Osnivanje prvih konjičkih pukovnija, poznatih pod zajedničkim imenom Hrvati (Krawaten, ponegdje i Crabaten), počelo je iz posebnih vojnih potreba Habsburgovaca na početku Tridesetogodišnjeg rata. Ubrzo nakon početka otvorene pobune čeških staleža i proglašenja falačkog kneza Fridrika V. za kralja, počele su se podizati protestantske vojske koje su opasno zaprijetile i samom Beču, budući da car Ferdinand II. (1619. – 1637.) nije raspolagao vlastitom vojnom silom kojom bi im se suprotstavio. Ovisio je od pomoći vojske Katoličke lige, kojoj je glavni sponzor bio ćudljivi bavarski izbornik Maksimilijan I., a glavni general Johan Tserclaes, grof Tilly. Kako je čak i ova vojska imala nedostatak lakih konjanika, počela je u svojim redovima formirati odrede hrvatskih konjanika, koji će sudjelovati u svim važnijim bitkama ovoga rata, već od samog njegovog početka, a to će biti nastavljeno i u narednim ratovima Habsburgovaca do kraja 17. stoljeća, kako na bojištima jugoistočne Europe protiv Osmanlija, tako i na zapadnoueropskim, u prvom redu protiv Šveđana i Francuza.

Taktika, organizacija i izgled

Konjica je u ono vrijeme uglavnom bila sastavljena od teškog oklopljenih kirasira i lakše oklopljenih karabinjera ili arkebuzira, naoružanih kraćom i lakšom inačicom muškete prilgađene konjici, po kojoj su dobili i ime. Dragune se formalno uopće nije smatralo konjicom, nego pješaštvom na konjima, pa ih se kao takve i posebno navodilo u popisima pukovnija. Konjanici koji su se uskoro počeli novačiti u Hrvatskoj, najpogodniji za vrstu lake konjice koja je Habsburgovcima bila potrebna, uglavnom su bili naoružani arkebuzama i pogodni za defanzivne, pozadinske akcije, kao i one koje su u bitkama podrazumijevale napade na neprijateljski bok ili zalaženje s leđa. Ovakav način ratovanja temeljen je na iskustvima stečenim u ratovima s Osmanlijama, u kojima su mobilnost i brzina bili ključni čimbenici za postizanje ciljeva ratnih akcija. Zbog svoje mobilnosti, Hrvati služe i kao ordonansi, izviđači ali i za lov na potencijalne špijune. čini se kako se, barem u početku, bore na isti način kao i draguni: od njih se očekuje, kako je to za svoje dragune rekao jednom prilikom feldmaršal Raimond Montecuccoli, da se jednako dobro bore kao konjanici i kao pješaci. U tom smislu, Hrvati su se pokazali više nego korisnim Tillyju u okršajima s erdeljskim vojvodom Gaborom Bethlenom, koji je u savezu s češkim protestantima prijetio habsburškim zemljama osobito svojom brzom, lakom konjicom. Međutim, poznato je kako su Hrvati ponekad preuzimali na sebe ulogu koju je inače imala teže oklopljena konjica za frontalne okršaje s neprijateljem. Tako je u bitki kod Tuttlingena, 24. – 25. studenog 1643. carski general Johann von Werth poveo iznenadni noćni napad na francuski tabor na čelu nekoliko odreda hrvatske konjice, koji je završio teškim francuskim porazom, ali i uništenjem hrvatske pukovnije Sirot koja se borila na suprotnoj strani. Osim toga, postoji i zanimljiv podatak kako je dosta kasnije pukovnija Lodron, kojom je zapovijedao istomeni pukovnik, podignuta 1674., bila u popisima navođena kao kirasirska pukovnija, ali se ponekad na njezine pripadnike referiralo kao na Hrvate (Croater).

O zajedničkom imenu Hrvati za ove postrojbe u svojoj knjizi „Hrvati u Tridesetgodišnjem ratu“ , str. 19., Ernest Bauer navodi sljedeće:

„Po zapovjednicima tih četa i njihovim raznim imenima možemo vidjeti, da se tu radilo ipak uvijek o hrvatskim arkebuzirima, ma da osim naziva »Kroaten« susrećemo razna druga imena (Wallachen, Uskocken, Raitzen, Ratzen, Granitscharen, Insulaner, Wenden, Polen, Türken, Zigeuner). U tridesetgodisnjm ratu vlada naime na svim podrucjima u pogledu imena ovakva konfuzija. »Wallachen« nije značilo »ljudi iz Vlaške«. (Rumunji), nego iz dijela Slavonije od Virovitice do Lonje, gdje su stanovali i grkoistočnjaci. Naziv »Uskoci« osim kod nas opće poznatog značenja znači »I popoli chiamati Vscochi, o Vallachi di rito Greco scismatico che uiueuano sotto il Dominie Turchesco” 

Etnički sastav ovih pukovnija je bio raznolik, no kako su svi dolazili s prostora Hrvatske, tako su ostali zabilježeni pod tim zajedničkim imenom. Od etničke odrednice, Hrvat će postati sinonim za odrede lake konjice koje će upravo pod tim imenom kao gotovo zasebnim rodom već od Trdiesetogodišnjeg rata u svoje u svoje vojske uvrštavati i druge zapadnoeuropske zemlje.

Donekle ustaljeniji broj raspoloživih snaga i formiranih pukovnija, što je prethodilo stvaranju stajaće vojske, u habsburškoj vojsci počeo se održavati od 1649., upravo odmah nakon završetka Tridesetogodišnjeg rata. Budući da Hrvati nisu predstavljali stalne odrede vojske i da su njihove pukovnije inače bile kratkog trajanja (neke ne više od nekoliko godina nakon čega bi bile raspuštene ili uklopljene u već postojeće), redukcije su dovele do toga da njihov broj bude drastično smanjen. Međutim, zalaganjem maršala Raimonda Montecuccolija, koji se najviše trudio oko stvaranje stalne stajaće vojske, nakon 1657. brojne su pukovnije habsburške  vojske obnovljene ili podignute nove, pa je takav slučaj bio i s hrvatskim. Ove pukovnije najčešće su imale oko 600 vojnika, sastavljena od 5 satnija (Kompagnie), u svakoj oko 100 vojnika, nad kojom je zapovjedništvo imao kapetan (Ober-Hauptmann). Pukovnijom je zapovijedao Obrist-Inhaber (pukovnik) koji je bio zadužen za njezinu opskrbu i plaću, a najčešće su bili iz redova sitnog hrvatskog i mađarskog plemstva, rjeđe stranaca (poput Talijana Isolanija).

Zbog sličnosti opreme i taktike Hrvate se često miješalo s mađarskim husarima, pa su i u planovima bitaka ponekad bili gotovo izmiješani s njima u popisima pojedinih pukovnija. Hrvati su se ipak isticali po dugim crvenim kaputima (dolama) crvene boje (kako bi ih se razlikovalo od turske lake konjice, koji su obično nosili plave ili zelene), obrubljenim krznom, hlačama ukrašenim srebrnim gumbima ili gajtanima, crnim čizmama i krznenim kapama (čelenkama) ukrašenim perjem. Sam je Wallenstein tražio od pukovnika Isolanija, zapovjednika prve stajaće konjičke hrvatske pukovnije, uniformirano odijevanje. Međutim, kako je u to vrijeme uniformiranost bila nešto što niti je postojalo niti je moglo biti sprovedeno u praksi, znak raspoznavanja pripadnosti pojedinoj vojsci bile su oznake, kao što su crvene vrpce najčešće bile oznake za carsku vojsku. Naoružanje je bilo tipično za laku konjicu, što je podrazumijevalo koplja i sablje, iako je kao glavno preovladavala arkebuza. Svakako je najprepoznatljiviji dio odijevanja, odnosno modni detalj koji će do današnjih dana ostati u planetarno širokoj uporabi, jest kravata, koja je upravo po Hrvatima i dobila svoje ime. U svojoj knjizi o povijesti i uporabi kravate iz 1828. godine, H. le Blanc navodi kako je ovaj modni detalj ušao u široku uporabu od 1636., a za njegovo širenje zaslužni su posebni odredi njemačkih konjanika, koje zovu Hrvatima. Pukovnija ovih Hrvata stigla je u Francusku 1660. te je rubac koji su nosili vezan oko vrata odmah izazvao pozornost, a uskoro je i prihvaćen od gotovo svih slojeva društva u raznim oblicima.

Tridesetogodišnji rat

Hrvatski sabor i ban Juraj Zrinski već su 1619. donijeli odredbe o novačenju na prostoru Banske Hrvatske, pod prijetnjom oduzimanja plemstva svima onima koji se ne odazovu. Novoimenovani carski zapovjednik, Albrech von Wallenstein, koji je za cara 1623. podigao veliku vojsku te ju, združivši sa snagama Lige, poveo u borbu protiv tada najopasnijeg protivnika, protestantskog generala Ernsta von Mansfelda. Wallenstein je pra ratna iskustva stekao u Uskočkom ratu, gdje je imao mogućnost iz prve ruke svjedočiti kvaliteti hrvatskih graničarksih odreda, ali i lake konjice, koju je odmah počeo novačiti za svoju vojsku.

Prva poznata pukovnija ove vrste, Arneri, borila se u bitki kod Zablata, nedaleko od Čeških Budjejovica (njem. Budweis), a potom na Bijeloj Gori, pod zapovjedništvom Hanibala Arnerija i Nicollausa della Nave (samo 100 konjanika). Početkom 1622. zapovjedništvo je preuzeo Arneri te je oformljena kao pukovnija (4 satnije), no već sljedeće godine je raspuštena.  Krajem 1623. spojeni su odredi hrvatskih arkebuzira „rittmeistera“ Franje Horvata, Emericha Skala i Filipa Lukovića (Lukowitz) pod zapovjedništvom Nikole Frankopana u pukovniju Frankopan, ali ona je  raspuštena u lipnju iste godine. Pukovnik Johann Ludwig Hektor von Isolano bio je Wallensteinov stari poznanik i suborac iz vremena Uskočkog rata. Borio se kod Bijele Gore te ga je car Ferdinand II. nagradio 22. lipnja 1625. s vlastitom pukovnijom Hrvata od 600 konjanika (6 satnija), kojoj je 1628. dodano 10 satnija hrvatskih arkebuzira, koju stavljena pod Wallensteinovu komandu. 1631. hrvatska tjelesna straža Collalto te odredi pukovnije Lukač, tako da je 1632. brojala 2000 ljudi i nosila nadimak „lancera“  (kopljanici). 1640. komandu je preuzeo pukovnik Daniel Beygott, a 1641. pukovnija je raspuštena i razdijeljena po pukovnijama Rajković, Mirković, Marković i Foldvary. Ova pukovnija, pored ostalih, borila se i u velikim bitkama poput one kod Lützena 1632. i Nördlingena 1634., a 1635. – 1636. dio je postrojbi generala Gallasa i Colloreda na Rajni. 20. travnja 1626. grof Juraj Zrinski formira pukovniju (500 ljudi), postavljena za obranu donjoaustrijske granice. Zrinski je za potrebe svoje pukovnije vojnike novačio u Međimurju, pridodavši ju Wallensteinovoj vojsci u kojoj su već bile pukovnije Franje Orehovačkog (Orehoczyja, koji je carskim dekretom pukovniju dobio 1. veljače 1626. sastavljenu od 500 konjanika) i Petra Gala, pored Isolanija. Bauer, str. 49., piše:

“U Zrinskoga vlastitoj pukovniji bili su podzapovjednici: Vuk Bakač, Grga Dovolić, Žigmund Eörsi i Ladislav Mikulicz. Zapovjednici kumpanija u pukovniji Orehovačkoga bili su: Ladislav i Gašpar Orehovaci i Ivan Patačić.“

Wallenstein je cijelu ovu vojsku poveo u srpnju 1626. protiv Mansfelda, u operacijama na području od Brandenburga do sjeverne ugarske granice. Zrinski je dobio zadaću da štiti zaleđe carske vojske od napad Bethlena i njegovih saveznika Osmanlija, te je čak došlo do sukoba 30. rujna kod Nagy Oroszija u kojem je Zrinski izgubio 150 vojnika te je ranjen u ruku. Wallenstein je po svaku cijenu želio izbjeći sukobljavanje s Osmanlijama pa je Zrinskom zaprijetio vojnim sudom i vješalima ako ponovi sličnu akciju. Međutim, on je već u prosincu iste godine umro u Bratislavi, nakon čega su počele kružiti glasine kako ga je Wallenstein dao otrovati. U svakom slučaju, njegova pukovnija raspuštena je 1628. godine. Pukovnija Orehovačkog raspuštena je godinu dana ranije.

Petar Gal je zapovjedništvo nad vlastitom pukovnijom dobio 24. veljače 1626. (5 satnija). Zanimljivo je kako Gal u svojim redovima nije imao toliko Hrvata koliko Mađara (koje nazivaju „huszari“), budući da je kao povjerenik palatina Eszterhazyja novačio uglavnom u Mađarskoj. Neko vrijeme njegove postrojbe boravile su u Moravskoj, a do raspuštanja 1627. smješteni u Češkoj. Pukovniju Draghi formirao je 1627. Stjepan Draghi (500 konjanika). Sljedeće godine dodano joj 1000 hrvatskih arkebuzira. Pukovnija je razdijeljena i raspuštena 1628. godine. Ubrzo nakon odlučne bitke kod Luttera na Barembergu, 27. kolovoza 1626. u kojoj je Tilly razbio vojsku danskog kralja, umro je od kuge Petar Gal. Njegova pukovnija uskoro je prešla u ruke pukovnika Hrastovačkog (Lukač ili Lukas), a nakon što je ovaj umro 1633., nekadašnju Galovu pukovniju preuzeo je 1633. Johann Karl Prichovsky von Prichovitz. U ovo vrijeme, kad Tilly i Wallenstein zajedničkim snagama potiskuju Dance prema sjeveru, hrvatske pukovnije stižu čak do Mecklenburga, gradova Wismara i Rostocka, te otoka Rügena i Danholma, a sudjeluju i u opsadi grada i utvrde Stralsund, što je bio potez carske vojske koja će brlo brzo izazvati reakciju švedskog kralja Gustava Adolfa i pokrenuti novu, tzv. švedsku fazu Tridesetogodišnjeg rata. U međuvremenu, car je zaključio 1629. mir s Danskom te je Wallenstein, na zahtjev bavarskog izbornika, razriješen vrhovnog zapovjedništva, a njegova vojska raspuštena. Bila je ovo vrlo zlosretna odluka, budući da se švedski kralj, financiran od strane Francuza, već pripremao za rat. Na bojnom polju je ostala jedino Ligina vojska pod Tillyjevim zapovjedništvom koja mu se mogla suprotstaviti na bojnom polju.

U ovo vrijeme, oko 1630., pukovnik Marcus Corpes oformio je pukovniju od 600 konjanika. Corpes se, uz Forgača i Batthyanyja, spominje nekoliko godina kasnije, kao sudionik u borbama na švicarsko-francuskoj granici, oko grada Hericourta. Rudolph Freiherr von Morzin formira pukovniju iste godine, 18. listopada 1630., a ta je raspuštena već 1631. Pukovnik Peter von Lossy 18. listopada 1630. formira pukovniju (600 konjanika), 1632. dodano 1000 konjanika. Raspuštena 1632. Pukovnija sudjelovala u bitki kod Lützena. Hrvatske pukovnije sukobile su se sa Šveđanima (Isolanijeva) već po njihovu iskrcavanju u sjevernoj Njemačkoj (Theatrum Europeaum bilježi kako je nakon jednog takvog okršaja stradalo 150 Hrvata, a zarobljenike su Šveđani poslali u svoje rudnike bakra), ali velik broj je sudjelovao i u opsadi Magdeburga, koje su poduzeli Tilly i carski konjički general von Papenheim u ožujku 1631. Opsadom Magdeburga željelo se zastrašiti saskog izbornika Johanna Georga i izvršiti pritisak kako ne bi ušao u savez sa Šveđanima, no užasno pustošenje koje je uslijedilo po zauzimanju tog grada imalo je upravo suprotan učinak. U predstojećoj bitki kod Breitenfelda, 17. rujna 1631., ujedinje na švedsko-saska vojska sukobila se s Tillyjevom, u kojoj je bilo pet pukovnija (Isolano, Saradetzky, Forgač i ostalo) Hrvata koji su se posebno istaknuli u borbi. Bez obzira na sve napore, Tillyja je nadmudrio i na kraju porazio Gustav Adolf te raspršio njegovu vojsku, o čemu su sačuvani i stihovi koji spominju Hrvate, a Bauer ih ovako prenosi, str. 74.:

„Fleuch Tylle fleuch, (Du hast deine Crabaten verlohren)  Den Schelmen ist recht der Barth geschoren! (Fleuch Tiile fleuch« (XXVII) Kod toga treba pripaziti, da »Tille« znaci zapravo igru riječima radi svoje sličnosti s imenom Till Eulenspiegel.”)“

Pukovnija Trgušić (Tergouschitz), nazvana po pukovniku Gašparu (Caspar) Trgušiću. 22. srpnja 1631. formirana pod komandom Hrastovačkog Lukača, 1633. dodano 10 satnija, dodatnih 5 1640. godine. Od 1635 zapovjednik Trgušić, raspuštena 1642., inkorporirana u pukovniju Rajković. Borbe u Češkoj i Saskoj. Nakon poraza kod Breitenfelda, Tilly se morao povlačiti prema Bavarskoj. Pokušavajući spriječiti švedskog kralja da prijeđe rijeku Lech, teško je ranjen i umro je od infekcije 30. travnja 1632. u Ingolstadtu. Car Ferdinand našao se u situaciji da su Šveđani, pregazivši Češku i upavši u Bavarsku, imali otvoren put prema Beču, te nije imao drugog izbora nego ponovno pozvati Wallensteina da mu okupi novu vojsku. Ovaj je to u rekordnom roku i učinio, okupljajući i neke novoformirane hrvatske pukovnije u svoje redove. Novačenje je u Hrvatskoj teklo sporije, jer je Sabor ulagao procvjede protiv novih novačenja, obrazlažući to činjenicom kako je turska opasnost sve veća, a već previše Hrvata ratuje u tuđini. Hrastovačkom je izričito zabranio da novači nove vojnike za svoju pukovniju. Pukovnik Lorenz Blašković 16. travnja 1632. od 500 hrvatskih arkebuzira formira vlastitu pukovniju, koja je reformirana 1636. nakon njegove pogibije u Hessenu 1635. Pukovnija sudjeluje u borbama u Bavarskoj, Češkoj i Elzasu. Pukovnija Batthyany, također formirana 16. travnja 1632., stoji pod zapovjedništvom grofa Franje Batthyanyja. Pukovnija je sudjelovala u bitki kod Nördlingena i pod Colloredom u brobama na Rajni, a raspuštena je 1637. godine (Batthyany je poginuo 1633. kod Tuttlingena). Pukovnik Daniel Beygott od 1. svibnja do 1632. do kraja 1639. godine zapovijedao vlastitom pukovnijom formiranom od 1000 hrvatskih arkebuzira. Borila se kod Lützena i pod Colloredom na Rajni. Pukovnija Draghi, nazvana po pukovniku Nikoli Mili Draghiju, formirao je 1. svibnja 1632. grof Petar Keglević, a Draghi je bio zapovjednik od 1634. Pod Keglevićem sudjeluje u borbama u Češkoj, pod Draghijem u Gallasovoj vojsci na Rajni., da bi  1640. bila inkorporirana u pukovniju Lossy.

U već spomenutoj bitci kod Breitenfelda carskom konjicom, a među njima i Hrvatima, zapovijedao je grof Herinrich Holck (1599. – 1633.), poduzetan i sposoban, ali bezobziran, Wallensteinov časnik od povjerenja. Među Holckovim pukovnijama bilo je oko 600 Hrvata, njih 200 u pukovniji Wingersky, a 400 hrvatskih konjanika sudjelovalo je u bitci pod zapovjedništvom grofa Isolana. Ostatak je bio razdijeljen pod komandom Saradetzkog i Forgača, na desnom krilu carske vojske, smješteni iza topova. Upravo je Saradetzkyjeva pukovnija bila jedna od onih koji su, nakon raspada napada saske konjice i njihova povlačenja, krenuli u potjeru za njima te je tom prilikom ugrabljeno puno saskih zastava. U bitci kod Lützena 16. studenog 1632. ponovno su se našli odredi hrvatskih konjanika, dio pod Holckovim zapovjedništvom (8 satnija, odnosno 400 ljudi), dio  koji je pripadao Isolanovoj pukovniji (oko 1000 konjanika) te ostali, koji su bili u sastavu Pappenheimovih postrojbi. Wallenstein je pred bitku, u blizini Leipziga, postavio svoju vojsku u defanzivan položaj. Hrvati su, kako je vidljivo prema suvremenom prikazu bitke, bili postavljeni u pozadini, iza redova topništva i pješaštva na lijevom krilu. Prije početka bitke zabilježen je susret švedske vojske i hrvatske konjice kod rijeke Rippach, gdje je Isolano pokušao usporiti napredovanje Gustava Adolfa. Nadjačan, on je uspio povući na sigurno svoje Hrvate najviše zahvaljujući ranom jesenjem sumraku koji se upravo spuštao. Iako je u samoj bitci prednost bila gotovo prevagnula na Wallensteinovu stranu nakon što je pristigao Pappenheim sa svojim postrojbama iz Hallea, u kojem se zadržao prethodnih dana, bitka je do kraja ostala neodlučena. Švedska je ipak na kraju bila veći gubitnik jer je u borbi poginuo njihov kralj Gustav Adolf i to, kako se ranije vjerovalo, od ruke Hrvata. Takva verzija događaja odavno je pobijena jer je utvrđeno da Hrvata nije bilo na tom dijelu bojišta na kojem je zlosretni kralj doslovno naletio na kirasirsku pukovniju Götz, od čije je ruke i skončao. Iskoristivši rasulo švedske vojske nakon smrti njihova kralja, Petar Forgač je okupio Hrvate te napao njihovu prtljagu, između dviju bojnih linija, što je rezultiralo ogorčenom borbom s teškim gubicima na obje strane.

U narednim godinama nastavile su se osnivati nove hrvatske pukovnije. Tako je pukovnija Revay formirana 1633., s prvim pukovniko pukovnik Paulom (Pavao) Revay. Ova pukovnija imala je 500 konjanika, a krajem 1635. spojena s pukovnijom Kossetzky, nakon čega je inkrporirana u pukovniju Ludwig. Borbe je vodila u Češkoj i Lotaringiji. Spomenuti Petar Forgač 3. travnja 1633. formira vlastitu pukovniju koja se sastoji od 8 satnijai kojoj je 1634. patentom pridodano 1000 vlaških i moldavskih konjanika. Raspuštena 1640. godine. Pukovnija se borila kod Nördlingena, pod Colloredom na Rajni i u Elzasu 1639. pod Piccolominijem. U bitci kod Nördlingena 5. rujna 1634., u kojoj su nadvojvoda Ferdinand, budući car Ferdinand III. i njegov rođak, kardinal Infant Ferdinand, potukli švedsku vojsku pod zapovjedništvom Bernarda od Saxe – Weimara, uoppravo su Hrvati zarobili jednog od glavnih neprijateljskih časnika, grofa Horna. Isolano je zbog držanja u bitci i nakon nje posebno pohvaljen te ga je car nagradio titulom grofa. Već iste godine na zahtjev kardinala infanta, zbog nedostatka lake konjice, u španjolsku vojsku prešlo je oko 2000 Hrvata za borbu protiv Francuza. Pukovniju Ludwig formirao je Perwast Ludwig 25. travnja 1634. od 1000 konjanika. U pukovniju 1635. inkorporirane ranije postojeće Revay i Kossetzky te sudjeluju u borbama pod novim carskim zapovjednikom, grofom Matijom Gallasom na Rajni, u Nizozemskoj, u kojoj su doživjeli teške gubitke 1641. u bitci kod Douaia. Pukovnija je raspuštena 1642. godine.Iste godine pukovnik Tischler krajem 1634. formirao je pukovniju (300 konjanika) u koju je naredne godine inkorporirana pukovnija Mettenyi. Sudjeluje u borbama na Rajni protiv Francuza sve do 1637. kada je raspuštena i razdijeljena po drugim pukovnijama Pukovnik Csomakeszi 1635. formirao je pukovniju od dijela pukovnije Kovač. Bili su smješteni u Češkoj, te nisu sudjelovali u borbi, da bi bili raspušteni 1636. Mettenyi u srpnj 1637. stvorio pukovniju od 3 satnije. Nakon pukovnikove smrti u prosincu inkorporirani su u pukovniju Tischler. Došlo je i do promjena u pukovniji Losy, koja je reformirana 1636. u Šleskoj (800 konjanika). Naredne godine pojačana je s dodatne dvije satnije iz pukovnije Morzin. 1640. dodani su joj odredi pukovnije Mile Draghi. Sudjeluje u borbama u sjevernoj Njemačkoj, Moravskoj i Šleskoj, a inkorporirana je u pukovniju Mirković 1641. Ovu pukovniju osnovao je pukovnik Marko Mirković 1. ožujka 1636 od 6 satnija, te je postojala sve do kraja rata. O samom Mirkoviću se ništa ne zna osim da je 1648. kod Praga pao u švedsko zarobljeništvo. Pukovniju Schwarzenberg formirao je Grof Georg Schwarzenberg, graničarski general-pukovnik, novačeći krajem 1636. 2000 hrvaskih arkebuzira, od kojih su kasnije formirane 3 pukovnije (crvena, plava i zelena), pod komandom grofa Schwarzenberga. 1638. te su boje ukinute, a manji dio (2 satnije) inkorporirane su u pukovniju Rittberg. Pukovnija se borila pod Hatzfeldom u sjevernoj Njemačkoj.

U rujnu 1642. grof Nikola Zrinski, sin Jurjev, koji je još 1641. sudjelovao u opsadi Olomouca,  na svoj trošak stvara pukovniju (500 konjanika). Zrinski  1644. dodaje im još 500 konjanika, nakon toga još 800. Zrinski se na bojno polju pojavio u trenutku kada je švedski general Torstensson 1644. prodirao kroz Češku i Moravsku te mu se u nekoliko navrata suprotstavio sa svojom konjicom, a u borbama mu se uskoro pridružio i brat Petar. Braća su se ponovno odazvali carskom pozivu 1646. u Moravsku, kojoj su zaprijetile postrojbe švedskog generala Wrangela pridruživši se carskoj vojsci hrvatskog bana Ivana Draškovića, Wrangel je pokušao zarobiti samog cara kod Budjejovica, no to su spriječile postrojbe Zrinskog, razbivši dijelove njegove vojske u okršajima u srpnju 1647. Kad se carski tabor premjestio u Pilsen, onamo je otišao i Petar Zrinski s grofom Jurjem Frankopanom i kanonikom Jurajem Rattkayem, zahvaljujući čijem djelu “Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae”, tiskanom u Beču 1652., znamo za ove događaje. 1647. pukovnija je raspuštena, dvije satnije preuzeo je njegov brat Petar Zrinski, a ostale dodijeljene komandi potpukovnika Paraminskog. Konačno je raspuštena 1648. Petar Zrinski svoju prvu hrvatsku pukovniju formirao je 1643. od osam satnija, no već naredne godine ju je raspustio. 22. travnja 1647. osniva novu (1200 konjanika) i preuzima dvije satnije od svog brata Nikole. Ta je pukovnija bila pod zapovjedništvom generala Souchesa u Moravskoj. Raspuštena je 1648. Grof Pavao (Paul) Palffy preuzeo je 1643. pukovniju Corpes, koja je potom inkorporirana u pukovniju Lubetić. Sudjeluje u bitci kod Nördlingena, pod zapovjedništvom generla Colloreda i Gallasa 1635. – 1638. na Rajni, 1642. kod Leipziga. 1647. Palffy osniva novu pukovniju od 1000 konjanika, smješten u Moravskoj. Raspuštena je 1648. godine. Pukovniju Colombo formirao je Gašpar (Caspar) von Dornberg 1. svibnja 1632. Ona je 1642. spojena s pukovnijom Trgošić, a 1649. je inkorporirana u pukovniju Marković. Ime je dobila po zadnjem zapovjedniku, pukovniku Colombu. Kasniji zapovjednik pukovnije, Rajković, poginuo je 1644. u bitci kod Zeitza, te ga je nakratko zamijenio Marko Lubetić Capilet, a pukovnija je sudjelovala u borbama u Češkoj, na Rajni i sjevernoj Njemačkoj. Pukovnik Mirko Marković 17. lipnja 1641. formirao pukovniju od 800 konjanika od dijela raspuštene pukovnije Losy. Dodana joj je pukovnija Colombo 1649, raspuštena krajem iste godine. Sudjelovala je u borbama kod Leipziga i pod Gallasom u sjevernoj Njemačkoj, te u bitci kod Jankaua 1645. Pukovniju Lubetić formira 22. travnja 1647. Marko Lubetić od dijela Gallasove tjelesne garde. koja je 1649. inkorporirana u pukovniju Palffy te stacionirana u Češkoj.

Nakon posljednje velike bitke Tridesetogodišnjeg rata, kod Zusmarhausena 17. svibnja 1648. godine, gdje je samo upornost i hrabrost generala Montecuccolija spasila habsburšku vojsku od potpunog uništenja od strane udružene francusko-švedske vojske pod zapovjedništvom maršala Turennea, Westfalski mir zaključen 24. listopada iste godine označio je kraj iscrpljujućeg rata. Hrvatske su pukovnije raspuštene ili vraćene u domovinu za borbu protiv Osmanlija, no brojni Hrvati ipak se nisu vratili te su ostali u pojedinim europskim državama koje su osnovale vlastite hrvatske pukovnije po uzoru na habsburške, poput Francuske i Saske. Kad se govori o „zlom glasu“ na koji su Hrvati došli tijekom Tridesetogodišnjeg rata, kako za samog njegovog trajanja, tako i u kasnijem predanju, treba uzeti u obzir nekoliko činjenica. Ovaj rat predstavljao je do tada najbrutalniji i najbespoštedniji sukob koji je je do tada pogodio Europu i u kojem su obje zaraćene strane činile teške zločine prema civilnom stanovništvu. Protestantske tiskovine, posebno voluminozan „Theatrum Europaeum“, teško je optuživao „papiste“ i  „jezuite“ za bezbožno „divljaštvo“, dok su sa druge strane Habsburgovcima nastrojeni krugovi tiskali pamflete u kojima su za istu okrutnost optuživali heretike protestante i najvećeg od svih neznabožaca, švedskog kralja Gustava Adolfa, koji je nemilosrdno i na najokrutnije načine zatirao njemačke katolike. Valjda je najupamćeniji po svojoj zlosretnoj  sudbini ostao Magdeburg, koji je carska vojska osvojila 20. svibnja 1631., opustošila, a stanovništvo doslovno masakrirala. Posebno su se, prema kasnijim kronikama, u tome izdvajali Hrvati. Istina je, da je carski general Pappenheim nakon zauzimanja grada dopustio svojim postrojbama da slobodno pljačkaju i haraju Magdeburgom. Među njima se nalazio tek jedan odred Hrvata kojima je zapovijedao kapetan Šafarić, no čini se kako su se i oni pridružili svepćem pljačkanju pa su tako ostali u sjećanju kaojdni od glavnih protagonista nemilog događaja. Iako je bilo i drugih prigoda u kojima je zabilježeno da su se neki odredi Hrvata odali pljački i pustošenju, kao što je primjer nekoliko naselja u Bavarskoj 1632. i 1633. te okolina grada Wroclava gdje su Hrvati navodno „žive ljude pekli i na smrt ih mučili“, razbojništva nisu uvijek prošla nekažnjeno. Hrastovačkom je zbog manjka discipline među njegovim ljudima oduzeto zapovjedništvo, a pukovnik Mirković je 1647. morao podnijeti pisani izvještaj feldmaršalu Gallasu o o rezultatima istrage o pljački koju su njegovi vojnici počinili na teritoriju kneza Mainza.

Redukcije i podizanje novih pukovnija 1657. – 1683.

Po završetku Tridesetogodišnjeg rata financijski teret koji je za Habsburgovce predstavljalo plaćanje i izdržavanje tijekom rata uvećanog broja pukovnija postao je gotovo neizdrživ. Pokrajine po kojima su ove pukovnije bile razbacane nisu više željele ni mogle pružati boravište niti opskrbljivati broj vojnika koji, po njihovom mišljenju, nije uopće bio potreban te su zahtijevale da ih se raspusti ili premjesti. Još 1650. ukupan broj aktivnih vojnika bio je za ono vrijeme enormnih 30 000. Međutim, potreba za vojskom se ubrzo ponovno ukazala u vidu nastalih tenzija u Poljskoj protiv Švađana 1655. te sve većim zaoštravanjem odnosa s Osmanlijama oko Erdelja 1657., pa je nakon raspuštanja vojske bilo potrebno ponovno podizati nove pukovnije ili obnavljati stare. Zanimljivo je spomenuti kako je za vrijeme opsade Stettina u švedskoj Pomeraniji u rujnu 1659. carski general Souches imao poteškoća u opskrbi svoje vojske, no akcijom Hrvata u carski je kamp uspješno dopremljena stoka koja je za dulje vrijeme osigurala zalihe mesa za vojsku.

Sedam novih kirasirskih pukovnija podignuto je 1657. godine, a 2. lipnja patentom je obnovljena pukovnija Lubetić. Sastojala se od 8 satnija te je bila smještena na Vojnoj granici. Istina, ona je bila raspuštena 1660. godine., no istodobno su umjesto nje podignute dvije nove; jednu od njih podigao je pukovnik Gušenić već 27. lipnja 1657., koja sastojala se od 6 satnija te joj je 1664. pridodano novih 10. Pukovnija je bila smještena u gornjoj Ugarskoj, a raspuštena je krajem 1664. Kako je ovo povećanje nastavljeno u narednim godinama, habsburška vojska do 1662. ukupno brojala 30 345 pješaka, 10 180 kirasira, oko 2754 draguna te 800 Hrvata. Po završetku rata protiv Osmanlija 1664. i pobjedom kod Sv. Gottharda, ponovno su se pojavile tendencije smanjnja vojske, kojima se i ovaj put usprotivio Montecuccoli, smatrajući pogubnim za vojnu moć države i kvalitetu vojske stalno raspuštanje i reformiranje pukovnija, koje dodatno narušava i moral među samim postrojbama. Međutim, do povećanja vojske i promjene takvog stanja došlo je tek po početku francuske invazije na Nizozemsku 1672., kada se car Leopold I. obvezao da će pomoći sa 16 000 vojnika u zamjenu za subvenciju od rix-dolara mjesečno. Tom prilikom obnovljena je pukovnija Palffy, no već iste godine inkorporirana u jednu njemačku kirasirsku pukovniju. Hrvati sudjeluju u borbama na Rajni, u sastavu Montecuccolijeve vojske protiv snaga francuskog maršala Turennea. Dvije godine kasnije podignuta je i već spomenuta kirasirska pukovnija Lodron, sastavljena od Hrvata. Grof Matija Collalto 12. siječnja 1672. podigao je pukovniju od deset satnija, koja je 1677. pojačana s dodatnih pet satnija, no već je 1679. inkorporirana u pukovniju Lodron. Ova će pukovnija sudjelovati u borbama protiv ugarskih pobunjenika pod vodstvom Imrea Thökölyja u Gornjoj Ugarskoj te pretrpjeti teške gubitke u bitci kod Nagy-Kàrolya 1676. Nadalje, pukovnija Kėry formirana je 18. rujna 1675. od tri satnije hrvatskih vojnika iz Nitre, pod komandom Grofa Franje Kėryja. Ista je do 1682. narasla je na puni broj pukovnije, a Borila se pod zapovjedništvom generala Schultza 1683. u Gornjoj Ugarskoj, gdje ostaju sve do raspuštanja 1685. 31. prosinca 1682. formirana pukovnija Ricciardi, pod komandom grofa Petra Ricciardia, od dvije satnije iz pukovnije Lodron, s pridodanih 8 novih satnija.  Sudjeluju u borbama oko Beča 1683. i u opsadi utvrde Neuhäusel (Ersekujvar). Raspuštena je 1685.

Po slamanju osmanske opsade Beča 12. listopada 1683. započeo je Veliki bečki rat koji će potrajati sve do mira u Srijemskim Karlovcima 1699. i koji će rezultirati ogromnim teritorijalnim proširenjem na račun Osmanskog Carstva. Od same opsade pa gotovo do kraja rata u nekoliko se navrata ističe nekoliko imena značajnih pukovnika, zapovjednika pukovnija Hrvara, koji su sudjelovali u svim značajnim bitkama ovog rata. Adam Zrinski (1661. – 1691.), sin bana Nikole VII. Zruinskog, najranije od 1681. ima zapovjedništvo nad konjičkom pukovnijom te sudjeluje s njom u obrani Beča. Njegovo ime nadalje spominje se u bitkama kod Dervente i opsadi Beograda 1688., te bitkama kod Niša i Batočine 1689. Njegova pukovnija istaknula se i u odlučujućim trenucima bitke kod Slankamena, gdje i poginuo 11. kolovoza 1691. Možda manje poznata činjenica da je u bitki kod Kahlenberga, gdje je osmanska vojska potiučena i odbačena od Beča, sudjelovao i sin pjesnika Ivana Gundulića, Frano Gundulić (1630. – 1700.), prvi Hrvat koji je dosegao čin feldmaršala u habsburškoj vojsci (što se inače uvijek pripisuje Svetozaru Borojeviću.) Frano je u vrijeme bitke bio pukovnik i na čelu vlastite konjičke pukovnije, a u feldmaršala je promaknut 1685. Osim već spomenutog Nijemca Schultza i pukovnika Lodrona, u ovom razdoblju također se kao zapovjednici hrvatskih pukovnija spominju pukovnik Andrija Makar i grof Orlick. Ova dva zapovjednika najčešće izvori spominju u kontekstu borbi između 1686. i 1687. u južnoj Ugarskoj i Baranji, te ključnom okršaju kod Nagyharsanya 12. kolovoza 1687. Hrvati su u okršajima s janjičarima i spahijama u baranjskim šumam uspijevali nadmudriti protivnika iznenadnim i munjevitim napadima, no isto tako su trpjeli teške gubitke. Kad je po naredni vrhovnog zapovjednika Karla Lotarinškog u srpnju 1687. vršena priprema za opsadu Osijeka, Hrvati su dobili zadaću prokrčiti put do gradskih zidina kroz gustu šumu uz Dravu. U tom su ih poslu iznenadili odredi spahija te pobili oko 150 hrvatskih konjanika i oteli im zastavu. Carski general Heinrich von Dünewald je krajem kolovoza i početkom rujna iste godine prešao Dravu i jedan za drugim zauzeo utvrde Orahovicu, Požegu i Cernik, pri čemu je u svojim redovima imao i odrede Hrvata, iako nema podataka o pojedinačnim pukovnijama. Neke od njih bile su konjičke, dok je ostatak činio korpus karlovačkih i varaždinskih graničara. Od drugih pukovnija u ovom razdoblju valja još spomenuti i pukovniju Cavriani. Bila je to ona ista koju je osnovao 1674. pukovnik Lodron, a preuzeo ju je 1689. pukovnik Cavriani. Od 1693. zapovjednik joj je pukovnik von Glöckelsperg, sve do 1700., kad je razdvojena i raspoređena u više dragunskih pukovnija.

Budući da je završetkom Velikog bečkog rata 1699. došlo do ponovnog smanjivanja vojske, a s obzirom na to da su se od kraja osamdesetih godina 17. stoljeća počele osnivati stalne husarske pukovnije, u prvom redu najpoznatija od njih pukovnija Deak, one preuzimaju ulogu koju su ranije imali Hrvati te se hrvatske konjičke pukovnije trajno raspuštaju ili pridružuju husarskim i dragunskim. Od 1700. više ne postoje kao samostalne konjičke postrojbe u habsburškoj vojsci, no tradicija u drugim europskim vojskama, koje ih kao takve novače od Tridesetogodišnjeg rata, ipak opstaje.

Hrvati u drugim europskim vojskama

Već od 1633. Hrvati se kao gotovo posve zaseban tip lake konjice počinju pojavljivati u vojskama Francuske, Bavarske i Saske. Ovim prvim pukovnijama zapovijedali su francuski plemići te su bile uključene u borbe protiv Španjolaca i carske vojske. U bitki kod Rocroisa 1643. Hrvati su se nalazili u obje vojske, na suprotstavljenim stranama. Prema poznatim podacima, pukovnija pod imenom D’Espenan je raspuštena krajem 1637., spomenuta pukovnija Sirot je pretrpjela teške gubitke u studenom 1643. u bitki kod Tuttlingena, a La Meilleraye je 1656. priključena istoimenoj pukovniji, konačno raspuštenoj 1661. Patentom regentskog vijeća, u ime maloljetnog kralja Luja XIV., 13. kolovoza 1643. grof Ivan Baltazar (Jean de Balthazard) ustrojio je novu Konjaničku pukovnija kraljevskih Hrvata (Régiment de cavalerie Royal-Cravates) koja će veći dio svoje vojne službe provesti u borbama u Španjolskoj. Budući da je 1650. Baltazar odlučio pružiti podršku pobunjenom princu Condeu, pridružio se tzv. Frondi (ustanički pokret protiv francuskog regentskog vijeća, koji su činili kraljica majka Ana Austrijska i kardinal Jules Mazarin), no tri godine kasnije vratio se u kraljevu službu. Pukovnija nastavlja svoju aktivnu službu i za vrijeme vladavine Luja XIV. te on nekoliko njihovih satnija šalje 1663. kao dio pomoćnog korpusa od 6000 vojnika caru Leopoldu i oni pod Montecuccolijevim zapovjedništvom sudjeluju u pobjedi nad Osmanlijama kod Sv. Gottharda 1. kolovoza 1664. godine. Pukovnija je konačno preustrojena 1667. kao Pukovnija kraljevskih Hrvata (Royal-Cravate cavalerie) i nadalje sudjeluje u svim ratovima Luja XIV., Devolucijskom ratu od 1667. do 1668. u Flandriji, invaziji na Nizozemsku počevši od 1674. do Devetogodišnjeg rata od 1688. do 1697. Hrvatska kraljevska pukovnija jedna je od rijetkih koja je imala privilegiju nositi odoru plave kraljevske boje, a to se neće promijeniti sve do njezina raspuštanja. Njihove zastave, pukovnijske i eskadronske, također su bile plave boje, obrubljene zlatnim vezom, s predstavom zlatnog sunca i ljiljana sa svake strane iznad kojeg se nalazio kraljevski moto Luja XIV. Nec pluribus impar, što bi na hrvatskom, u jednom od prijevoda glasilo „do posljednjeg“ (također je moguć prijevod „iznad svih“ ili „sam protiv svih“).

Od početka 18. stoljeća, pukovnija je aktivna u Ratu za španolsko nasljeđe u Flandriji i Njemačkoj, a to će se nastaviti i u Ratu za austrijsko nasljeđe, u kojem je pretrpjela teške gubitke prilikom francuskog poraza kod Dettingena 1743. godine. Posljednju aktivnu službu pod starim imenom pukovnija je imala u Sedmogodišnjem ratu, jer nakon Francuske revolucije gubi svoje pridjeve „hrvatska“ i „kraljevska“ te jednostavno numerirana 10. konjička pukovnija sudjeluje u francuskim revolucionarnim ratovima protiv antifrancuskih koalicija europskih monarhija. U Napoleonovo vrijeme preimenovana je u kirasirsku pukovniju, sudjeluje u njegovim uspješnim kampanjama u Njemačkoj i Austriji, no i poraznom povlačenju iz Rusije te konačnom Napoleonovu porazu kod Waterlooa 1815., nakon čega je i trajno raspuštena. Posljednji pukovnik bio je barun de Lahuberdière, od 21. svibnja 1812., a od Balthazara do Lahuberdièrea na tom se položaju nalazilo 25 pukovnika i potpukovnika (izvor: Hrvatski vojnik, mrežno izdanje.)

Kad je riječ o Hrvatima u službi saskog kneza izbornika Johanna Georga (1613. – 1680.), ističu se dva imena, pukovnici Janko Peranski (umro 1689.) i Ivan Šajatović (Šadović) (1624. – 1704.). Slijedeći primjer Francuza, ali također prepoznajući kvalitetu hrvatskih konjanika iz iskustava Tridesetogodišnjeg rata, knez izbornik odlučio je osnovati vlastitu konjičku satniju Hrvata. Johann Georg ne samo da joj je dao poseban status, već je ova njegova pukovnija od početka ustrojena kao kneževa tjelesna garda. Tražeći za to prethodno dozvolu od cara Leopolda I., izbornik je 18. veljače 1659. zatražio od bana Nikole Zrinskog ljude koji bi ju popunili. Ban je u ožujku iste godine potvrdno odgovorio i odabrao ljude za satniju. Kako je grof Drašković odbio zapovjedništvo nad njom, car je patentom za zapovjednika odredio grofa Janka Peranskog (inače podrijetlom iz roda Šubića) u rujnu 1659. te ga s 20 Hrvata poslao u Sasku. Do kraja veljače 1660. oni su smješteni u Drezdenu kada je službeno  formirana je jezgra nove saske konjičke satnije, tjelesne straže, pod nazivom Leib Compagnie zu Ross „Kroaten” (Tjelesna kumpanija Hrvata konjanika). Izbornik je za zapovjednika (Rittmeister) postavio grofa Georga Sillyja, a Peranski je bio njegov zamjenik (Vizekapitän). U to vrijeme satnija je imala 60 konjanika, dva dočasnika (desetnika ili vodnika u današnjem značenju te riječi), korneta (niži konjički časnik) te dva trubača. Satnija je pojačana u jesen iste godine s dodatnih 50 konjanika, a u jesen 1661., nakon Sillyjeve smrti, Peranski je u potpunosti preuzeo zapovjedništvo nad satnijom te je na njezinom čelu ostao sve do njezina raspuštanja 1680. Peranski je odmah po preuzimanju satnije zatražio od izbornika da im se dozvoli povratak u Hrvatsku, te su sudjelovali u ratu protiv Osmanlija 1663. – 1664. godine u sastavu vojske Nikole Zrinskog. Po povratku u sasku dvije godine kasnije, redovno su pratili izbornika kao tjelesna straža. Peranski je 1678. promaknut u potporučnika, a neposredno zapovjedništvo nad satnijom preuzeo je Johan Georg II.

Satnija se od početka sasatojala uglavnom od Hrvata, od kojih su mnogi iskustvo stekli pod braćom, Petrom i Nikolom Zrinskim u borbi protiv Osmnanlija, no čini se kako su do 1678. satniju u većem broju činili Mađari. Njihove odore ostale su gotovo nepromijenjene te su bile iste kao one graničarskih Hrvata, a zastava im je bila crvene, uz boje saskog izbornika, s crvenim rubovima i na crvenom koplju. Izbornik je umro 1680. i naslijedio ga je Johann Georg III. (1647. – 1691.), koji je zbog skupog održavanja satniju istu raspustio te je od njezinog većeg dijela formirane „Deutsche Leibgarde zu Ross“. i „Garde Trabanten zu Ross ” od 1682. 1683. sudjelovali su u obrani Beča. 1704. podijeljeni su u četiri korpusa: 1. trabanti, 2. karabinjeri, 3. grenadiri na konju i 4. draguni. Peranski se 1679. trajno nastanio u Hrvatskoj, kupivši zamak Brlog, gdje je i umro 1689. Dotadašnji rittmeister Ivan Šajatović u Leibgarde zu Ross postao je 1690. njihov zapovjednik. Šajatović je bio rodom iz uskočke obitelji iz Žumberka te je već 1660. s Peranskim stigao u Drezden. Šasjatović je kao konjički zapovjednik nastavio služiti u saskoj vojsci te je napredovao do čina generala 1700., te se ubrzo nakon toga i umirovio te umro kao plemić u dubokoj starosti 1704. godine. Garde Trabanten zu Ross i Leibgarde zu Ross nastavit će postojati kroz cijelo 18. stoljeće, dok će više srodnih satnija biti 1770. povezano u gardu pod nazivom Sachsen Garde du Corps. Konačno su raspušteni za vrijeme Napoleonovih ratova 1812. godine.

Siniša Đuričić

 

Literatura:

• Ernest Bauer, Hrvati u Tridesetgodišnjem ratu (Zagreb, 1941.)
• Alphonse Wrede, Geschichte der K. u. K. Wehrmacht: Die Regimenter, Corps, Branchen und Anstalten, III., IV. (Wien, 1905.)
• Matthaeus Merian, st., Theatrum Europaeum, I. – V. (Frankfurt am Main, 1635. – 1647.)
• Johann Franzl, Ferdinand II., Kaiser im Zwiespalt der Zeit (Graz, 1978.)
• Geoffrey Parker, The Thirty Years War (London, 1997)
• Gabriel Tzschimmer, Die Durchalutigste Zusammenkunfft, Oder: Historische Erzehlung, Was Der Durchlauchtigste Fürst und Herr, Herr Johann George der Ander, Herzog zu Sachsen, Jülich, Cleve, und Bergk … (Nürnberg, 1680.)
• Damir Stanić, Tko su bili ti strašni Hrvati?, katalog izložbe (Strigova, 2018.)
• Dušan pl. Preradović, Ein Beitrag zur Geschichte der Errichtung bezw. Ausrüstung der Kursächsischen Leibkompagnie zu Ross „Kroaten“ (1660–1680)I, u Verein für historische Waffenkunde (Hrsg.): Zeitschrift für historische Waffenkunde. Band 3. Dresden 1905, 358. – 360.
• Richard Knötel, Herbert Knötel, Herbert Sieg: Farbiges Handbuch der Uniformkunde. Band 1 (Stuttgart, 1985.)

Online:

Hrvatski vojnik, mrežno izdanje 

Austria forum

Der Dreißigjährige Krieg in Selbstzeugnissen, Chroniken und Berichten