Pragmatička sankcija

Smrću cara Josipa I. od velikih boginja 1711., u jeku Rata za španjolsko nasljeđe, zakomplicirala se političku situaciju za Habsburgovce i ozbiljno zaprijetilo ne samo njihovom položaju u Španjolskoj, već i onome što se smatralo isključivo njihovom monopolom, izborom za kraljeve ugarske i hrvatske krune te careve Svetog Rimskog Carstva. Josipa je naslijedio mlađi brat, dotadašnji nadvojvoda Karlo, koji je do bratove smrti bio samo pretendent na španjolsku krunu, no od tog trenutka postao je glavom habsburške kuće i nasljednik svih njezinih titula. Na dotadašnja potporu Engleske i Nizozemske u ratu protiv Francuske više se nije moglo računati, budući da nijedna od tih sila nije željela da se u osobi Karla VI. ujedini habsburško carstvo kao u vrijeme Karla V. dva stoljeća ranije.

Karlo se nije želio odreći pretenzija na Španjolsku, pa su tzv. “pomorske sile“ ušle u separatne pregovore s Francuskom, što će naposljetku rezultirati sporazumima u Utrechtu i Rastatu sklopljenima između 1713. i 1715., kojim je Karlo prisiljen odreći se Španjolske u korist Filipa IV, vojvode od Anjoua i unuka francuskog kralja Luja XIV. Budući da njegovi planovi na tom, prilično grandioznom planu, nisu uspjeli, Karlo se posvetio osiguranju nastavka vlastite loze.U trenutku stupanja na prijestolje još uvijek nije bio oženjen niti je imao djece, a nakon Josipove smrti bio je posljednji muški član habsburške kuće. Hrvatski sabor prvi je pokrenuo pitanje nasljeđa. Na saborskoj sjednici 9. ožujka 1712. godine kojom je umjesto odsutnog bana Ivana Palffya predsjedavao Emerik Eszterhazy, tadašnji biskup zagrebački, pokrenuta je rasprava o tom pitanju te je isto rezultiralo donošenjem Hrvatske pragmatičke sankcije, kojom se Karlovoj djeci, bez obzira na spol, priznaje pravo na nasljedstvo hrvatske krune. Ovim činom željela se istaknuti odanost kući Habsburg, ali i jasan oprijedeljenost nasuprot ugarskog sabora, koji je odbijao donijeti sličnu odredbu. Odluka Hrvatskog sabora, donesena 11. ožujka 1712., službeno je potvrđena tri godine kasnije kad je Ugarski sabor priznao pravo hrvatskom da samostalno i po vlastitim odlukama bira sebi kralja. Međutim, isto pravo za ugarsku krunu taj sabor je odbijao priznati Karlu sve do 1723., kad je on na zasjedanju u Požunu pristao na sve potvrde prava ugarskog plemstva i znakova državnosti da bi zauzvrat Ugarska pritznala pravo nasljeđa njegovoj kćeri Mariji Tereziji, a u slučaju njezine smrti bez muških potomaka, preživjelim kćerima cara Leopolda I., Mariji Elizabeti, Mariji Ani i Mariji Magdaleni.

Nasljeđe se činilo osigurano u travnju 1716. kad se Karlu rodio sin Leopold Johann, no dijete je umrlo već iste zime. Karlo je dobio kćer naredne godine, Mariju Tereziju, na koju je namjeravao prenijeti sva nasljedna prava ukoliko ne bude imao druge djece. Međutim, iako je Pragmatička sankcija usvojena i prihvaćena od strane njegovih podanika, strane sile nisu se smatrale niti najmanje obveznim da prihvate takvu mjeru, inzistirajući na starom, uvriježenom načelu nasljeđa isključivo po muškoj liniji. Filipu IV. dobro je došao bilo kakav povod kako bi Habsburgovcima oteo nekadašnje španjolske posjede u Italiji, no za to nije imao podršku čak ni svog rođaka, francuskog kralja Luja XV. Pravu ratnu buru i otvoreni sukob izazvala je smrt poljskog kralja Augusta II. Jakog, nakon čega su Francuska i Španjolska zajednički stale iza izbora Stanislava Leszczynskog, punca Luja XV., za kralja.dok su Habsburgovci i Rusija podržali Augustovog nasljednika, Fridrika Augusta. Rat za poljsko nasljeđe, koji je bio posljednji pohod glavnog zapovjednika carske vojske, princa Eugena Savojskog, donio je, po cijenu teških financijskih tereta, mršave, ali za Karla željene diplomatske rezultate. 1738. Leszczynski se odrekao poljske krune, a zauzvrat dobio Lotaringiju, koja je njezinom dotadašnjem vladaru i suprugu Marije Terezije, Franji Stjepanu Lotarinškom, kompenzirana u vidu vojvodstva Toskane u Italiji. Činilo se kako su sve europske sile bile umorne od rata te su prešutno pristale na odredbe Pragmatičke sankcije i pravo Marije Terezije na nasljeđe. Međutim, nadanja Karla VI. pokazale su se kao velika iluzija odmah nakon njegove smrti, kad je mladi pruski kralj Fridrik II. osporio Sankciju i s vojskom upao u Šlesku u prosincu 1740. Bio je to čin kojim je započeo Rat za austrijsko nasljeđe i borba Marije Terezije za priznanje i opstanak na tronu.

„Pragmatička vojska„

Bez obzira na ratno stanje koje je pokrenuo pruski kralj, pravi rat u punom smislu te riječi i u punom zamahu još nije počeo, budući da se s nestrpljenjem čekao izbor novog cara koji se imao održati u veljači 1742. Prema ustaljenom protokolu izbora, devet izbornika sastalo se u izbornoj konklavi u Frankfurtu kako bi izabralo jednog od dva kandidata, Franju Stjepana Lotarinškog ili bavarskog izbornika Karla Alberta. Iza izbora Lotarinškog stajali su Habsburgovci i njegova supruga Marija Terezija, dok je Francuska podržavala Karla Alberta i poduzimala sve moguće diplomatske mjere kako bi taj izbor i osigurala. Nakon prve tri serije glasovanja, Franjo je dobio četiri glasa i to od Češke (koju je zastupala Marija Terezija), Brunswick Lüneburga (predstavnik hanoversk izbornik i engleski kralj George II.), Mainza i Triera. Karlo Albert osigurao je potporu Bavarske (koju je sam predstavljao), Kölna (predstavnik njegov brat, Clemens August) i Falačke. Ostala dva izbornika, Brandenburg i Saska, ostali su suzdržani. S očitim većim brojem glasova, činilo se kako je Lotarinški prevagnuo u izboru, no tada je Francuska počela vršiti pritisak na suzdržane izbornike da glasove daju Karlu Albertu. Osim toga, bavarski izbornik je osporio pravo Mariji Tereziji da u glasovanju predstavlja Češku, budući da je kraljevstvo bilo izborno, a ne nasljedno, izravno dovodeći u pitanje legitimitet Pragmatičke sankcije. Kako su u pozadini izbora već započele ratne operacije, a Saska i Brandenburg, pod francuskim utjecajem, proglasile rat Austriji, njihovi glasovi otišli su Karlu Albertu. Bez češkog glasa, koji je proglađen nevažećim, Lotarinški je izgubio svaku prednost i Karlo Albert je okrunjen kao car Karlo VII. 12. veljače 1742., prekinuvši tradiciju neprekinutog izbora Habsburgovaca za carsku titulu dugu gotovo tri stoljeća.

Do proljeća 1742. rat je predstavljao sukob Habsburške Monarhije, uz uglavnom pasivnu ulogu saveznika Velike Britanije, protiv Bavarske, Francuske i Pruske. Ostvarivši svoje ciljeve, pruski kralj se početkom 1743. povukao iz rata, a u međuvremenu je u Londonu padom prvog ministra, Horacea Walpolea, došlo do promjene politike u odnosu na kontinent. Jedan od razloga Walpoleoa pada, protivnika angažiranja većih britanskih snaga u ratu, bilo je nezadovoljstvo onim što je u parlamentu viđeno kao popuštanje Francuzima, koji su s vojskom prodrli do Češke. Nova britanska vlada, s lordom Johnom Carteretom na čelu, približila se Mariji Tereziji i radila na njezinoj pomirbi sa Španjolskom kako bi joj oslobodila ruke u ratu protiv Francuza. Plod ovih pregovora bio je vojni i diplomatski savez koji je podrazumijevao slanje dodatnih britanskih snaga na britanskih snaga. Ove bi se združene s njemačkim postrojbama iz Hannovera i habsburškim našle pod zapovjedništvom hanoverskog izbornika i britanskog kralja Georga II. (1683. – 1760.). George se u proljeće 1743. već nalazio u Hanoveru i spremno je preuzeo zapovjedništvo nad ovom vojskom, simbolično nazvanom „pragmatičkom“. Kralj nije imao nekog posebnog vojnog iskustva niti je ikada ranije viodio vojsku, no bio je željan slave na bojnom polju i ljubomoran na postignuća svog rođaka, pruskog kralja. Njegov stožer činilo je nekoliko iskusnih generala poput John Dalrymple, earla od Staira (1673. – 1747.), veterana Devetogodišnjeg i Rata za španjolsko nasljeđe, zatim  vojvode d’Arenberga, koji se nasljeđe također borio u Ratu za španjolsko te turskom ratu pod zapovjedništvom princa Eugena Savojskog kod Petrovaradina i Beograda 1716 i 1718. (njegov otac se također borio protiv Osmanlija i poginuo je u bitci kod Slankamena 1691.). Bio je tu i mlađi kraljev sin, William August, poznatiji kao vojvoda od Cumberlanda, koji nije imao nikakvog vojnog iskustva i kojeg je njegov otac pripremao za generala. Cumberland je već prilikom prvog samostalnog zapovjedništva iznevjerio nade porazom u bitki kod Fontenoya, a zloglasnost će steći godinu dana kasnije, nakon kršenja jakobitske pobune u bitci kod Cullodena.

Pragmatička vojska u tom trenutku brojala je oko 45 000 vojnika, organizirana u bataljune. Austrijski dio vojske bio je organiziran u grupe od po tri bataljuna, s konjičkim pukovnijama mješovitog nacionalnog sastava razdijeljenim u dva do 4 eskadrona. Postojale su i druge razlike u taktici i formaciji savezničkih snaga. Austrijsko i hanoversko pješaštvo i dalje se oslanjalo na dublje formacije s više redova, oslanjajući se na fizički udar i blisku borbu, poput Francuza, dok su Britanci bili raspoređeni u manje redova, s naglaskom na vatrenu moć. Snaga topništva bila je na strani saveznika, s obzirom na to da su imali 80 do 90 topova, dok su Francuzi imali samo 16. Neki od dodatnih francuskih topova jačeg kalibra, od 12 funti, nalazio se dalje od glavnog dijela njihove vojske i uključeni su u borbu tek kasnije.

Francuska vojska

Glavni zapovjednik francuskih snaga bio je Adrien-Maurice de Noailles, vojvoda od Noaillesa (1678.–1766.). Bio je potomak ugledne plemićke obitelji čiji je otac posjedovao vlastitu konjičku pukovniju. Noailes je vojničku službu, kao i mnogi drugi plemići, započeo u kraljevskoj gardi, Mousquetaires du Roi, 1692., nakon čega je sudjelovao u Ratu za španjolsko nasljeđe i Ratu za poljsko nasljeđe, kad je unaprijeđen u maršala. Ono što je najzanimljivije vezano za Noaillesa jest to da je kao svog štićenika uzeo Morica Saskog, nezakonitog sina poljskog kralja Augusta II. Jakog po njegovom dolasku u Francusku. Saski će se, pod njegovim mentorstvom, razviti u jednog od najboljih francuskih generala i stratega 18. stoljeća. Pred bitku kod Dettingena, maršal je preuzeo zapovjedništvo nad francuskim postrojbama na sjeveru zemlje i u Nizozemskoj. Smatrajući taktiku čekanja najboljom u tom trenutku, nije spriječio marš pragmatičke vojske, već je svoju povukao iza granice, u očekivanju idealnog trenutka za akciju.

Od ostalih francuskih zapovjednika koji su sudjelovali u bitci treba još spomenuti Louis-Antoinea, (1689. – 1745.), vojvodu od Gramonta, također pripadnika uglednog plemstva iz Navare, koji je vojnu službu jednako za počeo u kraljevskim mušketirima. Zapovjedništvo nad vlastitom pukovnijom dobio je 1734., a titulu vojvode i čin general-pukovnika nosio je od 1741. Maršalu Noaillesu, koji mu je bio ujak, bit će desna ruka u predstojećoj bitci, a zbog častohleplja i impulzivne naravi, koja se ispoljila i kod Dettingena, izgubit će život kod Fontenoya dvije godine kasnije. Louis-Antoine de Gontaut, vojvoda de Biron (1701. – 1788.) bio je ovdje najmlađi francuski general, no ne bez iskustva. Osim u Ratu za poljsko nasljeđe, Biron je sudjelovao i u ratnim akcijama u trenutnom, boreći se kod Praga prethodne godine, na čelu francuske vojske koja je izvršila invaziju na Češku. Teško ranjen u borbama, uspio se povući s vojskom na sigurno, pa je već u veljači 1743. nagrađen činom general-pukovnika. Još jedan značajan i iskusan zapovjednik, François, vojvoda d’Harcourt (1689. – 1750.) zapovijedao je francuskim ekspedicijskim snagama u Bavarskoj 1742., da bi u travnju 1743. bio prebačen na Rajnu i podređen maršalu Noaillesu.

Brojčano, Francuzi su stajali daleko bolje nego saveznici, raspolažući sa 70 000 vojnika. Problem je predstavljala činjenica da je Noialles planirao izvršiti napad na pragmatičku vojsku iz više pravaca, što je značilo da je morao podijeliti svoju vojsku. Iz tog razloga, na bojnom polju kod Dettingena protiv 45 000 saveznika suočilo se oko 30 000 Francuza, kojima je zapovijedao vojvoda Gramont. U taktičkom smislu, francuska vojska je nasuprot velikim neprijateljskim formacijama bila razdijeljena u manje odrede, što je bio pokušaj organizacije vojske u brigade. Ovo se, jasno, nije odnosilo na kraljevski gardu, Maison du Roi, koja je ostala pri standardnoj organizaciji u eskadronima.

Put vodi prema Dettingenu

Mir koji je Habsburška Monarhija sklopila s Pruskom 11. lipnja 1742. u Breslau omogućila joj je da sve raspoložive snage presumjeri na Francuze i zaustavi njihovu agresivnu ofenzivu. Francuzi su do krajnjih granica rastegli svoje snage napadom na Češku te su sada bili primorani uložiti dodatne napore kako bi održali svoje položaje i obranili svog saveznika, Bavarsku. Iz tog razloga maršal Mallebois, koji je do tada s vojskom bio na Rajni i držao u strahu Hanover, trebao se pridružiti franko-bavarskim snagama pod Friedrichom von Seckendorffom i vojvodom de Brogliem. Kako su ovim potezom saveznici dobili daleko više manevarskog prostora, Noailles je morao osigurati frontu dugu nekoliko stotina kilometara, od Nizozemske do Bavarske. Njegovu dvojbu trebali li razdijeliti svoju vojsku i postaviti više korpusa na različite dijelove fronte ili ih zadržati na okupu riješili su Austrijanci polovicom prosinca 1742., napustivši njihova zimska boravišta u Flandriji (današnja Belgija) i uz potporu pragmatičke vojske krenuvši prema Luxembourgu.

Noailles nije mogao dokučiti njihove planove, no činilo se kako su saveznici odlučili mirovati kroz cijeli siječanj i veljaču naredne godine. Pokrenuli su se tek početkom ožujka, da bi do 3. travnja sve njihove snage bile okupljene u Falačkoj. U međuvremenu, smrt nadbiskupa Mainza, jednog od izbornika koji su svoj glas dali habsburškoj stranci i koje je i dalje po svaku cijenu valjalo zadržati na savezničkoj strani, naveli su zapovjednike pragmatičke vojske da se okrenu u tom smjeru. Zatraživši od kralja upute što mu je dalje činiti, Noailles je primio odgovor Luja XV. u kojem je stajalo da mu daje vrhovnu komandu nad svim francuskom vojskama u Njemačkoj te slobodu da napadne neprijatelje kad god to bude smatrao potrebnim, bez obzira o kojoj obali Rajne se radilo, ali da ni u kojem slučaju ne pokreće ratne operacije u Nizozemskoj (i u ovom se slučaju misli na današnju Belgiju, ne na Republiku Nizozemsku). Dok je okupljao vojsku oko Speyera u Falačkoj, maršal je informiran kako je saveznički general, princ Karlo Lotarinški, uspješno napao odvojene francuske i bavarske snage te se poput klina postavio između njih, što je značilo da je ta vojska lako mogla u nastavku upasti u Gornju Falačku ili, što je bila još gora mogućnost, omogućavala pragmatičkoj vojsci nesmetanu invaziju Bavarske. Car Karlo Albert se već sklonio pred opasnošću u Augsburg, no točan smjer kretanja pragmatičke vojske još uvijek nije bio poznat. S druge strane, saveznici su očekivali dolazak britanskog kralja Georga II. iz Hanovera, koji je trebao preuzeti zapovjedništvo nad vojskom i time joj dati dodatan polet, ali i zastrašiti Francuze.

Noailles je s vojskom pristigao u grad Dieburg 18. lipnja. Sad je samo rijeka Majna razdvajala dvije suparničke vojske i francuski maršal pripremao je plan kojim bi ih uhvatio u zamku i tako uništio. Rasporedivši konjicu pod vođenjem vojvode Gramonta i generala Mailleboisa, maršal je slao izvidničke patrole na francusku obalu Majne, prikupljajući informacije koje bi mu pomogle da im presiječe linije opskrbe te prostor za napredak ili uzmak, što bi ih natjeralo da se upuste u bitku po sebi nepovoljnijim okolnostima. Sam Noailles proveo je 20. i 21. lipnja u pokretu između naselja Seligenstadt i Obernburg, nekoliko kilometara jugoistočno od Frankfurta, u procjeni situacije. Planirao je neprijatelja napasti dok je još uvijek bio u pokretu, no sve je ovisilo o brzini i smjeru njihova kretanja. Kad se pragmatička vojska ubrzo pojavila u blizini grada Dettingena, njegov optimizam je porastao. Naredio je da se kod Seligenstadta i Niedernberga podignu dva pontonska mosta preko Majne koja bi njegovoj vojsci omogućila brz prijelaz Majne na onom mjestu gdje će savezničkoj vojsci biti najpogodnije presjeći put. Iz istog razloga vojsku je postavio u defanzivne položaje u Seligenstadt, pa je pragmatičkoj vojsci ostala otvorena i na raspolaganju za opskrbu jedino cesta koja je vodila od grada Hanaua, na drugoj obali Majne. Noailles je 25. lipnja osigurao i južni prilaz s njegove strane Majne, utvrdivši položaj oko grada Stockstadta. Upravo ovdje, točnije između Stockstadta i Mainflingena, postavio je i svoj skriveni adut, bateriju od 40 teškokalibarskih topova koja bi u pogodnom trenutku trebala zasuti vatrom izložene redove neprijateljskog pješaštva tijekom bitke.

Plan dijela savezničke vojske pod lordom Stairom bio je da se združe sa snagama Karla Lotarinškog u Aschaffenburgu, gradu uz Majnu nasuprot Stockstadta, i ondje pričekaju dolazak Georga II. Stair je u Aschaffenburg stigao 16. rujna, a uskoro je stigao i d’Arenberg s austrijskim snagama, te se utaborio u Klein Ostheimu, desetak kilometara sjevernije. Austrijski draguni pod zapovjedništvom generala O’Donnela zauzeli su Dettingen (danas Karlstein am Main), radi kontrole ceste prema Hanauu. Kralj, vojvoda od Cumberlanda i Lord Carteret stigli su u Stairov tabor 19. lipnja, što je dovelo do promjene u lancu zapovijedanja, ali i sukoba u stajalištima oko planova daljnjeg djelovanja. To može objasniti njihovu neaktivnost narednih nekoliko dana, koje je Noialles dobro iskoristio za pripreme izvođenja vlastitih planova. Pragmatička vojska doslovno je čekala i gledala kako im Francuzi korak po korak smanjuju pristup rijeci i mogućnost bilo kakvih manevara i opskrbe ograničavaju na cestu koja se protezala od Hanaua do Aschaffenburga. Kako zbog nastalih okolnosti nije bilo moguće ni ujediniti snage s Karlom Lotarinškim, većina generala na ratnom vijećanju koje je sazvao George II. 26. lipnja složila se kako je najbolje povući se u Hanau radi odmora i opskrbe. Kralj je naredio pokret u zoru sljedećeg dana. Na čelu su trebale biti britanske postrojbe, no kako su one bile najdalje od Hanaua, izgubljeno je dodatno vrijeme kako bi oni zaobišli tabore svih ostalih i krenuli naprijed prvi. Zbog močvarne prirode terena (uz potok Forchbach) i gorja Spessart na istoku, odlučeno je da se vojske kreću u dvije kolone, jedna pod zapovjedništvom Staira, a druga d’Arenberga, kako bi se izbjeglo da francuski napad cijelu savezničku vojsku uhvati u škripac iz kojeg bi se teško izvukla. Prva kolona, veća, budući da se sastojala od konjice, topništva, teretnih kola i većeg dijela pješaštva, trebala je pratiti cestu prema samom Dettingenu, dok bi se druga kretala istočnije, kroz šumski predio i obrađena polja.

Bitka

U jutro 27. lipnja primijećeno je komešanje na francuskoj strani. Kad je O’Donnel izvidio njihove položaje, primijetio je kako se neprijatelj pokrenuo te je njihova konjica počela na njezinom plićem dijelu prelaziti rijeku. Irac je odmah javio d’Arenbergu što je vidio i napomenuo kako će napustiti Dettingen jer ga nije u mogućnosti braniti. Pragmatička vojska je morala zaustaviti marš, okrenuti se prema Francuzima i složiti u bojni red što je prije moguće, no kralj je i dalje ostajao pri svojoj ranijoj ideji da britanske snage moraju zauzeti položaje na „počasnoj“, desnoj strani, što je značilo samo nepotrebno gubljenje vremena. Stairova kolona, na istoku, i dalje se kretala kroz polja pšenice, dok je lijeva, d’Arenbergova, trebala formirati centar i lijevo krilo savezničkog položaja za bitku. Zapovjedništvo nad lijevim krilom preuzeo je Cumberland, na čelu britanskih snaga, dok je pješaštvo gotovo ravnomjerno raspoređeno na lijevom krilu, centru i desnom. Teretna kola s prtljagom povučena su prema istoku, bliže Spessart gorju, kako se ne bi našla usred okršaja u slučaju bitke, a potom je nastavljeno kretanje prema sjeveru.

Noailles je prethodne noći povukao preostalu konjicu kraljevske garde i pješaštva iz Stiockstadta i premjestio ih u Selingenstadt, kako bi na tom mjestu prešli rijeku. U 6 ujutro je poslao husare iz pukovnije Bercheny (sastavljena od Mađara pobunjenih protiv Marije Terezije, koji su prebjegli u Francusku) preko rijeke prema Dettingenu, koje je opazio O’Donnel. Čim su se našli na drugoj obali, Noailles je dao znak da se preostale snage okupljene na obali, oko 30 000 vojnika, ranije izgrađenim pontonskim mostovima prebace na suprotnu obalu Majne. Zapovjedništvo nad ovim dijelom vojske predao je vojvodi Gramontu, svom nećaku, što se neće pokazati najsretnijim izborom. Sam se potom vratio u Stockstadt, očekujući da će njegova zamisao o zaustavljanju pragmatičke vojske ispred Dettingena biti do kraja sprovedena u djelo. Po povratku u Stockstadt, oko devet sati ujutro, dao je dodatne naredbe da se postrojbe smještene u blizini Aschaffenburga, oko 14 000 vojnika, pripreme za pokret na sjever, kako bi prtisnule saveznike s leđa i time im onemogućile odstupnicu. Noialles se nadao kako je time neprijatelja posve okružio te mu oduzeo mogućnost bilo kojeg drugog izbora osim borbe u kojoj će biti posve uništen.

Međutim, usprkos jasnim nalozima koje je mu je Noailles dao, da sačeka dolazak pragmatičke vojske i zadrži povoljan položaj, Gramont je vidio priliku za drukčiji scenario. Vojska koja mu se približavala nije bila odlučna sila koju je imao zadržati po svaku cijenu, nego neorganizirana masa vojnika koja se vukla po močvari, nesigurna treba li ići naprijed ili nazad. Željan ratne slave, vojvoda je smatrao da je neprijatelj pred njim lak plijen koji treba odmah napasti, ne čekajući da oni poduzmu neku inicijativu, s čim su se odmah složili i njegovi časnici. Ostavivši tek dio pješaštva u neposrednoj blizini Dettingena, iza potoka Hoggräben, s ostatkom vojske i konjicom (Maison du Roi i karabinjeri na desnom krilu, Berchenyi husari na lijevom) prešao je oko 8.30 Forchbach i krenuo u susret savezničkoj vojsci koja se približavala. Tek po njihovu približavanju uvidio je svoju pogrešku, no bilo je prekasno povući naredbu za napad. Povlačenje bi u toj situaciji posve sigurno završilo katastrofom, pa je Gramont odlučio zaustaviti se na trenutnom položaju, računajući da će topovi postavljeni u Mainflingenu imati dovoljan domet da bi gađali bok pragmatičke vojske. Oko podneva, George II. je stao na čelo desnog krila, pridruživši se earlu Stairu. Prema jednoj popularnoj verziji, koju nije moguće potvrditi, nakon što je gotovo pao s konja, ljutito je odbio dalje jahati. Isukao je mač, uperio ga prema neprijatelju i naredio pokret. Dočekala ih je vatra 16 Gramontovih topova. Noailles je uskoro doznao za neposluh svog nećaka i bio je bijesan, no nije mu poslao pomoć, smatrajući da sam mora pronaći izlaz iz situaciju koju je stvorio. Uostalom, vremena za pojačavanje položaja preko Majne u tom trenutku nije ni bilo. Francuska kanonada iz smjera Mainflingena započela je nakon podneva i trajala pola sata, nesmanjenom žestinom i u jednakim intervalima, uzrokujući značajne gubitke u redovima pragmatičke vojske. Najvjerojatnije po Cumberlandovom nalogu, dio savezničkog topništva postavljen je u Klein-Ostheim kako bi odgovorio na francuski napad.

Ohrabren uspješnom kanonadom po savezničkim redovima, Gramont je odbacio sav oprez i naredio d’Harcoutu na na čelu eltinih Maison du Roi konjanika krene u napad na neprijateljsko lijevo krilo, koje se kretalo cestom Aschaffenburg – Hanau. Cumberland, spazivši francusku konjicu kako se približava u galopu, odmah je reagirao i naredio svojoj konjici da im krene u susret. Konjanici su se sudarili s treskom i bukom opaljenih pištolja i zveckanja sablji te  je već pri prvom kontaktu d’Harcourt ranjen i izbačen iz stroja. Probivši se kroz prednje redove Cumberlandove konjice, kraljevski mušketiri suočili su se s hanoverskim pješaštvom, koje je stajalo u pozadini. Saveznička konjica brzo je popravljala svoj poredak i prijetila da Francuze zatvori u obruč, pa se ona morala, kako bi izbjegla uništenje, dati u brzo povlačenje. Konjički napad koji je Gramont naredio završio je znatnim gubicima, ograničenim uspjehom te je zbog njega morala biti prekinuta topnička kanonada s druge strane Majne, što je pragmatičku vojsku  poštedjelo gubitaka koje im je Noailles od početka predvidio.

Dok je još trajao konjički okršaj, francuski elitni Gardes Françaises kreću naprijed i napadaju izloženi bok savezničkog centra. Napad je odbijen i prije nego što su Francuzi došli u priliku iskoristiti svoje bajunete, prisiljeni na uzmak pred vatrom austrijskog pješaštva. Ovakav razvoj događaja pri prvom naletu elitnog francuskog pješaštva ostavio je ljagu na njihovom imenu, budući da su neke satnije bile u tolikoj panici da su posve napustili borbu, pa čak i spas potražili u Majni. Za to vrijeme, oporavljeni d’Harcourt vratio se na bojno polje i poveo novi konjički napad u pokušaju da slomi savezničku konjicu. Neuspješan pokušaj ostao je upamćen samo po junaštvu koje je pokazao Brown pripadnik dragunske pukovnije Bland, Thomas. Brown je uz primjer osobne požrtvovnosti povratio od Francuza ugrabljenu zastavu njegova puka, izgubivši pritom dva prsta s lijeve ruke i zadobivši nekoliko udaraca sabljom po licu i vratu. Kralj George II. ga je zbog toga nakon bitke proglasio vitezom.

Međutim, d’Harcourt nije odustajao i konjica je nastavila juriše, čak i nakon što je ranjen po drugi put. Uspješno odbivši prvi napad, Cumberlendova nije imala manevarskog prostora kako bi se reorganizirala te joj je prijetio raspad, čemu su se Francuzi i nadali. Gramont, sa svoje strane računajući na d’Harcourtov uspjeh u slamanju njihove konjice, vjerovao je kako jednim udarom sa svim svojim snagama, uz potporu pričuve iza leđa neprijatelja kod Aschaffenburga, može razbiti cijelu savezničku liniju. Vojvoda Biron na lijevom je boku pokrenuo napad, dok je on sam pokrenuo svoje brigade u centru, na Austrijance. Međutim, Cumberlandova konjica se nije slomila i konjički sukob je ostao i dalje neriješen na toj strani. Biron je rasporedio svoje kirasire i dragune u položaje za napad, dok je pješaštvo u centru već prešlo potok Hoggräben i počelo izmjenjivati blisku vatru sa savezničkim. Cijeli taj dio bojišta prekrio je gust dim spaljenog baruta, što je ograničilo vidno polje objema stranama. Jedan hitac pogodio je d’Arenberga i lakše ga ranio, no kako se morao povući iz borbe, austrijske postrojbe izgubile su privremeno svog zapovjednika.

Povlačenje Francuza i kraj bitke

Biron je na svojoj strani uspio ovladati austrijskom baterijom, no situacija na suprotnoj strani je postajala kritična. Kako d’Harcourt nije uspio slomiti otpot Cumberlandove konjice, Gramont, koji je sve uloge stavio na proboj po toj strani, suočio se s mogućnošću proboja vlastitih linija na više točaka. Preostalo mu je jedino da pokuša izvesti povlačenje i spasi što se još uvijek moglo. Kako je centar bio najranjiviji, naredio je Bironu i d’Harcourtu da drže položaje na krilima što je dulje moguće i daju mu vremena za povlačenje. Gramont je potom dio tih postrojbi povukao preko Dettingena, a ostatku je naredio da se povlači iza Birona i njegove konjice. d’Harcourtova očajnička borba na desnom krilu se nastavila i postala je toliko žestoka da je vojvoda zadobio i treću ranu, a i sam je Cumberland ranjen u okršaju, no brzo se vratio u borbu. Na suprotnom krilu, povlačenje francuskih snaga bilo je u tijeku, no u svakom trenutku je moglo biti ugroženo zbog napada savezničke vojske. Kako bi spriječio takav scenarij, Biron je odvojio nekoliko konjičkih pukovnija pod svojim zapovjedništvom te ih na čelu s kirasirima poslao da štite njihovo povlačenje. Kirasiri su uz teške gubitke u svojim redovima ipak uspjeli u svojoj zadaći i povlačenje je izvedeno u relativnom redu. Nakon što se veći dio francuskih postrojbi uspio povući iza Forchbacha, potučeni ostaci Maison du Roi također je odstupao dalje od bojišta, prema Dettingenu.

Biron je još neko vrijeme držao liniju, u grozničavim naporima da pokrije povlačenje na tom krilu, a potom se i sam povukao. Lord Stair želio je iskoristiti francusko povlačenje i pretvoriti ga u njihov paničan bijeg, no drugi generali ukazali su na to da su Francuzi već prešli dvije prirodne prepreke, oba potoka ispred Dettingena, dok je njihova vojska bila iscrpljena i teško osakaćena. Noailles, doznavši za poraz i povlačenje, osobno je prešao preko Majne pokušavajući okupiti ostatke vojske, uvjeren kako bitka još uvijek nije završena.

Bitka kod Dettingena je ipak bila završena tog dana. Francuze je koštala 900 mrtvih, 1 760 ranjenih i 1 500 nestalih i zarobljenih, što je bio rezultat katastrofalne izvedbe naizgled savršenog plana koji je osmislio maršal Noailles. Vojvoda Gramont iz osobne pobude i želje za slavom zanemario je ujakove naloge i doveo svoju vojsku do ruba uništenja. Umjesto da zaustavi pragmatičku vojsku, zatvorenu u savršenu zamku na njezinom maršu prema prijeko potrebnim zalihama i odmorom u Hanauu, svojim je lošim procjenama prouzročio rasulo i masovno povlačenje vlastite vojske. Saveznička vojska Austrije, Velike Britanije i Hanovera, koja je u bitci izgubila ukupno 2 000 ljudi, te je i sama teško okrnjena, uspjela je u svom prvotnom cilju, dočepavši se Dettingena, a potom i Hanaua. Ostvarivši ove ciljeve, savezničkim generalima nije bilo uopće do progona neprijatelja u povlačenju, pa su samo zahvaljujući tomu Francuzi izbjegli daleko veću katastrofu. Vrhovni zapovjednik ove pragmatičke vojske, britanski kralj George II., svojim je rangom nadvisivao sve zapovjednike savezničke vojske te je takav bio na vrhu zapovjednog lanca. Prema tijeku i ishodu bitke, kraljeva je uloga u njoj bila minimalna, no bila je to doista posljednja bitka u kojoj je jedan engleski, odnosno britanski kralj, osobno zapovijedao vojskom na bojnom polju.

Siniša Đuričić

 

Literatura:

• J. O. Lindsey, The New Cambridge modern history, vol VII, (Cambridge University Press, Cambridge, 1970)
• Derek Mckay, H. M. Scott, The rise of great powers 1648 – 1815 (London, New York, 1983)
• David Chandler, A guide to the battlefields of Europe (Hertfordshire, 1996)
• Jeremy Black, From Louis XIV to Napoleon (London, 1999)
• Michael McNally, Dettingen 1743: Miracle on the Main, Osprey Publishing (Oxford, 2020)
• Geoffrey Treasure, The making of modern Europe 1648 – 1780 (London, New York, 2003)
• Peter R. Campbell, Power and politics in old regime France 1720 – 1745 (London, New York, 1996)
• W. R. H. Trowbridge, Maurice de Saxe, Marshal of France (New York, 1910)
• Margaret Shennan, The rise of Brandenburg Prussia (London, New York, 1995)
• Peter H. Wilson, German armies, war and German politics 1648 – 1806 (London, 1998)
• Josef Kallbrunner, Maria Theresia als Herrscherin (Leipzig)
• Renee Chartrand, Louis XV’s army, Men at Arms 296, 302, 304 (London, 1997)