Franz Vaniček (1806. – 1894.) rođen je u Waltersdorfu kod Praga. Završivši studij filozofije u Brnu te položivši stručni ispit povijesti u Olomucu, postao je privatni učitelj i dopisnik više novina. 1841. dolazi u Vinkovce te se zapošljava kao gimnazijski profesor. Od 1860. do 1863. radi u senjskoj gimnaziji, da bi se 1864. vratio u Vinkovce, a dvije godine kasnije postao ravnatelj tamošnje gimnazije. U mirovinu odlazi 1869. godine te se seli u Andrijevce s obitelji. Kao vrstan filolog (znao je češki, njemački, latinski, grčki te hrvatski) te povjesničar, dobija narudžbu od državnih vlasti da napiše povijest Vojne granice. Služeći se svim dostupnim arhivskim dokumentima u Beču i Grazu (Kriegsarchiv), Vaniček je napisao knjigu u 4. dijela, Specialgeschichte der Militärgrenze, aus Orginalquellen und Quellenwerken geschöpft, objavljeno u Beču 1875. godine. Franjo Vaniček posljednje godine života proveo je u Osijeku, gdje je i umro 1894.

Vaničekovo djelo o Vojnoj granici prvo je takvo uopće te je i danas referentno za pisanje bilo kakvog historiografskog rada vezanog uz ovu tematiku. Vaniček je u njemu obradio sve etape razvoja posebnog militariziranog dijela Hrvatske, Slavonije i Ugarske prema Osmanskom Carstvu, od njegovih ranih začetaka u 15. stoljeću do ukidanja tog statusa 1873. godine.

Prvi oblik vojnokrajiškog ustrojstva radi obrane od Turaka zasigurno je onaj koji je uredio Matija Korvin u drugoj polovici 15. stoljeća, podijelivši pogranične krajeve prema Bosni u Jajačku i Srebrničku banovinu, te senjsku kapetaniju, koje je opskrbio obrambenim utvrdama i posadama koje su bile dio redovno plaće, stajaće vojske.. Međutim, sustav je jedva nadživio Korvina, te su ga Jagelovići, u nedostatku sredstava zapustili. Po izboru Habsburgovaca za ugarske i hrvatske kraljeve te stabilizacijom granice nakon osmanskih osvajanja, nastaje složeniji i dugotrajniji sustav Vojne krajine pod nadzorom Državnog ratnog vijeća (Hofkriegsrata) u Beču i Grazu. U početku je Vojna granica bila organizirana kao Slavonska i Hrvatska vojna granica. Slavonskoj je središte bilo u Varaždinu, a Hrvatskoj u Karlovcu, koji je u tu svrhu dao podići nadvojvoda Karlo 1579. godine. Budući da su objema upravljali austrijski generali, prva je bila poznata kao Varaždinski, a druga Karlovački generalat. Ovako uspostavljeno stanje potrajat će gotovo nepromijenjeno do Velikog Bečkog rata, zaključenog Karlovačkim mirom 1699., kad je proširenje teritorija na račun Osmanskog carstva ponukalo Habsburgovce na reorganizaciju tog područja. Ono nije, nasuprot željama ugarskog, hrvatskog i slavonskog plemstva, integrirano u sklop tih zemalja, nego je ustrojeno kao posebno, militarizirano područje pod izravnom upravom Bečkog dvora. Od ranije naseljeno stanovništvo iz Bosne, mješovitog etničkog sastava, uglavnom pravoslavne vjeroispovijesti, naseljavano mje na područje Vojne granice od sredine 16. stoljeća, a proces se nastavio i u narednim stoljećima. Vlast je reorganizacijom teritorija preustrojila i upravu te dodatno regulirala status doseljenika, graničara, dodajući nove propise na već one postojeće, izložene u Vlaškim statutima (Statuta Valachorum) iz 1630. Nakon 1702. formirane su, pored postojećih vojnih krajina, dodatne od teritorija dobijenih Karlovačkim mirom: dunavska, banatska, potisko pomoriška, transilvanijska odnosno erdeljska te šajkaški bataljun. Do korjenite promjene dolazi 1737. kada su ukinute postojeće jedinice te je Vojna granica organizirana u pukovnije:  Križevačka i Đurdevačka pukovnija pripadale su Varaždinskoj krajini, Lička, Otočka, Ogulinska i Slunjska pukovnija Karlovačkoj krajini, Gradiška, Brodska i Petrovaradinska pukovnija Slavonskoj, a Prva i Druga banska pukovnija Banskoj krajin. Ovakvo stanje ostat će na snazi sve do ukidanja Vojne granice 1873. te njezine inkorporacije u Trojednu Kraljevinu Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1881.

U prvom dijelu svoje knjige Vaniček je opbradio prvo razdoblje Vojne granice, između 1538. do 1753., dakle od začetaka formiranja habsburške Vojne granice do njezinog zrelog razdoblja sredinom 18. stoljeća, kada je Marija Terezija unijela brojne promjene i regulirala odnose unutar administrativnih vojnokrajiških jedinica. Drugi dio obrađuje razdoblje do 1787., odnosno do početka novog rata s Osmanlijama, završenog mirom u Svištovu 1791., u kojem su najveći teret borbe ponijeli upravo graničari. Treći dio obrađuje razdoblje do 1807., kada je zbog ratova s Napoleonom, austrijskih poraza i francuskih osvajanja došlo do promjena u organizaciji nekoć habsburških pokrajina, a posljednji, četvrti, ide do ukidanja Vojne granice, prateći posljednje napore radi njegovog očuvanja kao i, s druge strane, inkorporacije u Trojednicu.