Zrinsko-frankopanska urota ostala je zapamćena kao jedan od najtragičnijih događaja u ranoj novojekovnoj hrvatskoj povijesti. Kao rezultat neuspjele akcije protiv Habsburgovaca i bečkog dvora, njihovi glavni predvodnici, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan osuđeni su na smrt i pogubljeni, dok su sva njihova imanja konfiscirana. Njihovi su potomci lišeni prava na nasljeđe, a a već u sljedećem naraštaju obitelj Zrinski prestala je postojati. Nikolin sin jedinac, Adam Zrinski (1662. – 1691.) poginuo je kod Slankamena boreći se protiv Osmanlija, dok je sudbina njegova bratića, posljednjeg muškog člana obitelji Zrinski, Ivana Antuna (1654. – 1703.) bila daleko tragičnija.

Djetinjstvo

Petar i Katarina Zrinski imali su samo jednog sina, Ivana Antuna. Rođen je u Ozlju, no točan datum njegova rođenja, pa čak i godina, predmet je nagađanja. Dok je sam za sebe u jednom pismu iz 1670. naveo kako mu je tada bilo 19 godina, prema nekim drugim tumačenjima smatra se kako je rođen 1654. godine te je kršten 26. kolovoza iste godine. Tim datumom kao jedinim ispravnim smatra Emilij Laszowski (1868. – 1949.), povjesničar i arhivist, inače jedan od osnivača Družbe „Braća Hrvatskog Zmaja“ koji se internzivno bavio istraživanjima o obitelji Zrinskih i Frankopana. Najveći dio ovog članka temelji se upravo na činjenicama koje je Laszowski iznio u svojim radovima.

Ivan Antun rođen je i odrastao u vremenu kad se njegov otac aktivno uključio u orghanizaciju i spovedbu urote protiv cara Leopolda I. i bečkog dvora općenito.  Petar je uspješno branio posjede Zrinskih u Hrvatskoj, potukavši vojsku bosanskog paše kod Jurjevih stijena, a njegov brat Nikola iste zime je upao u Baranju sve do Osijeka i spalio Sulejmanov most krajem siječnja 1664. godine. Međutim, u svim tim naporaima braća su dobila vrlo ili nimalo potpore od strane Habsburgovac, koji su svoje snage pod zapovjedništvom feldmaršala Raimunda Montecuccolija čuvale u gornjoj Ugarskoj i gotovo u stanju posvemašnje neutralnosti gledale kako Osmanlije zauzimaju i razaraju Nikolin Novi Zrin. Ova će vojska doista razbiti novu osmansku vojsku pod velikim vezirom Ćuprilićem kod Monoštra (St. Gotthard) u kolovozu 1664., no odmah potom zaključeni Vašvarski mir smatran je za poniženje i sramotu u hrvatskim i mađarskim plemićkim krugovima. Nikolina smrt u lovu 18. studenog 1664., koja se još u ono vrijeme smatrala sumnjivom, doprinijela je približavanju najistaknutijih predstavnika hrvatskih i ugarskih velikaša. Petar je morao čekati četiri godine da bi bio uveden u čast bana, za koje je verijeme uspostavio prijateljske odnose s francuskim kraljem Lujom XIV. Zrinski se nadao njegovoj podršci u slučaju početka pobune protiv Habsburgovaca, no kako je kralj tražio da mu Petar pošalje sina kao taoca, a on to odbio, u tom trenutku do veće suradnje nije još moglo doći. Ivan Antun je povjeren na odgoj i obrazovanje kasnijem senjskom biskupu Ivanu Smoljaniću i augustincu Marku Forstalu. Njegova majka dogovorila je 1665. vjenčanje njezine kćeri Jelene za ugarskog magnata, kneza Franju Rakoczyja, koji je bio dio kruga nezadovoljnika bečkom politikom. Katarina je imala namjeru savez pojačati i brakom Ivana Antuna s njegovom kćeri. kako do tog braka nije došlo, mladi Zrinski nastavio je svoje obrazovanje pod Forstalovim mentorstvom, s kojim je 1669. putovao u Köln i Löwen.

Urota

Savezu Zrinskih i Rakoczyja pridružio se u međuvremenu i ugarski palatin, Franjo (Ferencz) Vesselenyi, jednako kao i hrvatski ban nezadovoljan stanjem u Ugarskoj i odnosom Leopolda prema Osmanlijama. Nakon sastanka u Požunu 19. prosinca 1666. okupljeni hrvatski i ugarski plemići složili su se oko zajedničkih interesa i ciljeva usmjerenih protiv Habsburgovaca, što su izrazili i sljedećim rječima svoje „zavjernice“:

„Mi grof Franjo Wesselenyi Haladski, palatin ugarski, nadalje grof Franjo Nadasdy Fogarašfoldski, državni sudac ugarski, onda grof Petar Zrinski, ban hrvatski, videći, da je došlo stanje Ugarske i stvar naroda njezina u takovu pogibao, da će, ako je mi, koji smo prvi stupovi zemlje, ne spriječimo na koji dopušteni način, doći do konačne propasti toga plemenitog i pod nebom tako glasovitog naroda. Budući da nalazimo vrlo potrebnimda se ova zemlja u granicama svojim ne umanji, i da naš narod brojem ne spadne, pa napokon da ovo malo preostala naroda uzmognemo u kršćanstvu i u svojoj vrstzemlji u ovim tijesnim granicama uzdržati, držimo u prvom redu za potrebno, da se nas trojica vjerom jedan drugomu zavjerimo, da sve ovo mora ostati tajnom; a da bolje uspiju istaknute dobre namjere, osigurajmo jedan drugoga našom riječi, vjerom i blaženstvom naših duša. da ovaj naš rad i dužnost našu, a usto istaknute namjere i nastojanja nikomu ni s kojega uzroka i ni na koji način ne ćemo odati, što više — da ćemo na sličan način čuvati tajnu i pred onima, kojima je to inače u glavnom poznato. Drugo obvežimo se, štogod uzmognemo u korist opstanka i napretka našega naroda i Ugarske našom pameću pronaći i učiniti, da ćemo sve to revno izvršiti, pa ako ustreba, zateći ćemo se i drugima. Nadalje učinit ćemo u tom bijednom stanju još i to, da jedan bez drugoga ništa ne smije uraditi, već da ćemo u svemu započeti s jednakom voljom i slogom pa raditi stalno sve do kraja. Pače, jer je izlaz svake stvari nestalan, stoga, ako bi ili mi svi skupa ili tko od nas ili tko od onih, koji znadu za to s našom voljom, bilo od koga, ne izuzevši nikoga, bili progonjeni, dužni smo po vječnoj obvezi svojoj svakim putem i svakim načinom zauzeti se za njih svom sposobnošću našom i pomoći im u nevolji. Zato smo dali jedan drugomu pismo rukom našom pisano i pečatom potvrđeno, da bi ga često držali pred očima svojim i ne bi bacili, lakoumno shvaćajući tu stvar i dužnost našu, duše svoje u vječno prokletstvo pa da ne bi javno povrijedili poštenje svoje i izgubili ga.” (Stjepan Srkulj, Izvori za hrvatsku povijest, IV., 121. – 122.)

Sastanak se dogodio upravo u vrijeme svadbenoga careva slavlja, koji se tada oženio španjolskom princezom Margaretom. Njemu je nazočio i francuski veleposlanik u Beču, Jacques Bretel de Grémonville (1625. – 1686.), koji je obećao francusku potporu. Urotnici su se nadali pomoći i od Poljske, erdeljskog kneza i Venecije, kojoj su obećali tješnje veze u Dalmaciji. Međutim, od francuskog dvora nisu dobivali ništa osim praznih obećanja i lijepih riječi, jer je Luj vagao između između dogovora s leopoldom oko taada gorućeg europskog pitanja, nasljedstva španjolske krune, o čemu je zapravo i ovisila njegova podrška urotnicima. Već sljedeće godine umro je jedan od najvažnijih urotničkih predvodnika, Vesselenyi, čime je njihova snaga bila dodatno oslabljena. U očajničkoj potrazi za saveznicima, odlučio se erdeljski knez Mihajlo Apafi (1632. – 1690.) za pomoć obratiti i Visokoj Porti. Osmanlije su tada bile usred teškog i dugog Kandijskog rata (1645. – 1669.) protiv Venecije, pa ne samo da nisu bili zainteresirane pružiti im pomoć, nego su im savjetovali da se smire i pričekaju s bilo kakvim akcijama, barem dok njihov rat ne završi. Ono što urotnici nisu znali i što će u velikoj mjeri zapečatiti njihovu sudbinu bila je činjenica da je za Aapafijevo poslanstvo doznao jedan Grk, pisar velikog vezira, te istog dana poslao carskom poslaniku pismo u kojem ga izvješćuje kako ugarski i hrvatski plemići pripremaju pobunu i za to, u zamjenu za proiznavanja njihovog vrhovnog gospodstva, traže pomoć Visoke Porte. Usprkos zahtjevu plemstva, Dvor je na ovu vijest još manje bio spreman imenovati novog palatina, a osobito nikako micati njemačke postrojbe iz Ugarske. Nije moglo biti nikakve sumnje da je postojala široka zavjera i plan pobune protiv dvora kada je jedan od njezinih sudionika, Ladislav Fekete, ugarskom primasu, nadbiskupu Szelepchenyiu, otkrio sve detalje, a ovaj ih odmah u rujnu 1668. sve proslijedio u Beč.

Leopold je odlučio početi polako plesti mrežu u koju će, jednog po jednog, uhvatiti sve kolovođe. Koristeći razmirice između Apafija i Rakoczyja oko gospodtsva nad Erdeljom i vjerskih razmirica (sukob oko prava protestanata i nadležnosti katolika), dvor je uspio stvoriti prvi raskol među njima. Petar se još nadao pomoći od Luja XIV. i odbijao je pregovarati s Visokom Portom, no nakon što je francuski kralj 7. srpnja 1669. banu napisao, savjetujući „neka budu pokorni svomu kralju i neka od svoje pokornosti i njegova pravdoljublja očekuju kraj svojim patnjam“ (Tadija Smičiklas, Povijest Hrvatska, II, 176.) bilo je jasno da se s te strane više ničemu nije smjelo nadati. Optužen od staane nadbiskupa da je s Nadasdyjem kovao urotu, Petra pozovu u Beč po prvi put da se opravda, gdje je Zrinski zanijekao bilo kakvu pomisao na nevjeru i sve takve optužbe stavi na Nadasdyjeva pleća. Činilo se da je tada Leopold bio zadovoljan takvim očitovanjem i Petar se potom vratio u Hrvatsku. Nade da će Poljska pružiti pomoć izjalovile su se kada se novi poljski kralj, Mihael Višnjovjecki (1669. – 1673.), inače poznanik i prijatelj Petra Zrinskog, oženio carevom sestrom, nadvojvotkinjom Eleonorom. Nakon ovakvog razočaranja i sam Petar se okrenuo od onoga što je smatrao posljednjom mogućnošću, pregovorima s Turcima.

Forstal je znao za urotničke aktivnosti Zrinskog, no s njima se nije slagao i savjetovao mladića da usprkos svemu ostane vjeran caru. Nakon što se vratio iz Beča početkom 1670. godine, kada je bilo jasno da se obručć sve snažniej steže oko urotnika, molio je Petra da makne Ivana Antuna iz Čakovca i što dalje od bilo čega što bi mladića moglo povezati s izdajom, u najboljem slučaju negdje u inozemstvo. Petar je bio svjestan situacije i nije zanemario savjet Augustinca. Već u travnju 1670. šalje svog jedinca u Graz, odakle s Forstalom odlazi u Beč.Ondje je ipak mladić došao brzo pod pasku Dviora, koji je budno pazio na sve pokrete Zrinskih. Ministar Lobkowicz (Václav Eusebius František, Prince of Lobkowicz, 1609. -1677.), predsjednik Leopoldova Dvorskog vijeća, odmah je anredio da mladog Zrinskog dovedu u njegovu rezidenciju, gdje je boraviop cijelo ljeto. Car i ministrui su u međuvremenu imali sve više informacija o širini urote i ulozi Petra Zrinskog u njoj te su dugo raspravljali što učiniti s Ivanom Antunom. Leopold je napolsjetku odlučio da ga premjeste u Prag 17. rujna, u pratnji dva isusovca, Tome Grassera i Ivana Wargla. Iako mu je rečeno da će u Pragu imati prilike nastaviti svoje studije humanistike i filozofije, mladić je naslućivao da ga žele zatočiti ili zatvoriti u samostan, pa je caru pisao: „Nisam ništa sagriešio protiv Vašeg Veličanstva, dapače gorko sam plakao, kad sam čuo takova šaputanja i došao sam veselo pješke i pod zaštitu Vašega Cesar. Veličanstva, a bio bih pobjegao, da nisam mogao doći do drugog izlazka.“ (Emilij Laszowski, Ivan Antun, grof Zrinski, 5.) Njegova molba da ga se primi u vojnu službu je naišla na ignoriranje, a ništa bolje nije prošla niti ona upućena Lobkowiczu za nekakavu činovničku službu, u kojoj je Zrinski naveo kako se služi sa sedam jezika, hrvatskim, talijanskim, njemačkim, španjolskim, francuskim, latinskim i madarskim.  Njegovom internacijom u Prag postignuto je ono što je dvor u prvom redu i želio te je svaki kontakt hrvatskog bana s njegovim sinom jedincem bio prekinut.

 U trenutku kad je Leopold sastavljao pismeni poziv Petru Zrinskom da dođe u Beč, početkom veljače 1670., bile su poznate uglavnom sve pojedinosti o pregovorima koje je vodio s Visokom Portom. Petar se o poziv oglušio, a kad je car naredio pokretanje vojske prema Ugarskoj i Hrvatskoj, nije mu preostalo ništa drugo nego se pouzdati u carevu milost. Oprostio se 13. travnja sa svojom suprugom Katarinom i s mladim Frankopanom krenuo prema Beču. Doznavši za položaj u kojem mu se otac našao, Ivan Antun pokuša mu pomoći ishoditi s posve neočekivane strane. Saski knez izbornik Johan Georg II. (1613. – 1680.) bio je stari poznanik Zrinskih, kojemu su Petar i Nikola poslali i nekoliko odreda Hrvat koje je ovaj formirao u osobnu gardu, „Leib-Compagnie Kroaten zu Ross.“ Zapovjednik ove postrojbe tada je bio sam rođak Zrinskih, Janko Peranski, kojega Ivan Antun 28. studenog moli da se zauzme za njegova oca kod kneza. Pismo nije polučilo nikakva uspjeha, iako je Zrinski obećao i novca i zemlje. Pismom je i cara molio da se smiluje njegovu ocu, no tu je još manje moglo biti koristi. Iako je Zrinskom i Frankopanu trebao suditi plemićki sud prema hrvatsko-ugarskom pravu, dvor ih je optužio da su se ogriješili o zakon nasljednih zemalja i, budući da su uhićeni na austrijskom tlu, imaju izaći pred austrijski sud. Obojica su 27. kolovoza 1670. odvedeni u Bečko Novo Mjesto, gdje su pred sud, kojim je zasjedao kancelar Hocher, izašli 14. veljače 1671. Na teret im je stavljena organizacija urote i pobune, koju su, osim šireći po Hrvatskoj i Ugarskoj, nastojali istu proširiti i po habsburškim nasljednjim zemljama, tražeći za to pomoć od Poljske, Francuske, Venecije, pa čak i najgoreg neprijatelja, Osmanlija. Petar Zrinski se pozvao na „salvum conductum“ koji mu je sam car izdao, jamčeći mu sigurnost ako dođe u Beč, pa je, vjerujući istoj, i vlastitog sina posslao kao taoca. Nije vrijedilo ni što je nabrojio sve svoje zasluge i krv koja se prolila u njegovoj obrani Hrvatske i Štajerske od Osmanlija, niti to da je nijekao da je održavao bilo kakve odnose s Fransukom i Visokom Portom. U konačnici, Leopoldovu kruttost nije dirnula ni molba mnogih kršćanskih dvorova i pape da se poštede životi hrvatskih plemića, od kojih je jedan bio posljednji od svoje loze, a drugi imao samo jedinca. Suđenje je zaključeno 28. travnja presudom da se zbog zločina izdaje obojici odsiječe desnica, a potom odrubi glava. Car je odlučio pokazati milost jedino u tomu da im je oprostio odsijecanje ruke: pogubljeni su 30. travnja 1671. odsijecanjem glava. U svom polsjednjem pismu supruzi Katarini, požalio se što o sinu nije dobio nikakvih vijsti: „Više ništar ne znam pisati, nit za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva; ja sam se sve na Božju volju ostavil . . .“ (Laszowski, 7.)

Ivan Antun u milosti dvora

Petrovim smaknućem izgubila je njegova obitelj svoju glavu i oslonac. Svi obiteljski posjedi su konfiscirani, a utvrde zaposjednute od strane njemačkih vojnika. Ivan Antun strahovao je u Pragu za svoju sudbinu, a njegova majka je strešila u Čakovcu, sama i bolesna, s najmlađom kćeri, Zorom Veronikom. Carska straža ju je uhitila i sprovela u dominiknaski samostan u Graz, odvojivši je i od kćeri, koja je prislno zaređena u samostanu sv. Uršule u Celovcu. Što se tiče Ivana Antuna, carevom odlukom 29. kolovoza 1671. oduzeta su mu prava na nasljeđe i posjede u Štajerskoj. Strahujući da bi iz osvete zbog pogubljenja oca mogao krenuti njegovim stopama i pokrenuti neku novu pobunu, dvor je odlučio poslati ga u Španjolsku. Ivan Antun ostao je miran i vjeran caru, iskazujući svoju doanost usprkos svemu, moleći da mu se dopusti ulazak i vojsku i ostanak u Pragu, čemu je na kraju ipak bilo udovoljeno. Postao je pukovnik u habsburškoj vojsci i čak dobio neka uvjeravanja da će mu biti vraćeno nešto od obiteljske imovine, što ga je trenutno umirilo, no novi udarac sudbine zaprimio je 1673., kada mu je umrla majka, provevši zadnje godine života kao zatočenica u samostanu.

Do nove pobune protiv cara ipak je došlo za nekoliko godina, no Ivan Antun s njom nije imao veze, barem ne izravne. Naime, vođa te nove pobune, popularno navzvane „buna kuruca“ (izvedenicaa od iskrivljenog latinskog oblika cruciatus, odnosno križ). Bunu je predvodio budući suprug sestre Ivana Antuna, tada već udovice iza smrti Rakoczyja, Imre (Mirko, Emerik) Tököly (1657. – 1705.) Zrinski je s vojskom 1678. poslan s vojskom u gušenje ove pobune i tom se prigodom 1678. sreo sa sestrom u Zborovu. U okršaju s kurucima kod Vekėna u Ugarskoj, nedaleko od Munkača, Ivan Antun je poražen i zarobljen te sproveden u Erdelj. Iz zatočeništva ga je izvukao upravo Tököly pokušavajući ga prodobiti na njihovu stranu, ali je Zrinski nepokolebljivo ostao vjeran caru. Zbog svoje sestre, želio je pomiriti dvije strane i posredovao je u pregovorima dvora i kuruca, što je na kraju rezultiralo dogovoreom i primirjem 1680. U tim je pregovorima vodio prepisku šifiranim pismima s Tökölyjem. Jedno od njih je presretnuto od carksih agenata i protumačeno kao dokaz njegove izdaje i suradnje s pobunjenicima. Na saslušanju je Ivan Antun dokazao da nije imao drugih nakana osim posredovati u pregovorima te da nije imao nikakvih drugih dogovora s pobunjenicima, pa je pušten iz pritvora u rujnu 1680. prema carevoj zapovijedi. Zrinski, usprkos svemu, nije zaboravio careva obećanja da će mu biti vraćena pradjedovska imanja, pa se 1682. obratio caru s tom zamolbom. Ugarska dvorska komora, kojoj je tada predsjednik bio prelat, kasnije nadbiskup ostrogonski, Leopold Kolonić, ocijenila je kako su posjedi Zrinskih bili prezaduženi da bih se dodijelilo, a osim toga, zakljčeno je, car nije imao nikakve obveze prema potomku dokazanih izdajnika. Smatrali su kako je jedino prikladno Ivanu Antunu Zrinskom isplatiti otpremnicu od 100 000 forinti i time zaključiti cijeli predmet. Zrinski nije imao nikakvu drugu mogućnost nego prihvatiti takvu odluku.

Zatočenje i smrt

Osmanlije su pod velikim vezirom Kara Mustafom u proljeće 1683. pokrenuli novu veliku vojnu s ciljem zauzimanja Beča. Budući da Tököly ni tada nije mirovao, pa je čak i stupio u svaezništvo s Osmanlijama, Ivan Antun je ponovno na meti optužbi bečkog dvora. One su išle toliko daleko da ga se sumnjičilo kako je prešao na osmansku stranu i na čelu odreda Tatara pustošio u Štajerskoj. Iako je ovakva optužba bila posve apsurdna, on je ponovno uhićen. U veljači 1684. premješten je u tamnicu u utvrdi Rathenburg u Tirolu. Njegova sestra Jelena krivila je sebe zbog bratova zatočeništva, ali je isto tako u pismima svome mužu krivila i Ivana Antuna što je tako slijepo i odano služio caru, umjesto da se pridružio njima. Jedini tko mu je od rodbine mogao pomoći bio je njegov bratić Adam, sin Nikole Zrinskog, ali kako je i sam bio u carevoj vojnoj službi, nije mogao učiniti ništa za svog rođaka kako ne bi kompromitirao sebe samog. Ivan Antun čamio je u tamnici za cijelo trajanje turskog rata, polako gubivši razum. Kralj mu je ukinuo čak i redovne doznake te je je primao samo forintu dnevno. Nakon Adamove pogibije u bitki kod Slankamena 1691., ostao je jedini živući muški potomak obitelji Zrinski i vlasti su brinule o tome da njegovo zatočeništvo ostane trajno. Silom prilika, za vrijem trajanja Rata za španjolsko nasljeđe, Bavarci su se približili i zaprijetili samom Beču. Kako ne bi Zrinskog oslobodili iz tamnice, 13. srpnja 1703. on je prebačen u Graz i smješten u gostionici „Hasenhaus“, gdje je dobro čuvan. Ondje nije dugo ostao, jer je postojala mogućnost da ga oslobodi netko od hrvatskih ili ugarskih pristaša, pa je ponovno prebačen pod jakom stražom u utvrdu Schlossberg. Car mu je dopustio slugu, ispovjednika, liječnika i brijača, no bilo mu je strogo zabranjeno komunicirati bilo s kime drugim, osobno ili pisanim putem. Čak je i straži bilo zabranjeno razgovarati s Ivanom Antunom. Sredstva koja su dodijeljena za njegovo uzdržavanje, a posebno ona za njegovo zdravlje, bila su bijedna i nedovoljna, pa se Zrinski u takvim uvjetima, „hladnoj i vlažnoj ćeliji“, teško razbolio. Nakon teških bolova, umro je ujutro 11. studenog 1703. od upale pluća.

Tijelo Ivana Antuna preveženo je sljedećeg dana na groblje samostanske crkve Sv. Andrije u Grazu i ondje, u kapelici Sv. Križa, pokopano, bez sprovoda i pratnje. Grob je ostao neoznačen, bez ikakvog natpisa. Stoljećima kasnije, „Braća Hrvatskog Zmaja“ stavili su si u zadaću pronaći i prenijeti posmrtne ostatke posljednjih Zrinskih i Frankopana u domovinu. Oni su 1907. pronašli i iz skupnoga groba izvadili kosti Frana Krste Frankopana i Petra Zrinskoga, no prema naredbi cara Franje Josipa I., bilo im je zabranjeno prenijeti ih u Hrvatsku. To je moglo biti učinjeno tek 1919., kada su pokopani u zagrebačkoj katedrali, gdje do danas počivaju. Laszowski se u potragu za zemnim ostacima Ivana Antuna dao u potragu već naredne godine. Ušavši u trag njegovom posljednem počivalištu zahvaljujući pronađenoj matici umrlih u kojoj je stajalo ime „Franz Anton Graf von Serin“, sužanj iz zamka Schlossberg. Nakon više od dvadeset godina potrage i priprema, lijes s posmrtnim ostacima Ivana Antuna, posljednjeg izdanka stare i slavne plemićke obitelji Zrinski, napokon je stigao u Zagreb 26. veljače 1944. Nakon održane mise zadušnice, uz nazočnost velikog broja ljudi, običnog naroda i državnih vlasti tadašnje NDH, položen je na vječni počinak u katedrali uz svog oca i ujaka. „Braća Hrvatskog Zmaja“ su u travnju iste godine pdigli i spomen ploču u Grazu, u kapelici Sv. križa, gdje je Zrinski bio prvotno pokopan, s natpisom: „Tko čita neka znade: Ovdje je od g. 1703. do 1944. počivao u miru Ivan Antun Zrinski, posljednji odvjetak slavnoga roda Subića Zrinskih, sin kneza Petra bana Hrvatske i markizice Katarine Frankopan. Njegove je ostatke g. 1944. prenio Vitežki Red Hrvatskoga Zmaja odavle u Hrvatsku i sabranio ih u zagrebačkoj prvostolnoj crkvi pokraj kostiju otca i ujaka. – Vitežki Red Hrvatskoga Zmaja. – G. G. 1944. – P.“ (Laszowski, 34.)

Siniša Đuričić

 

Literatura:

• Stjepan Srkulj, Izvori za hrvatsku povijest, IV., Zagreb, 1910.
• Emilij Laszowski, Ivan Antun, grof Zrinski, Zagreb, 1944.
• Anđelko Mijatović, Zrinsko-frankopanska urota, Alfa, Zagreb, 1992.
• Tadija Smičiklas, Povijest Hrvatska, II, Zagreb, 1882.
• Ivan Mirnik, Ivan Antun Baltazar grof Zrinski, Svjetlo : časopis za kulturu, umjetnost i društvena zbivanja (2005), 1-2; 30-33
• Anton Ziegler, Gallerie aus der Österreichischen Vaterlandsgeschichte in Bildlicher Darstellung, Wien 1837.