Dakle, o nazivu.

Više-manje je poznato na koji su način Turci (Osmanlije) zauzeli tadašnje Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo. Prvo je u bitki na Krbavskom polju 1493. mladi i nadobudni ban Derenčin izgubio život jer nije slušao savjet starijih i iskusnijih Frankopana, a onda je iz istog razloga cijelo kraljevstvo palo 1526. i tu je život i bitku izgubio mladi kralj Ludovik II. Jagelović. Nakon toga ništa više nije Osmanlije zadržalo da zauzmu prijestolnicu Budim 1541. i postave granicu prema kršćanskoj Europi koja će se održati gotovo 150 godina. Za tih 150 godina bilo je pokušaja oslobođenja koje su vodili Habsburgovci, novoizabrani hrvatski i ugarski kraljevi te carevi Svetog Rimskog Carstva (tad još nije bilo Voltairea da mu zaniječe ime i prezime, jedno i drugo, pa ćemo ga ipak još nazivati tako), no ne može se reći da su baš u ta oslobađanja srljali sa srcem. Više im je odgovaralo da održavaju status quo na granici s Turcima, da bi se iscrpljivali u obračunima s francuskim kraljevima i neposlušnim njemačkim kneževima, onima zle i bogohulne protestantske vjere. Zgodno nazvani Dugi rat (1591.-1606.), jer je bio predug da bi se postiglo tako veliko ništa, osim pobjede kod Siska, a granica ne pomakla. Šezdesetak godina kasnije Turci su odlučili ponovno krenuti na Habsburgovce, no dogodila im se manja nezgoda kod St. Gottharda 1664. pa su ponovno stali. Zaključiše tad Habsburgovci mir u Vašvaru, onaj “sramotni mir” zbog kojeg padoše naposljetku dvije najvažnije plemenite hrvatske glave Zrinskog i Frankopana, a koji cara Leopolda ostavi u iluziji da se riješio turske opasnosti. Međutim, prije isteka mira veliki vezir Kara Mustafa odluči da je bilo dosta besposličarenja i krene na Beč 1683. I to je završilo loše po Turke, a vrlo dobro za Europu. Otvori se u Beču prva kavana od zrna koje je u pobjedničkom jurišu poljski kralj Jan Sobjeski ugrabio u vezirovu šatoru.

Tu počinje naša priča.

Inače kolebljivi i neodlučni Leopold donese sudbonosnu odluku da je bilo dosta defanzive i skrivanja iza zidina (čim se vratio u svoj grad koji je za njega oslobodila vojska Poljaka i njemačkih kneževa), te da valja savez koji je tad stvoren, Sveta liga (Poljska, Austrija, Mletačka republika, Rusija i dr.), okrenuti na konačan obračun s Turcima. Pronio se glas po Europi da se priprema sveti rat pa pohrliše mladi plemićki sinovi u potragu za bogatstvom i slavom. Našla su se tu brojna imena, od tadašnjih i budućih grofova, vojvoda, pa i maršala, iz Francuske, Njemačke, Španjolske… ali i Škotske.  Jedan poseban Škot već dugo je vremena bio u carskoj službi, sudjelovao u obrani Beča, a bilo mu je suđeno da nakon brojnih borbi karijeru završi… kod Osijeka. Tako je, našeg starog, dobrog, pomalo danas oronulog, iskorištenog, upropaštenog…opet skrenuh s teme. Nego, idemo redom.

Dakle, Laurus Leslaeana (tu smo!) je naslov biografije škotske plemićke obitelji Leslie, prema kojoj ova duga i blagorodna loza ima korijene čak u 11. stoljeću i dala je brojne odlične muževe i vojnike. Kaže nam ova biografija za Jamesa Lesliea “Illustrissimus et Excellentissimus Dominus Jacobus, Sancti Romani Imperii Comes de Leslie, Liber Baro de Balquhane, Dominus Neostadii ad Mettoviam, Pettovii, Pernegg, etc. S. C. M. Camerarius et Consiliarius actualis intimus, concihi Aulae bellici int. Aust. praeses, Generalis Campi Mareschallus, Pedestris Begiminis Colonellus, etc.” navodeći očito njegove tiule, posjede i vrhunske kvalitete.

Ovu biografiju napisao je Jamesov brat velečasni William Leslie (nisu svima u obitelji bili suđeni mač i mamuze) i opisao je život svog brata u par kratkih crtica. James je u Njemačku stigao 1655. na poziv svog ujaka Waltera (plaćenika koji je jedne prohladne noći u veljači 1634. helebardom masakrirao svog generala Wallensteina u krevetu), gdje je nakon njegove smrti preuzeo titulu i počasti koje je ovaj držao kao vjerni habsburški podanik.James se penjao po ljestvici pa je 60-ih godina postao jedan od carevih komornika, a dobio je 1665. i zapovjedništvom nad  pukovnijom. Deset godina kasnije udijeljen mu je i feldmaršalski baton pa je postao zapovjednik pješačečke pukovnije koja će sve do njegove smrti, 1694., nositi njegovo ime.

U bitki kod Kahlenberga 11. rujna 1683. Leslie je bio zadužen za topništvo, pa su s uzvišenog položaja njegovi topovi sijali smrt među Kara Mustafinim postrojbama. Hrabrost je navodno pokazao i probivši se do grada kako bi donio toliko potrebne namirnice. Sljedeće godine Leslie je vodio borbe u južnoj Ugarskoj, te je dobio i zapovijed da sa svojim hrvatskim trupama upadne u Slavoniju i tamo zada jada turskim posadama. Kad je zauzeo Viroviticu, poveo je vojsku prema Osijeku i natjerao Turke da se povuku u utvrdu. Jedan zanimljiv opis Osijeka onog vremena, zemljopisno prilično zbunjen i netočan, no ipak zanimljiv:

“Osijek je veliki, gusto naseljen grad u istočnoj Slavoniji. Nalazi se u nizini, ulice su popločane i prekrivene drvetom umjesto kamenom. Mjesto je žive trgovine i njegova glavna ruta između Turske i Mađarske. Nema povoljan obrambeni položaj, no Turci su uložili velike napore kako bi ga utvrdili. Poznat je po svojim mostovima izgrađenim od hrasta, od kojih je jedan dug 8565 koraka (oko 6 km i 400 metara, op.p.) i širok 17 koraka (12.75 metara, op.p.) Most spaja grad s drugom obalom Save (očito se misli na Dravu op.p.) i preko rijeke Tennes (?) prema utvrdi Dardi u donjoj Ugarskoj. Drugi premošćuje Dravu prema istoku i taj je dug pet milja i tako širok da troje kola može njime usporedo ići. Ove mostove podigao je Sulejman Veličanstveni 1521. kad je zauzeo Beograd. Preko njih su Turci mogli prelaziti iz Konstantinopola u Ugarsku. Blizu ovog mjesta je mladi Ludovik, ugarski kralj, poražen u pokušaju da zaustavi Sulejmanov prodor u njegovo kraljevstvo. Drugi spomenuti most spalio je grof Leslie, a kasnije ga je uništio vojvoda Lotarinški 1687.”

Leslie je s 14 000 ljudi uspio zauzeti i Donji Miholjac, no kad se približio Osijeku, topnička vatra iz grada je bila toliko jaka da nije mogao ni prići utvrdi. Početkom jeseni se i razbolio pa je odustao od opsade i povukao se, spalivši most na Dravi, koji je dvije godine kasnije potpuno uništio Karlo Lotarinški. Ubrzo nakon toga grof se povukao iz vojne službe, a kako nije imao djece oporučno je 1690. sva svoja imanja ostavio nećaku. Umro je od gihta 1694. godine.