Raimondo Montecuccoli, III. dio – Od prvog rata za Castro do Westfalskog mira (1642. – 1648.)

Po dolasku u Modenu početkom jeseni 1642., Montecuccoli je preuzeo zapovjedništvo nad vojskom saveza, koju mu je odredio vojvoda od Modene. Odmah se prihvativši njezine organizacije i uvođenja discipline, pokrenuo je i diplomatske aktivnosti kako bi osigurao i potvrdio savez sa Toskanom i Venecijom, u koju je svrhu uskoro posjetio princa Matiju Medicija te otputovao u Firenzu.

Raimondo Montecuccoli, III. dio

Odoardo Farnese (1612. – 1646.), vojvoda od Parme, u kolovozu 1642. formalno je stupio u savez s Modenom i Venecijom protiv pape Urbana VIII. Skupivši vojsku od 4 000 ljudi, krenuo je u povrat svog izgubljenog posjeda Castra, po kojem je rat i dobio ime

Odoardo Farnese, vojvoda od Parme, u kolovozu 1642. formalno je stupio u savez s Modenom i Venecijom protiv pape Urbana VIII. Skupivši vojsku od 4 000 ljudi, krenuo je u povrat svog izgubljenog posjeda Castra, po kojem je rat i dobio ime. Razbivši papine snage, vojvoda je odlučio da mu to nije dovoljno, pa je zaprijetio i samom Rimu. Castro je dobio tek nakon papine smrti, prema odredbama mira sklopljenog početkom 1644. Italija je bila u miru još pet godina.

Raimondo je već sljedeće, 1643. godine, napustio talijansko bojište te se zaputio u Beč. Javljeno mu je da je Girolamo teško bolestan, a po njegovu dolasku, on je već bio umro. Ne zadržavši se dugo u prijestolnici, vratio se na bojište u Italiji; poveo je sa sobom i 1100 švedskih zarobljenika koji su, ne imajući za otkupninu, pristali ratovati za njega. Montecuccoli je uspješnop izvršavao svoju ulogu u ratu, zauzevši uskoro utvrdu Crevalcore, sjeverno od Modene, no ta je utvrda vrlo brzo izgubljena zbog nemara posade koju je ondje ostavio. U srpnju 1643. podigao je opsadu utvrde Nomantola. To je izrazito razljutilo papu koji je od cara zahtijevao da kazni svog časnika. Ferdinand, ne želeći se zamjeriti papi, odlučio se ograditi od Montecuccolijevog udjela u ratu u Italiji pa mu je oduzeo kirasirsku pukovniju. Raimondo se formalno nije bunio protiv takve careve odluke, no zatražio je novčanu kompenzaciju za osobne troškove opremanja pukovnije. Uskoro je u borbama ranjen u ruku, pa se privremeno povukao iz borbi. Krajem godine stigla mu je vijest da je Girolamova udovica, grofica Barbara, također oboljela, pa je iskoristio mirovne pregovore kako bi na Božić otputovao za Beč. Barbara je uskoro umrla i ostavila sva svoja imanja Raimondu, ali i brojne dugove koje je morao isplatiti iz svog džepa.

U međuvremenu, stanje se u Njemačkoj za Habsburge drastično pogoršalo. Još prije teškog poraza u drugoj bitci kod Breitenfelda slabljenje španjolske moći utjecalo je i na Ferdinandov položaj. U Portugalu i Kataloniji izbili su 1640. ustanci koje su pomagali Francuzi, a u prosincu 1641. umro je njihov najsposobniji general, Ferdinand od Austrije, poznatiji kao Kardinal Infante. Početkom veljače 1643. morao je napokon dotad svemoćni ministar Filipa IV, grof Olivares, dati ostavku, no Španjolska je i dalje ratovala protiv dva opasna neprijatelja, Francuske i Ujedinjenih Provincija. Uslijedio je i težak poraz kod Rocroisa, koji je za posljedicu imao prekidanje gotovo svih veza s Nizozemskom.

Raimondo Montecuccoli, III. dio

Car Ferdinand III. (1608. – 1657.) Daljnje napredovanje u karijeri Montecuccoli je doživio 1645. kad je imenovan članom Dvorskog ratnog vijeća, što je značilo da se sada nalazio u uskom krugu carevih vojnih savjetnika.

Jedina utjeha za Ferdinanda i njegove saveznike mogla je biti činjenica da je već početkom 1643. smrt odnijela opasnog takmaca, kardinala Mazarina, a nakon njega i francuskog kralja Louisa XIII., pa je vlast prešla u ruke kraljice Ane od Austrije i njezinog miljenika i ljubavnika, kardinala Mazarina. No, on nije bio nimalo bezopasniji od svog protivnika. Misao o miru je ipak Ferdinandu morala biti sve više primamljivija, jer je njemačkim kneževima bilo dosta rata i pustošenja. Zasjedanja njihovih staleža već su početkom 1643. započela raspravljati o mogućnosti sklapanja mira sa stranim silama, u Münsteru i Osnabrücku, koji će predsatvljati i svojevrsne začetke konačnog mira potpisanog pet godina kasnije. Međutim, u tom trenutku, caru je bilo daleko važnije spriječiti izbornike da zaključuju separatni mir s neprijateljima pod uvjetima koji njemu nisu odgovarali. Ponovno upletanje Danske u rat, ovaj put protiv Švedske, dalo mu je nade da će za dulje vrijeme uspjeti odvratiti Šveđane od Njemačke, no njihovi generali, Torstensson I Königsmarck su do početka 1645. praktično potpuno zbrisali danske snage i okupirali veći dio njihove zemlje. Ferdinand je postavio Gallasa na čelo vojske koja je trebala pomoći Dancima.

U proljeće je i Montecuccoli ponovno u Njemačkoj. Car ga je obeštetio za tražene dugove te mu obećao vratiti oduzetu pukovniju, kao i dodatna sredstva za njezino opremanje. Novu kirasirsku pukovniju, kojojm je ranije zapovijedao Christian von Nasau Hadamar, Raimondo je preuzeo u Egeru, smjestivši se u istom zamku u kojem je deset godina ranije ubijen Wallenstein. Iz Egera je kao dar poslao vojvodi Francescu od Modene svoje djelo o umijeću ratovanja.

Iz Egera je uskoro otputovao po carevu nalogu u Dresden, kako bi bio od pomoći izborniku Johannu Georgu. Gallas ga potom šalje u Šlesku, s činom podmaršala. Budući da mu je bilo tek 35 godina, ovakav carev potez izazvao je negodovanje, osobito od strane grofa Hatzfelda; njegovi zemljaci, Gallas i Piccolomini, pružili su mu podršku. Upravo je Raimondo preuzeo Hatzfeldove postrojbe u Frankoniji. U prosincu 1644. odlazi u Bavarsku, gdje je carska vojska pretrpjela težak poraz, a Torstensson prijetio novom provalom u Češku.

Daljnje napredovanje u karijeri Montecuccoli je doživio već sljedeće godine, kad je imenovan članom Dvorskog ratnog vijeća, što je značilo da se sada nalazio u uskom krugu carevih vojnih savjetnika. Gallas, kojeg inače nije pratio ugled uspješnog zapovjednika, nije bio takve sreće. Zbog neuspjeha u nastojanju da se pomogne Dancima tijekom 1644. i teškog gubitka ljudskih života u povlačenju prema Češkoj (od 18 000 carskih vojnika jedva je tisuću uspjelo naći utočište u Češkoj), car ga je otpustio iz službe. Ni Hatzfeld nije bio bolje sreće. 6. ožujka 1645. general Torstensson je s 15 000 ljudi i premoći u topništvu potukao ga je kod mjesta Jankov (Jankau), nedaleko od Praga. Udarac koji je zadan carskoj vojsci bio je toliko strašan da se carska obitelj u strahu premjestila u Graz. Montecuccoli nije usdjelovao u bitci, jer mu je, zahvaljujući Hatzfeldu, ponovno bila oduzeta pukovnija. Zapovjedništvo nad drugom dobio je tek kasnije, nakon bitke, i to nakon što je kod Jankova poginuo pukovnik Giuseppe Piccolomini. Ipak, ta će mu pukovnija ostati do kraja života, a naslijedit će ju i njegov sin.

Raimondo Montecuccoli, III. dio

Bitka kod Jankaua (Jankov), 6. ožujka 1645. Poraz kod Jankova otvorio je Šveđanima put prema Dunavu i Beču. Johann Georg potpisao je 6. rujna sporazum sa Šveđanima, izašavši iz rata; drugi mirovni pregovori su se nastavili, ali ratne operacije nisu prekinute. Nadvojvoda Wilhelm Leopold, zadužen za obranu same Austrije, naložio je Montecuccoliju da čuva Enns od prijelaza Šveđana na drugu obalu.

Poraz kod Jankova otvorio je Šveđanima put prema Dunavu i Beču. Johann Georg potpisao je 6. rujna sporazum sa Šveđanima, izašavši iz rata; drugi mirovni pregovori su se nastavili, ali ratne operacije nisu prekinute. Nadvojvoda Wilhelm Leopold, zadužen za obranu same Austrije, naložio je Montecuccoliju da čuva Enns od prijelaza Šveđana na drugu obalu. Smjestivši se kod Tullna, on je neumorno patrolirao uz rijeku. Naposljetku, nakon neuspješne opsade Brna, ne imajući dovoljno snaga za provalu preko Dunava, Šveđani su se odlučili povući u Češku. Ohrabreni time, nadvojvoda i Raimondo nastupaju prema Bavarskoj i odatle izbacuju Francuze koji uzmiču preko Rajne. 27. studenog nadvojvoda ulazi u Češku, a posljednje švedske postrojbe odlaze prema Pomeraniji.

Početkom 1646. Šveđani ponovno prijete Šleskoj. Nakon što je prezimio doma u Italiji, Raimondo se pridružuje Leopoldu Wilhelmu, koji mu povjerava zadaću da zaustavi švedskog general Wittgensteina. Porazio je njegove snage južno od Bresalaua, a potom počeo zaposjedati od Šveđana okupirane utvrdeu Moravskoj i Donjoj Austriji. U svibnju zauzima Krems, u kolovozu Krems i Rabensburg i Falkenstein; napad Šveđana na Augsburg nije dočekao jer se zbog poraza saskih snaga morao hitno prebaciti u Šlesku. Preuzevši ondje smještene carske snage te preostale saske, Montecuccoli je uspio Šveđane ponovno potisnuti u Pomeraniju.

Situacija se do kraja 1646. nije znatno promijenila. U proljeće iduće godine umro je Gallas, a Raimondo je, po povratku s liječenja u toplicama nakon pada s konja, kao komornik bio u carskoj pratnji prilikom odlaska u Bratislavu (Pressburg), gdje je trinaestogodišnji carev sin Ferdinand okrunjen za ugarskog, hrvatskog i češkog kralja. U međuvremenu su francusko-švedske snage, predvođene vikontom Turenneom i generalom Wrangelom ponovno zaprijetile Bavarskoj. Carska vojska je odbačena prema Češkoj tijekom proljeća 1647., a izbornici Koelna i Bavarske zaključili su, u strahu, mir, napuštajući cara. To je davalo dodatnu predsnost francuskim i švedskim pregovaračima u Münsteru, na zasjedanjima koja su, bez obzira na ratne operacije, i dalje trajala. Ipak, saski izbornik Johann Georg odlučio je ostati uz cara i u rujnu 1647. obnovio je savez s Ferdinandom.

Raimondo Montecuccoli, III. dio

Bitka kod Zusmarhausena, 17. svibnja 1648. Posljednja crta obrane bio je Augsburg i tu je carska vojska 17. svibnja čekala neprijateljski napad. Montecuccoli je zapovijedao s 2 500 konjanika, 800 pješaka i 4 topa, štiteći odstupnicu ostatku vojske pred nadmoćnim neprijateljskim snagama.

Već umoran od rata, Montecuccoli je zatražio od cara da mu da otpust iz službe, no Ferdinand je to odbio, zadržavši ga obećanjem o promaknuću u konjičkog generala. General Holzapfel, koji je zamijenio Gallasa, bio je Raimondu nadređen tijekom nove švedsko-francuske ofenzive krajem 1647. i početkom 1648. godine. Posljednja crta obrane bio je Augsburg i tu je carska vojska 17. svibnja čekala neprijateljski napad. Montecuccoli je zapovijedao s 2 500 konjanika, 800 pješaka i 4 topa, štiteći odstupnicu ostatku vojske pred nadmoćnim neprijateljskim snagama. U borbama koje su uslijedile Holzapfel je smrtno ranjen iz pištolja, pa je Montecuccoli na sebe preuzeo težak zadatak povlačenja kroz teško prohodnu močvaru – osobno je, sjahavši, vodio vojsku, samo da bi ga pri izlasku na čistinu ponovno napao Wrangel. Uslijedila je završna epizoda borbe, poznate kao bitka kod Zusmarhausena, u kojoj je Montecuccoli uspio probiti put do sigurnosti za svoje iscrpljene ljude, uz gubitak od 500 vojnika.

Raimondo Montecuccoli, III. dio

Politička karta Europe nakon zaključenja Westfalskog mira 1648. godine, nakon što je 31. listopada objavljen kraj dugog i iscrpljujućeg Triddesetogodišnjeg rata.

U lipnju iste godine car je imenovao Ottavija Piccolominija vojvodom od Amalfija i generalisimom carske vojske. Montecuccoliju je ispunjeno dano obećanje, te je imenovan konjičkim generalom, te je sudjelovao u borbama protiv Francuza i Šveđana na Isaru, na granici između Austrije i Bavarske. Posljednja švedska prijetnja po Prag pojavila se krajem ljeta 1648., kada je general Königsmarck zaposjeo položaje između Moldaua i Hradčana, pripremajući se da napadne Prag. Zahvaljujući porazu koji su neprijateljskim snagama kod Münchena, a kojem je pridonio i Montecuccoli, taj napad je odgođen, da bi se od njega posve odustalo kada je napokon 31. listopada objavljen kraj dugog i iscrpljujućeg Triddesetogodišnjeg rata. Već u prosincu iste godine, u slavljeničkom raspoloženju, Montecuccoli je u Pragu, te se vraća svojim spisateljskim aktivnostima koje je morao zapostaviti zbog stalnih vojnih obveza i zadaća.

Siniša Đuričić

 

Literatura:

  • Georg Schreiber, Raimondo Montecuccoli, Feldherr, Schriftsteller und Kavalier, (Wien, 2000.)
  • Carl Adam Schweigerd, Österreichs Helden und Heerführer, (Grimma, 1853.)
  • Johann Friedrich Kepner, Thaten und Charakterzüge berühmter österreichischen Feldherrn  (Wien, 1808.)
  • Johann Ritter von Rittersberg, Biografische Skizzen berühmter Feldherren des k. k. Österreichischen Heeres  (Prag, 1831.)
  • Geoffrey Parker, The Thirty Years War (London, 1997)
  • Gregory Hanlon,The Hero of Italy, Odoardo Farnese, Duke of Parma (Oxford, 2014)
  • Ciro Paoletti, A military history of Italy (London, 2008)

 

spacer

Leave a reply