Car Leopold I. zakazao je zasjedanje carskog sabora (Reichstag) u Bratislavi (njem. Pressburg) još 1. svibnja 1662., na kojem su bili nazočni i svi važniji predstavnici ugarskog i hrvatskog plemstva. Zrinski nije bio nazočan otvaranju sabora, no 11. svibnja je pisao Tökolyju, Nyàriju i Berėnyiju, moleći ih da ne zaborave na krajnje potrebe zajedničke domovine te da ju na saboru što bolje zastupaju. Leopold je u Bratislavu pristigao 23. svibnja i cijeli naredni dan saslušavao izložene prijedloge, no raspravu o sve izvjesnijem ratu protiv Osmanlija, osobito zbog nimalo povoljne situacije u Erdelju, stalno su odlagale nesuglasice između staleških predstavnika protestanata i katolika. Čim je i taj gorući problem došao na dnevni red, počela je žestoka kritika na račun Montecuccolija i načina na koji je rješavao probleme u Erdelju.

Upravo je Zrinski bio jedan od njegovih najvećih kritičara, budući da su njih dvojica od ranije bili u zavadi. Carski general branio se od optužbi tvrdnjom da niti jedan ugarski i hrvatski plemić nije njemu dorastao da bi mu imao pravo prigovarati zbog načina na koji zapovijeda vojskom. Ban mu je na to odgovorio pamfletom pisanim na „profinjenom latinskom“, da je Montecuccoli dopustio odvođenje tolikih ljudi u roblje i tolika uništenja vlastite zemlje (misleći pritom u prvom redu na situaciju u Erdelju, no dakako i u Hrvatskoj), koliko niti jedan drugi od ugarskih vojskovođa. U drugom pamfletu, pisanom na mađarskom jeziku pod naslovom „A török áfium ellen való orvosság“ (Lijek za turski otrov) Zrinski je naglasio podnesenu žrtvu, ali i izdržljivost i sposobnost Ugarske da sama odolijeva Turcima i brani svoju slobodu. Oba su pamfleta, sasvim prirodno, bila razlog gorkog razdora između bana i generala Montecuccolija, koji će imati dalekosežne posljedice u nastupajućim godinama. Faksimil: lijevo je Montecuccolijev rukopis, desno Nikolin odgovor.

 Izvor: arcanum.hu