Odrastanje na sumornom španjolskom dvoru ostavilo je trajan trag na osobnost cara Rudolfa. U nadi da će ga tako odvojiti od protestantskog utjecaja, otac ga je ondje poslao kad je imao jedanaest godina, kako bi se obrazovao i razvio pod kontrolom svog strogog strica, kralja Filipa II. Po povratku u Beč, Rudolf je doista pokazao želju i volju da suzbije protestantizam i stane na čelo protureformacije u svojim zemljama. Međutim, kako se već tada uvjerio da silom ne može mnogo postići, izazvavši otpor austrijskih staleža zbog svoje vjerske politike, Rudolf se sve više povlačio u privatnost. Usprkos vojoj katoličkoj revnosti, pokazao je velike simpatije za znanost, posebno alkemiju i astrologiju, te je pružao utočište svim znanstvenicima onog doba. Osamdesetih godina napustio je Beč i povukao se u zamak Hradčani u Pragu, gdje je i sam izvodio alkemijske ekperimente. 1591. jedan eksperiment je pošao po zlu, ostavivši mu trajan ožiljak na licu, te je zbog toga još više zapao u melankoliju i depresiju. Vjerovao je u astrološka predskazanja, uvjeren da se stalno kuju spletke kako bi ga se uklonilo, a kada je njegov brat Albert 1597. oženio njegovu simpatiju Izabelu, kćer španjolskog kralja, zamrzio je i njega i Španjolce. Ni prema ostaloj braći nije gajio nikakve simpatije, a najmanje prema bratu Matiji. Kako je vrijeme prolazilo, neženja Rudolf je imao sve manje šanse da postane otac i ostavi nasljednike, pa je Matija bio njegov najvjerojatniji nasljednik.

Dinastička kriza i Matijin izbor za cara

Carevo ponašanje počelo je ozbiljno ugrožavati funkcioniranje državnih institucija već od 1594., kada više nije prisustvovao zadsjedanjima Reichstaga. Kalvinisti su odbijali isplaćivati poreze za rat s Osmanlijama, smatrajući da nisu dovoljno zastupljeni u predstavničkom tijelu. Nezadovoljstvo je posebno bilo podgrijano zbog djelovanja biskupa Khlesla, koji je vodio odlučnu politiku, često nezavisnu od cara, rekatolizacije Austrije.

Povukavši se u izolaciju Hradčana, Rudolf je prepustio Matiji vođenje državnih poslova. Pragmatičniji od svog brata, Matija je Bocskayu ponudio ustupke za okončanje pobune kakve car nikada ne bi stavio na pregovarački stol. Nakon što ga je prisilio na pregovore vojskom koju su vodili generali Wallenstein i von Thurn, važni protagonisti budućih događanja, nadvojvoda je sporazumom u Beču u lipnju 1606. priznao Bocskaya za vladara Erdelja te mu obećao slobodu vjeroispovijesti. U studenom iste godine, Matija je također zaključio povoljan sporazum s Osmanlijama u Žitvatoroku, stavivši točku na Dugi rat. Međutim, Rudolf nikako nije bio zadovoljan ovakvim ishodom, sumnjičivši brata za izdaju. 1607. izdao je „Popis optužbi“ u kojima je iznio niz optužbi na Matijin račun, u prvom redu za loše upravljanje Austrijom i Ugarskom.

Bilo je jasno da Matija nije posve nevin u toj situaciji, jer su njegovi napori u vanjskoj diplmoaciji bili usmjereni ka polaganom zadobivanju potpore plemstva, posebno u Ugarskoj i Češkoj, protiv Rudolfa. Krenuvši u otvorenu ofenzivu protiv brata, nadvojvoda je okupio vojsku početkom 1608. i krenuo prema Pragu, s namjerom da prisili cara na abdikaciju u Češkoj. Rudolf je u lipnju napokon popustio, no tada su Matiju ucijenili austrijski staleži, zahtijevaći daljnje ustupke. U ožujku 1609., nastupajući u carevo ime, koji je odbijao popustiti protestantima, Matija je udovoljio njihovim zahtjevima. Lužice, Šleska i Češka, sad već jedine pokrajine koje je Rudolf imao pod kontrolom, također su se povele za austrijskim primjerom, no i ovdje je car bio neumoljiv. Tek kad su se u Pragu u srpnju 1609. okupili staleži i donijeli odluku o osnivanju direktorija od trideset ljudi (Defensori), koji će zastupati njihove interese, te o podizanju vojske, Rudolf je stjeran u kut. 9. srpnja 1609. potpisao je Vladarske povlastice (Majestätsbrief) koje su Česima jamčile slobodu izbora vjere i izgradnje vjerskih objekata na svojim posjedima. Do tada je Matija lišio Rudolfa carske titule te privolio izbornike da daju glas u njegovu korist, no njegov brat se još uvijek nadao da će mu nadvojvoda Leopold, uključen u sukobe oko Kleves – Jülich – Berg spora, priteći u pomoć sa svojom vojskom kako bi povratio vlast u Češkoj. Leopold je doista i pokušao invaziju, no Defensori su ga porazili i izbacili iz zemlje. Izoliran u Hradčanima, lišen svakog utjecaja, mučen paranojom i napadima depresije, službeno je zbačen s češkog prijestolja. U svibnju 1611., nakon što je potvrdio Vladarske povlastice, Matija je izabran za češkog kralja. Iako su ga katolici smatrali previše mekim da bi ga izabrali za cara, a protestanti za spletkaroša, napori biskupa Khlesla bili su ključni da odluka izbornika prevagne na Matijinu stranu. Rudolf je umro u siječnju 1612. godine, a četiri mjeseca kasnije, 21. svibnja, Matija je na zasjedanju u Nürnbergu izabran za cara Svetog Rimskog Carstva.

Car Matija

Za razliku od svoje ostale braće, Matija je bio najmanje vezan za protureformacijske stavove, pa je u mladosti čak gajio i neke protestantske simpatije, po čemu je najviše sličio svom ocu, caru Maximilianu II. Međutim, tome je vjerojatno doprinijelo i to što nije bio podvrgnut strogom španjolskom odgoju koji bi u njemu usadio osjećaj dužnosti i katoličke strogosti. Matija je volio lov i dobru hranu, te je bio lijen za bilo što drugo osim lov. Istina, u mladosti, točnije 1577., na poziv pobunjenika protiv španjoslke okupacije, pojavio se u Nizozemskoj te preuzeo dužnost guvernera. Ta je pustolovina kratko trajala, jer je već 1581. bio prisiljen, od tih istih pobunjenika, napustiti zemlju.

Kad je izabran za cara, imao je već 55 godina. Iza njega su bile duge godine okršaja s neuravnoteženim i sumnjičavim bratom i sada, kad je napokon zasjeo na njegovo mjesto, Matija nije imao želju upravljati, iako mu je godilo vladati. Odlučio se radije prepustiti užicima, unatoč uznapredovalom gihtu. Kako bi umirio okolinu, oženio je dvostruko mlađu Anu od Tirola, kćer svog strica nadvojvode Ferdinanda, no iz toga braka neće se izroditi djeca, jer je Ana umrla već 1618. godine.

Sve upravljačke dužnosti car je prepustio biskupu Melchioru Khleslu. Čovjek koji je u ranijim danima bio snažan zagovornik protureformacije također je bio u godinama te je zauzeo pomirljiviji stav i nastojao postići kompromis s protestantskim plemstvom. Biskup, od 1615. kardinal, ozbiljno je shvatio kao svoju primarnu zadaću riješiti problem na istočnim i južnim granicama habsburških posjeda te raspuštanje dva vojna saveza. Na zajedanju Reichstaga 1613. protestanti su pokazali nepovjerenje prema Khleslu i njegovim prijedlozima. Odbili su nova oporezivanja radi nastavka rata s Osmanlijama, a na Khleslov zahtjev o raspuštanju Unije napustili su dvoranu. Međutim slabosti Unije već su sljedeće godine same isplivale na površinu. Zbog neslaganja između Brandenburga i Neuburga, koji su podijelili kneževinu Kleves – Jülich – Berg, nizozemski zapovjednik u Jülichu pozvao je u pomoć nizozemske postrojbe. Strahujući od nizozemsko-brandenburške koalicije, Neuburg je intervenirao., potpomognut od 15 000 vojnika iz Španjolske Nizozemske. Kriza je eskalirala u oružani sukob; James I., u čiju su se intervenciju uzdali protestanti, poslušao je savjete španjolskog veleposlanika, grofa Gondomara (preko kojeg je želio dogovoriti brak svog sina sa španjolskom princezom), te ponudio posredovanje u rješavanju sukoba. Do smirivanja je došlo u studenom 1614. sporazumom u Xantenu. Unija ne samo da je ostala pasivna, nego je uskoro donijela odredbu kojom zabranjuje svojim ćlanovim bilo kakvu vojnu intervenciju izvan svojih posjeda. U takvim okolnosti, ptotestantski savez jedva je nadživio kraj pobune u Češkoj nekoliko godina kasnije. Slične posljedice su ovi događaji imali i na Katoličku ligu. Njezin lider i najjača karika, vojvoda Maximilian, smatrajući da Liga postaje instrument širenja habsburške moći, napustio ju je 1616., lišivši je time većine vojnih snaga. Već sljedeće godine, ona je na carev zahtjev ukinuta.

Khlesl je u osobi saskog izbornika Johanna Georga, kojeg su zbog neumjerenog uživanja piva prozvali Pivski Georg (Bierjörg), imao pristašu umjerene politike kompromisa, no mladi falački knez izbornik, Friedrich V., gajio je krajnje neprijateljski sentiment prema kardinalu, Habsburgovcima i katolicima uopće, uvjeren da je na djelu potajna i podmukla kampanja uništenja protestantizma u Njemačkoj. Ovakav je stav podržavao i kormilar falačke vanjske politike toga vremena, već spomenuti Christian von Anhalt. Već za života Friedricha IV., koji je bio notorni pijanac, ovaj gornjofalački knez uživao je veliki ugled i utjcaj na izbornikovu dvoru u Heidelbergu. Upravo je Christian bio jedan od najvećih zagovornika ide jednog protestantskog vojnog saveza, i to još od 1597., kada je nagovarao francuskog kralja Henrika IV. da ga sponzorira. S istim namjerama putovao je u Pariz 1606., no kako od francuskog kralja tom prilikom nije dobio ništa više od praznih obećanja, okrenuo se stvaranju njemačkog saveza; tako je i nastala Protestantska unija dvije godine kasnije. Njegov sljedeći diplomatski uspjeh bilo je vezivanje Falačke s engleskom krunom, preko braka Friedricha V. I princeze Elizabete, iz čega je proizašao i formalini savez Jamesa I: s Unijom potpisan u travnju 1612. u Weselu. Iako je poduzeo akcije kako bi spriječio nadvojvodu Alberta da zasjedne na carsko prijestolje, Matija nije bio njegov izbor, no u trenutnoj situaciji predstavljao je manje zlo. Usprotivivši se Khleslu, Anhalt je prvi napustio sjednicu Reichstaga 1613. Težak udarac njegovoj diplomaciji bio je krah Unije, no taj je u njegovim očima u dovoljnoj mjeri kompenzirano raspadom Katoličke lige.

Ono što je Anhalta najviše moglo zabrinjavati, ali i druge protestantske kneževa, bila je mogućnost da će bolesnog Matiju naslijediti njegov rigidni i beskompromisni nećak, štajerski nadvojvoda Ferdinand. Nadvojvodu je toliko prezirao da je jednom prilikom izjavio kako bi radije na prijestolju vidio Turčina ili samog vraga nego njega, pa je u tu svrhu radio na ostvarivanju jedne šire koalicije rotiv Habsburgovaca, koja bi obuhvaćala austrijske staleže, Veneciju i Savoju, sve uz blagoslov i podršku engleskog kralja. Iako je bilo govora u postavljanju kandidature Friedricha V. za nasljednika, o tome se nije moglo ozbiljno razgovarati, jer ni tada, a kako će se pokazati, ni kasnije, mladi falački izbornik nije mogao dobiti većinu glasova u izboru za cara.

Ferdinand II. i pobuna u Češkoj

Johann Franzl, biograf Ferdinanda II., usporedivši lik cara i njegovog najpoznatijeg generala, Wallensteina, naglasio je kako je general stekao besmrtnu slavu zbog svoje sudbine, ali i Schillerove drame; Ferdinand, njegov gospodar, dobio je uglavnom negativne ocjene, kao, u najboljem slučaju, sporedna figura. Ocjene su se kretale od toga da je bio nesposoban, zadrti fanatik, pa do toga da je pokazivao osobine tvrdoglavog i nepromišljenog glupana. Međutim, sam auotor će ocijeniti kako je Ferdinand možda najvažniji razlog što je i današnja Austrija bila i ostala većinski katolička zemlja.

Na razvoj Ferdinandove osobnosti više je utjecala majka Marija Bavarska, kćer vojvode Alberta V., nego što je ga je imao otac, nadvojvoda Karlo. Upravo će ga majka poslati na obrazovanje u Ingolstadt, gdje je proveo pet godina. Po povratku u Graz 1595., nakon što je upoznao cara Rudolfa II., Ferdinand je već bio poznat kao osoba koja je pod ogromnim utjecajem ne samo svoje majke, nego i svojih isusovačkih učitelja i savjetnika. Podržan Marijinim savjetima, preuzevši nasljedstvo, nadvojvoda će odmah krenuti u rekatolizaciju na svojim zemljama, čije je plemstvo bilo već u priličnoj mjeri zahvaćeno protestantizmom. Kao značajna figura pojavio se 1607. godine, kada ga je car izabrao za svog predstavnika u Reichstagu kako bi napakostio bratu. Matija je od ranije bio nepovjerljiv prema Ferdinandu zbog njegove krute osobnosti i jednako krute primjene vjerskih načela, smatrajući ga prijetnjom vlastitim ambicijama. Ferdinand se nije želio aktivno miješati u političku borbu Rudolfa i Matije, no nakon Rudolfove smrti i sve očitije činjenice da njegov brat i nasljednik neće imati muškog potomka, Ferdinand se sve češće spominje kao najvjerojatniji nasljednik. Na ruku su mu išle i simpatije španjolskog dvora koji je potajno, preko veleposlanika Onatea, davao podršku Ferdinandovim ambicijama. Sporazum na koji je nadvojvoda pristao 1617. te ga potpisao s veleposlanikom jamčio mu je španjolsku podršku u borbi za češku i carsku krunu ukoliko austrijska kuća pokaže isto razumijevanje za njihove interese u sjevernoj Italiji i na Rajni, odnosno očuvanje kordona, tzv. „španjolske ceste“, koja je povezivala španjolsku Nizozemsku s njihovim ostalim posjedima.

Češka je već zazirala od Ferdinanda, poznavajući njegove stavove i djela. Vjerske su slobode za tamošnje plemstvo došle u pitanje već pod Rudolfom, no od njega su uspjeli ishoditi garancije u vidu Pisma Veličanstva (Majestätsbrief), iz 1609. Međutim, proces zamjene za Habsburgovce nepovoljnih, buntovničkih kuća za probraćenike i podobne bio je je u punom mahu. Na taj način je posjede dobio Vilem Slavata, čovjek o kojem će biti još riječi, spomenuti Khlesl, kao i pripadnici kuća Althann i Khevenhüller. S druge strane, formirala se oporba takvim nastojanjima, koju su predvodili Wilhelm Lobkowitz, Grof Mathias Thurn, Wenzel Budowetz i drugi, koje su od üirih masa podržavali srednje češko plemstvo, vitezovi i građanstvo. Iz njihovih redova birali su se defensori, službenici čija je zadaća bila da brinu o tome da se odredbe Pisma Veličanstva sprovode u cijelosti. Ipak, iznenađujuće da je Ferdinand na saboru čeških staleža 5. lipnja 1617. izabran za kralja sa samo dvije podignute ruke protiv (jedna od njih je bila Thurnova), što je pokazalo naivnost Čeha da će Ferdinand poštovati njihove vjerske slobode. To je vjerojatno bilo i pod dojmom njegova

dogovora s ugarskim staležima, koji su mu također priznali pravo na krunu tek pod uvjetom da ne krši njihova vjerska prava. Za Češkog kralja okrunjen je 19. lipnja, a za ugarskog 1. srpnja; iako je postigao dogovor s Ugrima, pojava u Granu ga je umalo koštala glave, jer ju je metak ispaljen iz mase promašio tek za koji centimetar.

Car Matija je u jesen iste godine otišao iz Praga, ostavivši deset guvernera, od kojih su trojica bili protestanti, kao svoje predstavnike. Prvi koji je ponovno pokazivao nezadovoljstvo bio je Thurn, kojeg je ogorčilo to što je upravu u zamku Karlstein, gdje su se čuvale carske insignije, morao prepustiti drugom Ferdinandovom miljeniku, Jaroslavu Martinitzu. On je vrlo brzo podstaknuo i ostale defensore da 5. ožujka upute carevu službeni prosvjed zbog kršenja njihovih prava. To se posebno odnosilo na naredbu carevih opunomoćenika da se zabrani daljnje upražnjavanje protestantskog bogoslužja u gradovima Boumov (Braunau) i Hroby (Klostergrab), koji su se nalazili na crkvenoj zemlji. Thurn je pozvao predstavnike češkog protestantskog plemstva na sabor 21. svibnja: Khlesl ga je, preko Matijinih guvernera, zabranio. Grof je to iskoristio kao dobar povod da podstakne nezadovoljstvo prema guvernerima, umjesto prema samom caru. Sabor je na planirani datum ipak održan, no zabrana je ponovljena, pa je Thurn 22. svibnja pozvao prisutne da careve predstavnike, po starom običaju (pozivajući se na događaj iz 1419. i početka husitskih ratova), bace kroz prozor prije nego izdaju zapovijed za njihovo uhićenje. Već sljedećeg dana, predvođeni Thurnom, zaputili su se prema zamku Hradčani, gdje su se nalazili carski predstavnici. Zahvaljujući pomoći kapetana straže iznutra, upali su u prostorije zmaka, zatekavši četvoricu guvernera i njihovog tajnika. Budući da su dvojica brzo pobjegli, zgrabili su preostalu dvojicu, Martinitza i Slavatu, zahtijevajući od njih da priznaju krivnju i gaženje prava zagarantiranih Pismom Veličanstva. Kad su ovi to odbili, nezadovoljnici su prvo kroz prozor, sa sedamnaest metara visine, bacili Martinitza, a potom su uhvatili Slavatu. Jedan od defensora drškom mača je udarao po prstima carskog guvernera koji se očajnički držao za okvir prozora u smrtnom strahu. Iako im je uspjelo i njega izgurati, kao i njihovog prilično nevinog i neutralnog tajnika Phillipa Fabriciusa, koji je bezuspješno molio za milost, sva trojica su prošli bez ozljeda. Dok su kasnije nastale priče, proširene među katolicima, kako ih je sama Djevica Marija spasila od sigurne smrti padom s takve visine, prostrvši svoj plašt ispod njih kako bi im ublažila pad, istina je bila daleko prozaičnija: pad im je ublažila hrpa smeća i gnojiva nabacanog ispod prozora zamka. Ironično ili samo simbolično, Fabriciusu će dvor udijeliti plemstvo, pa je tajnik okićen titulom von Hohenfall („od visokog pada“).

Stvari su se nakon toga odvijale brzo. Već 25. svibnja češki staleži formirali su vlastitu vladu, sačinjenu od tridset direktora, te započeli regrutaciju oružanih snaga, na čije je čelo trebao stati sam Thurn. Pobunjenici se i dalje nisu smatrali takvima: nisu svrgnuli Ferdinanda, nego su ga jednostavno ignorirali, šaljući sve svoje upite i zahtjeve izravno Matiji. Direktorij nije dobio međunarodnu potporu, kako se u početku nadao, a ono što je moralo biti najjača točka, vojska, bila je najveća slabost.  Iako je raspolagao brojem od 16 000 vojnika i veću lipnju uspio zauzeti utvrdu Krumau i zaprijetiti Budweisu, oni su bili slabo opskrbljeni i neisplaćeni. Čak se i sam izbor Thurna, koji nije bio osobito vješt zapovjednik, pokazao pogrešnim.

Ferdinandu, tada već okrunjenom kralju Ugarske, vijest o pobuni odmah je poslužila da se obračuna s Khleslom, koga je zbog popustljivosti optužio kao glavnog krivca. Međutim, ono što je Ferdinanda moralo daleko više zabrinjavati je to da se pobunjenička vojska već slobodno kretala po Češkoj, a on na raspolaganju nije imao ni približno dovoljan broj vojnika. General Dampierre pokušao je u kolovozu provaliti u Češku kroz Donju Austriju, ali ga je Thurn porazio. Zapovjedništvo je mjesec dana kasnije preuzeo grof Bucquoy (Charles Bonaventure de Longueval, 1571. – 1621.), general koji je iskustvo stekao u ratu protiv Nizozemske pod španjolskim stijegom. Njegov pokušaj da zaustavi Thurna također je završio neuspjehom. Morao se povući prema Budweisu, ne mogavši spriječiti pobunjenike da u studenom upadnu u Donju Austriju i razore Zwettl.

Siniša Đuričić

 

Literatura:

• Johann Franzl, Ferdinand II., Kaiser im Zwiespalt der Zeit (Graz, 1978.)
• Anton Gindely, History of the Thirty Years’ War (New York, 1884)
• Zoltan Györe, Habzburška Monarhija 1526 – 1792 (Novi Sad, 2014)
• Čarls Ingrao, Habzburška Monarhija 1618 – 1815 (Novi Sad, 2014)
• Jeremy Black, European Warfare 1494 – 1660 (London, New York, 2002)
• Peter Wilson, Europe’s Tragedy: A History of the Thirty Years War (London, 2009)
• N. Clark, J. R. M. Butler, J.P.T. Burry, The New Cambridge Modern History, volume III (Cambridge, 1971)
• Geoffrey Parker, The Thirty Years War (London, 1997)