(Cijeli članak objavljen u ovogodišnjem, 17. broju časopisa Scrinia Slavonica, godišnjaka Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest)

 

1.1.  Početak karijere

Johann Friedrich Veterani (odnosno pravim imenom Giovanni Federico Veterani) rođen je 1643. u vojvodstvu Urbino. Potjecao je iz osiromašene plemićke obitelji, poznatije po svojim kulturnim i znanstvenim djelatnostima nego bogatstvu; Friedrichov otac Giulio bio je savjetnik (consigliere) vojvode Francesca Marie II., a majka Marija Camilla bila je izdanak firentinske obitelji Altoviti.[1]

Otac mu je umro kad je imao 6 godina, a uskoro je ostao i bez majke, pa mu ujak Jacopo postaje glavna potpora. Friedrich se posvetio proučavanju matematike i filozofije, dobro mu je išlo učenje jezika, no ono što ga je odmalena najviše oduševljavalo su biografije rimskih vojskovođa, u prvom redu Pompeja i Cezara, koje u njemu bude zanimanje za vojsku.[2] Osiromašenom plemiću kakav je bio vojska je doista pružala široke mogućnosti i on se odlučio krenuti tim putom. S nepunih 20 godina, zahvaljujući ujaku koji se za njega zauzeo, primljen je u habsburšku pukovniju Risano.[3] Tadašnji vrhovni zapovjednik carskih vojski, također Talijan, Raimondo Montecuccoli (1609.-1680.), pod kojim je Veterani započeo svoju vojnu službu, započeo je svoju karijeru jednako skromno, kao običan kopljanik u Tridesetogodišnjem ratu, popevši se do položaja predsjednika Dvorskog ratnog vijeća. Nakon završetka rata s Osmanlijama, Veterani se neko vrijeme bori na strani Venecije, točnije u ljeto 1669. na Kreti. Osmanlije su otok iste godine zauzeli, čime je i završen Kandijski rat. Do kraja šezdesetih godina boravio je po raznim austrijskim garnizonima, dobivši čin u konjici. Uskoro mu je uspjelo, uz pomoć isusovaca, od pape dobiti titulu grofa Monte Calva, a 1672. oženio je austrijsku plemkinju Costanzu Prainer.[4] Costanza je umrla 1679. godine od malarije, ostavivši mu kćer; ponovno se oženio 1682. milanskom groficom Marijom Vittoriom Trivulzio. Do 1678. i mira u Nijmwegenu sudjelovao je u ratu protiv Francuske na Rajni gdje se istaknuo svojom sposobnošću, tako da je novi rat s Osmanlijama dočekao u blizini Beča s činom pukovnika.

U proljeće 1683. Veterani je na Dunavu, na jednom od mostova u blizini Beča, zapovijedao kirasirskom pukovnijom. Njegov nadređeni, general Schultz[5], primao je zapovijedi od vojvode Karla Lotarinškog, koji je bezuspješno pokušavao usporiti ogromnu osmansku vojsku na Raabu. Pobjedom kod Kahlenberga Beč je spašen i Kara Mustafin naum o zauzimanju “zlatne jabuke” upropašten dok mu se vojska u neredu povlačila pred kršćanskim snagama. Približavanjem zime, zanos osloboditelja je polako jenjavao, što se vidi i iz Veteranijevog pesimizma izraženog u pismu iz prosinca 1683., u kom pukovnik umorno piše o obeshrabrenim i gladnim vojnicima.[6]

Sljedeće godine Veterani u Ugarskoj prati generala Caraffu[7] u gušenju pobune Imrea Tökölya u Ugarskoj, zauzimanju Neuhäusela (Ujvara), Ostrogona (Esztergom), a 1686. godine sudjeluje u opsadi Budima, sad već promaknut u general-bojnika. Po padu te važne utvrde Karlo Lotarinški vojsku vodi na jug preko Drave i u Slavoniju, dok Veteranija šalje s generalom Lavergneom u Erdelj kako bi pripremio opsadu Segedina. Tijekom opsade Lavergne gine i mijenja ga Caraffa. Osmanski pokušaj razbijanja opsadnih snaga Veterani je osujetio, razbivši sa svojih 4000 konjanika 18 000 Tatara koji su se pojavili u blizini grada.[8] Sredinom listopada, ubrzo po zauzimanju Pečuha, zauzet je i Segedin, a Veterani nagrađen činom general potpukovnika.[9]

Ludwig Badenski u proljeće 1687. jedan dio vojske vodio je preko južne Baranje, prema Osijeku. Veterani se nalazi među njegovim postrojbama i sudjeluje u borbama u srpnju 1687. oko osječke utvrde. Neuspjeh u pokušaju njezinog zauzimanja rezultira povlačenjem carske vojske prema Mohaču, a generalu je povjerena zadaća da štiti odstupnicu Karlovim postrojbama. Veliki vezir Sulejman paša slijedio ih je sve do brda Haršanj, između Šikloša i Mohača, gdje je 12. rujna 1687. strahovito potučen i natjeran na dugo povlačenje preko Drave. Vlada oduševljenje, no ono ne zahvaća i Veteranija, koji sumornim notama bratu 15. rujna opisuje stanje. “Vojska je uništena…to se dogodi kad zagrizeš više no što možeš progutati, sve naše operacije više uspijevaju čudom nego nekim planiranjem… neprijateljska konjica ostala je gotovo netaknuta nakon prošlog okršaja… Ugarska je nezadovoljna zbog nameta za uzdržavanje vojske.”[10] Pa ipak, Osmanlije su napustili Osijek 5. listopada.[11], a time i veći dio Slavonije.

1.2.  Veterani u Erdelju, uprava u Nišu

Veterani je 1688. dobio čin podmaršala i ponovno je u Erdelju. Dok se Maximilian Emanuel priprema za opsadu Beograda, carska vojska pod zapovjedništvom Karla Lotarinškog zauzima jedan za drugim važna neprijateljska uporišta Oršavu, Lipovu (Lippa), Lugoj (Lugoş) i Karansebeš (Caransebeş). Učvršćivanjem habsburške vlasti, on ostaje u pokrajini i stvara dobre odnose s vlaškim knezom Şerbanom Cantacuzinom koji će se održati sve do njegove smrti. Ipak, neće se dugo zadržati ondje jer ga Ludwig Badenski, sada novi vrhovni zapovjednik vojske u Ugarskoj (Lotarinški je morao na Rajnu zbog rata protiv Francuza), poziva da mu se sa svojim postrojbama pridruži pri prelasku Morave, gdje su Osmanlije koncentrirali nove pokušaje protunapada nakon pada Beograda. U lipnju 1689. Badenski je krenuo prema Jagodini, dok se istodobno pripremala osmanska vojska kod Zvornika.[12] Veterani mu se pridružio nedugo nakon što je markgrof primio obavijest da je neprijatelj viđen kod Niša. Carska vojska početkom kolovoza stigla je do Požarevca, a onda se zaputila dalje prema Moravi, gdje je ubrzo nakon dolaska 28. kolovoza Ludwig Badenski naredio da se podigne most na lijevoj obali Morave, nedaleko od Grabovca. Neprijatelj također nije mirovao: sad već okupljena osmanska vojska od 40 000 ljudi išla je prema Smederevu.[13] Zapovjedivši pokret sljedećeg dana, markgrof je uputio Veteranija s 6 000 konjanika da štiti prijelaz. U sukobu s neprijateljem koji je uslijedio, Veterani je odbio napad i pobio oko 400 Osmanlija. Ostatak neprijateljske vojske čekao je kod Batočine, u bojnom redu s postavljenim topništvom. Koristeći gustu maglu i šumski zaklon, Badenski je neometano postavio svoju vojsku[14] i napao 30. kolovoza. Izvojevao je pobjedu koja ga je stajala 400 mrtvih i ranjenih, dok su Osmanlije izgubili preko 3 000 vojnika. U pismu koje je uputio caru 3. rujna markgrof  je pohvalio Veteranijevu hrabrost i držanje u bitki.[15] Ne gubeći vrijeme, nastavio je marš prema jugu i do 24. rujna stigao je do Niša gdje se ponovno okupila kod Batočine razbijena neprijateljska vojska. Konjički prepad koji su pokušali Veterani odbija, a ne uspijevaju ni njihovi ponovljeni napadi. Niš je u ruke kršćanskoj vojsci pao već istog dana.

Ludwig Badenski je u listopadu ušao u Erdelj i opsjeo Vidin. Veterani je u borbama oko grada izgubio konja, a potom je i teško ranjen u glavu, no uspio je s odredom draguna zauzeti gradska vrata.[16] Vidin je pao 19. listopada, a nakon toga je markgrof zauzeo 25. Kladovo (Fetislam) i tako osigurao Erdelj. Nedugo prije toga  poslao je generale Piccolominija i princa od Hanovera prema Sofiji i Nikopolu. Piccolomini je brzo napredovao, do sredine listopada prošavši Prištinu i Kačanik te u Skoplje stigao 25. listopada. Pokušavši podići Srbe i Albance na ustanak protiv Osmanlija, general je vrlo brzo otputovao i u Albaniji. Na povratku, zastavši u Prištini, Piccolomini je umro od kuge od koje se najvjerojatnije zarazio u okolici Skoplja.[17] Iz Beča je stigao nalog da Picolominija zamijeni vojvoda od Holsteina i pripremi obranu od novog osmanskog napada dok ne stigne Veterani, koji je već bio na putu prema Nišu.[18] Ne uzimajući u obzir nadmoćnost neprijateljskih snaga (Osmanlije su imali oko 18 000 vojnika), vojvoda od Holsteina i pukovnik Strasser nepromišljeno su im s vojskom od 3 500 vojnika krenuli u susret kod mjesta Kačanik, nedaleko od Skoplja. Tu su 1. siječnja 1690. njihove snage okružene i što potučene, što raspršene. Strasser je poginuo, a vojvoda je jedva izvukao živu glavu. Put prema Nišu je Osmanlijama bio otvoren i Veteranija je zapala zadaća da ga brani: on je imao tek 2 000 vojnika, dok  je oko grada kružio neprijatelj s deset puta većom vojskom. Podmaršal iz Niša piše 24. siječnja svom rođaku Altovitiju: “…pomozi bože da se održim ovdje, neprijatelj likuje i čeka ga dobar plijen  zbog naše lijenosti…”[19] Unatoč tomu, Veterani je vjerovao da se Niš nikako ne smije prepustiti neprijatelju i grčevito ga je branio sve do kolovoza 1690. godine, kad je opozvan iz Beča i ponovno poslan u Erdelj. Veteranijev zamjenik u Erdelju, general Heissler[20], nije se najbolje snalazio na svojoj dužnosti, suočen sa sve većom opasnošću koju je predstavljao pobunjeni Tököly. Oršava je bila opsjednuta 3. kolovoza, pa se Heissler morao povući u Karansebeš, no uskoro su ga 21. kolovoza zarobili Tökölyevi Tatari u bitki kod Tohanija, sjeverno od Bukurešta.[21]

 1.3.  Bitka kod Lugoja i Veteranijeva smrt

Veteranija je u Nišu zamijenio Guido von Starhemberg. Gajeći vrlo malenu nadu da će mu Badenski doći u pomoć general je odolijevao opsadi sve do 9. rujna, kad je ipak bio primoran predati grad[22]. Osim Niša, Habsburgovci su ubrzo izgubili i Jagodinu, koju je markgrof morao napustiti zbog problema u Erdelju. Sultan je Tökölya imenovao erdeljskim vojvodom umjesto preminulog Apafija i poslao mu 16 000 ljudi. Pred Tökölyjem su brzo pali Lipa, Karansebeš i Vidin. Nevoljno, Veterani se morao povući u Vlašku. Za to vrijeme, u Srbiji, novi veliki vezir, Fazil Mustafa paša Ćuprilić (Köpröli), napredovao je prema Beogradu.[23] Zauzevši Smederevo, zaustavio se 1. listopada pred beogradskom utvrdom, koju su branili grof Aspremont i Starhemberg.  Protiv višestruko jačeg napadača nisu imali izgleda, a ponovni pad Beograda pod Osmanlije postao je neminovan sedam dana kasnije kad je eksplozija skladišta streljiva urušila dio zida. Generali su se spasili tek skokom u Dunav.[24] Osmanska ofenziva ipak je zaustavljena pred Osijekom u studenom zahvaljujući domišljatosti zapovjednika obrane grada, vojvode de Croya.[25]

Opasnost, međutim, još nije prošla. Novi sultan, Ahmed II. (1643.-1695.) namjeravao je obnoviti ofenzivu prekinutu prethodne godine i povratiti Budim, okupivši kod Zemuna 120 000 vojnika. Poučen neuspjesima prethodne godine, bečki dvor je požurio okupljanje obrambenih snaga. Ponovno preuzevši zapovjedništvo, Ludwig Badenski doveo je svoje snage do Osijeka, gdje su, skupa sa Starhembergovim, činile brojku od 55 000 vojnika i 90 topova.[26]; Veteranija je ostavio u Erdelju s 12 000 ljudi. Markgrof se početkom kolovoza utaborio kod Petrovaradina, dok su se Osmanlije, koje je predvodio veliki vezir Ćuprilić smjestile blizu Zemuna. Badenski se između 17. i 19. kolovoza pomaknuo do Slankamena, gdje je postavio svoju vojsku. Uočivši pokrete carske vojske, veliki vezir izveo je vlastiti manevar i zauzeo položaje na povišenom terenu, iza njihovih leđa. U krvavoj bitki koja je uslijedila 19. kolovoza, u kojoj je ranjen Starhemberg, a poginuo Holstein, Badenski je bio pred vrlo teškim porazom, potučen na krilu i u centru; uspio je, pokrenuvši konjicu s lijevog krila, razbiti spahije i doći do osmanskog tabora, nakon čega su i janjičari odustali od borbe i dali se u bijeg. Poginulo je oko 20 000 Osmanlija, među kojima i sam veliki vezir te veliki broj paša. Okrvavljena je bila i carska vojska, Badenski je po svršetku bitke brojao oko 7 300 mrtvih i ranjenih, od toga 300 časnika.[27] Iskoristivši tako odlučnu pobjedu i osmansko povlačenje, Veterani je povratio redom izgubljene utvrde u Erdelju, Lipovu, Karansebeš i Oršavu. Kako su se Osmanlije povukle u Temišvar, Badenski je pokušao zauzeti Oradeu (Grosswardein), potpomognut Veteranijevim postrojbama, no zbog dolaska zime morao je od toga odustati.[28]

Pošto je Oradea zauzeta u proljeće 1692., Veterani je pojačao garnizone u Lipovi i Karansebešu. Iste godine car Leopold proglasio ga je grofom Carstva (Reichsgrafenstand)[29] što mu je omogućilo da se riješi nagomilanih dugova; rodio mu se i sin Giulio.[30] Upravo u ovim mjesecima novopečeni grof se posvetio i stvaranju nečega što će i danas ostati upamćeno pod njegovim imenom. Zbog potrebe stvaranja jedne čvrste kontrolne točke na Dunavu, odakle bi se moglo nadzirati kretanje neprijatelja i onemogućiti mu upade u Erdelj, Starhemberg je dao nalog Veteraniju da u proljeće 1692. utvrdi mjesto na Dunavu blizu Oršave, na današnjoj granici Srbije i Rumunjske, u Đerdapskoj klisuri (dio rijeke poznat kao Željezna vrata zbog teške plovnosti brodova). Radi se o špilji koja se u to vrijeme zvala Piscabara, a kasnije je dobila naziv Veteranijeva špilja. Radovi oko utvrđivanja ovog mjesta privukli su pozornost Osmanlija, pa je sam sultan naredio da se to mjesto što prije zauzme. Barun d’Arnau, kojeg je Veterani postavio za zapovjednika posade, s 300 ljudi uspijevao je braniti špilju od osmanskih napada više od mjesec dana, nakon čega se zbog nedostatka hrane i vode morao predati.[31] Ovaj napad bio je uvod u veće neprijateljske akcije za koje se Beč pripremao. Veterani je 1693. ojačao utvrde pod svojim nadzorom, upozoren da se priprema velika osmanska vojska radi napada na Erdelj. Iako je veliki vezir već bio u pokretu, do napada nije došlo. Odlučio je prezimiti u Beogradu. Podmaršal je mogao odahnuti, no tada ga je pogodila privatna tragedija: “…moj maleni Giulio je otišao u raj… prepuštamo se Providnosti… grofičina i moja patnja je neizrecivi križni put…”[32] piše u tuzi svom bratu.

U svibnju 1694. Veterani je podignut na rang feldmaršala i zapovijeđeno mu je da se pridruži vojsci novog vrhovnog zapovjednika, feldmaršala Aenee Sylvie Caprare.[33] Osmanlije su ove godine u kolovozu okružile Petrovaradin i držale ga pod opsadom više od tri tjedna, no u osvajanju su ih ometale česte kiše i poplavljen teren. Feldmaršal Veterani ostao je u Erdelju, odakle je pomagao zauzeće utvrde Gyula u Ugarskoj, a poslije, krajem ljeta, ponovno je bio na Dunavu, kod Željeznih vrata, kako bi spriječio pokušaj velikog vezira da upadne na teritorij pod njegovim nadzorom.[34] Ne postigavši ništa ni ove godine, Osmanlije su se ubrzo povukle, a carska vojska je otišla u zimske smještaje. Do proljeća 1695. Veterani je bio u Beču, gdje su trajali dogovori u Dvorskom ratnom vijeću o konačnom zauzimanju Temišvara. Tu zadaću trebali su ispuniti saski izbornik Friedrich August, koji je doveo svojih 8 000 vojnika, kao novi vrhovni zapovjednik, i Caprara kao glavni savjetnik, a on je trebao ostati u Erdelju i kao i do sada, držati Osmanlije na oku. 16. travnja piše bratu da se vratio u Erdelj. Bilo je to njegovo posljednje pismo.[35]

Sultan Mustafa II. (1664.-1703.) približio se Petrovaradinu 5. kolovoza 1695. s 60 000 vojnika. Iako je planirao napasti tu utvrdu, predomislio se i krenuo prema Erdelju i gornjoj Ugarskoj. Za to vrijeme, Caprara je bio na Dunavu, očekujući izbornikov dolazak. Veterani je 12. kolovoza došao u Karansebeš kako bi pripremio utvrdu za eventualni neprijateljski napad, u isto vrijeme kada su se kod Futoga susreli Caprara i Friedrich August sa svojim snagama.[36] Zbog opasnosti koja je prijetila Titelu i Petrovaradinu, odmah su krenuli prema Petrovaradinu. Kako je glavni dio osmanskih snaga, prema dobijenim izvješćima, prešao 20. kolovoza Dunav, postalo je jasno da im je cilj Erdelj. Nekoliko dana kasnije dolazi do okršaja s manjim odredom Tatara i zarobljenici otkrivaju da je cijela osmanska vojska kod Pančeva; izbornik hitno šalje upozorenje Veteraniju da se pripremi držati neprijatelja dok oni ne pristignu.[37] Generali su se dogovorili da se drže unaprijed smišljenog plana i 26. kolovoza požure prema Morišu i Lipovi[38], no nisu se mogli usuglasiti i oko pravca kretanja. Vojska je izgubila više od tjedan dana u dogovorima, mijenjanju pravca (neslaganje oko toga treba li ići lijevom ili desnom obalom Tise), tako da je neprijatelj stekao značajnu prednost i 4. rujna se nalazio već kod Temišvara. Tri dana kasnije Arnaut paša pobio je posadu koju je Veterani ostavio u Lipovi i spalio utvrdu.[39] Feldmaršal je iz svog tabora u Lugoju pokušao pašu istjerati iz Lipove, no zbog brojčane nadmoći njegove vojske odlučio je čekati. Arnaut paša brzo je napustio Lipovu, pa se i Veterani vratio u svoj tabor kod Lugoja. U tom trenutku on nije bio svjestan koliko Caprara i Friedrich August kasne i nadao se da se paša povukao zbog njihovog dolaska. Da stvar bude još gora, sultan je u međuvremenu, kako bi zavarao carsku vojsku, dio svojih snaga poslao prema Titelu te ga napao 15. rujna i spalio. Kolebljivi izbornik, doznavši za to, pomislio je da se sultan vratio na Dunav, krenuo je natrag prema Titelu, sad bez povratka ostavljajući Veteranija na cjedilu.[40] General Heister[41] negodovao je zbog takve odluke i zatražio je da ga se osobno pošalje Veteraniju s pet konjičkih pukovnija kako bi mu se pomoglo. Izbornik je to odbio, no predomislio se doznavši da su se Osmanlije povukle iz Titela u Beograd i 19. rujna  odlučio je sam krenuti prema Veteraniju sa 16 konjičkih pukovnija.[42]

Iako je bio svjestan teške situacije, Veterani nije znao da ga je od glavnine vojske sad dijelila cijela osmanska sila, pripremajući se da ga napadne. Imao je tek oko 7 000 ljudi s kojima se nadao zadržati neprijatelja. Postavio je obrambene položaje izvan Lugoja, tako da je sprijeda i otraga bio zaštićen močvarom, dok je na bokovima postavio kao  branu zaprežna kola. Napadi su počeli već u rano jutro 20. rujna. Veterani i prvi časnik do njega, general Truchses, osobno su zapovijedali obranom. Kako im nije uspjelo frontalnim udarom, Osmanlije okružuju tabor i koncentriranim konjičkim udarima pokušavaju razbiti obranu. Veterani je uspijevao održali crtu, dok mu je Truchses štitio leđa. Neprijatelju polazi za rukom oteti mu topove, no feldmaršal okuplja konjicu i vraća ih. To je bio i njegov posljednji uspjeh u ovoj neravnopravnoj borbi, koja traje i sljedeći dan. Trpeći teške gubitke, ostavši bez streljiva, Veteranijevi ljudi polako popuštaju i obrana puca. Svjestan neminovnog, feldmaršal daje zapovijed Truchsesu da organizira povlačenje dok im on s preostalim pješaštvom štiti odstupnicu. Četiri puta ranjen, Veterani posustaje od gubitka krvi i njegovi ljudi ga odnose u kola kako bi ga prevezli dalje od bojišta i opasnosti. Progonjeni od neprijatelja, izgubili su se u močvari, gdje su ih Osmanlije brzo okružili, pronašli i pogubili. Veterani je, bez svijesti, zarobljen i najvjerojatnije pogubljen u zarobljeništvu.[43]

 

Bilješke:

[1] Vincenzo Guerrini, Degli uomini illustri di Urbino (Urbino, 1819.), 263.

[2] Guerrini, Degli uomini, 265.

[3] Raoul Gueze, Le lettere del maresciallo Federico Veterani, Europa Orientalis VIII (1989.), 23. Pošto su Osmanlije tada davali naznake da se pripremaju za novi rat, pukovnija je trebala biti smještena na granici Ugarske i asurtijskih nasljednih zemalja. Ipak, Veterani u poznatoj bitki kod Sv. Gottharda 1664., u kojoj su oni do nogu potučeni, nije sudjelovao.

[4] Ibid, 24. Najviše informacija o Veteranijevu životu, kako u tim, tako i kasnijim godinama, osim iz njegovih ratnih memoara, dolazi iz prepiske koju je vodio sa svojim mlađim bratom Simoneom.

[5] Carl A. zu Waldeck – Des Grafen Veterani kaiserlichen Feldmarshalls Feldzüge in Ungarn und den angränzenden Provinzen, vom Jahre 1683 bis 1694, (Dresden, 1788.), 15.

[6] Gueze, Le lettere, 25.

[7] General Antonio Caraffa (1646. – 1693.), još jedan Talijan, koji je počeo svoju karijeru u habsburškoj službi 1665. Od 1673. pukovnik u konjičkoj pukovniji, sudjelovao je u bitki kod Kahlenberga, a potom u Ugarskoj. Slomio je ustanak u Ugarskoj zauzevši glavna pobunjenička uporišta, od kojih je glavni bio Eperješ 1685. godine. Ostao je zapamćen po krvavoj represiji koja je potom uslijedila nad poraženim pobunjenicima. Bio je jedan od najzaslužniji u zauzimanju Erdelja i Beograda 1688. Carl Adam Schweigerd, Österreichs Helden und Heerführer, 2 sv. (Grimma, 1853.), 2: 366.-367.

[8] Johann Friedrich Kepner, Thaten und Charakterzüge berühmter österreichischer Feldherren, (Wien, 1808.), 324.

[9] Waldeck, Des Grafen Veterani, 32. Čini se kako nisu svi u Beču time bili oduševljeni, jer se Veterani žalio kako se vijeće prema njemu odnosilo kao da je “pobio krdo stoke” a ne porazio neprijatelja. Zbog tako hladnog odnosa razmišljao je o napuštanju službe, no od toga su ga odgovorili drugi generali.

[10] Gueze, Le lettere, 26.

[11] Othmar Pickl, Die Versorgung des Draucorps in den siegreichen Feldzügen von 1684 bis 1687 – Ein
Beitrag zur Kriegsfinanzierung und Heeresversorgung, Acta Historica Academiae Scientiarum Hungaricae 33 (1987.), 305.

[12] Desire Wallon, Feldzug der Oestreicher gegen die Türken im Jahre 1689., Österreichische militärische Zeitschrift, band II, 4-6 (1840), 229.

[13] Ibid, 237.

[14] 17 815  vojnika, od čega gotovo 10 000 pješaka, dok je ostalo činila konjica. Veterani je predvodio 600 konjanika. Wallon, Feldzug der Oestreicher, 243.

[15] “… graf Veterani seinen gebrauch nach gar valoros, uundt judicious geführt…”  Philipp Röder von Diersburg – Des Markgrafen Ludwig Wilhelm von Baden Feldzüge wider die Türken, II (Carlsruhe, 1842.), Urkunden, 99.

[16] Waldeck , Des Grafen Veterani, 58.

[17] Wallon, Feldzug der Oestreicher, 257.

[18] Waldeck, Des Grafen Veterani, 63. Veterani, kojem rana od opsade Vidina još uvijek nije zacijelila, saznavši za situaciju, navodno je tada izjavio da će ako treba “s puškom na ramenu krenuti prema Nišu” kako bi na vrijeme tamo stigao.

[19] Gueze, Le lettere, 30.

[20] Donat Johann Heissler, grof od Heitersheima (1648.-1696.), rodom iz Falačke (Pfalz) preuzeo je 1683. kao pukovnik dragunsku pukovniju Savoja nakon smrti njezinog zapovjednika Ludwiga Julia, brata princa Eugena Savojskog. Ratovao je u Ugarskoj, Srbiji i Erdelju, gdje je bio postavljen kao vojni upravitelj. Nakon oslobađanja iz zarobljeništva1691., kad je razmijenjen za Tekelijevu suprugu Jelenu Zrinsku, nastavio se boriti u Ugarskoj. Umro je od rana zadobijenih u okršaju s Osmanlijama pet dana ranije kod Temišvara, 26. kolovoza 1696. Schweigerd, Österreichs Helden, 356.-359.

[21] Diersburg , Des Markgrafen, 128.

[22] Carl von Martens, Allgemeine Geschichte der Türkenkriege in Europa, von 1356 bis 1812, II (Stuttgart, 1829.), 52

[23] Ibid, 50.

[24] Ibid, 52.

[25] Karl Eugen de Croy (1651.-1702.), kojeg se često pogrešno poistovjećuje s princom Eugenom. Starhemberg i Croy, u stanci između borbi, iskoristili su jednu večer da izvedu svoje vojnike, zapovijedivši da se naizmjence kreću ispred zidina, noseći u rukama ratne zastave i radeći što veću buku. Ovo je privuklo pozornost Osmanlija, koji su, uvjereni da je utvrdi stigla pomoć, odustali od daljne opsade i povukli se sljedeći dan. Schweigerd, Österreichs Helden, 528.

[26] Diersburg, Des Markgrafen, 128.

[27] Ibid, 172.

[28] Martens, Allgemeine Geschichte, 55.

[29] Moritz Edlen von Angeli, Des kaiserlichen Feldmarschalls Grafen Veterani Heldentod bei Lugos, Mittheilungen des K.K. Kriegs-archivs. (Wien, 1886.), 40.

[30] Gueze, Le lettere, 33.

[31] Martens, Allgemeine Geschichte, 57., Theatrum Europaeum, 14 (Frankfurt, 1702.), 240. Gotovo stotinu godina kasnije, 1788., istu špilju branio je od Osmanlija barun von Stein, Geschichte der Veteränischen Höhle, (Frankfurt und Leipzig) 1789., 10.-26.

[32] Gueze, Le lettere, 33.

[33] Aeneas Sylvius von Caprara (1631.-1701.), carski general proslavljen u borbama u Ugarskoj protiv Osmanlija i Francuza u Italiji.

[34] U dokumentu od 5. kolovoza 1694.: “Nobis dilecti Ferdinandi Comitis Veterani…Cataphractorum Colonelli et per Transylvania Generalis…”  Mađarska (dalje: M) – Magyar Nemzeti Levéltár Magyar Országos Levéltára (dalje: MNL OL) – fond 57- Libri Regii (dalje: LR), sv. 23, fol. 266.

[35] Gueze, Le lettere, 34.

[36] 38 000 Caprarinih vojnika, 8 000 izbornikovih i 4 000 srpske milicije.  Johann Christoph Lochner – Des Triumph leuchtenden und Sieg belorberten Kriegs- Helms Ihr Römischen Kayserlichen Majestät und Dero Hohen Aliirten, VI (Nürnberg, 1698.), 915.

[37] Isto, 919.

[38] Smatralo se izvedivim da Veterani krene u susret glavnoj vojsci i sretne se s njima između Oradeje i Temišvara kako bi zajedničkim snagama ondje napali neprijatelja. Međutim, bilo je izgubljeno previše vremena i prostora za manevriranje bilo je sve manje. Angeli, Des kaiserlichen Feldmarschalls, 46.

[39] Ibid, 51.

[40] Shvativši da je izmanevriran, Friedrich August pokušao je ispraviti kobnu pogrešku i zatražio je od Veteranija da mu dođe u susret kod Oradeje između 18. i 20. rujna. Osim što je pao Karansebeš, čime je bio odsječen od ostatka vojske, Oradea je bila predaleko da bi feldmaršal mogao stići na vrijeme. Već sljedećeg dana oko njegovog tabora kod Lugoja neprijatelj je počeo stezati obruč. Waldeck – Des Grafen Veterani, 160.-161.

[41] Siegbert graf von Heister (1646.-1718.)

[42] Angeli, Des kaiserlichen Feldmarschalls, 56.

[43] Teško je sa sigurnošću utvrditi stvarnu sudbinu feldmaršala Veteranija. Prema jednoj verziji, posljednji koji je Veteranija vidio živog bio je jedan od njegovih kirasira po imenu Ernst Petrasch. On je posljednji od časnika koji je preživio i ostao uz svog generala, prebacivši ga onesviještenog preko konja. Kad su se Osmanlije približile, upozorio ih je da im je bolje da mu ne naude, jer se radi o feldmaršalu za kojeg mogu dobiti veliku otkupninu. Nisu ga poslušali: jedan je gurnuo Veteranija s konja, dok je drugi udario Petrascha po glavi tako da je ovaj izgubio svijest. Kad se probudio u zarobljeništvu, Veteranija više nije bilo. Tek će se kasnije proširiti priča da je osmanski vojnik feldmaršalu odsjekao glavu i odnio je kao trofej sultanu.  Angeli, Des kaiserlichen Feldmarschalls, 68.

Siniša Đuričić