljivog Francuza koji je jedva natucao engleski, napad je doista dočekao nespremnog: paljba mušketa trgnula ga je iz sna. Monmouthova konjica i dio pješaštva već su prešli nekoliko dubokih jaraka te se opasno približili Fevershamovim položajima, no nedovoljno koordinirani na posljednjoj su prepreci izgubili više vremena nego što su smjeli. Trube su označile uzbunu u kraljevskom taboru i uskoro je sva neprijateljska sila bila na nogama.

Monmouthova pobuna

Pukovnija Dumbarton otvara vatru na Monmouthovu konjicu

Zapovjednik Monmouthove konjice, Grey, približio se svjetlima misleći da se radi o Westonu. Umjesto toga, čekao ga je odred kraljevske pukovnije Dumbarton, s upaljenim fitiljima na svojim puškama. Netko je s te strane uzviknuo:

“Za koga ste vi?”

“Za kralja!”

“Kojeg kralja?”

“Monmoutha, Bog ga sačuvao!”

“Neka vam ga!”

Nakon toga je uslijedio salvo, pokosivši Greyeve konjanike koji su se u neredu povukli, obilazivši pješaštvo koje je nastupalo naprijed.

Churchill se daleko bolje snašao u ovoj situaciji te je brzo sam preuzeo zapovjedništvo. Monmouthovo pješaštvo je stiglo na puškomet od kraljevskih odreda koji su još formirali liniju, praćeno udarom topništva. Churchill je brzo dao naredbu da se približi i njegovo, a kraljevskoj konjici (Royal Horse Guards, zvanima “Plavi” zbog boje odore) uspjelo je u jurišu onesposobiti pobunjeničke topove. Birba je trajala tri sata, duboko u noć, kad je Monmouthovim ljudima počelo ponestajati streljiva. Svjestan poraza i neuspjeha, Monmouth je pri prvim jutarnjim zracima, praćn od Greya, napustio bojište u nadi da će uspjeti dočepati se luke i broda. Dok su oni napuštali bojno polje, posljednje ostatke njihovog pješaštva samljeli su Fevershamovi topovi.

Monmouthova pobuna

Monmouthovo pogubljenje. Dželat je navodno udario sjekirom više od sedam puta prije nego je usmrtio nesretnog vojvodu.

Monmouth, ipak, nije dospio daleko. Zarobljen je već 8. srpnja kod Hortona, u Dorsetu. Usprkos molbama i preklinjanja stricu da ga poštedi, James je ostao hladan. Nije ga dirnulo ni Monmouthovo obećanje da će prijeći na katoličanstvo ako bude pošteđen. Parlament je već 13. lipnja donio odluku kojom se vojvoda osuđuje na smrt zbog veleizdaje, tako da nije bilo ni potrebe za suđenjem. 15. srpnja 1685. Monmouthu je u Toweru odrubljena glava, nakon sedam (ili više) neuspješnih udaraca sjekirom. Ista sudbina čekala je i njegovu ljubavnicu, Lady Wentworth, nekoliko mjeseci kasnije. Kralj je iskoristio ovu priliku ne samo da se krvavo razračuna s pobunjenicima (oko 400 ih je pogubljeno, a 1200 prodano u roblje), dok je imovina brojnih utjecajnih i bogatih pristaša pobune bila konfiscirana od strane krune.

Siniša Đuričić

Literatura:

  • Winston S. Churchill, Marlborough, His Life and Times (Chicago, 2002)
  • Bryan Bevan, James, Duke of Monmouth (London, 1973)
  • Robert Dunning, Monmouth Rebellion: Guide to the Rebellion and Bloody Assize (Dovecote Press,1984)
  • John Tincey, Sedgemoor 1685: Marlborough’s first victory (Casemate Publishers, 2005)
  • Derek Mckay, H. M. Scott, The rise of great powers 1648 – 1815 (London, New York, 1983)
  • David Chandler, A guide to the battlefields of Europe (Hertfordshire, 1996)
  • Jeremy Black, From Louis XIV to Napoleon (London, 1999)
  • Geoffrey Treasure, The making of modern Europe 1648 – 1780 (London, New York, 2003)
  • Angus Konstam, Marlborough, Osprey publishing (Oxford, 2010)
  • John Tincey, The British army 1660 – 1704, Osprey Men at Arms 267 (London, 1994)
spacer

Leave a reply