Predstavljamo knjigu koja je vrlo korisna i detaljna studija o politici Habsburške Monarhije na njezinim istočnim i jugoistočnim granicama, formiranima kroz ratove i pregovore s Osmanskim Carstvom kroz 18. stoljeće. Tijekom ovog razdoblja ona se konsolidirala ne samo kao jedna od najvećih sila tadašnje Europe, nego i doživjela preobrazbu od skupa labavo povezanih obiteljskih posjeda i krunovina ujedinjenih pod njezinom vlašću personalnom unijom, usmjerena na srednju i zapadnu Europu, u apsolutističku dunavsku monarhiju, pogleda uprtog na jugoistočnu Europu i Jadran.

Karl A. Roider američki je povjesničar, profesor na sveučilištu Louisiana. Do svog umirovljenja 2014. godine, bavio se jugoistočnom Europom u 18. stoljeću i ulozi Habsburške Monarhije u njoj. Osim ove, objavio je još knjige The Reluctant Ally: Austria’s Policy in the Austro-Turkish War, 1737-1739 (1972.), Baron Thugut and Austria’s Response to the French Revolution (1987.), kao i biografiju carice i kraljice Marije Terezije, Maria Theresa (1973.)

U knjizi Austria’s Eastern Question Roider analizira političku i vojnu situaciju, posebnu pozornost poklanajući diplomatskim aktivnostima, u odnosima dvaju imperija, Habsburškog i Osmanskog, u njihovoj borbi za prevlast nad Balkanom, odnosno jugoistočnom Europom. Analiza kreće od vremena zaključenja prvog pravog bilateralnog mirovnog ugovora između Beča i Istanbula, Mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine i seže sve do  njihova posljednjeg vojnog obračuna i njegova zaključenja mirom u Svištovu 1791. godine. U predgovoru knjige, autor naglašava kako je ova borba za prevlast “jedna od najvećih drama diplomatske i vojne povijesti ranog modernog doba.” U vremenima prije opsade Beča 1683., Habsburška Monarhija je vrlo često propuštala iskoristiti teško izborene vojne pobjede, radije se oslanjajući na diplomatska rješenja, no nakon tog ključnog događaja, zaključuje Roider, Habsburgovci napokon prihvaćaju priliku za preokret i okreću povijest sukoba nepovratno u svoju korist. “Početkom 18. stoljeća,  Austrija po prvi put u gotovo dvije stotine godina ima samopouzdanje u vlastitu vojnu nadmoć nad opasnim neprijateljem”, Erbfeind, kako ondašnje tiskovine često nazivaju Osmansko Carstvo. Međutim pri toj ekspanziji Monarhija sve više mora imati u vidu drugog ojačalog sudionika u borbi za prevlast ne samo nad jugoistočnom Europom, nego i Crnim Morem, a to je Rusija. Pretvorena u moćnu vojnu silu pod krutom vladavinom Petra I. Velikog, Rusija nudi savez Habsburgovcima u borbi protiv Osmanlija, no potencijalni saveznik je i vrlo vjerojatni rival, koji, kao pravoslavna sila prema kojoj pravoslavni narodi na Balkanu pod dugom osmanskom vlašću gledaju kao prema zaštitniku, ima adut kojim za sebe može izboriti značajne dobitke na štetu bečkih interesa. Rusi u Istanbulu ili još gore, mogućnost ruske prisutnosti na Dunavu u 18. stoljeću postaje sve veća zabrinustost Beča, čak i veća od nekadašnje ogromne osmanske opasnosti, a ta će problematika u narednom stoljeću postupno razviti u ono što povijest pamti kao “Istočno pitanje”. Međutim, usprkos tomu, Beč i Petrograd ipak će u više navrata, od Rata Svete lige krajem 17. stoljeća do posljednjeg austro-osmanskog rata 1787. – 1791. udružiti snage u borbi protiv zajedničkog neprijatelja.

Roider, svakako ne bez osnova, podcrtava kako je preživljavanje Habsburške Monarhije uvelike ovisilo od vanjske politike usmjerene tomu da se izbjegavaju nepotrebne ugroze, zbog koje su se, istina, propuštale i velike prilike. Prilika koju je Monarhija u 18. stoljeću imala, razriješiti Istočno pitanje čak i prije nego se ono nametnulo kao formalno i aktualno u međunarodnim odnosima, bez zainteresiranih strana u različitim savezima, kako će to biti sredinom 19. stoljeća, ona je bila spremna i iskoristiti. Međutim, Roider u epilogu knjige zaključuje kako je Monarhija, postigavši na bojnom polju protiv Osmanlija tek ograničene rezultate, posebno kad se uzme u obzir Svištovo, izgubila tu priliku. Izbijanjem Francuske Revolucije i korjenitom promjenom političkih i društvenih odnosa u Europi Austrija je prestala biti jedini i odlučujući čimbenik u razrješavanju Istočnog pitanja, što zbog unutarnjih neprilika, što zbog interesa drugih europskih sila, osim Rusije, Francuske i Velike Britanije te kasnije ujedinjene Italije i Njemačke, da nametnu sebi najpovoljnije rješenje o nasljeđu raspadajućeg Osmanskog Carstva.