Zlatno doba koje je Nizozemska doživjela u 17. stoljeću bio je rezultat gotovo stoljetne borbe za neovisnost i održanje. Pobuna protiv španjolske vlasti potkraj 16. stoljeća prerasla je u u rat koji se vodio gotovo osamdeset godina i koji je Nizozemskoj donio samostalnost, ali isto tako, uz usporedni razvoj mornarice, status pomorske i trgovačke sile. No, čak i u doba najvećeg prosperiteta i političke snage, Nizozemsku, odnosno Ujedinjene Provincije, kako je od početka pobune protiv Španjolaca glasio njezin službeni naziv, ugrožavale su nepovoljne okolnosti stvorene unutarnjim partikularizmom i vanjskim neprijateljima, odnosno takmacima u svjetskoj trgovini i kolonijanoj prevlasti.

Ujedinjene Provincije i španjolska Nizozemska. Nizozemsku, odnosno Ujedinjene Provincije, kako je od početka pobune protiv Španjolaca glasio njezin službeni naziv, ugrožavale su nepovoljne okolnosti stvorene unutarnjim partikularizmom i vanjskim neprijateljima, odnosno takmacima u svjetskoj trgovini i kolonijanoj prevlasti.

Politički sustav ove, u biti aristokratske republike, bio je jednako složen koliko i njezin administrativni državni aparat. Sedam nizozemskih provincija (Holandija, Zeeland, Utrecht, Gelderland, Overijssel, Frizija i Hroningen) činilo je federaciju gotovo neovisnih republika, objedinjenih središnjom vladom, Generalnim staležima, koja je često imala poteškoća nametnuti svoje ovlasti na cijeloj državnoj teritoriji. Kao najbolja ilustracija ovoj raznolikosti može poslužiti činjenica o tome kolike su razlike postojale između pokrajine poput Frizije, čije su stanovništvo činili poljoprivrednici i uzgajivači stoke, i Guelderlanda, gdje je feudalno plemstvo činilo većinu te ljubomorno čuvalo svoje privilegije. S druge strane nalazi se Holandija, najutjecajnija provincija, u kojoj je prevagu odnijelo građanstvo koje je akumuliralo bogatstvo kroz industriju i trgovinu te  ga koristilo kao sredstvo za stjecanje političkog utjecaja. Najbogatije obitelji iz tog kruga predstavljale su posebno utjecajan sloj nove aristokracije, “urbanih patricija” zvan regentima, koji su popunjavali najviše administrativne položaje na državnoj i lokalnoj razini.  Budući da je Holandija bila najgušće naseljena provincija s velikim brojem gradova, koji su svoje privilegije stekli još u srednjem vijeku, a kojih nije nedostajalo ni u drugim pokrajinama, veliki stupanj autonomije tih urbanih sredina u odnosu na Generalne staleže dodatno je doprinosilo političkom partikularizmu u zemlji. Svaki od ovih gradova imao je svoj senat, i vijeće koje je biralo gradske činovnike (burgomasteri), tako da je svaki predstavljao jednu vrstu mikrorepublike.

Generalni staleži sastajali su se dnevno u Haagu. Svaka od provincija u njemu je imala svoje predstavnike (19 delegacija, od kojih je jedna pripadala plemstvu, a ostale gradovima) koji su se brinuli da njezini interesi budu zastupljeni i zaštićeni.  Staleži su kao zakonodavna vlast donosili odluke o pitanjima najvišeg državnog značaja, koje su morale biti jednoglasne ili ne bi bile usvojene: vanjska politika, obrana, financije i porezi. U njihovim ovlastima bilo je imenovanje vrhovnog zapovjednika vojske i vrhovnog admirala, iako su ti položaji uglavnom pripadali članovima kuće Orange, nasljednicima Williama Šutljivog (1533. – 1584.) koji je predvodio nizozemsku pobunu protiv Španjolske. Ovlasti Generalnih staleža ipak su na određeni način ograničavala dva državna dužnosnika, Veliki penzionar (Raadpensionaris) i stadholder, koji se također birao iz redova obitelji Orange iako se službeno nije radilo o nasljednom položaju. Veliki penzionar djelovao je kao pravni savjetnik Generalnih staleža ili njihov predsjednik, jer je sprovodio mnoge od odluka donešene na njihovim zasjedanjima. Kao takav, penzionar je raspolagao širokim ovlastima i utjecajem u svim provincijama Republike. Položaj stadholdera, koji je ustanovljen 1576. za Williama Šutljivog, predstavljao je monarhistički element u inače republikanskom uređenju Nizozemske, i kao takav je, budući da je u svojim rukama držao vojne ovlasti kao i titulu vrhovnog admirala, dolazio u koliziju s osobom penzionara. Ovaj moment doći će do posebnog izražaja za vrijeme Johanna de Witta kao penzionara i Williama III. od Orangea kao stadholdera.

William II. Orange (1626. – 1650.) umro je mlad, no ostavio iza sebe sina koji se rodio nekoliko dana nakon njegove smrti. Unutarnje političke tenzije koje su postojale u Nizozemskoj od četrdesetih godina 17. stoljeća zbog ambiciozne politike prethodnog stadholdera samo je dodatno produbila činjenica da je to mjesto sada ostalo prazno. Zbog mladosti Williama III. (1650. – 1702.) državu su u potpunosti trebale preuzeti one čisto republikanske snage i elementi do njegova punoljetstva. Ove snage u tom trenutku predvodio je Johann de Witt (1625. – 1672.), izdanak građanske aristokracije iz Dordrechta. De Witt će 1653. biti imenovan za Velikog penzionara, uz podršku i simpatije onih koji su blagonaklono gledali na njegove ideje o ograničavanju utjecaja stadholdera, a time, jasno, i obitelji Orange.

Ono što će najviše usporiti i ugroziti njegove planove, barem u razdoblju Williamove maloljetnosti, bila je napeta vanjskopolitička situacija. Od Cromwellova dolaska na vlast u Engleskoj počeo je rasti antagonizam između dvije zemlje. Engleski Lord Protektor usmjerio je svoju pozornost prema pomorskoj politici, kojoj je glavna prepreka bila Nizozemska sa svojom velikom ratnom i trgovačkom mornaricom. Cromwell je prvo pokušao mirnim putem, pa je u ožujku 1651. ponudio savezništvo dvije republike. Smatrajući da od takvog saveza nema nikakve koristi, već samo eventualne gubitke, Nizozemska je takav prijedlog odbila. Engleska je na to odgovorila donošenjem Pomorskog ili Navigacijskog akta u listopadu 1651., koji je ograničavao uvoz u engleske luke isključivo na engleske brodove, pored ostalog, čime je izravno ugrožavala nizozemsku pomorsku trgovinu. Donošenje takvog akta de facto je bila i objava rata, koji je započeo 1652. i trajao dvije godine. Budući da nije donio koristi nijednoj strani, završen jemirom u Westminsteru 15. travnja uz Cromwellov uvjet da se u Nizozemskoj donese Zakon o izuzimanju kojim bi se Williamu III. onemogućio dolazak na položaj stadholdera. Nizozemci su bili zadovoljni što je rat završen, no mnogi nisu bili sretni cijenom koja je morala biti za to plaćena.

Johann de Witt (1625. – 1672.), izdanak građanske aristokracije iz Dordrechta. De Witt će 1653. biti imenovan za Velikog penzionara, uz podršku i simpatije onih koji su blagonaklono gledali na njegove ideje o ograničavanju utjecaja stadholdera, a time, jasno, i obitelji Orange.

Nakon potpisivanja mira s Engleskom, de Witt je svoju pozornost okrenuo prema istoku, gdje je najnoviji razvoj događaj mogao ugroziti nizozemsku trgovinu na Baltiku. Još 1649. stvoren je savez između Nizozemske i Danske koji je bio usmjeren protiv švedske ekspanzije; iako je ostala neutralna u ratu koji je 1655. pokrenuo Karlo X. napadom na Brandenburg i Poljsku, dobila je je ugovorom u Elbingu 1656. jamstva da njezina trgovina neće biti ugrožena. Kad je Danska napala Švedsku 1657., a Karlo X. odgovorio opsadom danske prijestolnice, mirom u Roskildeu dijelovi Norveške su pripali Švedskoj. Njezin se kralj time ipak nije zadovoljio i obnovio je ratna djelovanja, kad je Nizozemska intervenirala. De Witt je poslao flotu koja je porazila Šveđane i prisilila ih da odustanu od opsade Kopenhagena. Smrću Karla X. pestala je švedska agresija i potpisan je za Nizozemsku povoljan mir u Kopenhagenu 1660. Ovi diplomatski uspjesi su velikim dijelom bili plodovi mudre de Wittove politike, koa je uspijevala Nizozemskoj osigurati vidljive dobitke u međunarodnim ugovorima. Situacija se za penzionara zakomplicirala završetkom rata Francuske i Španjolske 1659. Pirenejskim mirom. Pobjedom u ovm ratu Francuska je izborila premoć nad Španjolskom, ali ne samo to: kao opasan i snažan susjed Nizozemske, zaprijetila je njezinoj sigurnosti. De Witt je prvo pokušao tome doskočiti pokušajem stvaranja saveza s engleskim kraljem Charlesom II. koji je nedavno vraćen na prijestolje, no razlike su bile prevelike da bi do takvog sporazuma uopće došlo. Nije pomoglo ni to što je Nizozemska ukinula Zakon o izuzimanju, koji je bio usmjeren proiv Charlesovog nećaka. Penzionar se potom okrenuo Francuskoj i 1662. dogovorio savez s Louisom XIV., krhkom i kratkotrajnom, ali u tom trenutku najboljem rješenju za sigurnost Nizozemske. Nizozemci su strahovali od ojačale Francuske koja je užurbano izgrađivala svoju mornaricu gotovo jednako koliko su zazirali od Louisevih prijedloga o podjeli španjolske Nizozemske, što bi značilo dovođenje potencijalnog neprijatelje na same granice svoje zemlje. Ovako, uz slabu i jedva vidljivu, no ipak prisutnu španjolsku upravu u toj pokrajini, postojala je barijera koja ih je odvajala od opasnog susjeda.

Trzavice između Nizozemske i Engleske postajale su sve izraženije. Engleska se sve agresivnije nametala u kolonijama u Sjevernoj Americi i Africi; 1664. oteli su Nizozemcima Novi Amsterdam (budući New York) i ometali proizvodnju na Novoj Gvineji. Izbio je drugi nizozemsko – engleski rat (1665. – 1667.) Nizozemska je financijski stajala puno bolje od Engleske, budući da je Charles u potpuno ovisio od milosti parlamenta, i imala daleko bolju mornaricu. Formalno, Louis XIV. stao je na stranu Nizozemaca iako se nije miješao u sukob s Englezima; ograničio je svoju pomoć na kopno, kad je 1665. intervenirao protiv biskupa od Münstera koji je, očekivajući englesku podršku, napao Nizozemsku s juga. Charles II. ne samo da je morao uskoro tražiti mir, nego je i prije toga morao otrpjeti najveću sramotu u povijesti engleske mornarice. Nizozemski su brodovi, pod zapovjedništvom admirala Michiela de Ruytera i Johannovog brata, Corneliusa de Witta, u lipnju 1667. neometano doplovili do Chathama, na obali Kenta u Engleskoj, te potopili trinaest ondje usidrenih brodova, među kojima je bio i ponos engleske mornarice, Royal Charles. Mirom u Bredi zaključenim mjesec dana kasnije Englezi su zadržali Novi Amsterdam, a Nizozemci su dobili Surinam, teritorij u Indoneziji i ukidanje određenih stavki pomorskog akta. Mir nije bio samo odraz zasićenosti ratom obje strane, već i strahom od agresivnog ponašanja francuskog kralja na kontinentu.

Dok je još trajao rat između Engleske i Nizozemske, Louis XIV. je nastavio s prijedlozima o podjeli španjolske Nizozemske, osobito nakon smrti španjolskog kralja Filipa IV. (1605. – 1665.). Njegovom smrću otvorilo se i pitanje nasljeđa španjolske krune, jer je kraljev sin iz drugog braka, rođen malo prije njegove smrti,bio bolestan psihički i fizički te se smatralo da neće živjeti niti godinu dana. Filip je imao i dvije kćeri, iz dva braka, Mariju Terezu iz  prvog, koja je bila udana za Louisa XIV., i Margaretu Terezu, drugog, ženu cara Leopolda I., koje su se po udaji odrekle prava na španjolsko prijestolje. Louis je pokušavao izboriti poništenje odricanja svoje žene kako bi imao pravo na zaposjedanje španjolske Nizozemske i želio je, prije nego iskuša vojno rješenje, isprobati sva diplomatska. Pozivajući se na lokalni zakon o devoluciji, koji je propisivao da djeca iz prvog braka imaju prednost pred onima iz drugog, čak i ako se radi o muškom potomku (francuski kralj nije imao nikakvog pravnog osnova interpretirati svoje zahtjeve uz pomoć tog zakona, jer se on nikad nije primjenjivao na dinastičko nasljeđivanje), on je u svibnju 1667. s vojskom ušao u španjolsku Nizozemsku. Car Leopold I. je bio bijesan, no nije mogao učiniti ništa jer su mu prilaz blokirale njemačke kneževine u savezu s Louisem. Zapanjeni brzinom francuskog prodora, Charles i de Witt sklopili su Trojni savez sa Švedskom u siječnju 1668. Dok je penzionar bio zabrinut za južne granice svoje zemlje, jer je bilo očito da se Francuskoj ne može vjerovati, u Engleskoj je poraslo antifrancusko raspoloženja nakon ove invazije. Međutim, engleski kralj je također očekivao i neke ustupke od de Witta. Tražio je da se njegova nećaka, Williama III., postavi na položaj stadholdera. To bi značilo de Wittovu kapitulaciju pred zahtjevima koji bi doveli do situacije protiv koje se on borio tijekom cijele svoje političke karijere: restoracija Oranga i smanjivanje utjecaja, kako njega osobno, tako i republikanskog aparata vlasti. Penzionar će na manje ustupke Williamu pristati tek 1668. kad je ovaj dobio mjesto u vijeću Zeelanda, a dvije godine kasnije i u Državnom vijeću.

Prepad kod Chathama, lipanj 1667. Nizozemski su brodovi, pod zapovjedništvom admirala Michiela de Ruytera i Johannovog brata, Corneliusa de Witta, u lipnju 1667. neometano doplovili do Chathama, na obali Kenta u Engleskoj, te potopili trinaest ondje usidrenih brodova, među kojima je bio i ponos engleske mornarice, Royal Charles.

Posredovanjem Trojnog saveza završen je Louisev Devolucijski rat: mirom u Aix-la-Chapelu Francuska je dobila dvanaest naselja u španjolskoj Nizozemskoj, uljučujući gradove Lille i Tournai. Na početku rata francuski bi se kralj teško zadovoljio ovakvim dobicima, no budući da je u međuvremenu s carem Leopoldom I. postigao dogovor o podjeli španjolskog nasljeđa, barem trenutno mu je i to dostajalo. Još se tinta na tom ugovoru o miru nije ni osušila, a Louis XIV. je već osmišljavao plan za napad na Nizozemsku, kako bi joj se osvetio što mu je u ključnom trenutku okrenula leđa i prišla Trojnom savezu. Prije nego što će to učiniti, odlučio je Nizozemsku diplomatski izolirati i uništiti taj savez. Brzo je na svoju stranu privukao Charlesa novcem kojeg je ovom uvijek nedostajalo. U lipnju 1670. potpisao je ugovor u Doveru, kojim je Charles za 225 000 funti godišnje napustio Trojni savez i obvezao se napasti Nizozemsku čim joj Louis XIV. objavi rat.

Švedska je sljedeće godine također napustila savez i udružila se s Francuskom. De Witt je ostao osamljen i napušten od bivših saveznika te se pomoći Nizozemska mogla nadati jedino od njemačkih kneževa. Louis XIV. je to predvidio i odlučio ih zaplašiti. Prvo je Karlo IV. Lotarinški, oduvijek nesklon Francuzima, morao pobjeći kad je francuska vojska okupirala njegovo vojvodstvo. Bio je to izravan udar i na cara, no Leopold I. opet nije mogao intervenirati jer bi ga u tome spriječio novi francuski saveznik, bavarski vojvoda. Louis je novcem na svoju stranu pridobio i druge kneževe i vojvode, Falačke, Saske, kao i rajnske nadbiskupe izbornike, osim Brandenburga, koji je zadržao neutralnost. De Witt se našao u nezavidnom položaju. Sklopio je obrambeni savez sa Španjolskom, no to je bila vrlo slaba utjeha za gubitak podrške njemačkih kneževa. Nizozemska mornarica je bila u izvrsnom stanju, no vojska je bila u rasulu.

Francusko – nizozemski rat (1672. -1679.) Engleska je u ožujku 1672. prva objavila rat Nizozemskoj, dok je Louis XIV. osobno poveo vojsku od 100 000 ljudi u rat, prešavši Rajnu i napavši s istoka. Nizozemska vojska se u kaosu povlačila pred nadmoćnim francuskim snagama koje su bez poteškoća zauzeli Guerderland i Utrecht, dok su njihovi njemački saveznici zaposjeli Overijssel, Drente i Groningen.

Sam penzionar je doprinio tomu: povećavanjem vojske u mirnodopsko vrijeme, smatrao je, samo doprinosi jačanju oranžista, kojima je ona bila glavni adut. Međutim, upravo će njegova nespremnost da obrani zemlju od francuske invazije dovesti do njegova pada. Engleska je u ožujku 1672. prva objavila rat Nizozemskoj, dok je Louis XIV. osobno poveo vojsku od 100 000 ljudi u rat, prešavši Rajnu i napavši s istoka. Nizozemska vojska se u kaosu povlačila pred nadmoćnim francuskim snagama koje su bez poteškoća zauzeli Guerderland i Utrecht, dok su njihovi njemački saveznici zaposjeli Overijssel, Drente i Groningen. No, tad su Francuzi zaustavljeni na način kojem se nisu ni najmanje nadali. Iskoristivši prebrzo francusko nadiranje, Nizozemci su otvorili brane i poplavili područje južno od Zuider Zeea, što je spasilo Holandiju i Amsterdam od osvajanja. Na moru, admiral de Ruyter, s kojim je na brodu tijekom borbi stajao Cornelius de Witt, harbro se držao protiv udružene anglo-francuske mornarice te ih porazio kod Solesbaya 7. lipnja. To nije moglo pomoći poluokupiranoj Nizozemskoj. U panici, Državni staleži brzo su imenovali Williama III. za stadholdera i predali mu sve ovlasti. Po povratku u Haag, Cornelius de Witt, heroj prepada kod Chathama i nedavne pobjede kod Solesbaya bačen je u tamnicu i mučen pod optužbom da je kovao urotu protiv kuće Orange. Njegovog brata Johanna, nakon što je mjesec dana ranije dao ostavku, bijesna rulja nekoliko puta napala. 20. kolovoza doveden je svom bratu nakon čega su obojica brutalno pretučena i masakrirana na ulicama Haaga, uz prešutno odobrenje stadholdera Williama i uz sudjelovanje njegovih istomišljenika. Tijela ubijene braće de Witt su raskomadana, a suvremenici spominju i užasne scene kanibalizma.

Rat protiv Nizozemske potrajao je do 1679. i završio je mirom u Nymegenu. Louisevi dotadašnji saveznici, kojima je bila privlačna ideja o tome da se ograniči utjecaj i moć Nizozemske, no ne i da je proguta Francuska, okrenuli su se protiv njega i primorali ga da okonča rat. Louis je pristao napustiti osvojene teritorije oko Maastrichta i u Orangeu, za one u španjolskoj Nizozemskoj – grofovije Hainault i Artois, te gradove Valenciennes, Ypres i dr. Pitanje španjolskog nasljeđa ovim nije riješeno, nego samo odloženo. Bolesni nasljednik Filipa IV., Karlo II. preživio je sve do 1701., čijom je smrću izumrla muška loza španjolskih Habsburga i Europa uvučena u novi rat za raspodjelu njegova nasljeđa. Šo se tiče Nizozemske, nakon de Wittove smrti William III. nastavio je obnašati funkciju stadholdera, koja je zasjenila civilnu administraciju na republikanskim osnovama, a nakon što je postao i engleski kralj 1688. njegov je položaj postao samo jači. Nizozemsko zlatno doba polako je završavalo, ustupajući primat na moru novoj kolonijalnoj sili, Engleskoj.

Siniša Đuričić

Literatura:

• G. N. Clark, J. R. M. Butler, J. P. T. Bury, The New Cambridge Modern History: The Ascendancy of France 1648-88 (Cambridge University Press, London, 1961)
• Derek Mckay, The Rise of the Great Powers (New York, 1983)
• John Lothrop Motley, The Rise Of The Dutch Republic, vol. II (London, 1858)
• Hendrik Willem Van Loon, The Fall Of The Dutch Republic (Boston, New York, 1913)