U rujnu 1635. Montecuccoliju je napokon dodijeljena vlastita pukovnija. Njezin prijašnji pukovnik, barun della Trapola, carskim je ukazom nagrađen pukovnijom za hrabrost pokazanu u bitci kod Nördlingena. Budući da je te godine Francuska ušla u rat na strani Šveđana, Raimondo će njezin veći dio provesti na Rajni.

Tridesetogodišnji rat i bitke. Između 1634. i 1642., pa sve do kraja rata, bitke su se najviše vodile u Češkoj, Šleskoj i Brandenburgu.

Francuska je  švedskog kralja financijski podržavala od njegovog dolaska u Njemačku, ne miješajući se izravno u sukobe. Kardinala Richelieua najviše je zabrinjavala Španjolska. Uspjesi kardinala Infantea, kao i poraz Šveđana kod Nördlingena, primorali su ga da se aktivnije uključi u rat. Budući da su francuski interesi najviše bili ugroženi u Alzasu, koji je Louis XIII. po cijenu pregovora želio održati pod kontrolom, povod za objavu rata bio je pad Phillipsburga u habsburške ruke u siječnju 1635.

Raimondo je u to vrijeme bio nedaleko Frankfurta, u Friedbergu na Majni, gdje ga je posjetio mlađi brat Galeotto. Želio je da i on krene njegovim stopama te ga obučavao u rukovanju oružjem i jahanju. Na molbu brata Girolama, koji ga je predstavio caru, Galeotto je dobio službu u Brandenburgu, pod generalom Melchiorom von Hatzfeldom. Hatzfeld i saski izbornik Johann Georg, koji je, razočaran ponašanjem Šveđana na njegovoj zemlji, prekinuo savez s njim i priklonio se caru, opsjedali su Magdeburg. Iako su ga zauzeli u jesen 1636., Hatzfelda je iste godine kod Wittstocka 4. rujna porazio švedski general Johann Baner. 5000 mrtvih saskih vojnika ostalo je na bojnom polju, a Galeotto, ranjen u nogu, trajno je onesposobljen za vojnu službu, pa se vratio u Modenu na vojvodin dvor.

Uz podršku Montecuccolijeve pukovnije, Hatzfeld je 1637. uspio Šveđane potisnuti prema Pomeraniji. Carska je vojska u međuvremenu preotela Šveđanima mnoge gradove koje je ova zauzela prethodne godine uz pomoć Francuza. Zapovjednik Matija Medici, prema Raimondovom zapisu, zauzeo je Loitz, Demmin i Triebses. Montecuccoli i njegova kirasirska pukovnija potom su se smjestili u Brandenburgu.

Grof Melchior von Hatzfeld (1593. – 1658), carski general kojem je bio priključena Montecuccolijeva kirasirska pukovnija. Hatzfelda je kod Wittstocka 4. rujna 1636. teško porazio švedski general Johann Baner, nanijevši carskoj vojsci jedan od najtežih poraza u ovoj fazi rata.

U međuvremenu, dogodio se dugo očekivani odlazak Ferdinanda II. Car je umro 15. veljače 1637., ostavljajući kao jedinog čvrstog kandidata za carsko prijestolje svog sina Ferdinanda III., okušanog i uspješnog zapovjednika. Njegov je otac s promjenjivom srećom vodio dugotrajni rat s višestrukim protivnicima: ugušio je pobunu u Češkoj, obračunao se s Dancima, uspio zaustaviti švedsku invaziju. Njegov nasljednik sebi je postavio zadatak napokon i okončati rat u korist habsburške krune, no ni njemu to neće poći za rukom još dugi niz godina.

Za svog boravka u Brandenburgu, Raimondo se suočio s ozbiljnim problemima koji su prijetili njegovoj osobnoj časti i vojničkom ugledu. Njegovi kirasiri odali su se pustošenju i pljački, pa se brandenburški izbornik žalio caru. Budući da kao Talijan nije imao mnogo prijatelja koji bi stali u njegovu obranu, Montecuccoli je pozvan na odgovornost i određen mu je kućni pritvor. Smještaj mu je ljubazno ponudio zemljak Matija Medici. Nadao se da će mu rođak Francesco, koji je boravio na dvoru prigodom rođenja carevog sina, pomoći da povrati slobodu i Ferdinandovu naklonost. Međutim, Francesco nije imao vremena naći se s njim i Raimondo je morao čekati sve do sljedeće godine, kada je pozvan da se pojavi na dvoru, koji trenutno boravio u Pragu, i objasni incident u Brandenburgu. Ispričao se caru i zamolio oproštaj, na što mu je car dao tri tjedna dopusta, koje je on iskoristio da se vrati u Modenu. Dok je bio u Pragu, saznao je za smrt svoje majke, koja je već dulje vrijeme bila bolsesna. Pobrinuvši se da budesahranjena pored svojeg supruga u crkvi San Pietro, Raimondo se morao pozabaviti i poslovima vezanima za imanje čiji je nasljednik postao. Po svršetku istih, ponovno je morao u Prag, a potom s carem u Nikolsburg na pregovore s poljskim kraljem. Budući da je Baner osujećen u svom pokušaju zauzimanja Leipziga, a carski saveznik, Bernard od Saxe-Weimara uspio je potući Šveđane kod Rheinfeldena te zauzeti Breisach, 1638. bila je za cara prilično povoljna.

Po povratku dvora u Beč, Raimondu je oprošteno za nerede u Brandenburgu i vraćena mu je pukovnija. Ona je tada priključena snagama novog vrhovnog zapovjednika carske vojske, Matije Gallasa, takođe podrijetlom Talijana. Gallas nije bio na glasu kao sposoban zapovjednik, ali je zato bio poznat kao general čiji su vojnici bili spremni na velike okrutnosti. Želeći 1639. spriječiti da Šveđani iz Pomeranije provale u Češku, poslao je generala Hofkirchena i Montecuccolija da spriječe njihov prijelaz Elbe kod Melnika. Pokušaj je završio katastrofom – dok je jedan od viših časnika, grof Fürstenberg, izbjegao zarobljeništvu, Hofkirchen, Pallavicini i Montecuccoli nisu bili te sreće. Poraženi i zarobljeni, Raimondo po drugi put, odvedeni su u mjesto u sjevernoj Češkoj, Leitmeritz, a potom premješteni u Stettin.

U pokušaju da 1639. spriječi Šveđane u prijelazu preko Elbe i provali u Češku, Montecuccolijeva je pukovnija razbijena, a on po drugi put dopao zarobljeništva. Proveo je tri godine kao zarobljenik u Stettinu, gdje je i napisao svoja djela “Trattato della Guerra” i “Sulle battaglia”, objavljena znatno kasnije.

Raimondo je je uživao velike slobode kao zarobljenik. Dopušteno mu je slobodno kretanje, te je imao prilike upoznati grad, za koji je zapisao kako su na njemu ostali vidljivi tragovi švedskog pustošenja. Osim toga, dopušteno mu je i da se slobodno služi velikom i bogatom knjižnicom u Stettinu, pa je vrijeme kratio proučavanjem grčkih i rimskih klasika, kao i spisima o pravu, filozofiji i medicini. Raimondo je posebnu pozornost tada pridavao Macchiaveliju i čitanju njegovih dijela, u prvom redu njegove vještine ratovanja. Kao rezultat toga, on je 1641. napisao vlastitio djelo, “Eseji o ratovanju” (Trattato della Guerra), koje će ipak pričekati neko vrijeme do svoje objave. Montecuccoli je u njemu raspravljao o nekim bitnim aspektima ratovanja, organiziranja vojske i moralu. Tako je predlagao veće plaće za vojsku, naglašavao vrijednost ispravnog odnosa generala prema svojim vojnicima te iskazao poštovanje prema pobožnosti koja je bila izražena u protestantskim vojskama, za koju je smatrao da nedostaje u carskoj. Također pod utjecajem velikog renesansnog mislioca, Raimondo je sastavio i spis “O bitkama” (Sulle Battaglie). 

Dok je Montecuccoli čamio u zarobljeništvu, rat je i dalje bjesnio. Gallas je na mjestu vrhovnog zapovjednika zamijenio mlađi carev brat, nadvojvoda Leopold Wilhelm, kojem je do 1640. uspjelo ono što je Gallas uzaludno pokušavao od svog dolaska na zapovjedni položaj, posve istisnuti Šveđane iz Češke. U svibnju 1641. umro je Baner te je ubrzo izbila pobuna među švedskim postrojbama, no red je ubrzo zaveo Lennart Torstensson, poslan iz Švedske da ga zamijeni. Zaključivši novi sporazum s Francuzima, Šveđani su pokrenuli novu ofenzivu u proljeće 1642. Torstensson je porazio izbornika Johanna Georga kod Schweidnitza, upao u Šlesku te zauzeo glavni grad pokrajine, Olomouc. Upavši u Sasku, opsjeo je Leipzig, izazivajući Leopolda Wilhelma da se suoči s njim. U drugoj bitici kod Breitenfelda, 2. studenog 1642., Šveđani su do nogu potukli nadvojvodinu vojsku, ubivši oko 5000 njegovih vojnika i zarobivši jednak broj. Leipzig je pao u švedske ruke te će i ostati sve do 1650. godine.

Rodbina i prijatelji bezuspješno su pokušavali otkupiti Raimonda iz zarobljeništva. Na osobnu molbu premješten je u Mecklenburg, gdje je nastavio pisati, te je sastavio djelo o švedskom ratovanju u Njemačkoj. Međutim nije bio niti je mogao biti zadovoljan, pa se u veljači 1642. u jednom pismu žali kako su mnogi mlađi časnici već odavno bili otkupljeni, a on je i dalje bio zarobljenik. Ipak nije još dugo morao čekati, jer je u proljeće iste godine oslobođen, ali mu je zadovoljstvo zbog te činjenice vrlo brzo splasnulo. Prvo je, vrativši se svojoj pukovniji smještenoj kod Breslaua, svjedočio njezinom katatstrofalnom stanju – svedena je na 150 ljudi, od kojih brojni uopće nisu imali konje. Otišao je u Beč tražiti sredstva za njezinu obnovu, a ondje ga je rođak Girolamo obavijestio da mu je brata Galeotta na spavanju ubio neki Nijemac, vojvodin sluga. Taj isti stanoviti Hans potom ga je opljačkao i pobjegao, odnijevši sa sobom ogrlicu i nešto srebra. Jedina utjeha zbog gubitka brata mogla mu je biti to da je vojvoda neumorno gonio ubojicu te ga uhitio u Padovi i dao objesiti. Car je Piccolominija odmah poslao u Šlesku protiv Torstenssona, koji je opsjedao grad Brieg. S 200 kirasira i 500 draguna Raimondo je napao snage pukovnika Slanga nedaleko od Troppaua, porazio ga i zarobio 200 vojnika. To je prisililo Torstenssona da digne opsadu i povuče se prema sjeveru.

Grad Stettin u 17. stoljeću. Ovdje je Montecuccoli proveo najveći dio svog zarobljeništva. Nakon zauzimanja i pustošenja od strane Šveđana, Stettin je bio sjedište vojvode od Pomeranije.

Dok se stari rat vodio u Njemačkoj i Češkoj nesmanjenom žestinom, novi je izbio u Italiji. Zbog međusobnih sporova oko nekih posjeda međusobno su zaratila dva saveza, Modene, Toskane i Venecije protiv pape, Parme i Piacenze u listopadu 1641. (tzv. prvi rat za Castro). Zaraćene strane odmah su zatražile pomoć svojih zemljaka, tako da je papa Urban VIII. ponudio Ottaviju Piccolominiju kardinalski šešir ako dođe u Italiju ratovati za njega. Slična ponuda je iz Modene stigla Montecuccoliju. Car Piccolominiju nije dopustio odlazak, ali je Raimondo dobio čin Generalfeldwachtmeister (general-bojnik) te mu je dopušteno otići u Modenu, iako je car oklijevao jer se bojao da bi ovaj mogao tamo i ostati ako ga brat Girolamo imenuje nasljednikom. Kada je Montecuccoli stigao u Beč po pisanu potvrdu o promaknuću, Ferdinand je već imao na umu nagraditi ga posjedima u Austriji, većim i vrijednijim nego onima koje je njegova obitelj posjedovala u Italiji, kako bi ga zadržao u svojoj službi.

Siniša Đuričić

Literatura:

• Georg Schreiber, Raimondo Montecuccoli, Feldherr, Schriftsteller und Kavalier, (Wien, 2000.)
• Carl Adam Schweigerd, Österreichs Helden und Heerführer, (Grimma, 1853.)
• Johann Friedrich Kepner, Thaten und Charakterzüge berühmter österreichischen Feldherrn  (Wien, 1808.)
• Johann Ritter von Rittersberg, Biografische Skizzen berühmter Feldherren des k. k. Österreichischen Heeres  (Prag, 1831.)
• Geoffrey Parker, The Thirty Years War (London, 1997)