Rat za španjolsko nasljeđe (1701. – 1714.) do godine 1706. vođen je uz promjenjivu ratnu sreću, no ona je uglavnom na bojnim poljima naginala na stranu saveznički snaga Habsburške Monarhije, Engleske i Nizozemske, predvođenima princom Eugenom Savojskim i Johnom Churchillom, vojvodom od Marlborougha. Eugen je uspješno obranio carske položaje u sjevernoj Italij tijekom borbi 1701. i 1702., a potom su dva generala zajedničkim snagama potukli franko-bavarsku vojsku kod Blenheima (njem. Blindheim ili Höchstadt) 13. kolovoza 1704. godine. Bitka je bila ključna za zaustavljanje agresivne francuske ekspanzije preko Dunava, koja je prijetila i samom Beču i gotovo posve, barem privremeno, izbacila iz igre bavarskog izbornika Maxa Emanuela, koji je morao napustiti vlastiti elektorat. Međutim, Francuska je nastavila prijetiti Italiji i Nizozemskoj, pa su Eugen i Marlborough tijekom 1705 – 1706. morali, svaki na svojem bojištu, nastaviti teško ogledanje s vojskom Luja XIV., koju ni u kojem trenutku nije valjalo podcijeniti. Dok je Eugen vodio tešku borbu u Italiji, u Nizozemskoj je Marlborough u srpnju 1705. probio francusku obrambenu crtu kod Brabanta, dok su savezničke snage u Španjolskoj izvršile hrabar napad na Barcelonu 14. listopada. Veliki broj katalonskih gradova priznao je Karla III., habsburškog pretendenta na španjolsko prijestolje,  za kralja. Luj je već iste godine nudio mir, no London i Beč nisu htjeli pregovarati o bilo kakvoj podjeli nasljeđa ako Francuzi ne priznaju Karla za španskog kralja (Nema mira bez Španjolske). Francuski kralj je ponudio da Karlo dobije španjolsku Nizozemsku, Napulj i Siciliju. No, ugovor sklopljen s Portugalom zahtijevao je osvajanje Španjolske, pa je engleska vlada ostala pri stavu da je nastavak rata jedino rješenje nastale situacije.

Savezničke nevolje

Marlborough je u ljeto 1705. bilježio značajne uspjehe na Rajni protiv francuskih snaga pod maršalom Villeroyom (François de Neufville, duc de Villeroy, 1644. – 1730.) i bavarskim izbornikom. Manje u bitkama, a više u uspješnom manevriranju, izborio je stratešku prednost koja je trebala biti iskorištena za daljnje potiskivanje franko-bavarskih snaga.

Međutim, 16. kolovoza došlo je na talijanskom bojištu do neodlučne bitke kod Casana, u kojoj je maršal Vendome (Louis Joseph, Duke of Vendôme, 1654. – 1712.) nanio teške gubitke habsburškoj vojsci. Princ Eugen je u borbi teško ranjen i morao je hitno biti prebačen u Beč radi liječenja. Takav razvoj situacije bio je ozbiljan udarac za Marlborougha, kojem je princ, osim suborca, bio i dobrim prijateljem, ali ništa manje niti caru Josipu I. On se ponovno morao suočiti s kroničnim političkim unutarnjim problemom, pobunom ugarskog plemstva koju je predvodio magnat Ferencz Rakoczy (1676. – 1735.), bez svojeg najboljeg generala. Da ne bi izgubio vojnu potporu dotadašnjeg saveznika, Marlborough je pohitao u Beč kako bi pokušao spasiti situaciju. Englesko viđenje, kao i od samog početka ugarske pobune, bilo je da car treba, barem privremeno, pristati na sve ustupke i, umjesto da svoje resurse i vojsku troši na gušenje pobune, usmjeri na rat koji se vodio protiv Francuske. Uspjelo mu ne samo da car doista pristane na takve prijedloge, već i da ponovno opremi vojsku za talijansko bojište kad se Eugen dovoljno oporavi. Čim je to postignuto, vojvoda žuri u Berlin, gdje također kosristi sve svoje diplomatske sposobnosti kako bi uvjerio pruskog kralja Fridrika I. (1657. – 1713.) da mu je i dalje u interesu ostati dio saveza protiv Francuske. U travnju 1706. godine Marlborough je bio ponovno u Nizozemskoj, gdje je mogao biti zadovoljan trenutnom situacijom. Upravo su Nizozemci, a u prvom redu njihovi organi civilne uprave koji su nadzirali vojsku, od početka rata predstavljali najveću poteškoću, preispitujući svaku njegovu ili Eugenovu akciju. Međutim, pred engleskog zapovjednika nove prepreke su postavili vladari dotada prijateljski nastrojenih njemačkih kneževina Hessea, Hannovera i Danske. Oni nisu više pokazivali želju za sudjelovanje u savezu i naginjali su vođenju samostalnije politike. Usred ovoh političkih intriga, stigle su zabrinjavajuće vijesti s bojišta: 1. svibnja markgrof Ludwig Badenski je pretrpio poraz, francuski maršali Villars i Marsin potisnuli su ga preko Rajne i time posve poremetili Marlboroughov plan spajanja svojih snaga s Eugenovim, koji mu se trebao pridružiti s juga do ljeta te godine. Morao je odmah krenuti u susret francuskim snagama u Flandriji, uz nadu da je vojska kojom je u tom trenutku raspolagao dovoljna za njihovo zaustavljanje.

Predigra pred bitku

Marlboroughova najveća prednost bila je u tome što je, osim iskusnih postrojbi pod svojim zapovjednioštvom, uz sebe imao sposobne generale. Nizozemac Ouwerkeerk (Hendrik Van Nassau, Heer Van Nassau – Ouwerkerk, 1640. –1708.) bio je unuk glasovitog vojnog reformatora i vojskovođe Morica od Nassaua, veteran ratova protiv Francuske i od 1679. carski grof (Reichsgraf). Čin feldmaršala nosio je od 1703. godine te pokazao svoje sposobnosti i vještine u Marloboroughovoj rajnskoj vojni i prodoru prema Dunavu koji je rezultirao pobjedom kod Blenheima. Cadogan (William Cadogan, prvi earl od Cadogana, 1671. – 1726.) bio je blizak vojvodin suradnik od vremena prvog jakobitskog ustanka i jedna od ključnih figura tijekom već spomenute Blenheimske bitke, nakon čega je promaknut u brigadnog generla i imenovan načelnikom Marlboroughova glavnog stožera. On ništa manjeg značaja bio je i Orkney (George Hamilton, prvi earl od of Orkneya, 1666. – 1737.), također je bio pristaša oranžista te je sudjelovao u Devetogodišnjem ratu (1688. – 1697.), od 1703. general-pukovnik i jedan od najpouzdanijih generala, kojem je vrhovni zapovjednik mogao najviše zahvaliti za vlastiti uspjeh u najvažnijim bitkama. Marlborough je pod zapovjedništvom imao etnički šaroliku vojsku sastavljenu od 74 bataljuna, ukupno oko 50 000 ljudi. Od tog broja 20 000 otpadalo je na konjicu, organiziranu u 123 eskadrona, teška konjica i draguni. Topništvom, oko 120 topova, su ga opremili Nizozemci i u tom je pogledu bio u prednosti pred Villeroyom, koji je pod zapovjedništvom imao nešto brojniju vojsku, 60 000 ljudi, Francuza, Bavaraca i Španjolaca te oko 70 topova. Ova je vojska također imala ratnog iskustva, u prednosti u pogledu brojčanog stanja konjice, no francuski su se zapovjednici, kao i u mngim drugim prigodama, najviše uzdali u njezine elitne odrede kraljevske garde, Maison du Roi.

Rano jutro 23. svibnja u blizini mjesta Ramillies osvanulo kroz gustu maglu. Iako nije znao točan položaj francuskih snaga, Marlborough jer bio siguran da su u blizini i tražio ih je kako bi ih porazio na otvorenom polju. Njegov se tabor nalazio kod naselja Corswarem, odakle je poslao Cadogana sa 600 konanika u izviđačku ophodnju sa zadatkom da pronađu najpogodnije mjesto za logorovanje, dovoljno blizu neprijateljskim snagama. Zadaću im je posebno otežavalo blato u koje se gotovo cijelo područje pretvorilo zbog proljetnih pljuskova prethodnog dana. Oko 8 sati ujutro slijedile su kolone cijele Marlboroughove vojske, gacajući kroz blato, našavši se nadomak malenog naselja Jandrenouille. Cadogan je i dalje bio u izviđanju, no ni pored najbolje volje, zbog  jednako guste magle, nije mogao odrediti položaje Francuza i njihovih španjolskih saveznika. Marlborough je odlučio sam provjeriti situaciju i oko 10 sati pridružio se Cadoganu s nekoliko konjičkih odreda i stožerom. Cadogan je uperio prst prema zapadu i pokazao vojvodi prema naselju Mont St. Andre, na suprotnoj obali rječice Petite Gheete, gdje se, prema njegovoj procjeni, smjestio neprijatelj. Budući da se magla polako razilazila, Marlborough je odlučio poslati konjicu prema njima i prisiliti ih da uzmaknu s tog povišenog položaja. U isto vrijeme, glasnici su poslani danskim odredima, koji su još uvijek bili odvojeni od glavnog dijela vojske, da se požure. Generali su se uglavnom složili s Marlboroughovim planom napada, osim deputata nizozemske vlade, koji je nadzirao vojsku, Sicca von Goslinge, za koga je napad bio previše rizičan potez zbog brojnih prirodnih prepreka između dvije vojske, poput jaraka i močvara. Goslinga je ukazivao na opasnost da se vojska u ovakvom rasporedu nađe opasno izložena pred Villeroyom, koji ju je mogao napasti dok se kretala. Marlborough je takve primjedbe zanemario, opravdano predvidjevši da se Villeroy neće micati. Francuski maršal doista je imao namjeru statično čuvati povoljniji položaj u defanzivi. Svoj centar postavio je u Ramilliesu, dok je lijevo krilo smjestio oko naselja Autre-Église, u blizini St. Andrea, desno se od Ramilliesa naslanjalo na rijeku Mehaigne na jugu. On je također očekivao pojačanje koje je iz Bruxellesa trebao dovesti bavarski izbornik. Lijevim krilom, sastavljenim od španjolsko-franucuskih snaga, među kojima je  bilo i četiri bataljuna najboljih Regiment du Roi, pojačan s 29 konjičkih eskadrona, zapovijedao je Christian II. von Wittelsbach, grof von Birkenfeld-Zweibrücken. Kod naselja Offus, gdje je centar dodirivao to lijevo krilo, stajale su pukovnije francuskog pješaštva, s onima Maison du Roi (Gardes Francaises i Guareddes Suisses, oko devet bataljuna) ispred Ramilliesa i u njihovom zaleđu, kao dodatna potpora, španjolske brigade; na ovom najbitnijem dijelu francuske bojne linije komandu je imao grof Pierre d’Artagnan, rođak glasovitog kapetana kraljevskih mušketira. Desno krilo zauzimala je uglavnom konjica, španjolski, francuski i njemački (kölnski) draguni.

Bitka

Približivši se francuskim položajima, Marlborough je odlučio osigurati lijevi bok tako što će istjerati sve neprijateljske snage zateknute u dolini rijeke Mehaigne, za što je zadužio nizozemske odrede. Međutim, čim su se iz pravca Jandrenouillea približili dolini rijeke, zasula ih je vatra francuskih draguna skrivenih iza zidića i živica obližnje farme kod naselja Taviers. Iznenađenje je bilo kratkotrajno i Francuza je bilo premalo da bi uspjeli spriječiti napredovanje Nizozemaca, pa su se povukli. Taviers će se kasnije tijekom bitke pokazati ključnim za francusko desno krilo i Marlboroughove pokušaje da ga okruži. Dio konjice s tog krila odmah je usmjeren onamo kako bi pojačao obranu te bitne strateške točke. Došlo je do okršaja u kojem su pali mnogi francuski draguni pod vatrom nizozemskih pješaka i oni su na kraju ovladali na tom položaju. Marlboroughu je tako omogućeno da svojim lijevim krilom neometano napadne neprijateljsko desno. Oko 2.30 popodne Orkney je dao znak engleskom pješaštvu za napad na francusko lijevo krilo, smješteno oko naselja Autre-Église. Prije samog napada, slao je u povremenim intervalima odrede koji su trebali držati sigurnim prijelaze preko rijeke Petite Gheete. Kolona od 5 000 ljudi krenula je tada naprijed. Villeroy je iz daleka uočio njihovo kretanje i smatrao kako će ih močvarni teren usporiti i omogućiti njegovim strijelcima da desetkuju, a potom konjici da udarom s boka razbiju Marlboroughove snage prije nego uopće priđu naseljima koje je držao pod nadzorom.

Villeroy se ipak prevario. Engleske i nizozemske snage daleko su bolje savladavale trene nego što se francuski maršal nadao, smanjujući prostor između sebe i njegovih položaja brzinom koju paljba vatra njegovih pješačkih odreda nije uspjela smanjiti. Uskoro je došlo do sudara borbene linije dvije vojske, ponajprije kod Autre-Églisea i francuskog lijevog krila. Orkney je tim udarom namjeravao natjerati Villeroya da oslabi svoju sredinu i pošalje pojačanje svom ugroženom krilu. Sjahao je s konja i osobno predvodio svoje snage prema prijelazu preko Petite Gheetea: oko 4 sata popodne stajali su nasuprot Autre-Églisea i napad je mogao započeti. Francuzi su brzo reagirali i napad je uspješno suzbijen zahvaljujući brzoj intrvenciji četiri bataljuna Regiment du Roia, zadržavši povišen položaj oko spomenutog naselja. Orkney nije želio odustati i pripremao se za novi napad, no u tom trenutku stigla je od Marlborougha zapovijed da od toga odustane i vrati svoje postrojbe na početne položaje. Tek kad je glavni zapovjednik poslao Cadogana s izričitim naredbama Orkneyu da stane s napadom, ovaj se zaustavio, smatrajući kako Marlborough nema dobar uvid u trenutnu situaciju na tom dijelu bojišta.

Međutim, vojvoda je pripremao drugu fazu svog plana. Budući da je osigurao položaje na svom desnom krilu i naredio Orkneyu da ih drži, Ouwerkeerk je trebao sa svojim odredima krenuti na sam Ramillies i francusko desno krilo. Za tri pravca napada formirane su tri pješačke brigade, svaka brojeći po šest bataljuna. Šarolikog sastava, engleske, nizozemske, pruske, valonske i hanoverske, kao i one škotske u nizozemskoj službi, pješačke postrojbe i 69 eskadrona  konjice raspoređene su pod nadzorom nizozemskog generala, spremne za okršaj s francuskom konjicom južno od Ramilliesa. Marlborough je zauzeo mjesto u sredini ovog bojnog poretka, odakle je koordinirao njegovom organizacijom i komunicirao zapovjednicima brigada daljnje akcije. Konjičkim odredima u napadu južno od Ramilliesa u susret su krenuli Maison du Roi. Na ovom mjestu je došlo do žestokog konjičkog okršaja, koji su neki povjesničari opisali kao najvećih u modernoj povijesti. Žar ove borbe ipak je brzo okopnio, jer su se Francuzi probili kroz Ouwerkeerkove linije i doveli do zastoja u napredovanju obje strane. Marlboroughovi topovi cijeli su dan zasipali Ramillies, no nekako u vrijeme završetka okršaja konjice na francuskom desnom krilu, vojvoda je naredio topništvu da prekine s vatrom i započeo s planiranim udarom na sam Ramillies. Marlborough je i ovdje upotrijebio taktiku koja mu je donijela pobjedu u mnogim bitkama: napad na neprijateljska krila natjerao bi ga da ih ojača snagama iz centra, nakon čega bi uslijedio udar na na taj oslabljeni sektor. Nerijetko je postupak morao biti ponovljen više puta i uz veće žrtve, no činilo se kako protiv Francuza redovno uspijeva.

Marlborough je bio usred okupljanja svojih snaga za napad, kad je odred francuskih konjanika spazio osamljenog vojvodu, konjanika u upadljivom crvenom kaputu, za kojeg su odmah zaključili da se radi o bitnom časniku neprijateljske vojske. Marlborough je pojurio prema najbližim odredima svoje vojske te je uspio umaknuti progoniteljima, no u trenutku kad je pokušavao podbosti konja na skok preko blatne jaruge, životinja se trznula u negodovanju i izbacila ga iz sedla. Nije mu preostalo drugo nego se trkom spasiti iz pogibelji u čemu mu je značajno pomogla činjenica da taj dan nije imao konjičke čizme, već pješačku obuću, koju je inače preferirao i koja mu nije zasmetala u trčanju. Kako Francuzi nisu odustali od potjere, Marlborougha je u posljednji tren spasio odred švicarske pješačke pukovnije, koji je s ogoljenim bajunetima stao ispred vojvode i francuskih konjanika. Marlborough je dobio novog konja, no slijed loše sreće nije bio prekinut. Časnik tjelesne garde (Life Guards) koji mu je pridržavao konja dok je uzjahivao, ostao je bez glave kad ga je pogodio francuski priojektil, za dlaku promašivši vojvodu. Da sve ipak nije išlo loše po njegove planove, pokazalo se s uzmakom francuske konjice koja je držala položaje do tada južno od Ramilliesa, otvarajući pristup naselju Marlboroughovim postrojbama za prodor s istoka.

Ramillies je maleno naselje, smješteno na povišenju pored rijeke Petite Gheetea, u ono vrijeme okruženo kamenim zidom, sa središtem koncentiranim oko mjesne crkvice. Villeroy je u samo naselje smjestio bavarske i kölnske pješačke odred i za zapovjednika markiza Alessandra de Maffeia, Talijana rodom iz Verone. Cijelim francuskim centrom zapovijedao je d’Artagnan, koji je dužnosti na tom sektoru podijelio između Maffeia i Charles O’Briena, vikonta od Clarea, jakobita koji je od broja više od 15 godina službe u francuskoj vojsci. Uskoro se pokazalo kako Bavarci predstavljaju prvu težu prepreku savezničkom napredovanju, dobro ukopani u južnom dijelu Ramilliesa. Ouwerkeerk je odlučio rastegnuti svoju liniju kako bi proširio frontu za napad i Bavarci nisu izdržali bočne udare uz one frontalne. Njihova se linija razbila i Nizozemci su zauzeli južne dijelove naselja, no odmah su se našli pod vatrom francuskog pješaštva i topništva smještenih u njegovom središtu, oko crkve. Crkvu je valjalo što prije zauzeti pa su škotski grenadiri pukovnije lorda Argylea sa sjekirama u rukama krenuli prema vratima crkvenog dvorišta kako bi ih razbili. Put im je prepriječio O’Brien sa svojim irskim odredima. Započela je teška borba za vrata crkve, posebno otežana činjenicom da su obje strane bile odjevene u gotovo jednake, crvene kapute. Iako je uspio obraniti crkvu i izgurati Škote iz njezine blizine, povrativši kontrolu nad tim dijelom bojišta, O’Brien je teško ranjen više puta te je umro nekoliko dana nakon bitke u Bruxellesu.

U tom stadiju bitke činilo se kako je sve na strani Villeroya, no prije nego što su to doista mogli iskoristiti na pravi način, pnovno je došao do izražaja Marlboroughov taktički genij. Ondje gdje na početku bitke zastao, vojvoda je odlučio zadati konačan udarac Francuzima i njihovim snagama. Oko 5.30 popodne svoje desno krilo privukao je bliže centru. Francusko desno krilo se raspalo pod napadima Danaca i pokušavalo se povući prema zapadu, dok se lijevo našlo pritisnuto i okruženo Orkneyevim snagama, koji je i dalje, prema nalogu vojvode, čekao.

Ouwerkeerk je, raspadom neprijateljskog krila, mogao sad nesmetano okružiti Ramillies s više strana i pripremiti konačan udar. D’Artagnan je organizirao obranu naselja najbolje što je mogao s raspoloživim snagama, ali kad je Maffeieva crta pukla pod pritiskom napada, ona se počela raspadati. Markiz je zarobljen, a njegovi ljudi su uzmakli bliže O’Brienu i njegovim snagama sjevernije. D’Artagna je izdržao prvi val napada, no nakon drugog i njegov se poredak raspao. Uz izgubljeno desno krilo, sad su Francuzi izgubili i centar pa je potpuni kolaps i dezintegracija njihova bojna poretka bila neminovna. Villeroy, svjestan situacije, odlučio je s ostatkom držati svoj položaj prema jugu i istoku dok se ne stvore uvjeti za sigurno povlačenje cijele vojske. Čini se kako Marlborough to nije htio dopustiti, odlučan u što je većoj mjeri osakatiti Francuze. Prodor preko Ramilliesa nije zautavljen ni za trenutak, 18 000 ljudi gazilo je sve ispred sebe i guralo prema sjeveru preostale francuske snage. Promatrajući Francuze koji su pripremali svoj odlazak iz Autre-Églisea, Orkney se pridružio napadu. Ono što mu nije uspjelo u prvom prodoru sada je mogao ostvariti ne naišavši ni na kakav otpor. Regiment du Roi su bili u punim pripremama za povlačenje te se nisu mogli oduprijeti napadu iz tog pravca, pa su brojni pripadnici tih elitnih odreda francuske vojske, uključujući i njihove časnike i visoke zapovjednike, bili jednostavno zarobljeni.

Krajnja bilanca ove bitke kroz povijest je navođena u različitim brojkama. Smatra se kako su Francuzi nakon poraza kod Ramilliesa brojali između 15 do 20 000 mrtvih, ranjenih i zarobljenih, što je katastrofalan ishod za bilo koju vojsku, a osobito onu od 60 000 vojnika. Marlborough je imao 3 do 4 000 ranjenih i mrtvih, što je i dalje bila visoka cijena pobjede, čak i ovakve kakvu je izborio tog svibanjskog dana. Vojvoda je po svaku cijenu želio nanijeti što veće gubitke Villeroyu iz jednostavnog razloga da je dobar dio tih vojnika francuski maršal bio prisiljen izdvojiti iz garnizona u Flandriji, čime je znatno oslabio njihovu obranu i omogućio savezničkim snagama da ih bez većih poteškoća zauzmu jednu za drugom. Iz svih tih razloga bila je 1706. godina po mnogočemu doista annus mirabilis za antifrancusku koaliciju.

 

Siniša Đuričić

 

Literatura:

• Winston Churchill, Marlborough, His Life and Times, II. (Chicago: University of Chicago Press, 2002.)
• John Churchill, duke of Marlborough, The Letters and Dispatches of John Churchill, First Duke of Marlborough, uredio George Murray, I. (London: tiskano za Johna Murraya, 1845.)
• David Chandler, Marlborough as military commander (London: Penguin Books, 2000.)
• William Coxe, Memoirs of John, Duke of Marlborough, I. (London: Longman, Hurst, Orme and Brown, 1820.)
• Jean Martin de la Colonie, The Chronicles of an Old Campaigner 1692 – 1717, na engleski preveo Walter C. Horsley (London: John Murray, 1904.)
• James Falkner, Ramillies 1706: Year of Miracles (Barnsley: Pen & Sword Military, 2006.)