Stanje u Osmanskom Carstvu nakon poraza u Bečkom ratu

            Nakon niza teških vojnih poraza koje je Osmansko Carstvo doživjelo u posljednjim decenijama 17. stoljeća, potpisivanjem Karlovačkog mira 1699. godine, ono se odreklo velikog dijela svojih evropskih teritorija, a njegova je reputacija u Evropi bila izrazito uzdrmana. Međutim, uprkos velikom porazu u Bečkom ratu, Osmanlije su još uvijek odbijali da se odreknu statusa velike sile, sposobne da igra značajnu ulogu u evropskim poslovima. Iako su bili potisnuti iz Srednje Evrope, njihovi veliki posjedi u Aziji, Africi, ali i Balkanskom poluostrvu, davali su im i dalje značajne potencijale. Globalni smijer vanjske politike Carstva, bio je određen i unutrašnjim krizama, koje su uskoro rezultirale promjenom na prijestolju. Tako je državnim udarom 1703. godine, na mjesto sultana Mustafe II (1695 – 1703) doveden Ahmed III (1703 – 1730). U narednom periodu je u osmanskoj državi došlo je do uspostave reda i obnove na širem planu. Ahmed III  je za vezire birao sposobne činovnike, kojima je često suprostavljao njihove političke protivnike, kako bi se oni, u najkraću ruku rečeno, takmičili za njegovu naklonosti. Prvi od takvih ljudi bio je Corlulu Ali-paša, koji se na vezirskoj poziciji zadržao pune četiri godine (1706 – 1710), pri čemu je uspio ukloniti mnoge ekonomske probleme i urediti anarhično stanje u vojsci. Vojsku i mornaricu je u nekoliko godina uspio reorganizovati i učiniti je ponovno snažnom silom, barem prema tadašnjim osmanskim mjerilima, koja su ponajviše računala na brojnost ljudstva, prelazivši u njoj i dalje vojske svih evropskih država.

Zaoštravanje odnosa između Rusije i Osmanskog Carstva, izbijanje rata

Corlulu je sve to vrijeme nastojao održati sa evropskim silama mir, uprkos tome što su Francuska i Švedska u isto vrijeme nastojale da osiguraju osmansku potporu protiv Habsburške Monarhije i Rusije. Uprkos nastojanjima da se održi mir, jer je Ali-paša smatrao da bi rat išao samo u korist evropskim državama, šire osmansko javno mnijenje priželjkivalo je sukob u kojem bi se Osmansko Carstvo osvetilo za ponižavajuće poraze s kraja 17. stoljeća. Njima je bilo jasno da ne mogu istovremeno uspješno voditi borbu protiv svih članova Svete lige, pa su se budući planovi svodili na pojedinačne sukobe sa bivšim neprijateljima. Razvoj situacije na zapadu i na istoku Evrope (Rat za špansko naslijeđe i Sjeverni rat), pogodovao je takvim planovima ratoborne struje u osmanskoj prijestolnici. Kada su Rusi pobijedili Šveđane kod Poltave (1709), švedski kralj Karlo XII pobjegao je na osmansku teritoriju, s potom je sklopio savez sa krimskim hanom, ne bi li tako izazvao osmansko – ruski rat. Iako je osmanska strana, na čelu sa proračunatim vezirom Ali-pašom nastojala održati mir, Rusi su sve agresivnije tražili izručenje švedskog vladara u njihove ruke. Ovakav razvoj stvari išao je na ruku, kako Karlovoj želji da uvuće Osmanlije u rat, tako i težnjama ratoborne osmanske struje u Carigradu kojoj se priključio i sam sultan. Karlo je uskoro uspio postići svrgavanje Corlulu Ali-paše, na čije mjesto je postavljen Baltaci Mehmet-paša (1710 – 1711), koji je iskoristio Portinu samouvjerenost zbog reformi njegovog prethodnika, te je 20. novembra 1710. objavio rat Rusiji. Valja navesti da su pri agitaciji da se započne ovaj sukob, važnu ulogu odigrale francuska, engleska, ali i austrijska diplomatija, koje su u tom periodu nastojale suzbiti već primjetnu težnju za širenje ruskog utjecaja u njihovoj zoni interesa na Mediteranu i Balkanu. U isto to vrijeme ni ruski car Petar nije sjedio skrštenih ruku, već je još od 1709. pripremao plan za napad na Osmanlije kroz prostor Vlaške i Moldavije, te je stupio u vezu sa rumunskim plemstvom na tim područjima koje je bilo u vazalnom položaju prema osmanskom sultanu, sklopivši sa njima dogovor o zajedničkom nastupu protiv Osmanlija.

Tok vojnih operacija

Iako su Osmanlije objavile Rusiji rat još u novembru 1710. godine, vojne akcije su počele tek u proljeće 1711 (izuzev nekoliko upada Krimskih Tatara na područje Ukrajine koji su se desili ranije).  Rusi su pak nakon zime krenuli u akciju. S obzirom na okolnosti, činilo se kako je moćna, ojačana Rusija Petra Velikog bila zaista premoćna za Osmanlije, koji se još nisu oporavili od svojih poraza u 17. stoljeću. Ovakvu samouvjerenost, kod Rusa je izazvala i podrška rumunskih vladara iz Vlaške i Moldavije, koji su Petru obečali pomoć, u zamjenu za samoupravu i nezavisnost. U vrijeme dok se Ruski vladar kretao prema ovim zemljama, njegovi su emisari došli u Crnu Goru, s ciljem podizanja opšteg ustanka protiv Osmanlija na ovom prostoru. Uprkos tome što su se desile manje borbe između crnogorskih plemena i Osmanlija, do većeg ustanka ipak nije došlo. Stvari se nisu bolje razvijale ni za samog ruskog cara i njegovo napredovanje na sjeveru. Iako mu se u aprilu 1711. godine, sa svojim trupama priključio moldavski vojvoda Dimitrije Kantemir, prolazeći prostor Besarabije, Petar je na svom putu doživio razočarenje. Stanovništvo ovih rumunskih prostora nije pružalo pomoć kakvu je on očekivao, te se ona svela samo na pridruživanje manjeg broja plemstva i njihovih skromnih vojnih snaga i  resursa Petrovoj armiji. U susret ruskoj vojsci, dolazila je ogromna osmanska vojska, koju je predvodio veliki vezir lično, a ovoj se osmanskoj sili pridružila i konjanička armija krimskog hana. Osmanlije pak nisu htjele da se upuste u borbu sve dok nisu bili sigurni da se habsburška strana neće uključiti u ovaj sukob. Pošto su Habsburgovci bili zauzeti svojim borbama na zapadu, oni su se postavili totalno neutrarlo spram novog sukoba između Rusije i Osmanskog Carstva. Osmanska strana je u ovo bila totalno uvjerena kada je 15. aprila 1711. Eugen Savojski uputio zvanično pismo velikom veziru u kojemu je zajamčio neutralnost Austrije, nakon čega su Osmanske vojne snage krenule prema Petrovim snagama.

Dvije vojske približile su se jedna drugoj tek krajem mjeseca juna 1711. godine. O brojnosti vojski pisali su mnogi savremenici, ali je oko istog pitanja polemike vodila i kasnija historiografija. Kako navodi ruski general Šeremetjev koji je lično učestvovao u pohodu, ruske su snage na početku pohoda brojale oko 86 000 vojnika i sa 120 topova, ali je jedan dio vojske po Petrovoj naredbi odvojen od snaga koje je on predvodio i poslan u pravcu Vlaške, te je pod njegovom komandom i zapovjedništvom Šeremetjeva ostalo oko 38 000 vojnika, ali im se uskoro pridružila moldavska vojska Dimitrija Kantemira, koja je brojala oko 6000 ljudi. Broj osmanskih vojnika na ovom pohodu varirao je, kako u turskim, tako i u drugim izvorima. Veliki problem koji historiografija često ima po pitanju osmanske vojske, jeste i taj što su sami osmanski izvori davali fantastične brojke, dok su isto tako i njihovi neprijatelji u svojim narativima nastojali što više uvečati broj osmanskih snaga, kako bi dojmili čitaoce veličinom svojih pobjeda. Ipak, novija historiografija smatra, komparirajući više izvora, da su Osmanlije prema Moldaviji krenule sa oko 120 000 ljudi, i oko 400 artiljerijskih oružja. Snage Krimskog Hanata brojale su negdje oko 70 000 ljudi, uglavnom konjanika i sve do početka borbenih operacija one nisu bile u dodiru sa glavnom osmanskom vojskom. Treba uzeti u obzir i to da je najveći broj osmanskih vojnih snaga bio slabo naoružan i da je kao i u ranijim periodima, veći dio osmanske vojske bio poglavito opremljen hladnim oružjem, te su vojnici prolazili jako slabu obuku. S druge strane pak ruska vojska je bila opremljena oružjem zapadnog tipa (novim vrstama musketa i topova), ustrojena i obučena prema zapadnim doktrinama, ponajviše se ogledajući na francusku armiju, te je prošla svoje vatreno krštenje u toku Sjevernog rata, u kojemu se suočila sa savremeno opremljenom i ustrojenom vojskom Švedske, kojoj je nanijela poraz.

Krajem juna, snage predvođene Petrom Velikim, prešle su Dnjestar i napredovale do rijeke Prut. Ruske snage ponovno su se razdvojile kako bi se lakše kretale po dnjestarskim i prutskim močvarama, te je ovo znatno otežalo komunikaciju između razdvojenih jedinica i centralne komande. Već 1. jula snage Krimskih Tatara udarile su na rusku vojsku predvođenu Šeremetjevim i nanijele joj lakše gubitke, dok je pri istoj ćarki, kako navodi sam Šeremetjev, stradao daleko veći broj Tatara. Narednih dana slične manje borbe su se nastavile, a osmanske i tatarske snage su u više prilika narušile sistem snadbijevanja ruske vojske. Petar je sa svojim snagama zauzeo grad Jaši, a snage koje je ranije odvojio od glavnine svoje vojske osvojile su između 14. jula Brailu, uz pomoć snaga vlaškog plemstva. Petar je otprilike u to vrijeme napustio Jaši i u kojem je ostavio jedan krupan dio svoje vojske i nastavio se dalje kretati prema rijeci.

Tako je ruski car doveo svoju vojsku na lijevu obalu rijeke Prut, dok se na drugoj strani nalazila glavnina osmanske vojske. Ovdje se tada odigrao glavni sukob cijele Petrove Prutske kampanje. Iako je kompletan niz ovih događaja iz ruske perspektive i perspektive Zapada poznat kao Prutska kampanja, na Balkanu i u Turskoj, je događaj ostao poznat kao Prutska bitka. Pod tim pojmom turska je strana podrazumijevala borbu oko malog mjesta Stanilestija, na koje se Petar povukao sa svojom vojskom nakon borbi 18. jula, i gdje je naredio snagama da se utvrde i pripreme za odbranu. Osmanske snage su nastavile pristizati, te se ruska vojska našla totalno opkoljena sa svih strana.

U velikom broju osmanskih juriša koji su uslijedili, stradao je ogroman broj janjičara i tatarskih konjanika, ali je i ruska strana imala znatne gubitke, a poseban problem predstavljao joj je nedostatak municije i hrane. Pri tome se pokazala ubojitost savremenih ruskih musketa, koja je daleko nadilazila mogućnost osmanskog pješadijskog vatrenog oružja. Izgledi su na kraju ipak otišli u korist Osmanlija kada su rasporedili svoju artiljeriju i počeli bombardovati ruske i moldavske položaje, te su im pri tome i onemogućili snadbijevanje vodom sa rijeke. Ruski car se tako našao u potpuno nepovoljnoj poziciji, i bio je spreman na pregovore. Iako je veliki vezir Baltaci Mehmet-paša dobio priliku da krene u opšti juriš, zarobi ili ubije Petra Velikog, i time možda promijeni tok historije, on je vidjevši gubitke na svojoj strani u proteklim napadima također bio spreman pregovarati. Tome u prilog išao je i njegov opravdan strah od dolaska ruskih pojačanja, mogućnost da će mu Krimski Tatari otkazati poslušnost, ali i manjak zaliha u njegovoj vojsci.

Mirovni pregovori i njihove posljedice

Nakon pregovora  koji su uslijedili 20. i 21. jula, došlo je do potpisivanja mira na rijeci Prut 23. dana istog mjeseca. Činilo se da će osmanski vezir ovom prilikom ishoditi velike teritorijalne i političke ustupke od ruskog cara, ali zbog stanja stvari na obije strane mir koji je potpisan imao je izrazito balansirane rezultate iako je išao u osmansku korist. Rusija se tom prilikom odrekla svih dobitaka po ugovoru iz Istanbula 1700. godine (koji je služio kao separatni mirovni ugovor između Osmanlija i Rusije nakon rata Svete lige). Rusi su se također odrekli mogućnosti uplitanja u unutrašnje poljske prilike, te je garantovala da neće nametati svoju vlast kozacima, koji su imali priličnu autonomiju na granicama Rusije sa Poljskom i Osmanskim Carstvom. Rusi su se uz to trebali povući sa Azovskog mora, i vratiti Azov Osmanlijama, te porušiti veći broj tvrđava koje su izgradili na tom prostoru. Međutim, uprkos ovakvom dogovoru, veći broj ovih teritorijalnih ustupaka na azovskom području Rusi nikad nisu ispunili, te su iste stavke odbili prilikom sklapanja Adrijanopoljskog mira 1713. kojim je konačno i zvanično okončan sukob dva carstva.

Ovakvim mirom nije bilo zadovoljno osmansko javno mnijenje, a naročito se istom protivio švedski kralj Karlo, koji je sam po sebi bio glavni uzrok osmansko-ruskog sukoba. S tim u vezi, veliki vezir, Baltaci Mehmet-paša bio je svrgnut i pogubljen, zbog, ne posve neopravdane optužbe da je bio potkupljen znatnom sumom novca, koju je, navodno dobio od ruske carice. Riječ je o ruskoj carici Katarini, koja je Petra pratila na Prutskom pohodu, ali mu još nije zvanično bila supruga, niti je nosila titulu carice. Uz ove tvrdnje iznesen je i niz pravih priča i tračeva prema kojima je Katarina bila ljubavnica osmanskog vezira. Ovo je svakako interesantna priča kojom su se istraživaći bavili i ranije, ali nikada nisu pronađeni konkretni dokazi o njenoj istinitosti.

Različiti pogledi na događaj

Historiografija je, kao i sami savremenici neočekivane osmanske vojne pobjede, imala različite poglede na događaj.Tako su se oko ovih zbivanja razvile i dvije glavne struje mišljenja.  Jedan dio njih gledao je na ovu osmansku pobjedu baš onako kako je gledao i švedski kralj, to jeste, da se ona mogla daleko bolje iskoristiti i da su se Rusiji trebali nametnuti daleko teži uslovi mira, koji su morali biti ispunjeni. Drugi dio na ovu pobjedu je gledao izrazito nihilistički. Naime, nakon vijesti o pobjedi, osmansko društvo zapalo je u stanje slavlja i uživanja, te misli da je osmanska vojna moć ponovno obnovljena. Sam osjećaj zadovoljstva zbog pobjede učinio je da osmanske vlasti potpuno zaborave na sve probleme u kojima Carstvo nalazilo. Da stvari budu gore, javila se misao da je Carstvo potpuno spremno osvetiti se i drugim neprijateljima, što već 1714. dovelo do novog sukoba sa Mletačkom Republikom. No, taj sukob priča je za sebe, a njen zaplet odveo je Osmansko Carstvo u novu katastrofu. S tim u vezi, takozvani „Rusko-turski rat 1710-1711.“  nije često zanimljiv historičarima kao zasebna tema, već se na njega gleda kao na uvertiru ratovima u kojima su se Osmanlije, zbog pogrešne procjene stanja stvari, našli u periodu 1714-1718. što ih je, na kraju, skupo koštalo.

ENVER RIZVO

Literatura:

• Boro Bronza, Austrijska politika prema prostoru Bosne i Hercegovine 1699-1788, (Filozofski fakultet Banja Luka, Banja Luka, 2012.)
• David Nicole, Angus McBride, Armies of the Ottoman Turks 1300-1774, (Osprey publishing, Oxford, 1983.)
• Ekmeleddin Ihsanoglu, Historija osmanske države i civilizacije, (Sarajevo, 2004.)
• Enes Pelidija, Banjalučki Boj iz 1737 uzroci i posljedice, (el-Kalem, Sarajevo, 2003.)
• Ivo Goldstein (glavni urednik hrvatskog izdanja), Povijest. Knj. 12, Kolonijalizam i građanske revolucije (enciklopedija), (Europapress holding, cop., Zagreb, 2008.)
• Jozef Matuz, Osmansko Carstvo, (preveo Nenad Moačanin), (Zagreb, 1992)
• Mari-Žanin Čalić, Jugoistočna Evropa : globalna historija, (UMHIS, Sarajevo, 2020.)
• Metju S. Anderson, Evopa u osamnaestom veku 1713-1789, (Clio, Beograd, 2003)
• Nikola Gažević (glavni urednik), Vojna enciklopedija. 7, Podvodno – Ratna mornarica (enciklopedija-leksikon), (Redakcija Vojne enciklopedije – Beograd / Grafički zavod Hrvatske-Zagreb, 1974.)
• Pavle Miljukov, Šarl Senjobos, Luj Ezenman, Istorija Rusije – ponovljeno izdanje, (Zagreb, 2009.)
• Rober Mantran (glavni urednik), Istorija Osmanskog Carstva, (Clio, Beograd, 2002.)