Sjeverna Italija domovina je brojnih poznatih plemićkih rodova, koji svoje korijene vuku barem iz ranog srednjeg vijeka, a mnogi svoje podrijetlo povezuju čak s plemenitim obiteljima iz rimskih vremena. Plemenitaška obitelj d’Este, koja Modenom kao vojvodstvom vlada od 13. stoljeća, bila je mentor i dobrotvor mnogim članovima obitelji kasnije slavnog carskog feldmaršala, Raimonda Montecuccolija.

Grb obitelji Montecuccoli. Obitelj i zamak dobili su ime prema planinskom vrhu Monte Cucculo (Kukavičji vrh)

Obitelj Montecuccoli po prvi put se spominje u arhivima Modene u drugoj polovici 11. stoljeća, kada je spomenut član imenom Bernardino. Sljedeći poznati Montecuccoli, Gherardo, borio se 1173. u Lombardskoj ligi protiv Svetog rimskog cara Friedricha I. Barbarosse. Poboljšanjem odnosa s carstvom, obitelji 1212. car Friedrich II. dodjeljuje posjed Frignano, a “Cronica Albinelli” bilježi kako su 1369. ugostili cara Karla IV. na njegovu povratku iz Rima u Montefiorinu. On im je tada i dao grb koji otada krasi obiteljsku zastavu – na četiri polja četiri dvoglava orla i u dva polja prikazan planinski vrh Monte Cucculo (Kukavičji vrh) prema kojem su dobili ime. Nicolo d’Este daje 1425. Gasparu Montecuccoliju titulu grofa. Poznato je da su već do stupanja cara Karla V. na prijestolje, čijem su krunjenju nazočili 1530., bili već podignuti na rang carskih grofova (Reichsgrafenstand). Član obitelji kojeg je pustolovni duh doveo na dvor francuskog kralja Francoisa (Franje) I. 1536. osumnjičen je za prinčevu smrt, pa je osuđen na smrt i raščetvoren konjima. Tijekom druge polovice 16. stoljeća obiteljsim posjedima Montecuccoli upravljaju braća Fabrizio, Massimiliano i Ottavio. Fabrizio, najstariji od braće, doktor prava, bio je u službi na dvoru vojvode od Mantove, Ferrantea Gonzage. Fabriziov rođak, Cesare, tada upravlja dvorcem Montecucculo koji pretvara u pravi kulturni centar 1588., skupljajući umjetnička djela i arhivske dokumente. Mlađi Fabriziov brat Massimiliano bio je vojnik, služeći u francuskoj vojsci pod zapovjedništvom Filiberta od Savoje (pradjeda princa Eugena Savojskog). Fabriziov sin Galeotto, također vojnik, borio se 1593. protiv Turaka. Kada je 1603. umro Massimiliano, nastao je spor oko nasljedstva, pa je naredne godine vojvoda Cesare odlučio da Galleoto preuzme nasljedstvo te ga oženio dvorjankom svoje supruge Virginije, Anom Bigi, 1606. godine. Ana je Galeottu uskoro rodila više sinova i kćeri, od kojih su brojni pomrli u ranoj mladosti. Ostali su samo Raimondo, rođen 21. veljače 1609., te Massimiliano, Guliano i Galeotto.

Njihov otac Galeotto umro je 1619. pa je Ana ostala u dvorcu Montecucculo sama s djecom. kako Raimondu osigurala obrazovanje i budućnost, majka ga šalje s kardinalom Alessandrom d’Esteom 1623. na put u Rim. Kardinal je putovao na izbor novog pape, ali se na putu razbolio i umro u Tivoliju, čime je obitelj Montecuccoli izgubila svog zaštitnika. Kardinal je ostavio mladiću nešto rente, no Crkva je zatražila da se zauzvrat Raimondo posveti svećeničkom pozivu. Vojvoda Cesare tome se usprotivio te dječaka poslao na školovanje: prvo u Bolognu, gdje nije bilo slobodnih mjesta na sveučilištu, a potom u Ferraru. Međutim njegov bravak ondje neće dugo potrajati jer će ga ubrzo pod svoje okrilje uzeti rođak Ernesto, proslavljeni carski zapovjednik, čiji je otac Alfonso bio zapaženi admiral. Ernesto je prošao bojišta u Ugarskoj, Erdelju te protiv Francuza. 1612. zarobili su ga Turci, ali je uskoro otkupljen. Pokazao je hrabrost u bitci na Bijeloj Gori 8. studenog 1620. i car mu je dodijelio vlastitu pukovniju i čin topničkog generala (Feldzeugmeister). Priče o hrabrosti njegova ujaka ispunjavala su divljenjem mladog Raimonda, pa carskom generalu Rombaldu di Colalltu, koji je posjetio njegov dom, nije bio problem da ga nagovori da pođe s 1625. s njim u rat u Njemačkoj, zasigurno na Ernestov podsticaj.

Zamak Montecuccolo, u kojem je rođen Raimondo, potječe iz 11. , a današnji oblik je dobio u 14. stoljeću

Raimondo je pratio svog ujaka u Šlesku kao običan kopljanik, gdje se ovaj borio protiv vojvode Bernharda od Sax Weimara, u vojsci generalissimusa Albrechta von Wallensteina. Ernesto je glavnog zapovjednika mijenjao za vrijeme njegove bolesti (Wallenstein je već dulje vrijeme patio od gihta), te mu u Beč poslao 35 neprijateljskih zastava koje je zarobio tijekom borbi. Raimondo se potom prebacio u krasirsku pukovniju grofa Collalta, provevši neko vrijeme u Schweinfurtu, da bi se krajem godine vratio u domovinu. Željna da ga makne od ratovanja, majka ga je poslala na diplomatsku misiju s rođakom Francescom Montecuccolijem u Rim i Napulj. Iako se na tom putovanju Raimondo posvetio studijama povijesti i arheologije, ono ga nije odvratilo od želje da se vrati vojničkom pozivu, na majčino razočaranje, već samo u tome učvrstilo.

Početkom travnja 1628. raspoređen je u konjicu princa Francesca od Modene. U Ulmu se susreo s ujakom te su zajedno otišli do Koelna, a potom po zapovijedi u Flandriji, a potom u Nizozemskoj. Za vrijeme ovih borbi Raimondo se jedno vrijeme borio u jednoj od konjičkih pukovnija iz Hrvatske. Ernesto će nakon tih borbi zaključiti da mu je nećak potreban u Rimu pa ga je preporučio u službu diplomata modenskog vojvode, Ottavija Bolognesija. U siječnju 1629. Španjolci trebaju pomoć protiv Nizozemaca i car Ferdinand II. šalje Ernesta sa 17 000 vojnika. U nizozemsku odlazi i Raimondo, sad već kao satnik (Hauptmann) u pješačkoj pukovniji Johanna Wanglera. Iskazao se u borbama za obranu Hertogenboscha, iako ga carska vojska nije uspjela spasiti od opsade. Tu je zimu proveo u Koelnu.

U Modeni je u međuvremenu izbila epidemija kuge kojoj je podlegao princ Francesco, a iste godine umro je i Raimondov dobotvor i zaštitnik, vojvoda Cesare. Nedugo iza toga, u lipnju 1630., u rat na strani protestanata u Njemačkoj ulazi švedski kralj Gustav Adolf, iskrcavši se u Pomeraniji s 30 000 vojnika. Carski zapovjednik, grof Tilly, koji je u tom trenutku opsjedao Magdeburg, poslao je dio vojske istočno od Mecklenburga, kako bi napala utvrdu Neubrandenburg u kojoj se nalazilo 2000 Šveđana.Prvi napad trebala je predvoditi pukovnija Wangler. Raimondo je sa svojim ljudima uspio prodrijeti u grad, te zarobivči zapovjednika Kniphausena, ključeve grada predati Tillyju. Ondje je po prvi put i lakše ranjen.

Raimondo Montecuccoli (1609. -1680.) u kasnijim godinama, kao feldmaršal.

Ernesto je u proljeće 1631. morao izaći na kraj s građanima Frankfurta, koji su, nezadovoljni nazočnošću carske vojske, počeli pucati po njegovim ljudima te otvorili vrata Šveđanima. Uspio se spasiti zarobljaanja, a Šveđani su grad, bez obzira što im se predao i bio većinom protestantski, strahovito opustošili. Međutim, daleko goru sudbinu doživio je Magdeburg, čiju je opsadu Tilly nastavio. Branitelji su spalili predgrađa i pokušavali obraniti gradske zidine. Nakon općeg juriša na grad, general Pappenheim prvi je ušao u grad tijekom borbi u kojima je poginuo švedski zapovjednik Falkenberg. Uskoro su se gradom prošitli požari koje je ovaj naredio da se podmetnu, kako ništa od plijena napadačima ne bi palo u ruke. Tilly i Pappenheim dopustili su stoga vojnicima bijesnim zbog uništenog plijena da se krvavo i okrutno osvete nad građanima Magdeburga i počinje sigurno najveća zvjerstva u Tridesetogodišnjem ratu.

Nakon što mu je ujak dodijelio kirasirsku satniju, Raimondo se s Tillyjem smjestio desetak kilometara od Magdeburga, u Wolmirstedtu. Iznenadni švedski napad stajao je carsku vojsku tri pukovnije, a mlađi Montecuccoli, kako je kasnije zapisao, spasio se samo bijegom u šumu.

Najvažniji sukob između Tillyjeve i vojske Gustava Adolfa dogodio se u blizini Breitenfelda, 7. studenog 1631. Iako je carska vojska postigla uspjeh u početnoj fazi bitke i raspršila saske redove, razbila se pred švedskim snagama. Raimondo je ponovno ranjen te dopao zarobljeništva odveden u Halle. Majka je uz pomoć vojvode od Modene (Cesareov sin Alfonso) skupila otkupninu i oslobodila ga zarobljeništva. Raimonda je stjecanjem slobode ipak mučilo to što nije imao vlastitu pukovniju, koju nije imao čime platiti.

1632., nakon oslobađanja, ponovno odlazi ujaku, koji mu sad dake čin bojnika (Obristfeldwachtmeister)  i položaj u novoj pješačkoj pukovniju. Ni u toj se nije dugo zadržao, jer se ubrzo po kraju ratovanja na Rajni oko Philipsburga odlučio prihvatiti ponudu pukovnika Vitzhuma da kao Obristleutnant (potpukovnik prijeđe u njegovu kirasirsku pukovniju. Budući da je bio u bavarskoj, nije sudjelovao u bitki kod Lützena 16. studenog 1632., u kojoj je poginuo Gustav Adolf. Po završetku godine ponvno je doma. Majka je slaba i bolesna, pa se morao pozabaviti upravnim poslovima na posjedima o kojima je inače ona sama brinula.

Bitka kod Breitenfelda, 7. studeni 1631. U bitci je general Tilly doživio svoj prvi poraz, a zarobljen /tada satnik) Raimondo Montecuccoli

Već nakon nekoliko dana Raimondo je ponovno na bojištu, kod Straubinga na Dunavu. Po Wallensteinovoj naredbi, Ernesto novači vojnike za nove akcije, čak i po cijenu dugova. Prilikom obrane Breisacha, teško ranjen je pao s konja te ubrzo zarobljen. Prije nego što je njegov brat Girolamo stigao skupiti otkupninu, Ernesto je umro od zadobijenih rana 18. srpnja 1633. godine, u 49. godini života.

Raimondo te godine ratuje u Bavarskoj i Švapskoj, a zbog neuspjelih napada na švedske utvrde Biberach i Munderking dolazi do nesporazuma i svađa između njega i pukovnika. Na mjesto Wallensteina, ubijenog 25. veljače 1634., na mjesto generalissima carske vojske dolazi nadvojvoda Ferdinand (budući car Ferdinand III.). Vojnički neiskusan, zahvaljujući savjetnicima generalima Matiji Gallasu i Ottaviju Piccolominiju, zauzima Regensburg. U ovim borbama sudjeluje i Raimondo, no budući da su njegove nesuglasice s Vitzhumom postale nepremostive, on napušta pukovniju i pridružuje se bratu vojvode Alfonsa, Borsu d’Este. Putuje u Beč u kolovozu 1634., navodno kako bi od cara zatražio ujakovu pukovniju, no ona je već bila dodijeljena jednom Piccolominijevu nećaku. Povratkom na bojište Raimondo se pridružuje kirasirskoj pukovniji zemljaka don Annibalea Gonzage. Ta će vojska pod zapovjedništvom nadvojvode Ferdinanda i Kardinala Infantea (Ferdinand od Austrije) teško potući Šveđane kod Nördlingena 6 rujna 1634. te Šveđanima preoteti Kaiserslautern koji su ovi držali gotovo četiri godine. Predvodnicu napada i tom je prilikom, uz svoje kirasire, vodio Raimondo.

Siniša Đuričić

Literatura:

• Georg Schreiber, Raimondo Montecuccoli, Feldherr, Schriftsteller und Kavalier, (Wien, 2000.)
• Carl Adam Schweigerd, Österreichs Helden und Heerführer, (Grimma, 1853.)
• Johann Friedrich Kepner, Thaten und Charakterzüge berühmter österreichischen Feldherrn  (Wien, 1808.)
• Johann Ritter von Rittersberg, Biografische Skizzen berühmter Feldherren des k. k. Österreichischen Heeres  (Prag, 1831.)