U prosincu 1648. Montecuccoli je u Pragu i dovršava svoj esej „Razmatranja o najvažnijim utvrdama u zemljama Njegova Veličanstva“. U ovom radu od 16 stranica maršal je iznio svoja zapažanja o ratovanju te dao prijedloge za poboljšanje vojske. Prvi dio posvetio je utvrdama, njihovom značenju, stilu gradnje te pratećim objektima. U drugom dijelu nabraja utvrde koje je posjetio i imena koje je skupio tijekom svojim putovanja po habsburškim krunskim zemljama, dok se treći bavi konkretnim prijedlozima kojima bi se one mogle poboljšati, u prvom redu glede naoružanja. Montecuccoli je, pored samih utvrda, naglasio i vrlo veliku važnost i nužnost postojanja stajaće vojske, koja mora biti sačinjena od iskusnih vojnika koji se neće razilaziti tijekom zimskih mjeseci po selima i gradovima, već u to vrijeme boraviti u za to namijenjenim vojarnama i barakama. Sve to podrazumijevalo je izdašna davanja, čega je on bio svjestan, no smatrao je da se ionako premalo sredstava ulaže u vojsku, osobito u vrijeme mira.

Oklopljena konjica, prva polovica 17. stoljeća. Sveprisutan trend u Europi nakon Westfalskog mira je bilo raspuštanje velikog broja vojnika kako bi se uštedjelo na taj način. To se osobito odnosilo na uzdržavanje skupe konjice, pa je iz istog razloga ona koja je preostala u službi bila uglavnom sastavljena od draguna umjesto skupih, teško oklopljenih kirasira. Pablo Outeiral

Iako je Raimondo planirao neko vrijeme odmarati u miru svog zamka Hohenegg, ratno stanje nije prekinuto, iako su mirovni pregovori za kraj Velikog rata bili završeni. Španjolci su i dalje ratovali protiv Francuza, pa je vojvoda od Modene, Francesco I., koji je bio na strani Francuza, molio svog zemljaka da urazumi cara i posreduje u sukobu. Budući da se car vratio u Beč, posvetivši slobodno vrijeme lovu u Ebersdorfu, Montecuccoli ga je bio dužan pratiti kao komornik. Njegove zadaće u Ratnom vijeću nisu bile nimalo lake, posebno zbog otpora na koji je nailazio zbog svojih nastojanja da spriječi demobilizaciju i smanjivanje broja vojnika. Sveprisutan trend u Europi nakon Westfalskog mira je bilo raspuštanje velikog broja vojnika kako bi se uštedjelo na taj način. To se osobito odnosilo na uzdržavanje skupe konjice, pa je iz istog razloga ona koja je preostala u službi bila uglavnom sastavljena od draguna umjesto skupih, teško oklopljenih kirasira. Montecuccoli nije mogao spriječiti niti da se broj generala smanji za gotovo četvrtinu.

U proljeće 1649. dobiva dopust od deset mjeseci, pa u društvu grofa Eneje Caprare i mladog, tada 17-godišnjeg, Eneje Silvije Piccolominija, putuje u Nizozemsku kako bi obišao tamošnje najznamenitije utvrde. Tijekom tog putovanja obišao je i kasnije opisao ono što je vidio u Arnheimu, Emmerichu, Leidenu, Amsterdamu i Den Haagu. Budući da mu se tijekom putovanja pogoršalo zdravlje, nakon povratka u Beč u siječnju 1650. odlazi u toplice, no predah zbog obveza u Ratnom vijeću neće dugo potrajati.

Dok se bavio poslovima na dvoru, Montecuccoli je dovršio novo djelo, „Opis njemačkih kneževina“, na talijanskom jeziku i posvećeno vojvodi od Modene, u kojem je iznio pregled prezimena, titula i srodničkih veza među njemačkim plemićkim obiteljima. Do 1654. dovršio je i daleko veći spis, koji je obuhvaćao teme s polja politike, državne administracije, ali i prirodnih znanosti, matematike, gramatike, retorike, astrologije i alkemije, te se dotaknuo i dvoboja.. Obimno djelo od 230 stranica naslovio je „Zbirka svega i svačega“.

Dvorac Hohenegg, Donja Austrija. Tražeći predah od rata i diplomacije, Montecuccoli ga je najčešće nalazio u miru svog dvorca Hohenegg.

U međuvremenu, dobio je i nekoliko ponuda koje bu mu promijenile smjer karijere, pa ih je odbio. Mjesto namjesnika u Češkoj odbio je nadajući se da će dobiti posjede u Šleskoj. 1651. godine Španjolci su mu mu ponudili mjesto netom preminulog carskog veleposlanika markiza Grane, no on se zahvalio na ponudi, ne želeći posve ulaziti u diplomatske vode. Kad je 1652. otišao u Veneciju počele su kružiti glasine da se namjerava staviti u službu Republike, no on je samo želio posjetiti domovinu i vidjeti karneval. Nakon Venecije odlazi u Mantovu, a u travnju 1652. posjećuje Matiju Medicija u Firenzi. U lipnju iste godine vraća se u Austriju, pa se sljedećih mjeseci bavi uređivanjem poslova na svojem posjedu u Šleskoj.

Za proljeće 1653. bilo je zakazano krunjenje Ferdinanda IV. za rimskog kralja i svi su dužnosnici pozvani u Beč. Održavaju se balovi, lov i druge proslave, a Raimondu za oko zapada supruga bavarskog izbornika i kćer savojskog vojvode, Henriette Adelaide, koju je opisao kao „anđela ljepote“. Krajem iste godine car ga ponovno šalje u diplomatsku misiju, ovog puta na dvor saskog izbornika Johanna Georga II. i u Berlin, velikom izborniku Friedrichu Wilhelmu. Iz Berlina, Montecuccoli posjećuje Hamburg, gdje se divi impozantnim gradskim zidinama, a odatle, 17. siječnja 1654. stiže u Kopenhagen, čime započinje njegov boravak u Danskoj. Ondje se zadržao do kraja siječnja. Ugostio ga je danski kralj Friedrich III., a vrijeme je iskoristio da posjeti danske utvrde kao i veliki arsenal oružja.

28. siječnja brod prevozi Montecuccolija u Švedsku, gdje se očekivao dolazak carskog generala svečanim plotunom. Zemljom je u to vrijeme vladala kraljica Kristina, kćer Gustava Adolfa, neobična žena koja je svojim karakterom i vladanjem silno zabrinjavala svoje savjetnike, a zaprepaštava i zbunjivala druge vladare. Iako je njezin otac za života smatran utvrdom i zaštitnikom protestantizma, Kristina je simpatizirala katoličasntvo (na koje će i prijeći nekoliko godina kasnije), te je za nju posjet visokog carskog predstavnika predsatvljalo veliki događaj. Već pri prvom susretu Montecuccoli je stekao kraljičine simpatije i poštovanje, što će, sudeći prema iskazima u njegovim pismima, biti uveliko obostrano.

Siniša Đuričić

Literatura:

• Georg Schreiber, Raimondo Montecuccoli, Feldherr, Schriftsteller und Kavalier, (Wien, 2000.)
• Carl Adam Schweigerd, Österreichs Helden und Heerführer, (Grimma, 1853.)
• Johann Friedrich Kepner, Thaten und Charakterzüge berühmter österreichischen Feldherrn  (Wien, 1808.)
• Johann Ritter von Rittersberg, Biografische Skizzen berühmter Feldherren des k. k. Österreichischen Heeres  (Prag, 1831.)
• Geoffrey Parker, The Thirty Years War (London, 1997)