Friedrich Heller skupio je i na svjetlo dana iznio pisma princa Eugena Savojskog 1848. koje je ovaj pisao u razdoblju između 1694. – 1702. i 1703. -1705. Heller je bio vojnik, potpukovnik u austrijskoj vojsci, točnije u samom generalnom stožeru, i kao takav nositelj brojnih vojnih odličja, no i dopisni član akademije u Napulju. Zbirku pisama koju je objavio posvetio je kralju Sardinije i vojvodi od Savoje, Karlu Albertu (1798. -1849.). Karlo je bio potomak prvog kralja Sardinije iz savojske dinastije, Victora II. Amadea (1666. -1732.), a time i daleki rođak Eugenov.

U posveti na početku knjige, Heller je naglasio potrebu dostupnosti uvida u misli velikog čovjeka i ratnika kakav je bio princ Eugen. U predgovoru se osvrće i na nužnost objave relevantnih izvora koji se tiču prinčevog života s obzirom na brojne podvale i krivotvorine koje su izdavale razne individue pokušavajući obmanuti javnost. Heller ovdje poimence spominje tad još vrlo aktualnu zbirku političkih spisa koju je navodno ostavio sam Eugen kao svojevrsni oblik svoje političke oporuke, Sammlung der hinterlassenen Schriften des Prinzen Eugen von Savoyen (Tübingen i Stuttgart, 1811. -1819.), koja je ipak odavno odbačena kao krivotvorina. Kao pozornosti vrijedne knjige, koje sadrže i malen dio prepiske princa Eugena Heller je naveo onu Georga Murray, Lettres and dispatches of John Churchill, first duke of Marlborough (objavljena 1845. u Londonu) te Diersburgovu Des Markgrafen Ludwig Wilhelm von Baden Feldzüge wider die Türken (Karlsruhe, 1839.) U predgovoru isto tako stoji kako su sva pisma u potpunosti prenesena onako kako stoje u originalu, bez promjena u stilu i ortografiji, pa čak i sa svim pravopisnim greškama kako se ne bi narušavala njihova autentičnost.

Najveći broj pisama naslovljen je na cara Leopolda te na Dvorsko ratno vijeće. Privatnih pisama ovdje nema u strogom smislu riječi, jer, iako je pisma slao i prijateljima i rođacima poput savojskog vojvode, Eugen rijetko ili nikad piše o bilo čemu osim politici i temama vojne prirode. U prvom dijelu ove zbirke to su pisma koja je slao s talijanskog bojišta od 1694. do kraja Devetogodišnjeg rata, zatim prepiska s carem i Ratnim vijećem oko priprema rata s Turcima 1697., pisma koje je slao iz Baranje i Srijema u proljeće i ljeto 1697. pred sukob s Turcima, te napokon iscrpni izvještaji o bitki kod Sente i upadu o Bosnu. Ovaj posljednji toliko je opširan da ga ponekad s pravom nazivaju i ratnim dnevnikom toga pohoda. Prepisak se nastavlja od 1702., početkom Rata za španjoslko naslijeđe (1701. – 1714.) kada princa Eugena ponovno nalazimo u Italiji i u ponovnim okršajima s Francuzima. 1704. godine princ odlazi na Rajnu gdje upoznaje Johna Churchilla, kasnijeg vojvodu od Marlborougha (1650. – 1722.). Njih dvojica iste godine bilježe blistavu pobjedu kod Belenheima, o čemu princ piše u svojim pismima. Pored obisa bitke, Eugen je dao i svoju pozitivnu ocjenu o svom suborcu i izrazio svoje poštovanje prema njemu, jednako kao što je ovaj to činio u pismima svojoj supruzi. Hellerova zbirka pisama završava godinom 1705., ponovno iz Italije.

Digitalna verzija ove zbirke (dva dijela) može se pronaći ovdje.