Monteccuccoli je u švedsku prijestolnicu Uppsalu stigao 5. veljače 1654., dočekan s oduševljenjem i zanimanjem Šveđana. Odmah nakon što je smješten u jednoj od najraskošnijih gradskih kuća, po generala je stigao dvorski meštar ceremonija u jednako raskošnoj kočiji, koja je njega i pratnju odvela na dvor, švedskoj karljici Kristini.

Švedska nakon Westfalskog mira. Svjetlijim nijansama zelene označena su najnovija teritorijalna proširenja. Švedska je iz Tridesetogodišnjeg rata izašla kao vojna sila kojoj nije nedostajalo takmaca u neposednoj blizini. Westfalskim mirom njoj su priznate granice po kojima je ona obuhvaćala, osim Švedske i Finske, Estoniju, Livoniju, Kareliju i Ingriju na Baltiku, dobar dio otoka Jutlanda, te u Njemaškoj teritorije u Šleskoj, Mecklenburg i Pomeraniju.

Kristina je kao osamnaestogodišnja djevojka naslijedila svog oca Gustava II. Adolfa, „lava sa sjevera“, koji je poginuo u posljednjim trenucima za njega pobjedonosne bitke kod Lützena, 16. studenog 1632, kad je njoj bilo samo šest godina. Otac ju je vrlo volio, iako je cijela kraljevina bila vidno razočarana što Gustavova žena, kraljica Maria Eleanora, nije rodila sina. Kao kćer slavnog oca, Kristina je uživala određeni ugled među europskim zemljama, no njezin položaj time nije bio ništa lakši. Švedska je iz Tridesetogodišnjeg rata izašla kao vojna sila kojoj nije nedostajalo takmaca u neposednoj blizini. Westfalskim mirom njoj su priznate granice po kojima je ona obuhvaćala, osim Švedske i Finske, Estoniju, Livoniju, Kareliju i Ingriju na Baltiku, dobar dio otoka Jutlanda, te u Njemaškoj teritorije u Šleskoj, Mecklenburg i Pomeraniju. Na baltičke posjede oko su već bacale Rusija i Poljska, Danska je željela cijeli poluotk Jutland za sebe, a najugroženiji posjedi su bili oni u Njemačkoj, u blizini sve jačeg Velikog izbornika Brandenburga i uvijek prisutnih Habsburgovaca.

Kristina se bitno razlikovala od svoje majke te je bila sličnija ocu. Dok je Maria Eleanora bila lijepa i ženstvena, mlada kraljica nije zadovoljavala standarde ženske ljepote i isticala se svojom neženstvenošću, zgražavajući svoje suvremenike i dvorjane noseći mušku odjeću i odlazeći u lov. Voljla je filozofiju i na njezinom dvoru posebnu je naklonost uživao francuski filozof Descartes, s kojim je često vodila rasprave. Očeva želja je bila da se uda za Friedricha Wilhelma, Velikog izbornika, no to se nije dogodilo. Čak po dolasku Montecucolija u Švedsku, Kristina je i dalje bila neudana, redom odbijajući monarhe koji su prosili njezinu ruku, od portugalskog kralja Joaa IV., španjolskog Filipa IV. do poljskog Vladislava IV., koji joj je bio dalji rođak (obitelj Vasa). Problem nasljedstva odlučila je riješti imenovanjem nasljednika u slučaju da umre bez nasljednika, te je u tu svrhu izabrala njemačkog rođaka, falačkog kneza Karla Gustava, čiji je izbor u Riksdagu (švedskom parlamentu) 1649. plemstvo odobrilo tek nakon mnogo negodovanja, zabrinuto za vlastiti politički utjecaj. Ono što je, ipak, najviše zabrinjavalo njezin najbliži krug i one koji su ju dobro poznavali, bila je neshvatljiva i nepojmljiva naklonost kćeri Gustava Adolfa, prozvanog zaštitnikom protestanata u cijeloj Europi, katolicizmu, te će upravo taj afinitet i predanost odrediti Kristininu sudbinu u narednim godinama.

Švedska kraljica Kristina (1626. – 1689.) Kristina se bitno razlikovala od svoje majke te je bila sličnija ocu. Dok je Maria Eleanora bila lijepa i ženstvena, mlada kraljica nije zadovoljavala standarde ženske ljepote i isticala se svojom neženstvenošću, zgražavajući svoje suvremenike i dvorjane noseći mušku odjeću i odlazeći u lov.

Kad je Montecuccoli predstavljen mladoj kraljici, ona je vladala već dobrih deset godina. Iako je dobar dio državnih poslova doista bio u rukama državnog tajnika Axela Oxenstierne, Kristina je imala dovoljno utjecaja kako bi Švedsku vodila zaključenju rata u Njemačkoj prema vlastitim zamislima. Zaključen je mir s Danskom, a uskoro su uslijedili i mirovni pregovori koji će biti okončani Westfalskim mirom, a pokazala je puno uspjeha i volje u rješavanju krize koju su izazvali porezi. Nekada neprijatelj Švedske, a sada gost u njihovom glavnom gradu, Montecuccoli je opisao prvi susret s kraljicom kao ugodan razgovor koji je potrajao dobrih pola sata. Kristina je pohvalila Montecuccolijevu izdržljivost pri putovanju u to doba godine, obećala sve moguće udobnosti tijekom njegova boravka u Švedskoj te dodala kako bi njezina vojska u prošlom ratu postigla daleko više da nije imala njega za protivnika.

Sljedećeg dana pozvala ga je u šetnju sa španjolskim veleposlanikom i drugom gospodom, nakon čega je organiziran lov na medvjed. Dan je zaključen balom nakojem se je i sama kraljica plesala. Montecuccoli je, po obiučaju, sve bilježio, ne samo zabavne detalje i pozitivne kraljičine osobine, već i druga zapažanja, poput onih o kraljevskoj tjelesnoj straži, državnim činovnicima i slično. Zabilježio je kako je kraljica jednom prilikom izjavila kako joj se luteranske propovijedi ne sviđaju jer su preduge. Neko vrijeme je pokušavala pomiriti evangelike, luterane i kalvine, no kada joj to nije uspjelo, jednostavno je odustala i priklonila se katoličkoj opciji, pozvavši na dvor isusovca Charlesa Alexandera Mandersheidta (1616. – 1691.). Budući da je živio u kući španjolskog veleposlanika, Montecuccoli ga je imao prilike upoznati. Naredni dani također su se provodili u balovima, svečanim večerama, kartanju i drugim razonodama visokog društva. Nisu izostale ni omiljene kraljičine aktivnosti, neobične za jednu ženu i kraljicu i ženu onoga doba, jahanje, mačevanje i pucanje u metu.

Kristina se uskoro toliko zbližila s generalom da će mu vrlo brzo otkriti kako se namjerava povući s prijstolja. S jedne strane, ona je znala da joj kao praktičnoj katolkinji, što je ona u biti bila već od 1651., prema starom zakonu iz 1617. neće biti moguće ostati na prijestolju. S druge, odlučna u namjeri da se ne udaje, nije bilo izgledno da će imati potomstvo; s obzirom na to da je nasljednika već odredila, ništa ju više ne bi trebalo sprječavati da abdicira. Montecuccoliju je rekla da joj teret vladanja pretežak i da ga se želi riješiti kako bi se posvetila znanosti.

Ferdinand IV. (1633. – 1654.), kralj Rimljana, umro je od velikih boginja u 21 godini života, čime je nasljeđe carskog prijestolja postalo opasno nesigurno.

Njega je obradovalo to da je željela javno obznaniti da prelazi u katoličanstvo i odlučilo je produljiti svoj boravak u Švedskoj, koji je i dalje bio uljepšan svim počastima koje mu je kraljica ukazivala. Početkom ožujka Montecuccoli s Kristinom i konjičkim pukovnikom Steinbergom posjetio je utvrdu Westeras, gdje su mu poklonjena dva konja. On je zauzvrat obećao Steinbergu primjerak Boccacciove knjige. To nije jedini poklon koji je tih dana dobio.Grof Gabriel Oxenstierna darovao mu je soba, no ije poznato je li Montecuccoli taj dar ponio sa sobom pri povratku.

Oprostio se 25. ožujka od Kristine, koja mu je na rastanku dala pismo naslovljeno na „gospodina cara Rimljana, mog brata“. Sljedećeg dana ,prije polaska, posjetio ga je general Karl Gustav Wrangel, sin proslavljenog švedskog generala iz Tridesetogodišnjeg rata. Otišli su od njegove kuće u Uppsali, a potom otputovali do Stockholma, gdje mu je general pokazao zgrade građene u nizozemskom stilu, bojne brodove u luci, od kojih su neki zarobljeni u ratu s Danskom, te nekoliko moćnih fregata. Nakon ručka obišli su zidine i arsenal oružja. Početkom travnjua stigao je u Njemačku, da bi u zoru 24. došao u Regensburg. Nakon što se pojavio u Beču u svibnju i podnio izvještaj crau, ponovno se povukao u mir dvorca Hohenegg.

Nedugo potom cara je pogodila iznenadna nesreća. Njegov stariji sin i nasljednik, nesuđeni Ferdinand IV., kralj Rimljana, umro je od velikih boginja u 21 godini života i odjednom je naslješe carskog prijestolja postalo opasno nesigurno. Carev srednji sin, Leopold, koji je tada imao tek 14 godina, bio je 1655. okrunjen za ugarskog, a naredne godine češkog kralja, no za izbor za cara moralo se pričekati da navrši 18 godina. Državni poslovi, usprkos svemu, nisu mogli čekati. Rat koji je Francuska vodila protiv Španjolske i dalje je buktao u Španjolskoj Nizozemskoj, te Ferdinand šalje Montecuccolija u Antwerpen. Generala je obradovala ćinjenica da mu je zadaća dostaviti pismo Kristini, koja se ondje preselila. U rujnu iste godine susreo se sa sad već bivšom švedskom kraljicom , koja je i službeno abdicirala 6. lipnja, te joj predao carevo pismo. Budući da je očekivala takvo pismo, s konkretnim prijedlozima veuzanim za njezinu budućnost, ostala je razočarana Ferdinandovim formalnim tonom i suzdržanim sadržajem koji nije obećavao ništa. Na njezine zamolbe, Montecuccoli je odlučio ostati neko vrijeme, družeći se s Kristinom i lokalnom gospodom.  Ispričala mu je kako je iz Švedske praktično pobjegla, odjevena kao muškarac.

U međuvremenu, general je bio šokiran informacijama o jadnom stanju španjolske vojske u provinciji. Od bivše kraljice doznao je kako joj je bila ponuđena uprava, no ona se zanosila mišlju da bi mogla dobiti zapovjedništvo nad vlastitom vojskom, na što joj je odgovorio da je to mogla imati i u Švedskoj, te je u njemu divljenje prema Kristini počelo zamjenjivati sažaljenje. Uskoro se oprostio s njom i po dužnosti otputovao u Bruxelles, gdje je boravio nadvojvoda Leopold Wilhelm, namjesnik kralja Filipa IV. u španjolskoj Nizozemskoj. Grad je brujao o onome što je Montecuccoli već znao, katastrofalnom stabju u vojsci, kupovanju časničkih položaju, besramnom protekcionizmu te zapanjujućoj manjku discipline. Provevši nekoliko dana u gostroprimstvu nadvojvode, koji mu je bio stari poznanik, 2. listopada se vratio u Antwerpen. Njegove nade da će ponovno sresti Kristinu su se izjalovile te nije mogao odlagati daljnje putovanje. Dočekavši povoljno vrijeme, otplovio je do Calaisa, apotom odatle 16. listopada do Dovera. Čini se da je ovo bio potpuno privatan posjet, bez neke političke misije, no ipak ga se smatralo izvanrdenim carevim izaslanikom. Moguće da je ga je car ondje poslao neslužbeno, da bi izvidio situaciju koja je nastala uspostavom republike pod Oliverom Cromwellom te prema kome je „lord protektor“ naginjao u ratu Francuske i Španjolske. Nije propustio obići englesku mornaricu, arsenale oružja i utvrde, kao što je to uvijek činio na svojim putovanjima. Već za njegova boravka u Engleskoj Cromwell je ugodno iznenadio Montecuccolija: nadvojvoda Leopold je opsjeo Dünkirchen i druge obalne gradove tražeći predaju. Francusko brodovlje krenulo je u pomoć, no englesko ga je spriječilo, blokiravši ga ispred Calaisa. Uskoro je carskog izaslanika osobno primio, pozdravivši ga na francuskom. Razgovor se uglavnom vodio oko legitimiteta Stuarta i Cromwellova inzistiranja da car odustane od podržavanja svrgnutog kralja.

Bitka kod Lensa, 20. kolovoza 1648. Conde, glasoviti general koji je u dva navrata nanio težak poraz Španjolcima, kod Rocroia 1643. i Lensa 1648., nad samim nadvojvodom Leopoldom, bio je u pobuni protiv svoje zemlje te ratovao za dotadašnjeg neprijatelja.

General nije zabilježio je li njegova misija, kakva god bila, završila uspješno, no 3. studenog bio je ponovno u Antwerpenu. Prosinac je proveo u gradu, te se družio s Kristinom, a imao je priliku i upoznati i Condea, glasovitog generala koji je u dva navrata nanio težak poraz Španjolcima, kod Rocroia 1643. i Lensa 1648., nad samim nadvojvodom Leopoldom, no u tom trenutku bio u pobuni protiv svoje zemlje te ratovao za dotadašnjeg neprijatelja. 24. prosinca 1654. s nazočnim Montecuccolijem, Leopoldom Wilhelmom i španjolskim veleposlanikom Fuesaldagnom u njezinim privatnim odajama, Kristina je pred svećenikom izrekla credo  te se službeno preobratila u  rimokatoličku vjeru. Budući da je baš tih dana dobio poziv da dođe u Modenu, Montecuccoli je ponudio Kristini da s njim pođe na put u Italiju i Rim, gdje je mogla osobno upoznati papu i pokazati jmu svoju odanost. Čini se kako je na ovaj način želio samo podići svoj ugled u papinim očima, te je čak u dnevniku zapisao da bi ga u budućnosti mogao čekati i položaj kardinala. Kristini se prijedlog svidio, no smatrala je da nema žurbe, pa su odlazak ipak odložili. Montecuccoli se od nje oprostio 8. siječnja te zaputio natrag u Beč.

Siniša Đuričić

Literatura:

• Georg Schreiber, Raimondo Montecuccoli, Feldherr, Schriftsteller und Kavalier, (Wien, 2000.)
• Carl Adam Schweigerd, Österreichs Helden und Heerführer, (Grimma, 1853.)
• Johann Friedrich Kepner, Thaten und Charakterzüge berühmter österreichischen Feldherrn  (Wien, 1808.)
• Johann Ritter von Rittersberg, Biografische Skizzen berühmter Feldherren des k. k. Österreichischen Heeres  (Prag, 1831.)
• Andrej Kotljarchuk, In the Shadows of Poland and Russia : The Grand Duchy of Lithuania and Sweden in the
  European Crisis of the mid-17th Century (Huddinge, 2006.)
• Čarls Ingrao, Habzburška Monarhija (Beograd/Novi Sad, 2014.)
• Paul Douglas Lockhart, Sweden in the Seventeenth Century (New York, 2004)
• Paul Douglas Lockhart, Denmark, 1513–1660 The Rise and Decline of a Renaissance Monarchy (Oxford University Press, Oxford, 2007)
• Gary Dean Peterson, Warrior Kings of Sweden: The Rise of an Empire in the Sixteenth and Seventeenth Centuries (London, 2007)