Tridesetogodišnji rat: Pozadina i uzroci

Niz oružanih sukoba zaraćenih europskih država u razdoblju 1618. – 1648. njihovi svjedoci nisu odmah nazivali onako kako ih mi danas uobičajeno zovemo. Naziv Tridesetogodišnji rat osmišljen je tek po njegovom završetku, kada je cijela srednja Europa mogla napokon predahnuti od trideset godina smrti, razaranja i pustošenja. Niti njegovi uzroci nisu suvremenicima bili najjasniji, jer su se od njegovog početka na ratnoj pozornici toliko izmijenjali sudionici, na svim zaraćenim stranama, da se više nije moglo sa sigurnošću reći tko je zapravo započeo rat i kojim povodom. Budući da se Tridesetogodišnji rat, radi njegova lakšeg razumijevanja, obično dijeli u četiri perioda, odnosno faze (češko-falačku, dansku, švedsku i francusku), ono što je započelo kao sukob cara i pobunjenih čeških staleža, nastavilo se kao pokušaj Danske da na račun iste pobune prinudi od Habsburgovaca određene teritorijalne dobitke; uslijedilo je sličan, daleko uspješniji pokušaj švedskog kralja Gustava Adolfa, da bi se završilo obračunom sve snažnije Francuske i sve derutnije Španjolske, čiji će sukob potrajati cijelo desetljeće nakon službenog zaključenja Westfalskog mira 1648. Analizom svih onih faktora koji su uopće do rata doveli, a čije začetke treba tražiti u nešto daljoj prošlosti, točnije od sredine 16. stoljeća, dolazi se do dva ključna uzroka samog početka rata – pitanje carskog autoriteta, ne samo na području Svetog Rimskog Carstva, nego i onim područjima koje su činili habsburške nasljedne zemlje (Koruška, Štajerska, Kranjska) te pitanje konfesionalnih odnosa i vjerske tolerancije, kao i uz njih povezane legislature. Posve jasno da ovo nisu bili jedini uzroci, no ipak predstavljaju one najvažnije koji mogu objasniti zašto je lokalna pobuna u kratkom roku dobila međunarodni karakter.

Kušnje carskog apsolutizma

Tridesetogodišnji rat, pozadina i uzroci

Još od ranog srednjeg vijeka, Sveto Rimsko Carstvo nije niti u strukturalnom niti funkcionalnom smislu bilo jedinstveno. Careva je moć u mnogo čemu ovisila o odanosti velikih vojvoda, poput Frankonije, Švapske i Bavarske, a kako ni tada nije carska čast bila nasljedna, konsolidacija kraljevskog autoriteta kakvu su doživjele na prijelazu iz srednjeg u novi vijek jedna Francuska ili Španjolska, ovdje nije bila moguća.

Još od ranog srednjeg vijeka, Sveto Rimsko Carstvo nije niti u strukturalnom niti funkcionalnom smislu bilo jedinstveno. Careva je moć u mnogo čemu ovisila o odanosti velikih vojvoda, poput Frankonije, Švapske i Bavarske, a kako ni tada nije carska čast bila nasljedna, konsolidacija kraljevskog autoriteta kakvu su doživjele na prijelazu iz srednjeg u novi vijek jedna Francuska ili Španjolska, ovdje nije bila moguća. Pravno će takvo stanje ratificirati Zlatna bula iz 1356. godine, koja je de iure označila najvažnije kneževe i vojvode kao članove kolegija izbornika (elektora), čiji glas kandidat za cara mora osigurati kako bi bio izabran. Ovom kolegiju su, početkom 17. stoljeća, pripadale tri crkvene kneževine (principati) i tri svjetovne, nadbiskupi Kölna, Mainza i Triera, saski vojvoda, brandenburški markgrof, falački knez te sedmi član, kraljevina Češka (povijesni naziv Bohemija), na čijem je čelu sve do nestanka Carstva, u svojstvu kralja, bio Habsburgovac.

Osim ovog izborničkog kolegija, bula je jamčila i visok stupan autonomije (Landeshoheit) ne samo ovih najkrupnijih predstavnika crkvenog i svjetovnog plemstva, nego i onih manjih. Pojedini humanistički pisci s kraja 16. i početka 17. stoljeća  prilično su opsežno pisali o pitanju nadležnosti i ovlasti cara prema pravima i privilegijama plemstva. Tako je kalvinistički profesor Arumeus (najviše pravnih traktata o osobi cara i prirodi njegove vlasti kao i pravima pojedinih pokrajinskih staleža dolazilo je s protestantskih sveučilišta) razdvajao dvostruki suverenitet u Carstvu. Suverenitet staleža nazivao je majestas realis te ga smatrao najvišim unutar Carstva, dok je majestas personalis pripadao caru i bio podložan ovom prvom. Još je dalje u svojim teorijama otišao Philipp Chemnitz koji je tvrdio da je suverenitet Carstva bio posve u rukama staleža okupljenima u saboru (Diet), dok je car bio tek običan službenik koji je imao u djelo sprovoditi njegove odluke.

U praksi, usprkos nastojanjima da se to promijeni, car je u svim bitnim odlukama za državu, osobito kada se radilo o uvođenju novih poreza ili opremanju vojske, a u novije vrijeme i konfesionalnim pitanjima, morao tražiti suglasnost predstavničkog doma staleža, Reichstaga. Kao predstavničko tijelo njemačkog plemstva, ono je postojalo od ranije, no kao trodomno (izbornici, predstavnici kneževa i predstavnici gradova), zasjedalo je od 1489.

Tridesetogodišnji rat, pozadina i uzroci

Zlatna bula iz 1356. godine je de iure označila najvažnije kneževe i vojvode kao članove kolegija izbornika (elektora), čiji glas kandidat za cara mora osigurati kako bi bio izabran. Ovom kolegiju su, početkom 17. stoljeća, pripadale tri crkvene kneževine (principati) i tri svjetovne, nadbiskupi Kölna, Mainza i Triera, saski vojvoda, brandenburški markgrof, falački knez te sedmi član, kraljevina Češka (povijesni naziv Bohemija), na čijem je čelu sve do nestanka Carstva, u svojstvu kralja, bio Habsburgovac.

Osim ovog glavnog, postojalo je i niz pokrajinskih Dieta, koje su odlučivale o upravi na lokalnoj razini i predstavljale dodatan izazov carskom apsolutizmu, posebno Habsburgovcima na njihovim nasljednim zemljama i u Češkoj. Tvrdoglavo čuvajući svoj suverenitet i posebnost, vladar je mogao dobiti njihovu podršku samo ukoliko je bio spreman na velike koncesije, jer u onome u čemu nisu vidjeli osobnu korist, staleži nisu htjeli financijski niti vojno sudjelovati. Dobar primjer toga je slučaj iz 1578. kada su donjoaustrijski staleži pristali na financiranje vojne granice u Hrvatskoj prema Osmanlijama tek kada je car pristao jamčiti vjerske slobode protestantima, ili onaj iz 1608. kada su isti ishodili od Matije slična jamstva kako bi ga podržali u sukobu s njegovim bratom, carem Rudolfom II., o čemu će još kasnije biti govora. Što se tiče pravosuđa, ono je bilo u rukama Reichskammergerichta, carskog ili vrhovnog suda ustanovljenog na zasjedanju Reichstaga 1495. i smještenog u Speyeru. Za ovaj sud su suce također birali staleži, dok je car imao pravo imenovati samo predsjedavajućeg. Reichskammergericht je već na izmaku 16. stoljeća postalo tako marginalno da su neki kneževi čak zabranili svojim podanicima da na njega šalju svoje pritužbe, već su se iznosile izravno pred Reichstagom. Poseban dvorski sud, Reichshofrat, bio je pod daleko većim utjecajem cara, pa ga je ovaj čak koristio da bi se miješao u predmete koji su obično bili pod jurisdikcijom Reichskammergerichta.

Regionalizam se jednako odražavao i na mobilizaciju u slučaju rata. Od početka 16. stoljeća vojska je opremana po distriktima (Kreise), koji su bili zastupljeni i svoje odluke donosili na zajedanjima Kreistaga, no i njihovo je funkcioniranje bilo otežano zbog teritorijalne razmrvljenosti (u Carstvu je bilo preko tisuću autonomnih ili polu-autonomnih političkih subjekata, od vojvodstava do minijaturnih posjeda carskih vitezova), ali i konfesionalnih razlika. U trenutku kada je za češkog kralja (za cara godinu dana kasnije) 1618. izabran Ferdinand II. (1578. – 1637.), Habsburgovci su se na tom položaju nalazili u neprekinutom nizu od 1438. godine. Zahvaljujući upornim i polaganim stjecanjem teritorija unutar Carstva, počevši od skromnih početaka u 13. stoljeću, najviše zahvaljujući lukrativnim ženidbenim vezama, postali su uvjerljivo najmoćnija dinastija, s najvećim teritorijem i brojem podanika u odnosu na ostalo nemačko plemstvo.

Tridesetogodišnji rat, pozadina i uzroci

Car je u svim bitnim odlukama za državu, osobito kada se radilo o uvođenju novih poreza ili opremanju vojske, a u novije vrijeme i konfesionalnim pitanjima, morao tražiti suglasnost predstavničkog doma staleža, Reichstaga. Kao predstavničko tijelo njemačkog plemstva, ono je postojalo od ranije, no kao trodomno (izbornici, predstavnici kneževa i predstavnici gradova), zasjedalo je od 1489.

Do 1556. godine Habsburgovci su jedinstveno upravljali područjem koje je obuhvatalo Španjolsku, španjolsku Nizozemsku (današnju Belgiju, odnosno staru Burgundiju), posjede u sjevernoj italiji, zemlje ugarske i češke krune te carsko dostojanstvo, iako je istočne posjede Karlo V. prepustio bratu Ferdinandu I. Kada se povukao s prijestolja, razdijelio je svoje nasljedstvo, pa se od tada razlikuju dvije grane Habsburgovaca, španjolski i austrijski. Karlov sin Fillip II. nastavio je vladati Španjolskom i njezinim drugim posjedima na kontinentu i kolonijama, dok je njegov stric Ferdinand postao car te vladao nasljednim zemljama, Ugarskom (kao ugarski i hrvatski kralj od 1526.) i Češkom. Ovo nije umanjilo njihovu moć, ali je odredilo daljnju sudbinu austrijskih Habsburgovaca, koja će, kako je povjesničar Charles Ingrao naziva, biti „janusovska“, usmjerena prema jačanju autoriteta u Carstvu, ali i apsolutizma u Austriji, Ugarskoj i Češkoj, gdje će već spominjane posebnosti, dodatno pojačane prodorom protestantizma, uskoro dovesti do političke krize.

Vjersko – političko stanje u habsburškim nasljednim zemljama

Tridestogodišnji rat, pozadina i uzroci

Habsburško teritorijalno širenje. Do 1556. godine Habsburgovci su jedinstveno upravljali područjem koje je obuhvatalo Španjolsku, španjolsku Nizozemsku (današnju Belgiju, odnosno staru Burgundiju), posjede u sjevernoj italiji, zemlje ugarske i češke krune te carsko dostojanstvo, iako je istočne posjede Karlo V. prepustio bratu Ferdinandu I. Kada se povukao s prijestolja, razdijelio je svoje nasljedstvo, pa se od tada razlikuju dvije grane Habsburgovaca, španjolski i austrijski.

Povjesničar Peter Wilson zamjera kolegi Geoffrey Parkeru tvrdnju kako je sporazum u Augsburgu predstavljao tek privremeno rješenje i primirje, napominjući kako nakon njegovog sklapanja nije u Njemačkoj došlo do vjerskog sukoba pune 63 godine, usprkos njegovoj nedorečenosti i opasnosti da se vatra bespoštednih vjerskih obračuna u Francuskoj u drugoj polovici 16. stoljeća proširi u Njemačku. U svakom slučaju, taj mir i njegovi postulati, od kojih je valjda najpoznatiji onaj cuius regio, eius religio, kroz pola stoljeća su, barem formalno, predstavljali slovo zakona na koje su se pozivali svi potpisnici, bez obzira na to koliko su pojedini carevi pokušavali reinterpretirati njegov duh ili ga u potpunosti zanijekati.

Zadaća Augsburškog mir bila je održati status quo po pitanju regionalne pripadnosti određenoj konfesiji. Kao normativna godina (anno normali) uzeta je 1552., kada je sklopljen preliminarni ugovor u Passau, što je značilo da su svi oni koji su do te godine prešli na luteranstvo imali pravo to isto zadržati. Od te godine nadalje, u načelu, oblasni gospodar, knez ili vojvoda, imao je pravo nametnuti svoju religiju svojim podanicima. Međutim, to nije značilo da je svaki mogao mijenjati vjeroipsovijest kako je želio (primjerice, vitezovima je to bilo zabranjeno, a gradovima je nametnuta fiksna kvota), kako bi se očuvala relativna katolička većina. Knezovima crkvenih pokrajina, nadbiskupim, koji bi se preobratili na protestantizam, ta je titula oduzimana. Sve ove odredbe vrijedile su za dvije ugovorne strane, katolike i luterane, no ne i za kalviniste, koji su generalno smatrani hereticima i nije ih se smatralo ravnopravnim subjektom.Međutim, ugovor se tijekom tog razdoblja nije mogao doslovno sprovoditi, što zbog neminovne promjene vjerske strukture stanovništva nastalog uslijed širenja protestantizma, što zbog odlučnog pokreta protureformacije.

Tridesetogodišnji rat, pozadina i uzroci

Naslovna strana sporazuma u Augsburgu 1555. godine. Zadaća Augsburškog mir bila je održati status quo po pitanju regionalne pripadnosti određenoj konfesiji. Kao normativna godina (anno normali) uzeta je 1552., kada je sklopljen preliminarni ugovor u Passau, što je značilo da su svi oni koji su do te godine prešli na luteranstvo imali pravo to isto zadržati. Od te godine nadalje, u načelu, oblasni gospodar, knez ili vojvoda, imao je pravo nametnuti svoju religiju svojim podanicima

Ne samo da car, tradicionalni oslonac katoličanstva, nije uspijevao na širem teritoriju Carstva zaustaviti ovaj proces, već je i na svojim nasljednim zemljama morao pristajati na kompromis s protestantskim vođama. Do 1580., 90% plemstva Donje Austrije prešlo je na luteranstvo, dok je slično stanje bilo i u Gornjoj. Ustupke je zbog toga morao činiti već car Maksimilijan II. (1564. – 1567.), u prvom redu zbog stalno prisutne osmanske opasnosti na ugarskoj i hrvatskoj granici. Ovaj popustljiv i tolerantan vladar ipak nije ostavio bolju situaciju svom daleko rigidnijem sinu, Rudolfu II. (1576. – 1578.), kojeg su staleži često i prijetnjom oružane sile morali primoravati na poštovanje njihovih prava. U prvim godinama svoje vladavine osobno je pokušavao rješavati probleme na obiteljskim posjedima, no do 1590. prestao se aktivno baviti vladanjem. Vladavinu pojedim pokrajinama od ranije je prepustio bratu Maksimilijanu i stricu Karlu II., a od 1594. prestao je nazočiti zasjedanju Reichstaga, uskoro se povukao u Prag, ostavivši brata Matiju da ga zastupa u glavnom gradu.

Rudolfov stric, nadvojvoda Karlo II., koji je upravljao Unutarnjom Austriojom (Štajerska, Kranjska i Koruška), morao je popustiti pred protestantskim zahtjevima kako bi osigurao sredstva za izgradnju Vojne granice i izgradnje utvrde Karlovac 1579. Iako su već tada nadvojvode razmišljale o pooštravanju odnosa prema protestantima, ono će doći tek s Karlovom smrću i povratkom njegova sina, budućeg cara Ferdinanda II., sa studiranja na isusovačkom sveučilištu u Ingolstadtu. Boravak na tom sveučilištu ostavio je jak utjecaj na Ferdinanda, te će on, okružen isusovačkim savjetnicima i podržan od strane bečkog biskupa Melchiora Khlesla, krenuti u snažnu protureformacijsku kampanju na svojim posjedima. 1599. osnovao je povjerenstvo sa zadaćom da zatvara luteranske ustanove i spaljuje njihove knjige, što je rezultiralo naglim odlaskom mnogih luteranskih obitelji.

Situacija u zemljama ugarske i češke krune bilo je znatno drukčija. Gajeći nešto od husitske tradicije, češko je plemstvo odbijalo rekatolizaciju i uspjelo im je da ih Rudolf II prizna kao posebnu vjersku zajednicu u Carstvu, Confessio Bohemica, da bi ga zauzvrat izabrali za svog kralja. Iako se Rudolf nikad nije pomirio s takvim stanjem, nije uspio istisnuti dominantan protestanstki utjecaj u Češkoj. U zemljama ugarske krune, gdje je plemstvo u potpunosti prešlo na protestantizam (u najvećoj mjeri kalvinizam) i otvoreno se suprotstavilo carskom autoritetu u pobuni koju je predvodio Stjepan Bocskay 1604. godine, car je mogao podršku svojoj politici naći jedino u hrvatskim staležima, koji su na Saboru 1609. protestantizam proglasili nezakonitim na svojem teritoriju.  Rudolfova nastojanja da preobrati Ugarsku na katolicizam nije zaustavila čak ni realna opasnost od toga da mu je preotmu pobunjenici ili Osmanlije, s kojima je bio u ratu od 1593.; u biti, njegov dodir s realnošću bio je sve slabiji, a napadi melankolije i ludila sve češći. Njegov brat Matija iskoristio je situaciju kako bi sklopio mir 1606. s Bocskayem i sultanom, te zadobio njihovu podršku u svrgavanju svog brata. Zbog toga je Matija obećao nove jamce vjerske slobode češkim i ugarskim staležima, dodajući tako novi impuls dinastičkoj krizi koja je već dulje vrijeme bila na pomolu.

Vjerske podjele u Carstvu: Protestantska Unija i Katolička liga

Prva ozbiljna vjerska kriza u Carstvu nakon potpisivanja Augsburškog mira, koja će dugo ostati u pamćenju njemačkih kneževa, bila je ona 1583., zbog Kölna. Nadbiskup je te godine prešao na protestantizam, no protivno odredbama ugovora, nije se odrekao položaja, u čemu su ga podržali falački knez i Nizozemska Republika, protiv njegove katoličke zamjene, podržane od Bavarske i Španjolske. Sukob je potrajao pet godina i predstavljao je ozbiljan presedan u dotadašnjim vjerskim odnosima, budući da je je legitimizirao vojnu intervenciju u rješavanju problema posjedovanja crkvene zemlje.

Tridesetogodišnji rat, pozadina i uzroci

Bavarski vojvoda Maximilian I. (1597. – 1651.). Prošavši isusovačku naobrazbu, vojvoda je bio vrlo pobožan i konzervativan, no sumnjičav i oprezan, posebno prema Habsburgovcima. Iako je u načelu bio za katolički savez, iskustva njegovog oca, vojvode Wilhelma, kojeg je sličan financijski upropastio, učinila su ga podozrivim, no nove vjerske tenzije i krize koje su se pojavile već u početku njegove vladavine izbacile su ga u prvi plan katoličkog vojnog udruživanja.

Međutim, ono što je bilo znakovito za budućnost, jest što su se ovdje istaknule kneževine koje će svaka na svojoj strani voditi ključnu riječ u vjerskoj politici. Falački knez izbornik Friedrich III. (1515. – 1576.) prešao je 1560. na kalvinizam te počeo okupljati oko sebe protestantske snage. Prijestolnica Heidelberg postala je simbol reformatskih snaga u Carstvu, a ovakvu politiku nastavio je i njegov sin Ludwig te unuk Friedrich IV. (1592. – 1610.), koji je za guvernera Gornje Falačke postavio princa Christiana von Anhalt – Bernburga, poznatu i znamenitu vojnu figuru. Falački kneževi bili su uvjereni u široku papsku zavjeru protiv protestanata i tražili su saveznike ne samo u Njemačkoj, nego i u Engleskoj, Nizozemskoj i među hugenotima u Francuskoj. Od Engleske, gdje je bila prisutna moäna struja koja je zagovarala zaštitu protestantskih interesa na kontinentu, oöekivalo se da pru#i pomoä svojim istovjernicima. Imali su zajedničkog neprijatelja u Španjolskoj, čija je još uvijek značajna vojna sila ugrožavala interese njemačkih protestantskih kneževa, ali i Nizozemaca, koji su tek 1609. prvi put zaključili dugotrajnije, dvanaestogodišnje, primirje.

S druge strane, Bavarska je predstavljala glavni oslonac katoličkih snaga, posebno od kad je vojvoda postao Maksimilijan I. (1597. – 1651.). Prošavši isusovačku naobrazbu, vojvoda je bio vrlo pobožan i konzervativan, no sumnjičav i oprezan, posebno prema Habsburgovcima. Iako je u načelu bio za katolički savez, iskustva njegovog oca, vojvode Wilhelma, kojeg je sličan financijski upropastio, učinila su ga podozrivim, no nove vjerske tenzije i krize koje su se pojavile već u početku njegove vladavine izbacile su ga u prvi plan katoličkog vojnog udruživanja.

Donauwörth, grad na teritoriju bavarskog vojvode, ali slobodan kraljevski grad, prakticirao je vjersku toleranciju između katolika i protestanata. To se promijenilo 1606. godine, kad su katolici na dan Sv. Marka pokušali obaviti vjersku procesiju na gradskim ulicama. Luterani su ih napali i pretukli, otevši im relikvije i zastave s vjerskim motivima. Doznavši za incident, Rudolf je poslao carskog povjerenika u Donauwörth, koji bi osigurao da se procesija za Sv. Marka održi naredne godine. Međutim, svećenici i povjerenik ponovno su napadnuti od bijesne mase, našavši sklonište u jednom samostanu. Car je potom otvoreno naložio gradskim vlastima da omoguće katolicima slobodu vjeroispovijedanja te ovlastio Maksimilijana da se posluži silom ako bude potrebno da to osigura. Budući da se grad oglušio o Rudolfovu zapovijed, bavarski vojvoda je 17. prosinca ušao u grad s vojskom. Iako su protestantski susjedi prosvjedovali zbog ovakvog nasilja nad slobodnim gradom, Rudolf ne samo da nije popustio, nego je Donauwörth dao u posjed Maksimilijanu, koji je odmah u njemu zabranio protestanstko bogoštovlje. Zbog slučaja Donauwörtha i drugih kršenja svojih prava, brojni su njemački kneževi odbili 1608. nazočiti zajedanjima Reichstaga, što je trenutno paraliziralo najvažniju državnu instituciju i izazvalo dubok raskol. Falačkom su se knezu pridružili saski izbornik i vojvoda od Neuburga, a naporima Christiana von Anhalta, savezu će prići i Würtemberg, Ansbach, Kulmbach i Baden Durlach. 14. svibnja 1608. kod Nördlingena oni će službeno potpisati ugovor o savezu nazvanom Protestantska unija.

Tridesetogodišnji rat, pozadina i uzroci

Rat za nasljeđe kneževine Kleves – Jülich – Berg, čiji je vojvoda, Johann Wilhelm, katolik, umro bez nasljednika. Vojvodstvo je bilo gotovo jednako napučeno katolicima i luteranima, pa se postavilo pitanje tko će naslijediti vojvodu bez potomaka. Glavni pretendenti su bili luterani, Brandenburg i Neuburg, a budući da je graničilo s njihovim teritorijem, problem je bio od velike važnosti za Falačku i Anhalta

Budući da je glavnu riječ u osnivanju saveza imao Anhalt, ona je bila stvorena kao odgovor na najnoviju, krizu nasljeđa, oko kneževine Kleves – Jülich – Berg, čiji je vojvoda, Johann Wilhelm, bio na samrti. Vojvodstvo je bilo gotovo jednako napučeno katolicima i luteranima, pa se postavilo pitanje tko će naslijediti vojvodu bez potomaka. Glavni pretendenti su bili luterani, Brandenburg i Neuburg, a budući da je graničilo s njihovim teritorijem, problem je bio od velike važnosti za Falačku i Anhalta. Unija je pozvala i austrijske staleže da im se pridruže, no saski vojvoda odbio je poziv da u njoj preuzme vodstvo. Dugo očekivana smrt vojvode Johanna Wilhelma dogodila se 25. ožujka 1609. godine. Car Rudolf odredio je da nasljeđe ostane u rukama udovice dok on ne donese konačnu odluku o nasljeđivanju.Protestantski pretendenti nakon incidenta u Donauwörthu više nisu vjerovali u carevu pristranost, pa su odlučili sami preuzeti vlast. Rudolf je odgovorio slanjem vojske pod zapovjedništvom nadvojvode Leopolda. Ovaj potez nagnao je Anhalta da ponovno pozove u pomoć Henrika IV., koji je bio ozbiljno zabrinut širenjem habsburškog utjecaja na Rajni i pripremao se na izravnu vojnu intervenciju. Spriječila ga je nenadana smrt 14. svibnja 1610., kad je pao kao žrtva atentata. Kriza je riješena u jesen iste godine, kad su šarolike postrojbe Francuza, Nizozemaca, Engleza i Unije prisilile Leopolda na predaju. Anhaltov osobni uspjeh bilo je bračno združivanje mladog falačkog kneza Friedricha V. i kćeri engleskog kralja, koga je smrt Henrika IV. nagnala da promijeni mišljenje o Uniji, u proljeće 1611. godine.

Na osnivanje Unije katolici su odgovorili već godinu dana kasnije. Bavarski vojvoda Maksimilijan stao je na čelo saveza pod nazivom Katolička liga, čiji je osnivački dokument potpisan 10. srpnja 1609. u Münchenu. Vojvoda je pristao na takav korak tek pošto su ostali potpisnici, nadvojvoda Leopold, biskupi Würzburga, Augsburga, Regensburga i Constanze, opat Kemptena i prior Ellwangena, pristali s njim podijeliti financijski teret uzdržavanja vojnog saveza. Ligi su se uskoro pridružili biskupije Speyer, Worms i Bamberg, te tri crkvena izbornika. Iako se liga nije neposredno angažirala u rješavanju Kleves – Jülich – Berg krize, ista je pretvorila saskog izbornika Johanna Georga u neprijatelja Unije. Kriza je riješena 1614. ugovorom u Xantenu, kojim je vojvodstvo razdijeljeno između Pfalz-Neuburga i Brandenburga. U međuvremenu, dinastička kriza u kući Habsburg počela je izazivati daleko veće zanimanje oba saveza, koji su u njoj vidjeli priliku za povećanje svog utjecaja.

Siniša Đuričić

 

Literatura:

  • Johann Franzl, Ferdinand II., Kaiser im Zwiespalt der Zeit (Graz, 1978.)
  • Anton Gindely, History of the Thirty Years’ War (New York, 1884)
  • Zoltan Györe, Habzburška Monarhija 1526 – 1792 (Novi Sad, 2014)
  • Čarls Ingrao, Habzburška Monarhija 1618 – 1815 (Novi Sad, 2014)
  • Jeremy Black, European Warfare 1494 – 1660 (London, New York, 2002)
  • Peter Wilson, Europe’s Tragedy: A History of the Thirty Years War (London, 2009)
  • N. Clark, J. R. M. Butler, J.P.T. Burry, The New Cambridge Modern History, volume III (Cambridge, 1971)
  • Geoffrey Parker, The Thirty Years War (London, 1997)
spacer

Leave a reply