Laurus Leslaeana

Sve o povijesti 17. i 18. stoljeća na jednom mjestu.

Monthly Archives: siječanj 2017

sij.172017

Opsada Beča 1683. – VIII. Špijunaža i kontrašpijunaža

Jedno od posebno zanimljivih detalja iz vremena duga opsade Beča zasigurno je priča o špijunaži. Budući da je grad prilično dugo bio odsječen od ostatka Monarhije čime je komunikacija obrane s carem i njegovim generalima bila znatno otežana, pribjeglo...

Continue Reading...

Laurus Leslaeana

Sve o povijesti 17. i 18. stoljeća na jednom mjestu.

Laurus Leslaeana

2 weeks ago

FERDINAND GOBERT VON ASPREMONT-LYNDEN, VOJNI UPRAVITELJ OSIJEKA I BEOGRADA, SUPRUG JULIJE BARBARE RÁKÓCZY, KĆERI JELENE ZRINSKE.

Ferdinand Gobert von Aspremont-Lynden (oko 1645. u Reckheimu; umro 1. veljače 1708. na istom mjestu), grof von Reckheima, bio je general i feldmaršal u službi Svetog Rimskog Carstva.
Vojnu karijeru započeo je kao zapovjednik pukovnije kirasira u službi kneza izbronika Bavarske. Dana 16. ožujka 1676. godine car Leopold I. dao je svim članovima obitelji Aspremont-Lynden pravo da nose grofovsku titulu. 1683. godine sudjelovao je u obrani Beča te 1686. u osvajanju Budima pod vodstvom bavarskog kneza izbornika Maximiliana II.

Naredne godine pod zapovjedništvom generala Dünewalda vodi operacije u Slavoniji te sudjeluje u zauzimanju Osijeka, gdje je imenovanm vojnim upraviteljem te Virovitice, Požege i prvom neuspješnom pokušaju zauzimanju Iloka. Nakon zauzimanja Beograda 1688. popstavljen je ondje za vojnog namjesnika, no 1690. nije uspio obraniti opkoljeni Beograd od napada osmanske vojske pod vodstvom velikog vezira Köprülüa Fazila Mustafe Paše. Kad je polovica branitelja ubijena, pobjegao je na drugu stranu Dunava s vojvodom Charlesom Eugèneom de Croÿem i ostatkom njihovih trupa.

Nakon pada Beograda naređeno mu je da se vrati u Beč. 1691. godine princeza Julia Barbara Rákóczi ( 1672. - 1717.), kćer Jelene Zrinske i Franje I. Rakoczyja, ugarskog pobunjenika, zatvorena je u samostan u Beču. Aspremont se domogao kopije ključa i potajno upoznao bogatu princezu. Iste noći ju je oteo i, na nezadovoljstvo Leopolda I., oženio se njome.

Zbog njegovih zasluga u Velikom bečkom ratu, car Leopold I. imenovao ga je generalom 1697. i ubrzo potom feldmaršalom. Oženivši se Julijom Barbarom Rákóczi, s kojom je imao sedmoro djece, dobio je posjede i u Ugarskoj. ... See MoreSee Less

View on Facebook

Laurus Leslaeana

2 weeks ago

Christoph Martin von Degenfeld, Freiherr von Degenfeld (1599. - 1653.), general u mletačkoj službi, branitelj Šibenika od Osmanlija.

Rođen je u studenom 1599. u Eybachu, u pokrajini Baden-Württemberg, Njemačka u obitelji Konrada von Degenfelda (-1600.) i Margarethe von Zyllnhardt zu Dürnau. Oženio se Annom Mariom Adelmann von Adelmannsfelden (1610.-1651.) 22. travnja 1628., s kojom je imao desetoro djece.

Vojnu karijeru započeo je s 19 godina, u Tridesetogodišnjem ratu, boreći se u redovima Katoličke lige. Car Ferdinand II. dodijelio mu je zbog zasluga titulu baruna. Međutim, pred invaziju sjeverne Njemačke od strane švedskog kralja Gustava II. Adolfa, Degenfeld napušta carske redove i prilazi Šveđanima, zbog čega mu za osvetu habsburška vojska putoši posjede i ruši dvorac Degenfeld. U švedskoj službi nije ostao dulje od dvije godine i 1634. nalazimo ga u francuskoj, koja se se tada već priključila ratu protiv španjolskih i austrijskih Habsburgovaca. S činom general-pukovnika 1642. Degenfeld napokon napušta i Francusku te se skrasio u Veneciji. Nekoliko godina ksnije Venecija ulazi u sukob se Osmanlijam, poznat kao Kandijski rat (1645. - 1669.) u kojem se Degenfeld imao prilike okušati u borbi s posve novim protivnikom. U Zadar je stigao 1646. i potukao osmansku vojsku koja je zaprijetila Solinu. Osmanlije su zauzeli Novigrad i Šibenčani, u strahu za svoju sigurnost, vlastitim sredstvima grade utvrdu Tanaju.

Bosanski paša Ibrahim napada Šibenik u listopadu 1646., no napad je odbijen. Degenfeld stiže tada u Šibenik i nadgleda izgradnju nove utvrdu koja po njemu dobiva ime Barone (današnji Šubićevac). Osmanski zapovjednik Tekijeli-paša stiže krajem kolovoza 1647. pred Šibenik s vojskom od 25-30 tisuća i oko 20 topova, i započinje napad 24./25. kolovoza. Zapovjednik obrane Šibenika bio je barun von Degenfeld. Glavni napad usmjeren je na obližnju tvrđavu sv. Ivana, a sekundarni na tvrđavu Barone, preko brda Oglavno koje se nalazi na sjeveroistoku. Posljednji napad, najstrašniji u povijesti Šibenika, odbijen je 8./9. rujna, a osmanska vojska se povlači 16. rujna, trpeći teške gubitke. U borbama oko Vrane stradao je i Degenfeldov najstariji sin Ferdinand, oslijepivši na oba oka.
Teško oboljevši od gihta, barun Degenfeld se pred kraj života vratio na svoje švapske posjede, koji su zbog njegova duga odsustva bili zanemareni i zapušteni. Venecija ga je molila da se vrati u vojnu službu, no krajnje narušeno zdravlje to mu nije dopuštalo. U kolovozu 1651. umrla mu je supruga Anna Maria, a on je ubrzo otišao za njom, 13. listopada 1653. u svom zamku u Dürnauu. ... See MoreSee Less

View on Facebook

Laurus Leslaeana

2 weeks ago

Maršal Villars, memoarist o Osijeku i Baranji te jedini čovjek koji je na bojnom polju nadmudrio princa Eugena Savojskog

Claude Louis Hector de Villars rođen je 29. svibnja 1653. u Moulinsu, Francuska, kao sin sitnog plemića i diplomata Pierrea Villarsa i njegove supruge Marie Gigaut de Bellefonds. Vojnu službu započeo je kao štićenik svog ujaka, generala Bellefondsa, a nakon njegova pada u nemilost, morao se dokazati u ratnim operacijama u Nizozemskoj pod zapovjedništvom glasovitog maršala Turennea, gdje je sudjelovao u opsadi Maastrichta 1672. i bitci kod Seneffea 1674., nakon čega je promaknut u konjičkog pukovnika. Kralj Luj XIV. nije mu 1677. odobrio daljnje promaknuće koje je očekivao, ono brigadira, pa je morao pričekati nekoliko godina do uzleta karijere, koji mu je omogućila kraljeva dotadašnja ljubavnica, a od 1683. supruga, madame de Maintenon, rodbinski povezana s obitelji Villars. Od tada redovno obavlja diplomatske misije u Španjolskoj, Bavarskoj i Austriji, pored vojnih funkcija koje je obnašao tijekom ratova Louisa XIV. U jednoj od takvih misija našao se u Ugarskoj 1687. te u svojim memoarima i pismima ostavio zapise o Baranji i Osijeku.

Godine 1690. dobiva čin generala (marechal de camps), maršalsku palicu 1703., a 1733 čak najviši čin u francuskoj vojsci, Maréchal général des camps et armées du roi, koji mu je davao vrhovno zapovjedništvo nad cijelom vojskom. Od 1705. nosi titule vojvode od Villarsa (duc de Villars). U bitki kod Denaina 1712. uspio je nadmudriti princa Eugena, izboriti pobjedu i vratiti Francusku na noge nakon što se nakon brojnih poraza u Ratu za španjolsko nasljeđe našla gotovo pred potpunim slomom. ... See MoreSee Less

View on Facebook

Laurus Leslaeana

1 month ago

DVA FERDINANDA RAZBIJAJU ŠVEĐANE: BITKA KOD NÖRDLINGENA, 1634.

„...Wallensteinovo ubojstvo omogućilo je Švedskoj trenutak u kojem će izgladiti nesuglasice koje su se pojavile u Heilbronnskoj ligi. Oxenstierna je sazvao sastanak protestantskih zemalja unutar Carstva u Frankfurtu koji bi, kako se nadao, proširio ligu na Sasku, Brandenburg i druge sjeveroistočne teritorije te isto tako odredio koje bi točno njemačke zemlja Švedska zadržala po okončanju rata. Sastanak je tekao dobro sve dok u travnju 1634. Georg Wilhelm nije povukao značajan potez, prijeteći da se neće pridružiti Ligi, ukoliko se Švedska ne odrekne Pomeranije u njegovu korist. U lipnju, predstavnici donjosaskih okruga stali su uz njega...

Na taj se način protestantska stvar našla u slijepoj ulici čak i prije nego što su obnovljena neprijateljstva u srpnju, ponovno na dva odvojena ratišta: Sasi pod Arnimom probijali su se u Šlesku, dok su Šveđani i njihovi heilbronnski saveznici, pod sjedinjenim zapovjedništvom Gustava Horna i Bernharda od Saxe-Weimara, nastojali zauzeti južnu Njemačku. U početku je kampanja tekla povoljno te je Arnim upao u Češku i stigao do zidina Praga, dok su heilbronnske snage zauzele na juriš Landshut u Bavarskoj, ubivši pritom Johanna von Aldringena, Maximilianova vrhovnog vojnog zapovjednika. Međutim, navedene uspjehe zasjenilo je carsko zauzimanje Regensburga i Donauwörtha, pod zapovjedništvom Ferdinanda (budući car Ferdinand III., op. p.), čime je obnovljen kontakt između Bavarske i habsburških zemalja. Arnim je prosudio mudrim da se povuče sa svog izloženog položaja kod Praga.

Ferdinand je odmah nakon toga započeo opsadu protestantskog grada Nördlingena, očekujući pomoć svog rođaka, kardinala-infanta Ferdinanda i njegovu vojsku od 15 000 ljudi iz Španjolske i španjolske Italije. Oni su pristigli 2. rujna, malo ispred snaga Bernharda i Horna. Dva Ferdinanda su smatrala da bi otvoreni okršaj išao u njihovu korist te su se utvrdili na brežuljcima južno od grada. Njihovo samopouzdanje nije bilo bez osnova. Kad su se dvije vojske napokon sudarile 6. rujna, habsburška vojska brojala je 33 000, a protestantska samo 25 000 ljudi. Do kraja dana, „najveća pobjeda našeg doba“ (kako ju je Olivares slavljenički nazvao) 12 000 protestanata ostavilo je živote na bojnom polju, a nekih 4 000, uključujući Horna, bilo je zarobljeno. Nördlingen je odmah pao, a ostaci poražene vojske, pod Bernhardom od Saxe-Weimara, povukli su se u Alzas, dok se Švedska s oklijevanjem ispraznila sve svoje garnizone južno od Majne.“

Geoffrey Parker, The Thirty Year's War, 1997, str. 128.

Karl von Blaas, Der Sieg des österreichischen Heeres über die Schweden bei Nördlingen 1634, Sammlung Belvedere. ... See MoreSee Less

View on Facebook

Laurus Leslaeana

2 months ago

DEZERTERSTVO I KAZNA U 17. STOLJEĆU: PRIMJER VOJSKE LUJA XIV.

"Vlada je smatrala da je pravedan tretman prema vojnicima u pogledu plaće, opskrbe i uvjeta glavno sredstvo u ratu protiv dezerterstva, ali kralj i njegovi ministri također su bili mišljenja da je potrebna i primjena sile kako bi se ljude odvratilo od samovoljnog odsustva.

Od 1629. do 1646. za dezerterstvo je bila propisana smrtna kazna, da bi u sljedećih dvadesetak godina bila zamijenjena služenjem robije na galiji. Između 1660. i 1665. bilo je manje slučajeva dezertiranja jer je i vojska bila manja i uvjeti su bili dobri, ali problem se ponovno pojavio kad je Luj 1666. pripremao svoje snage za rat. U skladu s tim, te je godine kralj pooštrio svoju politiku: nagrada od 30 livara bila je ponuđena za hvatanje dezertera; pojedini dezerteri bi bili pogubljeni; a ako bi trojica ili više njih bila uhvaćena, jedan bi bio pogubljen na licu mjesta, a druga dvojica poslana na galije. Nadalje, vojnici su bili poticani novčanim nagradama i mogućnošću promaknuća u časničke činove (ako su bili narednici ili plemići) kaklo bi odavali informacije o časnicima koji su regrutirali dezertere iz drugih postrojbi. To, naravno, nije doprinijelo potpunom zaustavljanju dezertiranja iz vojske. Naknadne uredbe iz 1668. i 1676. ponovile su ove odredbe, ali 1684. došlo je do blagog ublažavanja ovih drakonskih kazni – svim zarobljenim dezerterima bili bi odsječeni nos i uši, žigosalo ih se s dva ljiljana na obrazima i poslalo na galije.

U lipnju 1689. kralj je vratio smrtnu kaznu iz dva razloga: jedan je bila ponovna pojave dezerterstva u većem broju otkako je počela mobilizacija prethodnog ljeta i, drugi, zato što je sakaćenje lica uzrokovala infekcije i užasaan zadah, koji su širili bolest i demoralizaciju. Međutim, u praksi se smrtna kazna primjenjivala nasumično, dok su muškarci vraćani u redove jer si kruna nije mogla priuštiti da se odrekne njihovih usluga. Žigosanje se nastavilo, ali čak ni to nije imalo dovoljnu moć odvraćanja jer je paljenje bilo namjerno tek površinsko i dezerteru je bio odrezan samo vrh nosa. Do početka Rata za španjolsko nasljeđe ministri su privatno priznali da se određena razina dezerterstva ne može zaustaviti prijetnjom fizičkim kažnjavanjem. Doista, na desetke tisuća vojnika je dezertiralo u zadnja dva rata Luja XIV."

Guy Rowlands: The Dynastic state and army under Louis XIV, str. 209. - 210. ... See MoreSee Less

View on Facebook

Copyright © 2024 Siniša Đuričić. Slike i grafike vlasništvo su njihovih autora.All rights reserved.