„Rat je otac svega i svega kralj.“ – Heraklit Efežanin (oko 535. – oko 475. p. n. e.)

Period helenizma

            Historijska epoha koju na evromediteranskom prostoru historičari danas prepoznaju kao helenističko doba, period je historije koji je prema mišljenju najvećeg broja njih trajao od 323. godine prije nove ere, odnosno smrti Aleksandra Velikog u Babilonu, pa do 31. godine prije nove ere, odnosno Augustova uspona u Rimu i propasti posljednjeg „helenističkog kraljevstva“ u Egiptu. Helenističko razdoblje evromediteranskog civilizacijskog razvitka može se smatrati jednom od najdinamičnijih epoha u svakom pogledu. Bilo je to doba u kojem su se helenske, makedonske, dijadoške, rimsko-republikanske i kartaginske armije kretale po jednom golemom kopnenom i morskom prostranstvu, no ovo je doba otvorilo i mogućnosti za mnoge druge djelatnosti koje su širile različite civilizacijske vidike ali ih i značajno oplemenjivale. Tako su na prostoru od Heraklovih stubova pa sve do Baktrije u dubini središnje Azije cirkulisali, mješali se i prožimali ljudi, zajednice, narodi, najrazličitije kulturne tekovine, politička, ekonomska, vjerska, religijska i filozofska shvatanja, nova dostignuća, tehnologije, ekonomski potencijali i posebno ideje. Helenistički svijet donio je oslobođenje od okova višemilenijumskog orijentalnog despotizma i od stega helenske ljubomorne samopadnosti. Bilo je to vrijeme u kojem se ideološki dogmatizam povlačio pred eklekticizmom, što je stvorilo plodno tlo za rađanje i razvijanje novih ideja.

            Dinamičnost helenizma donosila je sa sobom i određene probleme. Bila je to skoro pa hronična pogibelj ratovanja, koji će se početi umirivati tek kad Rimska Republika ostvari hegemoniju na Mediteranu. Međutim, ovo doba, samo po sebi započeto velikim ratnim pohodom Aleksandra Velikog prema Perziji (a poslije i Indiji), čini se da, i nije moglo funkcionisati drugačije. Već po samoj Aleksandrovoj smrti, došlo je do teških razmirica između njegovih vojskovođa i pratilaca, koji su okončani podjelom njegova „carstva“  nakon nekoliko teških sukoba, koji su poznati kao „Dijadoški ratovi“, a koji su vođeni između 323. i 275. godine prije nove ere. Iz ovih ratova kao dominantne sile na istočnom Mediteranu izašle su tri helenističke države. Makedonija, pod dinastijom Antagonida, koju je osnovao Antigon I Monoftalmos, Egipatska država pod vlašću Ptolemejida, koju je osnovao Ptolomej I Soter i država Seleukida koju je osnovao Seleuk I Nikator, koja se prostirala na širem prostoru današnjeg Bliskog Istoka, dok joj se središte nalazilo prvenstveno u današnjem Iraku, a potom Siriji. Njih je pratio niz manjih državica, koje su ovisno od trenutka, igrale svoju ulogu u širim međusobnim sukobima ovih helenističkih titana, ali i njihovim kasnijim sučeljavanjima sa Rimskom Republikom. Uprkos svemu navedenom, rat je ostao jedno od ključnih obilježja helenizma, a o ovom segmentu tog doba, ponajviše i znamo, jer su narativni izvori koji pišu o njemu ponajviše fokusirani na njegovu političku i vojnu povijest.

Dva obilježja helenističkog ratovanja

Ratovanje je prema Sajmonu Prajsu predstavljalo osnovu helenističkog svijeta, i to na dva načina. Prvo, legitimitet helenističkog kralja je počivao na njegovom vojničkom ugledu (za razliku od pojedinačnog grada-države u kojem je autoritet počivao na tradiciji). S tim u vezi, nije ni čudo što su mnogi vladari grčkih gradova-država gledali na Aleksandrove generale, koji su pak postali kraljevi, kao na skorojeviće željne dokazivanja. Od kralja se očekivalo da, poput Aleksandra i homerskih heroja, djeli sa svojim vojnicima sve teškoće pohoda, pa i opasnosti borbe. Treba dodati, da način učešća vladara u borbi nije više zapovjedanje pješačkim strojem, već vođenje konjičkih juriša po uzoru na Aleksandra i njegovu hetairoi konjicu. U više navrata je kako navode izvori pojava kralja i njegove konjice u bici ulila njegovim ljudima novu hrabrost i „posijala strah među neprijateljima.“ Vojna je pobjeda u ovom periodu mogla poslužiti kao povod i opravdanje za uzimanje titule kralja. Tako je jedan uspješan vojni pohod na Istok, čak omogučio seleukidskom vladaru Antiohu III da se nazove „Veliki kralj“.

Drugo, ratovanje je u grčkom svijetu poprimilo mnogo šire razmjere, nego ikada prije. Ranije su sukobi bili izrazito lokalnog karaktera, i rat između dva grada-države nije mogao prerasti na neki širi prostor od onog koji je njihova teritorija zauzimala, dok su se sada stvari vidno izmijenile. Iako su jezgra svih kraljevstava bila bezbjedna tokom cijelog razdoblja, vlast nad nekim veoma prostranim oblastima bila je često sporna. Čitava kontinentalna Grčka, egejska ostrva, prostor Male Azije i južna Sirija bile su predmet sukoba između većeg broja vladara. Surovost je u ovom periodu izašla na površinu, kao nikada prije. Veoma česta bila su potpuna uništenja gradova od strane kraljeva i potpuna pretvaranja u roblje njihova stanovništva. Bitke koje su se vodile poprimile su veće razmjere i postale su daleko krvavije nego li su to bili raniji sukobi, a težnja za totalnim uništenjem neprijatelja na bojnom polju dovela je do izrazitog napretka u vojnoj taktici. Broj vojnika u vojskama i bitkama, porastao je tako iz više razloga. Dok je odlučujuću bitku Filipa Makedonskog protiv Grka kod Heroneje svaka strana okupila do oko 30 000  ljudi, helenistički kraljevi mogli su da suprostave jedan drugome od 60 000 do 80 000 vojnika. Pri tome treba napomenuti da ovaj broj evropske vojske nisu premašile sve do 18. stoljeća.

Vojna evolucija

            U helenističko doba su, zbog značaja ratovanja u ovoj cjelokupnoj epohi, nastupile bitne promjene u vojnoj organizaciji. U ovom periodu su čak i ona obilježja grčkog načina ratovanja koja su se pojavila u 4. stoljeću dobila nove sadržaje. Okosnicu vojnih snaga u grčkim državama je činila teško naoružana pješadija – hopliti. Filipova reorganizacija makedonske vojske stvorila je još bolju i učinkovitiju tešku pješadiju, falangiste, koji su dobili ime prema formaciji u kojoj su se borili, odnosno tzv. falangi. Ova pješadija se od stare razlikovala po tome što je kratko koplje za bodenje, zamijenjeno daleko dužim kopljem tzv. sarissom, koje je u vrijeme Aleksandra iznosilo oko 5,5 metara, dok je u narednom periodu njegova dužina dosezala i do 6,5 metara. Iako su Grci i ranije, svoje hoplitske formacije nazivali falangama, ovaj naziv je ušao u širu upotrebu upravo u helenističkom periodu i za opis izrazito zbijene formacije koja je isturala svoja duga koplja naprijed, a bila je daleko glomaznija, osjetljivija u bočnim dijelovima, ali i elastičnija od starih falangi. Mogla je izdržati daleko veće napore i savremeni teoretičari helenističkog ratovanja smatraju da je ona bila daleko učinkovitija u odbrambenoj poziciji i pod snažnim pritiskom, nego li je to bila u napadu zbog glomaznosti koja je izazivala sporo kretanje. Upravo zbog toga u helenističko doba su se sve više počele rabiti i razvijati izrazito lahke pješačke jedinice, među kojima su bili peltasti (lako oklopljeni pješaci sa kopljima za bacanje), praćkari i strijelci, koji su sudejstvovali sa falangama i konjicom. Iako ovakav način ratovanja zvuči izrazito statičan, on je ipak bio dosta dinamičan i ta se dinamičnost postizala upravo gore navedenim međudjelovanjem različitih rodova vojske. Čarls Oman, smatra da je upravo falanga u periodu 16. i 17. stoljeća, bila uzor i inspiracija za kreiranje španske formacije tercio, dok su odredi vojnika sa malim štitovima i mačevima u njoj tzv. rodelerosi formirani po uzoru na rimske legije. Iako se veći broj vojnih historičara ne slaže sa njim, treba dodati da je helenističko doba i njegov makedonski utjecaj ostavio snažnog traga i na rimsku vojsku, koja se još od svog najranijeg perioda adaptirala i usvajala opremu i taktike svojih susjeda (recimo samo to da su u najranijem periodu rimske historije rimski vojnici nastupali kao hopliti, što je direktan utjecaj Grka iz grčkih kolonija na Apeninskom poluostrvu).

Helenistički kraljevi su preuzeli i nove mjere da bi obezbjedili svojim vojskama potreban broj ljudi. Pošto su obični gradovi davali premalo vojnika za kraljevske armije, preduzimane su posebne mjere. Seleukidi su na primjer osnovali brojne vojničke kolonije, čiji su stanovnici dobijali zemljoposjed u zamjenu za služenje u vojsci, a njihovim sinovima davana je mogućnost da formiraju gardu, još jedan dio redovne vojske. Stanovništvo pokorenih prostora nije u početku ulazilo u redovne vojne snage, no kako je vrijeme odmicalo za tim se pokazala potreba, a to se moglo vidjeti na primjeru države Ptolemeida. Oni su na primjer u velikoj bitci kod Rafije (217. p. n. e.), protiv seleukidske vojske mobilizovali čak 20 000 naoružanih Egipćana, kako to navodi Polibije, i to je izgleda bio uzrok kasnijih nemira u zemlji. Kako je dalje funkcionisao ovaj sistem? Nasuprot Ateni 5. i 4. stoljeća, u kojoj su ratna siročad dobijala finansijsku pomoć od države sve do njihova punoljetstva, u Egiptu je npr. jedan činovnik pisao drugom: „navedeni konjanici su mrtvi, pa njihovi posjedi mogu da se vrate kruni.“ To je, dakle, bio svijet vojnika- profesionalaca, a ne vojnika-građana. Vojska je dakle kao i brojna druga zanimanja, totalno profesionalizirana i postala je, ako bi se to tako moglo reči, struka.

            Vojne snage su kraljevi dopunjavali najamnicima. Oni nisu predstavljali novinu u ovom razdoblju, ali im je značaj izrazito porastao. Veliki broj njih služio je pod Aleksandrom, a još veći pod onima koji su baštinili njegovo naslijeđe. Oni su često nastupali u samim falangama, ali ih je bilo i u rodovima konjice i lake pješadije, gdje su često činili osnovicu ovog tipa vojnih snaga. Često su bili na lošem glasu, a plata im je, svakako bila najvažnija stvar, pa je dolazilo i do toga da u slučaju da plaćanje ne bude izvršeno i ispoštovano, oni promjenu stranu. Niz nadgrobnih spomenika iz današnjeg Libanona, svjedoči tome kako su živjeli ovi ljudi i često iz likovnih sadržaja saznajemo i općenito o opremi helenističkih vojnika. Kraljevi ipak nisu mogli računati na vjernost kakvu su uživali stratezi gradova-država u vojskama građana koje su se borile za svoju domovinu koja se često svodila na sam grad. Treba napomenuti, da je ovakva profesionalizacija vojske dosta utjecala na kasnije rimske vojne reforme, koje su također narušile rimsku borbenu moć. A pitanje profesionalizacije vojski, nešto je što proganja čak i današnje vojske u svijetu.

 „Egzotične“ novine i nove tehnike ratovanja

             Jednu od važnijih novina u helenističkom ratovanju predstavljali su i slonovi. Indijski kralj, dao je 302. godine Seleuku I petsto slonova u zamjenu za prekid neprijateljstava. Njih četiristo stiglo je već naredne godine da se bori za Seleuka, a značajno su doprinijeli jednoj od njegovih velikih pobjeda. Mnogi od ovih slonova ostali su u službi Seleukida. Nije bilo puno uspjeha u uzgajanju ovih slonova u Siriji, pa su često naručivane nove pošiljke iz Indije. Ptolemeji su također imali bojne slonove, ali zbog nemogućnosti održavanja veza sa indijskim prostorima, oni su za svoje potrebe pribavljali manju, afričku vrstu slonova, tzv. šumske slonove, čije je hvatanje zahtjevalo veliki trud. Ptolemeidi su ove slonove poslali kao vojnu pomoć Piru od Epira i on ih je koristio u svom pohodu na Rim. Međutim, interesantno je da je do danas ostalo u širim krugovima uvjerenje, da su se Rimljani sa slonovima sreli tek u Hanibalovo doba. Da bi se suočili sa slonovima, vojnici helenističkog doba razvili su cijeli niz taktika i manevara, stoga su ove životinje izrazito utjecale na helenističko ratovanje.

            Uz sve ovo, kraljevi helenističkog razdoblja izrazito su razvijale i pomorske vojne kapacitete svojih kraljevstava. Stare grčke trireme (brodovi sa tri reda vesala), zamijenile su kvinkereme (brodovi sa pet redova vesala). Za potrebe kraljevskog prestiža građene su u nekim vremenima čak i lađe sa do četrdeset redova vesala. No uprkos tome što mnogi od ovih razmetljivih brodova nisu bili upotrijebljivi, njihova je izgradnja izrazito doprinijela razvoju nautike. I broj slonova i raskoš brodova govore dovoljno o tome koliko su helenistički kraljevi pridavali važnost svojim vojskama.

            Poseban vojni značaj imale su promjene u opsadnoj tehnici. U klasičnom periodu zidine gradova skoro da su bile neprobojne. Spartanci tako nisu niti jednom pokušali da ugroze Duge zidove koji su povezivali Atenu sa morem. Međutim, usavšenje katapulta sa navojem, koje se pripisuje kralju Filipu, izrazito je utjecalo na prednost koja je do tada bila na strani opsjednutog, pa je ona prešla na stranu onih koji su opsjedali. Upotreba katapulta i opsadnih kula, pomogla je Aleksandru da osvoji svaki grad koji je opsjedao. Samo malo ranije, bez tih sprava, grčke vojske su opsadu podrazumijevali kao puko stajanje i posmatranje neprijateljskih zidina, sa čestim pustošenjem njihove okoline. Jačanjem katapulta, radilo se i na unaprijeđivanju odbrambene infrastrukture. Ispitivanja čiji je pokrovitelj bio Ptolemej II, dovela su do otkrića formula koje su omogućavale preciznu klasifikaciju projektila prema odnosu težine i dometa. Iako su neki gradovi i uspjeli da se odupru, niko se više nije mogao osjećati slobodnim iza gradskih zidina. Upravo je na ovoj ključnoj činjenici počivaa prevlast kraljeva nad gradovima, dok su opsadno ratovanje u tom periodu još dodatno usavršili i Rimljani. Poseban napredak u napadačkim i odbrambenim taktikama i opremi, nije se od tada promijenio niti uznapredovao sve do pojave baruta.

Zaključak

            Helenistička epoha je, kao što se iz svega prethodnog moglo vidjeti, jedno, (čak i) za današnjeg posmatrača fascinantno razdoblje. Rat je u njemu bio okosnica svega, a upravo je kako to Heraklit kaže i „bio otac svemu.“ Stalno ratovanje je u ovom periodu, dovelo do napretka vojne tehnike, taktike i strategije, a upravo je zahvaljujući njihovom razvoju, i sama nauka ostvarivala nove dosege. Vojne doktrine su se mješale, stapale i ostavile dubok trag na daljnjem razvoju „umjetnosti ratovanja“ na širem evromediteranskom prostoru. Mjesto helenističkih kraljevstava, zauzela je Rimska Republika, kasnija Rimska Imperija, koja je još od najranijeg doba, a naročito u svom republikanskom usponu kopirala mnoge vojne taktike upravo od helenskih neprijatelja, i samo razradom taktike, baš onako kako je to radio i sam Aleksandar, Rimljani su u više navrata uspjeli bez problema razbiti falangu, ponos grčkih kraljeva. Grke je, kako to neki historičari smatraju koštala njihova težnja da ratovanje pretvore u zanat, pri čemu se izgubila starija građanska borbenost grčkih polisa (Grci su spram Rimljana postali delfini spram ajkula). Rimljani su pak, poslije, uz helenske vojne doktrine i lekcije, naslijedili i njihove neprijatelje na Istoku, pa je Rimsko Carstvo i samo moralo da se prilagođava konjičkom načinu ratovanja kojem su bili skloni Parti (i kasnije Sasanidi), jedan od glavnih neprijatelja „Seleukidskog Carstva“. Aleksandar je tako ostao uzor mnogim rimskim Carevima, i ostavio im zadaću da i sami pokušaju dosegnuti njegova djela spram perzijskih neprijatelja, a njegova je ličnost i njegov način vođenja borbi stoljećima proučavan od mnogih evropskih vojskovođa. Iz više uglova gledano, dakle, helenistička epoha i njene ratne odlike, premašuju sve granice do današnjih dana, baš onako, kako je i „duh helenizma činio tada“.

 

ENVER RIZVO

Literatura:

• Abraham Borisovič Ranovič, Helenizam i njegova historijska uloga, (Veselin Masleša, Sarajevo, 1962.)
• Charles Oman, John Beeler , The art of war in the Middle Ages AD 378-1515,  (Cornell University Press, 1968.)
• Heinz Kreissig, Povijest helenizma, Grafički zavod Hrvatske, (Bjelovar, 1987.)
• Ivo Goldstein (glavni urednik hrvatskog izdanja), Povijest. Knj. 3, Helenizam i Rimska Republika (enciklopedija), (Europapress holding, cop., Zagreb, 2008.)
• John Boardman, Jasper Griffin, Oswyn Murray, The Oxford History of Greece & the Hellenistic World, (Oxford University Press, 1986.)
• Moris Sartr, Istorija Grčke, (Adresa, Novi Sad, 2007.)
• Salmedin Mesihović, Helenističke protokomunističke utopističke idje i filozofska učenja, u, Prilozi istorijskog instituta u Sarajevu, (Istorijski institut, Sarajevo, 2017.)