Izučavanje nastanka i razvitka gradova i gradskih naselja, predstavlja jako važno  pitanje historije prostora Bosne i Hercegovine u osmanskom periodu. U proteklim je decenijama historiografija posvetila dosta pažnje razvoju osmanskih gradova u Bosni, ali i različitim ekonomskim, kulturnim i društvenim fenomenima koji su ih pratili. Jedno posebno interesantno pitanje kojim se historiografija bavila jeste i pitanje vojnih redova u Bosni i Hercegovini u istom periodu, te su o njemu napisane široke studije. Međutim, uprkos tome što se čini jako zanimljivim, o jednom fenomenu do sada nije napisana šira historiografska sinteza. To je pitanje janjičara na prostoru Bosne i Hercegovine u posljednjim decenijama postojanja ovoga reda. Ova tematika samo je usputno spominjana u historiografiji, ali niko joj nije posvetio posebnu pažnju. S tim u vezi, ovdje ćemo predstaviti ovu tematiku kroz prizmu posmatranja sarajevskih janjičara, koji su u periodu stagnacije i transformacije osmanske države, iz vojne organizacije prerasli u društveni i politički sloj, koji je igrao veoma važnu ulogu u mnogim važnim pitanjima za Bosanski ejalet i njegovo ekonomski centar Sarajevo.

Janjičarski korpus spadao je u red najstarijih institucija uspostavljenih u Osmanskom Carstvu. Kao vojna struktura nastao je odmah iza timarnika, ali je bio baziran na sasvim drugim osnovama i ustrojen prema drugim ciljevima i namjenama. Ovaj vojni red, bio je, još od najranijeg perioda širenja Osmanske Imperije, udarna pesnica Carstva. Pored toga, janjičari su bili potčinjeni direktno sultanu, pri čemu su bili i njegova lična garda, koju je koristio za zaštitu osmanskog političkog poretka. Pitanje regrutacije pripadnika janjičarskog korpusa, postao je vremenom historijska kontraverza, koja se naročito raširila djelovanjem nacionalnih historiografija i propagandi balkanskih država koje su se osamostaljivale tokom 19. stoljeća. Naime, još od najranijeg perioda svoga postojanja utvrđeno je da janjičarski vojni red bude organizovan i sastavljen od djece neturskog etničkog porijekla, a prvenstveno od djece kršćanskih podanika. Ova regrutacija vršena je podsredstvom institucije devširme, koja je podsredstvom nacionalnih propagandi i pogrešnih percepcija u 19. i 20. stoljeću, postala ozloglašena u opštoj kulturi, pa joj je dat i naziv „danak u krvi“, što je trebalo ukazivati na izrazito nasilno odvođenje kršćanske djece u janjičarske redove. Savremena historiografija i osmanistika su ipak pokazale da je problem devširme dosta kompleksniji od onakvog kakvim ga je predstavljala starija historiografija. To se pak naročito pokazalo po pitanju regrutacije muslimanske djece iz Bosne još u ranom periodu osmanske vlasti na ovom prostoru.

Djeca regrutovana putem devširme dobijala su specijalno vaspitanje i obrazovanje, a kršćanska djeca su prevođena na islam. Njihova naobrazba bila je prvenstveno vojničkog karaktera, međutim, školovanjem su ta djeca bila raspoređivana na različite dužnosti centralne vlasti i mogli su dostići najviše položaje u Osmanskom Carstvu. U svojstvu vojnika janjičari se nisu mogli ženiti sve dok su bili u aktivnoj službi, a za vrijeme vojne službe redovno su bili podvrgavani vježbi i pripremama za rat. S tim u vezi, prema ocjeni većeg broja historičara, janjičari su bili prva stajaća i obučavana vojska u Evropi, a po svojoj borbenoj sposobnosti predstavljali su najelitniju vojsku koja je postojala u to vrijeme. Međutim, o takvom vojnom uređenju se, kako navodi Ahmed Aličić, može govoriti kada se priča o janjičarskom korpusu do kraja 16. stoljeća. Ovakvo stanje unutar janjičarskog korpusa počelo je da se mijenja već u zadnjim decenijama 16. stoljeća. Pošto su bili desetkovani u velikim ratovima protiv Perzije i Austrije (1578. – 1606.) potreba za nadomještanjem broja ljudi dovela je do toga da janjičarskom korpusu počnu pristupati i muslimani. Tokom 17. stoljeća, dešavale su se sve češće pobune janjičara koje su u par navrata dovele do svrgavanja sultana, a sam korpus isuviše širio, jer su mu sve više počeli pristupati, kako siromašni seljaci, tako i obrtnici iz gradova. Pitanje pristupanja obrtnika janjičarskom korpusu posebno će biti zanimljivo za našu temu, jer je ono ostavilo izrazitog traga na janjičare u Sarajevu. Devširma je, kako se zna, provedena zadnji put 1648. godine, a njen posljednji spomen dolazi iz 1705. u vrijeme vlasti sultana Ahmeda III. U janjičare su obrtnici ulazili na različite načine, a sve veća prisutnost ljudi koji nisu bili profesionalno vojno obučavani utjecala je na samu borbenost i efikasnost janjičara kao vojnog reda. Carske vlasti nastojale su se oduprijeti ovom trendu, ali su bile bezuspješne u tome. Iako je ovaj fenomen bio zastupljen u cijelom Carstvu, naročito se taj trend osjetio u Bosni. Tu se u red janjičara tokom 18. stoljeća svrstalo skoro svo gradsko muslimansko stanovništvo.

Janjičari su u Bosni bili organizovani u janjičarske orte i odžake. Ulaskom u janjičarsku organizaciju, siromašno muslimansko stanovništvo nastojalo je osigurati egzistenciju i zaštitu, dok je obrtničko gradsko stanovništvo time nastojalo da se oslobodi poreza. Kako Porta nije uspjela spriječiti ovakav trend, nastala je znatno veća vojna organizacija kojoj je bilo potrebno daleko više sredstava za izdržavanje. Pored zvanične devširme, u Bosni je dakle došlo i do novačenja pri kojem su pripadnici esnafa ulazili u vojni red stavljajući se pod zaštitu janjičarskog odžaka. Tako su se u janjičarskoj organizaciji pored kapu kulu janjičara, javili i jerli kulu janjičari te su postali zasebnim dijelom vojnog reda. U ovakvom stanju, janjičarski je odžak kroz vrijeme nastojao ostvariti sve veću nezavisnost od ostalih organa osmanske vlasti u Bosni. Ulazak esnafa unutar janjičarskog korpusa doveo je do toga, da oni zahvaljujući svojoj ekonomskoj moći, počnu predstavljati sve ozbiljniju političku organizaciju. Janjičarska esnafska organizacija uživala je dvostruku zaštitu u carstvu. Prva je bila ona od ahu baba koji su bili pripadnici dervišikih redova, a drugu su im pružale janjičarske age. Veza derviških redova sa janjičarima, koja je stara kao i sam janjičarki red, pretvara se vremenom u ideološku podlogu janjičarstva. Janjičari su tako od vojnih odreda sklonih ratovanju, prerasli u političko tijelo koje je nastojalo utjecati na sva zbivanja u Carstvu. Oni su postali bitan faktor čiflućenja, a njihova je volja postajala sve važnija pri izboru lokalne vlasti, a ovaj fenomen bio je posebno zastupljen u Sarajevu.

Pređimo dakle na glavnu temu ovoga izlaganja, odnosno pitanje sarajevskih janjičara. Kao vojni centar Bosanskog sandžaka, Sarajevo je još od najranijeg perioda osmanske vlasti bilo pravi vojni logor. U samom gradu, kao i njegovoj bližoj okolini nalazile su se znatne vojne snage, posebno u vremenu dok je ovaj grad bio na granici i kada su iz njega polazile vojne akcije prema sjeveru. Kasnije, kada je granica Carstva pomjerena prema sjeveru, broj vojnih lica u gradu je smanjen. Međutim, i tada kada je Sarajevo ostalo duboko u unutrašnjosti osmanske države, kao stanovnici ovoga grada javljaju se predstavnici vojnih snaga. Defteri iz 16. stoljeća bilježe spahije, janjičare, ali i brojne druge rodove osmanske vojske stacionirane u Sarajevu. Dakle, kao i u drugim većim gradovima Imperije, i u Sarajevu je bio stacioniran janjičarski garnizon čija je uloga bila da sprečava zloupotrebe lokalnih vlasti, da guše pobune stanovništva i vrše različite druge dužnosti. U 16. stoljeću broj janjičara u gradu nije bio velik, što ukazuje na to da u tom periodu u gradu nije bilo puno nemira, niti je gradu prijetila neka veće vojna opasnosti. Međutim, kao što je već rečeno, tokom 17. stoljeća, pod utjecajem više različitih faktora brojnost janjičara u Sarajevu, kao i u drugim dijelovima Carstva, postajala je sve veća.

Još od Bečkog rata (1683-1699) spahijska vojna organizacija je zadobila udarac od kojeg se nikad nije oporavila. Situacija je bila ista i u janjičarskom redu, koji se našao u još gorem položaju. To se vidi iz opisa francuskog akademika Turnofa, koji o stanju Osmanskog Carstva početkom 18. stoljeća piše: „Sad su sve oblasti prostranog turskog Carstva pune pešačkih vojnika koji se zovu janjičari. Ali oni niti pripadaju pravome janjičarskome koru, niti šta znaju o staroj turskoj disciplini.“ Dalje navodi da u janjičarski red stupaju svi oni koji bježe od neke kazne ili se žele osloboditi nekih nameta i poreza. Zbog toga ti „vojnici“ ne samo da ne primaju plate, kao što je propisano, nego i sami daju nešto novca janjičarskim starješinama kako bi ih ovi i dalje držali na spiskovima. Takva situacija je vladala i u Sarajevu. Sarajevski janjičari su ovisno o svom raspoloženju ili političkoj orijentaciji prihvatali ili odbijali odlazak u rat, a već početkom 18. stoljeća je odbrana Bosanskog ejaleta pala na ramena kapetanija koje su bile raspoređene duž granica. Ipak, Hamdija Kreševljaković navodi da su uz kapetane i ajane (te njihove vojne jedinice nefera), za osmanske uspjehe u Austrijsko-osmanskom ratu 1736-1739, posebno bili zaslužni janjičari. Enes Pelidija u svojoj knjizi Banjalučki boj iz 1737 uzroci i posljedice navodi posebnu spremnost Sarajlija da se odazovu vojnom pozivu bosanskog namjesnika Ali-paše Hekimoglua na Travničko polje i stave mu se na raspolaganje. U periodu koji je uslijedio po okončanju ovog sukoba, došlo je do čestih pobuna i nereda u Bosanskom ejaletu, a janjičari su se također priključivali ovim nemirima iz vlastitih razloga. Sarajevski i bosanski janjičari, te zbivanja u vezi s njima, čest su motiv zapisa sarajevskog hroničara Mula Mustafe Bašeskije, koji je sudeći prema njegovom prezimenu i sam vjerovatno bio usko vezan sa janjičarskim korpusom (bašeskija- janjičarski veteran). Prema njegovim zapisima, da se uvidjeti da je unutar same janjičarske organizacije često dolazilo do malverzacija, ali da su se i ostale vlasti veoma loše i nemarno ophodile prema njima. Radi primjera, ovdje donosimo dva citata koja govore tome u korist. Oba ovdje navedena Bašeskijina zapisa govore o malverzacijama koje su se dešavale prilikom isplata plata janjičarima, dok zapis iz 1763/64. govori i o odnosu janjičara spram takvog tretmana, ali i načinima lošeg ophođenja janjičarskih glavešina prema stanovništvu:

Bjelobradi janjičarski aga zabit Laz kroz dvije godine svog službovanja mnogo je globio svijet, a njegov pisar janjičar Hasan-efendija spletkama se veoma obogatio. Njih dvojica nisu podjelili janjičarima plaće za 1177. i 1178. (1763 i 1764.) godinu. Nekim vojnicima podjeliše, a nekim uskratiše plaće. Nakon podjele plaća pukao je top, a iza toga odmah spomenuti aga Laz najmio je konje i htio pobjeći. Međutim, nekoliko ljudi kojima nisu date plaće, održa sastanak i pobuni svijet, te spomenutog Laza i njegova pisara zatvoriše u tvrđavu. U mjesecu muharemu 1182. (18. V – 16. VI 1768.) godine dokinuta je plaća sedamdeset i dvojici janjičara, a ovi su određeni kao mustahfizi u Van i Trabzon. Kada konačno stigoše plaće za 1179 (1765/66) godinu, jasno se pokaza da je spomenutim dokinuta plaća i tako ovi janjičari ostadoše bez plaća.

Zbog ovakvog stanja po pitanju vlasti spram janjičarskih plaća i primanja došlo je do još veće pasivnosti unutar janjičarskog tijela koje je sve više bilo izloženo esnafskom utjecaju kako se ranije moglo vidjeti. Oni su ipak učestvovali u uspješnom pohodu na Crnu Goru 1768., a veliki broj janjičara otišao je i u rat protiv rusa već 1769. godine, gdje je veliki broj sarajevskih janjičara i postradao, kako govori Bašeskija u svom Nekrologiju. U više su pak navrata u narednim decenijama, kako navodi Galib Šljivo u svojoj studiji Bosna i Hercegovina 1788-1812, sarajevski janjičari odbijali učestvovati u različitim pohodima i mobilizacijama koje su provodili bosanski namjesnici. Uz to im se pripisivala izrazita pasivnost i spočitavalo im se za veoma slabo učešće u Austrijsko-turskom ratu 1787-1791. koji je na južnoslavenskim prostorima ostao upamćen kao Dubički rat, jer su se ratne operacije na bosanskom frontu, ponajviše dešavale na prostoru grada Dubice. Sarajevski janjičari učestvovali su i u gušenju Prvog srpskog ustanka (1804. – 1813.) i njihove snage su u ovom pohodu imale promjenjive uspjehe. Međutim, taj događaj ostao je jako upamćen u historiji sarajevskih janjičara, jer je opjevan u više narodnih pjesama. Treba napomenuti da se i Sarajevo općenito našlo u teškoj ekonomskoj situaciji nakon požara koji je izazvao Eugen Savojski 1697. godine, od čega se grad, kako veći broj historičara kaže, nikada nije oporavio. Veliki napori su uloženi na obnovu uništene infrastrukture, a bilo je objekata koji su obnavljani još i u kasnim decenijama 18. stoljeća, kako to navodi Bašeskija. Sve je ovo naravno imalo utjecaja na život i djelovanje janjičara u Sarajevu, koji su u ovom periodu postali posebna društvena skupina, što nije bio slučaj samo u Bosni i Hercegovini, već i u drugim krajevima Carstva, kao npr. u slučaju janjičara u Kairu, koji su još u 16. stoljeću, postali zaseban trgovački sloj.

Da bismo bolje shvatili odnos sarajevskih janjičara spram odlaska u rat, ovdje ćemo prikazati izgled esnafske janjičarske organizacije, kako ju je prikazao Hamdija Kreševljaković u svom djelu Esnafi i obrti u starom Sarajevu. I on navodi da je najveći broj obrtnika muslimana pripadao janjičarskom korpusu. Zatim kaže da su u mirno oni u mirno doba, kao i graničari radili svoj posao, a kada bi ih sultan pozvao pod zastavu, zatvorili bi dućane, prihvatili bi oružje i uputili se na bojno polje. Čaršija bi, kako veli Kreševljaković, opustjela, što govori u prilog tome kakve ekonomske gubitke je rat donosio cijelom bosanskom ejaletu. Janjičari su dobijali godišnju platu koja se dijelila vrlo neuredno, i više je ličila na kakvu redovnu potporu, a kako smo već ranije pokazali pri samoj podjeli iste često je dolazilo do malverzacija. Iz esnafskih knjiga saračko, kazaskog i kovačkog esnafa saznajemo da je svaki ovaj esnaf činio za sebe jednu vojnu jedinicu, kojoj je na čelu stajao alajbeg. Prema broju dotičnog senafa bilo je uz alajbega više časnika i podčasnika. U defteru iz saračkog esnafa 1238. (1823.) godine upisano je 1140 osoba, a prema ovom broju bilo je u ovoj vojnoj jedinici pored alajbega još i: 1 bašjuzbaša, 10 juzbaša, 1 bašbuljukbaša, 5 buljukbaša, 1 bajraktar i njegova 2 jamaka (zamjenika), 1 serčauš, 1 alajčauš, 14 čauša i 3 doadžije. Juzbaša odgovara nečemu što bi u današnjoj vojnoj hijerarhiji odgovaralo činu kapetana, dok mu je buljukbaša po časti skoro ravan. Doadžija se smatra vojnim sveštenikom. Serčauš, alajčauš i čauš su potčasnici. U defteru istog esnafa iz 1191. (1777.) upisano je 898 osoba, a u popisu iz 1212. (1797.) spomenut je isti broj časnika kao i u prethodno navedenom popisu. Uporedbom sa brojem vojnih obveznika esnafa iz 1823. godine da se primijetiti da se u 19. stoljeću broj istih izrazito povećao. Svi su časnici bili obrtnici. S ovakvim rasporedom u esnafu srećemo se prvi put u kazaskom popisu iz 1728. godine. Kršćani i Židovi nisu služili u vojsci, ali je na njih otpadala briga za komoru. Oni su plaćali momke, koji su vodili komorske konje. Jednu trećinu troška snosili su sami Židovi, drugu ćurčije, a treću ostali obrtnici. Prema tom pitanju osmanske vlasti nisu dijelile pravoslavne i katoličke kršćane. Važno je još i istaći  da je početkom 19. stoljeća, naročito nakon srpskih ustanaka, došlo do jedne vrste fanatizacije muslimanskog stanovništva u Bosni koje je pri tome postalo jako nepovjerljivo prema kršćanima te je tretman prema njima postao izrazito agresivan, a u čemu su ponekad učestvovali i sami janjičari.

U Sarajevu se nalazila janjičarska komanda za sve oblasti Bosanskog ejaleta. Sarajevo je bilo glavno smještajno mjesto i broj janjičara zahvaljujući tome bio je u Sarajevu jako veliki. Sam komandant janjičara cijele pokrajine Bosna, tzv. yanicer-aga ili zabit je rezidirao u Sarajevu. On je dobijao na značaju i time što je bio zadužen za slanje komandanata janjičarskim kontigentima po drugim gradovima ovog ejaleta. Janjičari su igrali važnu ulogu i u Zvorniku i Tuzli, a u Hercegovačkom sandžaku bilo je nešto njihovih manjih grupacija u Stocu, Trebinju, Blagaju, Pljevlji, Foči, dok su u Mostaru njihov utjecaj na lokalne poslove bio velik. Zgrada janjičarskog odžaka u Sarajevu se nalazila na mjestu na kojem se danas nalazi Katedrala Srca Isusova, te je ova zgrada po ukidanju janjičarskog reda pretvorena u han i vojno skladište. Francuski diplomat, i putopisac Chaumette-des-Foses u svom djelu Voyage en Bosnie uočio je da „većina muslimanskih građana nosi titulu janjičara“, rekli su mu da od 78000 janjičara u Bosni svega njih 16000 prima platu i obavlja stvarne vojne dužnosti, a da su svi ostali obrtnici koji samo uživaju pravo na titulu. Ovaj podatak naročito je važan kako bi shvatili stvarnu situaciju po pitanju učešća esnafa u janjičarskoj organizaciji, te samoj brojnosti janjičara. U Sarajevu je pak, prema njegovom izvještaju bilo najmanje 20000 janjičara, od kojih su neki bili vojne osobe, ali ni jedan vezir nije mogao olako preći preko njihovih privilegija. U Sarajevu je muteselim zastupao vezira ali je imao ograničenu vlast. Neki historičari su, međutim, izrazito pozitivno gledali na pitanje posebnosti sarajevskih janjičara. U svojoj težnji da pokaže pozitivnu pojavu janjičara u njihovom vremenu, Ahmed Aličić, na primjer, govori o janjičarima kao nekoj vrsti narodne vojske u Bosni. On na jednom mjestu u svojoj knjizi Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. navodi kako je jedan od vođa sarajevskih janjičara, izvjesni Ibrahim Pinjo-alemdar (bajraktar) govorio o svom janjičarstvu. On je, naime, pružio dva prsta ruke, kažiprst i veliki prst, pa je pokazujući kažiprst rekao: „Evo ovo ti je vjera“, a pokazujući na veliki prst rekao: „Ovo ti je janjičarstvo i bašaluk. Pa ako se prvog odreknem, ovog drugog ne mogu nikako, iako su oba prsta jednako draga.“ U ovome je, na primjer, Aličić vidio suštinu janjičarstva u Bosni. Oni su prema njemu bili narodna odbrana Bosanskog ejaleta i nisu nikako pristajali na ukidanje svoga reda.

Godine 1818., ađutant austrijskog konzula, Dimitrije Atanasković izvidio je prilike u Sarajevu, te je podnio izvještaj u aprilu iste godine. Njegovim izvještajem bogato je rasvjetljena pozornica mnogih najvažnijih zbivanja u Bosanskom ejaletu toga vremena. On piše da je Sarajevo najveći i najbogatiji grad Bosanskog ejaleta, da se u gradu nalazi oko 15000 kuća, pa procjenjuje da u gradu živi oko 80000 stanovnika. Kuće su građene u levanskom stilu od solidnog materijala, pokrivene čeramidom i gotovo sve na sprat. Grad ima široke popločane ulice; čist je izuzev na ulazu u grad. Rijeka Miljacka dijeli ga na dva dijela, od kojih se veći nalazi na desnoj obali, a povezani su sa više kamenih ćuprija. Sa ovim Atanaskovićevim podacima podudaraju se i Rankeovi opisi grada u kojima on daje jedan pravi hvalospjev Sarajevu. Grad je u ovom vremenu biio i najveći trgovački grad Bosanskog ejaleta i središte trgovaca iz drugih gradova. Računa se da je u gradu bilo oko hiljadu dućana i oko dvije hiljade zanatlijskih radnji, a među trgovcima je bilo muslimana, kršćana i jevreja, te su se bavili trgovinom robe različitog porijekla.

Upravu grada u to vrijeme činila su trojica glavara: mula, janjičarski aga i muteselim. Mulu i janjičarskog agu postavljala je Uzvišena Porta fermanom, a oni su bili dužni po preuzimanju dužnosti da posjete valiju u Travniku i iskažu mu svoju vjernost. Na osnovu ovog da se primijetiti koliku političku moć su imali janjičari u Sarajevu, te u cjelom Bosanskom ejaletu. Janjičarski aga je sam imao izvršnu vlast samo nad muslimanima, ustvai je imao vlast samo nad janjičarima, ali pošto su gotovo svi muslimani u Sarajevu bili janjičari, njegova se vlast protezala nad cijelim gradom. Francuski konzul u Travniku, Pierre David, navodi u jednom od svojih pisama da je janjičarska organizacija u Sarajevu, činila jednu pravu „oligarhijsku republiku“. Autonomnost ove „republike“ sarajevski janjičari su izvodili iz tog što je sultan upravljao Sarajevom upravo podsredstvom njihovog janjičarskog age. Sama politička situacija u gradu bila je u ovom period anarhična iako je janjičarska struja pri tome imala najveću moć. Sva ova situacija djelovala je kao pobuna, a gradsko stanovništvo se podijelilo. Ono se podijelilo na dvije partije: u prvu su spadali cjelokupna ulema, najstarije age i ugledni trgovci, koji su na strani valije i vojnih poglavara, a drugu skupinu su činili janjičari i sitni trgovci, koji su vjerovali u svoju silu i oružje. Vlast i moć janjičarskog age ipak, ovisila je o tome kako će se prema njemu odnositi većina janjičara,  a naročito o njihovim političkim vođama. Koliko je pak janjičarski aga sam imao vlasti i moći govori i jedan slučaj iz marta 1818. godine. Naime, aga je tada zatvorio jednog janjičara, a da prethodno nije dobio saglasnost stranke. Njene vođe su zahtjevale da se on smjesta oslobodi, nakon čega je došlo do žučne rasprave i aga je morao pustiti janjičara iz zatvora. Ozlojeđeni pripadnici suprotne stranke, zaprijetili su da će se žaliti valiji na ovakvo janjičarsko držanje, pa je zbog toga već narednog dana stiglo pet stotina janjičara pred gradsku tvrđavu. Oni su uperili topove prema gradu, direktno na čaršiju i zaprijetili: ukoliko prva partija pozove u pomoć valiju, oni će otvoriti vatru i čaršiju pretvoriti u prah i pepeo. Ovo je čist pokazatelj kakvu moć su naoružani janjičari imali kao političko tijelo koje je ekonosmkom centru Bosanskog ejaleta u više navrata moglo nametati svoju volju.

Upravo iz ovih razloga, još su u drugoj polovini 18. stoljeća centralne vlasti nastojale suzbiti moć janjičara i nekako reformisati ovaj vojni red. Međutim, to je išlo jako teško i gotovo bezuspješno. Početak pravih reformskih mjera u Osmanskom Carstvu, vezan je za vladavinu sultana Selima III (1798. – 1807.) On je uviđajući slabost Osmanske države, pokušao preurediti Carstvo po uzoru na evropske države. U početku je zbog toga bila zahvaćena samo vojna organizacija. Selimove reforme poznate pod imenom nizam i džedid (novi sistem), predviđale su ukidanje glomazne i skupe janjičarske organizacije i uvođenje moderne vojske koja bi boravila u kasarnama i bila plaćena iz državne kase. Kako su janjičari ovim promjenma bili nezadovoljni, oni su se usprotivili i Selim nije uspio dovršiti ovu reformu. Iako je čak odstupio od provođenja istih, Selim je ubijen 1807. godine. Međutim, reforme i zamisli Selima III proveo je njegov nasljednik Mahmud II (1808. – 1839.) On nije odmah ukinuo janjičarski red, nego mu je davao različite nove povlastice i privilegije, držeći ih tako mirnim, dok je u isto vrijeme stvarao nove, dobro opremljene i uvježbane plaćene vojne jedinice. Tek kada je nova vojska ojačala i bila spremna, Mahmud II je 1826. godine izdao ferman o ukidanju janjičara. Pobunu koja je uslijedila sultan je lahko ugušio, a uz njegove nove vojne odrede, pridružio mu se i narod kojem je „bilo dosta janjičarskog zuluma“. Potom je zakonom zabranjena i čak upotreba janjičarskog imena.

Ferman o ukidanju janjičara se odnosio na cijelo Carstvo, pa tako i na Bosanski ejalet. Međutim, bosanski janjičari, podržani i od slojeva muslimanskog plemstva, nisu imali povjerenje u novu vojsku i njene slabosti za odbranu granica Bosanskog ejaleta. Oni su zato zahtijevali da se janjičarska organizacija u Bosni ne ukida. Kako njihov zahtjev nije uvažen, došlo je do sukoba koji je riješen intervencijom osmanske vojske pod komandom Abdurahim-paše. On je ukinuo janjičarski red u Bosni, i smaknuo sve uglednije prvake janjičarske organizacije, a osebno su pri tome stradali sarajevski janjičari. Janjičarski red i njegovo ukidanje bio je samo prva stavka sveopštih osmanskih reformi.

Međutim, nezadovoljstvo muslimanskog dijela stanovništva u Bosni, odnosno njegovog plemstva, nastavilo se i u narednim decenijama. Upravo je pitanje vojske, načina njene regrutacije te njenog stila odjevanja bilo jedan od glavnih problema sa kojima su se kasnije osmanske vlasti suočavale u Bosni. S tim u vezi, ovdje ćemo dati neke opise janjičarskih uniformi koje su bile popularne u posljednjim decenijama postojanja ovog vojnog reda u Bosni, a koje stanovništvo nije imalo želju izrazito mijenjati u toku reformi. Naime, veoma rijetko su pokrajinske vlasti donosile propise o odjevanju stanovništva, ali se to ipak događalo. Husamedin-paša je 1794. godine izdao naredbu da odjeću i obuću zelene, bijele, žute i crvene boje nose muslimani i janjičari. Posebna janjičarska nošnja je sadržala visok kalpak, dal-bes (visoki fes), gunj, zagrariju i obuću od kajsara. Uz to su se oni koristili različitim vrstama sablji, jatagana, pušaka nabijača – poznatih kao šišane (neki autori navode da je početkom 19. stoljeća u Bosni korišteno i imenom je ostalo poznato više od dvadeset različitih musketa i pušaka), kratkih pušaka – kubura i samokresa. Jedan posebno interesantan izvor koji govori o opremi sarajevskih janjičara, jeste epska pjesma Umihane Čuvidine pod naslovom Sarajlije iđu na vosjku protiv Srbije koja opisuje  pohod janjičara Sarajlija na srpske ustanike. Na samom početku pjesme dat je opis janjičarske odjeće:

Kad to čuli mladi jeničari:

Zlatne poše razmotaše,

Čiverice obukoše;

Al-binjiše poskidaše,

Z agarije obukoše;

Aga-šalvar iskidaše,

Gazalice obukoše;

Kajsarlije iskidaše,

Kaišlije pritegoše.

U ovom opisu, poša je vrsta stare janjičarske kape, slična turbanu ili saruku. Čiverica je druga vrsta kape. Binjiš je široki ogrtač od čohe, dugačkih rukava. Ogrtanje svečanim binjišem se smatralo jednim vrstom odlikovanja. Zagarija jeste gunj izrađen od smeđeg sukna, postavljen jagnjećom kožom, a njegovo prisustvo u pjesmi podudara se sa ranije pomenutim fermanom o oblaćenju u Bosni. Šalvare su široke hlaće, a posebnu vrstu istih često su nosili janjičari. Kajsarlije su bile cipele od kajsara, tj.od crvene kozje kože, a kaišlije vrsta opanaka, odnosno opanci sa kaiševima. Ovakav vid oblaćenja, sam po sebi, djelovao je muslimanskom stanovništvu daleko tradicionalnijim od novih vojnih trendova te nije ni čudo što su se u narednom periodu stanovnici cijele Bosne često bunili protiv uvođenja novih uniformi. Uprkos tome što su janjičari bili izrazito omrženi u posljednjim decenijama njihovog postojanja, kasnije su u periodu reformi, pa čak u toku četredesetih godina 19. stoljeća, među stanovništvom Bosne često dolazile vijesti o tome da će janjičarski red ponovno biti uveden u Bosni, a prisustvo janjičara na ovim prostorima zadržalo se i dalje u imenima mnogih toponima, ali i u prezimenima stanovništva, što je izrazito bilo prisutno i u Sarajevu.

            Kao što se dalo uvidjeti, tokom 18. stoljeća janjičari su u Sarajevu iz vojne organizacije skoro pa potpuno prerasli u političko tijelo koje je imalo za cilj obezbijediti privilegije dijelu stanovništva koji je pripadao ovom vojnom sloju. Oni su pred kraj svoga postojnja, uz ajane i kapetane, bili glavni faktor odlučivanja u Bosanskom ejaletu, toliko da su u Sarajevu ostvarili skoro pa vlastitu autonomiju o čemu govori nemali broj izvora. Međutim, zbog jačanja janjičarskog utjecaja u carstvu, i razloga što je isti bio jedan od faktora propadanja države centralne su se vlasti odlučile suočiti sa ovom “rak-ranom carstva”, te je red uz teške muke ukinut 1826. godine, a taj sam čin nazvan je “sretnim događajem”. Međutim, svojom egzistencijom i djelovanjem, janjičari su ostavili veliki trag na historiju današnje Bosne i Hercegovine, a kako se dalo vidjeti, i njenog glavnog grada. S tim u vezi bilo bi dobro da se u nekom doglednom periodu napiše i jedna sistematizacija i sinteza o ovom fenomenu u osmanskom periodu u Bosni.

ENVER RIZVO

Literatura:

• Mula Mustafa Ševki Bašeskija, Ljetopis (1746-1804), Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.
• Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo, 1996.
• Aličić S. Ahmed, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo, 1983.
• Alma Omanović-Veladžić, Hasećija Mehmed Memiš-aga Mačković i sarajevska svakodnevnica, Prilozi za orijentalnu filologiju, Sarajevo, 2010.
• Behija Zlatar, Zlatno doba Sarajeva (XVI stoljeće), Svjetlost, Sarajevo, 1996.
• Branislav Teinović, Nacionalno-politički razvoj Bosne i Hercegovine u posljednjem vijeku turske vladavine (1800-1878), Banja Luka, 2019. (doktorska disertacija)
• Ekmeleddin Ihsanoglu, Historija osmanske države i civilizacije, Sarajevo, 2004.
• Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina 1787-1812, Institut za istoriju u Banjaluci, Banjaluka, 1992.
• Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina 1813-1826, Planjax komerc, Tešanj, 2016.
• Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina 1827-1849, Planjax komerc, Tešanj, 2016.
• Hamdija Kreševljaković, Esnafi i obrti u starom Sarajevu, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1958.
• Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1954.
• Hannes Grandits, Multikonfesionalna Hercegovina Vlast u lojalnost u kasnoosmanskom društvu, Institut za istoriju, Sarajevo, 2014.
• Noel Malcolm, Bosna Kratka povijest, Buybook, Sarajevo, 2011.