„Zimski kralj“

Posve očekivano, Španjolska se prva stavila na Ferdinandovu stranu, dok je potporu vrlo brzo izrazio i papa te bavarski vojvoda Maximilian. Pobunjenici u Češkoj dobili su potporu od savojskog vojvode i falačkog kneza, no saski knez izbornik nije bio spreman na radikalan potez upuštanja u otvorenu pobunu, posebno nakon što je Matijinom smrću 20. ožujka 1619. Ferdinand bio najizgledniji kandidat za novog cara. Savojski vojvoda već je krajem prethodne godine poslao odrede pod zapovjedništvom grofa Mansfelda (Ernst von Mansfeld, 1580. – 1626.), koji su 25. studenog zauzeli grad Plzen, a falački knez Friedrich, pod već spomenutim utjecajem svog savjetnika kneza Anhalta, prihvatio je kandidaturu za novog češkog kralja, iako je Unija, kojoj je bio na čelu, odbila svoje aktivno sudjelovanje u češkoj pobuni. Lužice, Šleska i Gornja Austrija pridružile su se pobuni, no Moravska, zahvaljujući naporima kardinala Dietrichsteina, ostala je vjerna caru, barem do ljeta 1619., kad je izvjesni časnik pod imenom Albrecht Wallenstein opljačkao riznicu moravskih staleža i odnio 96 000 talira u Beč. Ferdinand je iznos vratio, no Moravska se pridružila pobuni, a Wallenstein će postati jedan od najvažnijih Ferdinandovih generala u predstojećem ratu.

Friedrich V. Falački (1596. – 1632.) Friedrich je podlegao Anhaltovim nagovaranjima i privučen sjajem kraljevske titule, pristao je na ponudu te je 4. studenog okrunjen za češkog kralja.

Ohrabren uspjesima, Thurn se odlučio razdvojiti vojsku. S većim dijelom vojske krenuo je prema Moravskoj, dok je Heinrich Schlick krenuo prema nebranjenom Beču.  Mansfeldu nije uspjelo osigurati granicu između Češke i Austrije, pa su carske snage, koje su do ljeta 1619. brojale 30 000 ljudi, uspjele osigurati prolaz zahvaljujući Wallensteinovim akcijama. Iz tog su razloga obje strane prihvatile sasko posredovanje u pregovorima. U isto vrijeme, u ožujuku, stigla je i vijest o smrti cara Matije. Ferdinand je preuzeo punu kontrolu nad nasljednim zemljama i ponudio pobunjenicima amnestiju. Oni su to odbili i Thurn je početkom svibnja s 10 000 vojnika krenuo na Beč. Kad su se pobunjenici našli na nekoliko kilometara od Beča, Ferdinanda su najbliži savjetnici nagovarali da se skloni u Graz, no on je to odbio. Budući da je bio u kontaktu s Dampierreom, koji se nalazio u Kremsu i Bucquoyem, smještenom u Budweisu, nadao se njihovom skorom dolasku. Ferdinandu je išlo na ruku to da je Thurn izgubio dragocjena tri tjedna u jalovim pregovorima o predaji, pa je tek u lipnju prešao Dunav istočno od habsburške prijestolnice. Međutim, nezadovoljan narod pobunio se protiv njega i sigurno bi izgubio glavu da nije u zadnji trenutak stigao Dampierre sa svojim kirasirima te rastjerao gomilu. Pobunjenici su osam dana pustošili bečka predgrađa, no kako nisu imali dovoljno snage za napad na sam grad, Thurn se 12. lipnja povukao prema sjeveru. Kao da to nije bilo dovoljno, dva dana ranije Bucqoy je potukao Mansfelda kod mjesta Zeblati (Netolitz) u južnoj Češkoj, zarobivši cijeli kamp te cijelu korespondenciju koju su pobunjenici održavali sa stranim silama, Savojom, Venecijom i Engleskom. Osramoćeni i razotkriveni savojski vojvoda odmah je otkazao svu novčanu pomoć.

Nakon što je otklonjena neposredna opasnost po grad, Ferdinand je otputovao za Frankfurt 27. srpnja, gdje su se okupljali kneževi za izbor cara. Dogovori i sastanci trajali su gotovo mjesec dana. Falački je knez lobirao da za cara bude izabran vojvoda Maximilian, no to nije pomoglo Friedrichu da spriječi Fardinandov izbor za cara 28. kolovoza. Jedino što je pomutilo njegov trijumf bila je vijest da su ga 22. kolovoza češki staleži zbacili s prijestolja, potpisavši savez sa staležima Gornje i Donje Austrije te krunu ponudili falačkom knezu. Iako je za češku krunu u igri bilo više kandidata, osim Friedricha, savojski vojvoda, saski knez izbornik, pa čak i erdeljski knez Bethlen Gabor, ogorčeni protivnik Habsburgovaca, smatralo se da će upravo falački knez biti u stanju osigurati međunarodnu potporu. To se, međutim, nije dogodilo. Svi njegovi bliski savjetnici i prijatelji, svi osim Anhalta, savjetovali su ga da odbije ponudu. Njegov punac, engleski kralj James I., jasno je dao do znanja da ga neće poduprijeti, Unija je već ranije objavila da se u sukob neće miješati, a akcije čeških staleža i eventualno Friedrichovo prihvaćanje kandidature osudio je i francuski kralj Louis XIII., koji u situaciji nije vidio ništa drugo osim grube povrede legitimiteta vladara koja se nije smjela tolerirati. Usprkos svemu, Friedrich je podlegao Anhaltovim nagovaranjima i privučen sjajem kraljevske titule, pristao je na ponudu te je 4. studenog okrunjen za češkog kralja. Uskoro mu se rodio i sin Ruprecht, kojem je krsni kum bio Bethlen Gabor, novi član saveza protiv Ferdinanda.

Heinrich Matthias von Thurn (1567. – 1640.) Jedan od najvažnijih protagonista Defenestracije, Thurn se nije pokazao kao dobar vojni zapovjednik. Iako se dvaput našao nadomak habsburške prijestolnice Beča, morao se povući ne postigavši ništa.

Bez obzira na relativno slab Friedrichov položaj, Ferdinandov položaj nije u tom trenutku bio nimalo bolji. Od nasljednih zemalja ostala mu je vjerna jedino Štajerska. U trenutku kad se vratio u Graz 14. listopada Gabor je zauzeo Bratislavu te se okrunio krunom sv. Stjepana, široko prihvaćen kao novi ugarski kralj. Sad su Beču zajedničkim snagama zaprijetili Thurn i Gabor, pa se Bucquoy žurno vratio u grad, prateći Ferdinanda. Uskoro im se pridžio i Dampierre, no nijedan od njih nije želio rizikovati otvoreni sukob s nadmoćnijim neprijateljem, spalivši iza sebe most na Dunavu 25. listopada. Gabor je nastavio zauzimati habsburške posjede u Ugarskoj, gotovo ih posve izbacivši iz zemlje do polovine studenog. Izgledalo je da je Beč bio laka lovina njegove snage, udružene s Thurnovim i snagama protestanata iz Donje Austrije, koji su napredovali prema Kremsu, odsijecajući tako pristup Ferdinandovim snagama. Međutim, tek što je započela opsada, otežana nedovoljnim brojem topova, slabom opskrbljenošću vojske i obilnoj kiši, kao i neslaganju vođa, vijest da su u Ugarsku provalili poljski Kozaci pustošeći njegovu zemlju, prisilila je Bethlena Gabora da se 27. studenog povuče. Oslabljen i ne postigavši ništa u ponovljenom pokušaju opsade Beča, Thurn se vratio u Češku. To je dalo priliku Ferdinandu da se reorganizira i pripremi vojsku. Onate je već najavio da će u proljeće sljedeće godine 20 000 Španjolaca krenuti prema Falačkoj iz španjolske Nizozemske, a ruku je Ferdinandu pružio i Maximilian. Na početku pobune bavarski vojsvoda stajao je po strani i čekao, no sad je vidio priliku da ostvari svoje ciljeve, u prvom redu obnovi Ligu koju je bio prisiljen raspustiti. Ferdinand nije želio pregovarati s Maximilianom niti mu popuštati, ali trebao je njegovu vojsku, te nije imao izbora. 8. listopada priznao je Ligu i službeno zatražio njihovu pomoć u slamanju pobune. Maximilian je službeno bio na čelu vojnih snaga lige, no zapravo je zapovjedništvo bilo u rukama iskusnog general, grofa Tillyja (Johann Tserclaes, 1559. – 1632.).

Ferdinand je 19. siječnja anulirao Friedrichov izbor za kralja, kojeg su već tada neki podrugljivo prozvali „zimskim kraljem“. Zaprijetio mu je da će, ukoliko do 1. lipnja ne odustane od krune, iskoristiti svoje carske ovlasti da ga progna iz Falačke i konfiscira njegova imanja. Friedrich, međutim, i dalje nije želio ustuknuti. Thurnove su se snage rasule, što od gladi i hladnoće, što zbog dezertiranja, pa je nesposobnog generala zamijenio Christianom od Anhalta osobno. Međutim, habsburške su snage rasle. Kao što je i obećano, Španjolska je do proljeća dovela obećana pojačanja, prvo 6000 iz španjolske Nizozemske, 7 000 iz Italije te dodatnih 3 000 u proljeće 1620. Maximilian je, pored toga, uspio u svojim nastojanjima da Saksoniju i predstavnike Unije privoli na neutralnost 3. srpnja, kako bi Tilly bez straha od napada s leđa mogo provaliti u Češku. Savez cara, bavarskog vojvode i španjolskog kralja pripremao se zadati i posljednji, smrtni udarac češkoj pobuni.

Bitka na Bijeloj Gori

Početkom studenog zaraćene strane su jurile prema Pragu. Pobunjenicima je uspjelo do 7.  ovladati najvažnijim mostom i zazuzeti položaje prije dolaska carskih snaga na mjestu poznatom kao Bijela Gora. Iako se nije doista radilo o planini, koje je ime dobilo po brojnim kamenolomima zbog koje je imalo izrazito bijelu boju, radilo se o uzvišenju čiji je položaj davao onom tko bi ga zaposjeo očitu prednost u predstojećoj borbi. Većina čeških snaga smjestila se ondje, no nešto Mađara ostalo je u obližnjem naselju Rusin (Ruzyne). Njih je na prepad napalo 500 poljskih konjanika te 1000 mušketira, pobivši ih oko stotinu, dok su ostale natjerali u bijeg, naočigled češke vojske. Nedugo nakon toga do mosta kod Rusina stigao je general Tilly sa snagama Katoličke lige. Prešavšii prijeko, čekao je dolazak vojvode Maximiliana kako bi skupa napali Anhalta, koji nije micao s Bijele Gore. Česi su bili zauzeti ukopavanjem i utvrđivanjem svog položaja, radove koje je Buocquoy, netom pristigao, pokušavao zaustaviti ili barem usporiti iznenadnim napadima.

Bitka na Bijeloj Gori, 8. studenog 1620. Budući da je na raspolaganju imao mnogo manje snaga nego Tilly, Anhalt ih je rasporedio u „nizozemsku“ formaciju, koja se, na primjeru Thurnove pješačke pukovnije pred samu bitku, sastojala od 800 vojnika te bila široka oko 80 metara, bilo u obliku dijamanta ili polumjeseca (suvremeni prikazi daju različite opise). Anhalt ih je rasporedio uzduž cijelog uzvišenja, u dva reda, s konjicom u pozadini, sveukupno oko 18 000 vojnika.

Budući da je na raspolaganju imao mnogo manje snaga nego Tilly, Anhalt ih je rasporedio u „nizozemsku“ formaciju, koja se, na primjeru Thurnove pješačke pukovnije pred samu bitku, sastojala od 800 vojnika te bila široka oko 80 metara, bilo u obliku dijamanta ili polumjeseca (suvremeni prikazi daju različite opise). Anhalt ih je rasporedio uzduž cijelog uzvišenja, u dva reda, s konjicom u pozadini, sveukupno oko 18 000 vojnika. Prema Anhaltovoj procjeni, carske snage su brojale oko 32 400 vojnika, od toga 15 400 pješaka i 4 550 konjanika, združene s odredima Katoličke lige, koji su brojali oko 12 00 ljudi. Njihovi zapovjednici postavili su bojne formacije u španjolskom stilu, odnosno prema pravilima „tercija“ (od 1 000 do 10 000 vojnika, kopljanici u centru okruženi mušketirima).

Malo tko se u noći između 7. i 8. studenog nadao bitci, pa su mnogi vojnici i časnici noć proveli u Pragu, a među njima i grof Thurn. Sljedećeg jutra Anhalt, koji je imao sumorna predviđanja, pozvao ga je na vijećanje. U carskom taboru Buocquoy je inzistirao na tomu da se zaobiđe češka vojska i odmah napadne Prag, no Tilly i Maximilian nisu bili istog mišljenja, pa je napad na položaje na Bijeloj Gori uskoro započeo. Navodno je glavni podstrek tomu dao vatreni govor jednog prelata, oca Dominicusa, i početak bitke označila je vatra carskih topova. Iako su češki topovi odmah odgovorili, strmi uspon dopustio je carskim i snagama Katoličke lige polagan uspon prema vrhu. Sam će Anhalt kasnije opisati kako je vlastitim očima, stojeći na lijevom krilu uz dva topa, gledao brzo napredovanje neprijateljske pješadije i konjice. Zastrašeni Česi nisu dugo izdržali. Prvi salvo mušketirske paljbe natjerao ih je u bijeg, pa je Buocquoy gotovo već tog trenutka ovladao njihovim lijevim krilom. Češka i mađarska konjica također su se ubrzo dale u bijeg. Stariji Anhalt, Christianov otac, zapisat će kasnije kako je u tom prvom napadu šest pješačkih pukovnija bacilo oružje i pobjeglo, pa je carske snage samo juriš Anhhaltove konjice natjerao na uzmak, razbivši dvije njihove pješačke pukovnije (Breuner i Tieffenbach).

Bio je to kratkotrajan uspjeh, jer su se pukovnije brzo pregrupirale i sabrale, tako da je carska vojska zauzela dobar dio uzvišenja. Tilly je poslao 500 svojih konjanika da zaustave Anhalta, okršaj kojem su se pridružili i drugi odredi; rezultat je bio čvrst otpor Anhaltove konjice i smrtni brojnih carskih časnika (teško je ranjen i general Pappenheim, koji je polumrtav ležao na bojnom polju do jutra, kad je pronađen i zbrinut), zbog čega su se njihovi redovi odjednom počeli osipati. Anhaltov uspjeh brzo je prekinut jednim običnim udarcem – Anhalt je zadobio višetsruke rane, da bi ubrzo potom bio zbačen s konja i zarobljen. Na drugom krilu, pobunjeničke snage predvodio je grof Thurn, no niti njegovi ljudi se nisu pokazali bolje pred carskom konjicom. Njihov kukavičluk i bijeg kasnije se pokušao opravdati izdajom Mađara, iako je vjerojatnije da su oni bojište napustili tek nakon poraza češke konjice. Prema opisima sudionika bitke, posljednji otpor u redovima pobunjenika pružali su još Moravci pod zapovjedništvom Heinricha von Schlicka, kao i ono što je preostalo od Thurnove pukovnije.

Tilly je poslao 500 svojih konjanika da zaustave Anhalta, okršaj kojem su se pridružili i drugi odredi; rezultat je bio čvrst otpor Anhaltove konjice i smrt brojnih carskih časnika, zbog čega su se njihovi redovi odjednom počeli osipati. Anhaltov uspjeh brzo je prekinut jednim običnim udarcem – Anhalt je zadobio višestruke rane, da bi ubrzo potom bio zbačen s konja i zarobljen.

Bitka nije trajala više od sat vremena i završila je potpunom pobjedom združenih carskih snaga i odreda Katoličke lige. Vijesti o katastrofalnom porazu „zimski kralj“ Friedrich, koji je upravo kretao posjetiti svoju vojsku, dobio je od dezertera koji su pohrlili prema praškim gradskim vratima. Oko 6 000 Čeha je ubijeno ili se utopilo u rijeci Moldau, a pored Anhalta, zarobljen je i Thurn te 500 vojnika. Navodno su mrtvi ostali na bojnom polju nekoliko tjedana zbog ektremne hladnoće, dok lokalno stanovništvo nije moglo izdržati smrad trulih leševa te ih samo pokopalo. Više masovnih grobnica pronađeno je 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća na poprištu ove sudbonosne bitke.

Friedrich je odmah od Maximiliana zatražio primirje, koji je pristao dati mu osam sati umjesto traženih dvadeset i četiri. Nesuđeni kralj je to iskoristio da  bi napustio Prag. Grad su napokon preostali vojnici Thurnove pukovnije predali 10. studenog. Odmah po Buocquoyevom ulasku u grad, započela je pljačka i odmazda. Službeno, pobuna je trajala do 25. listopada 1622. kad se predalo i zadnje uporište, Treben, ali dugi rat koji će Europom harati narednih trideset godina tek je započeo.

Siniša Đuričić

Literatura:

• Johann Franzl, Ferdinand II., Kaiser im Zwiespalt der Zeit (Graz, 1978.)
• Anton Gindely, History of the Thirty Years’ War (New York, 1884)
• Zoltan Györe, Habzburška Monarhija 1526 – 1792 (Novi Sad, 2014)
• Čarls Ingrao, Habzburška Monarhija 1618 – 1815 (Novi Sad, 2014)
• Jeremy Black, European Warfare 1494 – 1660 (London, New York, 2002)
• Peter Wilson, Europe’s Tragedy: A History of the Thirty Years War (London, 2009)
• N. Clark, J. R. M. Butler, J.P.T. Burry, The New Cambridge Modern History, volume III (Cambridge, 1971)
• Geoffrey Parker, The Thirty Years War (London, 1997)
• Laurence Spring, The battle of the White Mountain 1620 and the Bohemian revolt 1618 – 1622 (Warwick, 2018)