Još od najstarijeg doba nastanka ljudskih zajednica i društava, prirodno okruženje i prirodne pojave utjecale su na njihov razvoj. Interakcija ljudi s prirodom, najčešće se ogledala u tome da je čovjek iskorištavao svoj prirodni okoliš te je nastojao od njega napraviti sebi što bolji prostor za življenje, ali ga upotrijebiti i u druge svrhe. Međutim, kroz cijelu povijest ljudskog roda, različiti su prirodni fenomeni znali skupo koštati ljude i njihove zajednice. Prirodne katastrofe poput: potresa, poplava, erupcija vulkana, ili požara, još su od najstarijih vremena ostavljale dubok trag na ljudskoj civilizaciji. Sjetimo se samo velikih poplava koje su se zbile u ranoj antici i ostale u mnogim kulturama do danas upamćene kao „veliki potopi“, ili pak erupcije Vezuva, i koliki trag u kolektivnoj memoriji Rimljana je ostavio ovaj drogađaj. Uz erupcije vulkana, kojima mediteranski prostor obiluje, a koje pak nisu toliko česte, najučestalije prirodne katastrofe jesu zemljotresi. Ovaj prirodni fenomen, učestao na mediteranskom prostoru,  kao što je već rečeno, još od antike je bio različito posmatran od strane ljudi. Božije kazne za prethodne ljudske grijehe, ili pak znamenja koja nagoviještaju neke buduće velike događaje, bila su pitanja koja su mučila još grčke i rimske autore. Neke od prirodnih katastrofa bile su zaboravljane, jer su ih pratile druge slične, pojave, a neke su u ljudskom sjećanju ostale duboko urezane. Jedan od najpoznatijih zemljotresa u evropskoj povijesti, jeste Veliki lisabonski potres iz 1755. godine. On je ostao poznat u Evropi među širim masama, ali sve do današnjih dana pobuđuje i interesovanje naučnika i istraživaća iz različitih znanstvenih disciplina. Ovdje ćemo nastojati opisati sam događaj, njegove posljedice, ali i njegov opšti utjecaj i značenje za portugalsku, ali i evropsku povijest.

Pombalova era

Sredinom 18. stoljeća, evropski kontinent već je uveliko bio obuzet prosvjetiteljskim duhom, koji je ostavljao sve više traga na mnogim segmentima evropskih društava. Za Portugal se pak u ovoj panorami reformnih pokreta i režima, ne može reći da se isticao nekom izrazitom progresivnošću. Godine 1750. za glavnu ličnost portugalske politike počeo se nametati Sebastiao Jose de Carvalho y Mello, grof od Oeirasa, koji će kasnije ostati poznat kao Sebastiao od Pombala, prema njegovoj tituli markiza od Pambala. On je u kroz cijelo vrijeme svoje vlasti ostao poznat po svojoj brutalnosti i omrženosti od naroda. Moglo bi se reći da je još od početka svoje vladavine nastojao suzbiti sve progresivne ideje, zabranjujući djela prosvjetiteljskih autora iz drugih krajeva Evrope, i nastojeći ugušiti prosvjetiteljske glasove u svojoj zemlji. Crkva je u Portugalu igrala izrazito važnu ulogu i umnogome je utjecala na društveni razvoj zemlje. Kada je Pombal postao ministar vanjskih poslova i rata 1750. godine, nakon smrti Ivana V, stanje u Portugalu bilo je vrlo teško. Iz Brazila je dolazilo sve manje zlata i dijamanata, koji su ranije bili izrazito važni za portugalsku ekonomiju. Lisabon je prestao biti veliki trgovački centar, poljoprivreda je bila znatno zaostala, manifakture skoro da i nije bilo, a vlada je postala nemoćna i sve je više gubila autoritet. Crkva i inkvizicija su se povezale sa plemstvom koje je sve više jačalo i zatvaralo se u sebe. Situacija se za Portugal činila bezizlaznom. A onda se uz sve to, desio jedan od najstrašnijih događaja u portugalskoj povijesti.

Veliki potres

Iako je u literaturi ovaj događaj koji je pogodio Lisabon, ostao poznat kao potres, to je ustvari bila trostruka katastrofa, odnosno, kombinacija potresa, požara i tsunamija. Sam potres nije pogodio samo Lisabon nego je uništio i mnoge druge dijelove Iberskog poluotoka i Sjeverne Afrike. Ova prirodna katastrofa započela je 1. studenog 1755. godine oko 9:30h. Tada je počeo dosta slab potres koji nije dugo trajao. Taj slabi interval gibanja, nije uznemirio građane Lisabona jer su se zemljotresi ovakvog tipa dešavali često. (Treba napomenuti da su prije ovog stravičnog dana po Lisabon, još dva teška zemljotresa poharala ovaj grad, 1321. i 1531. godine. No ni jedan od njih nije bio ni ravan onome što se zbilo tog sunčanog jutra u studenom 1755. godine.) Nakon prvog podrhtavanja, koje je bilo toliko jako da je ipak obaralo posuđe u kućama, uslijedilo je dulje podrhtavanje koje je trajalo oko deset minuta, ali ipak nije i dalje bilo toliko razorno, iako je stanovništvo već bilo zabrinuto i počelo se haotično kretati ulicama i napuštati građevine. Upravo kada se već spremala uzbuna od strane gradskih službi, desilo se treće podrhtavanje tla, koje je bilo kobno. Zgrade su počele da se urušavaju, ceste su počele pucati, na sve strane izbijali su požari, a nebo se zamračilo. Mnogo je ljudi počelo bježati u rijeku Tejo, kako bi se spasili, no nakon prve dvije katastrofe nastupila je i treća. Tsunami, koji je podigao nivo mora, djelovao je i na rijeku Tejo, koja se podizala i na visinu od 15 metara i uništavala sve pred sobom.

Kasnije je nauka pokušavala dati brojne odgovore na pitanja u vezi sa ovim događajem, pa se prema tim istraživanjima smatra da se epicentar cijele nepogode nalazio 200 km jugozapadno od rta Sv. Vincent. Potres je pogodio širi prostor jugozapadnog Portugala, a podrhtavanja su se izrazito osjetila u Sjevernoj Africi i u Alžiru, pored tog osjetila su se i u Španiji, Francuskoj, ali i Sjevernoj Italiji. Tsunami koji je pogodio Portugal, obuhvatio je jugozapadnu portugalsku obalu, jugozapadnu obalu Španije i zapadni dio Maroka. Nagađanja o magnitudi zemljotresa variraju, smatra se, međutim, da je u samom epicentru ona iznosila 9 po Rihteru, dok je sam grad pogodio zemljotres od 7,7 stepeni. Požari su pak trajali tri dana i uništavali sve ono što je ostalo. Grad je bio bukvalno sravnjen sa zemljom. Tisuće ljudi bile su mrtve, a veliki broj ih je bio povrijeđen. O svim ovim događajima saznajemo iz detaljnih opisa portugalskih svećenika. No potres su opisivali i mnogi drugi ljudi koji su se našli u Lisabonu. U svojoj knjizi Povijest Portugala, David Birmingham donosi pismo Kitty Witham koja je svojoj majci u Englesku poslala opis onoga što je proživjela u Lisabonu:

 

Prala sam posuđe od čaja kada se dogodila ta strašna stvar. Započelo je poput zveketanja kola, a stvari preda mnom počele su skakati gore dolje po stolu. Pogledala sam oko sebe i vidjela zidove kako se tresu te padaju, nakon čega sam ustala i pobjegla s Isusom na ustima, te otrčala na kor, misleći kako sam tamo sigurna…Od trideset i pet ćelija nemamo više ni jednu u kojoj bi se moglo ležati, dok ih ne poprave. Crkvena vrata nisu otvorena od tada niti je održana misa u njoj, puna je smeća, kao i kor i župni dvor, dok je kuhinja potpuno srušena, tako da moramo izdržati koliko god možemo sve dok nam Bog ne pošalje sreću, jer bez nje više ne možemo.Oni koji su vidjeli Lisabon prije ove užasne nevolje i koji bi ga sada vidjeli bili bi užasnuti. Grad je sveden na hrpu kamenja, za što je kriv požar. Procjenjuje se kako je više od četrdeset tisuća uništenih, a jedna od najstrašnijih stvari koja se dogodila je to da su mnoge jadne duše zatočene žive u ruševinama, ali nisu mogle izaći pa su neke žive spaljene dok su druge umrle od gladi. Sir Henry Franklen, poznanik gospodina Killinghalea, izlazio je iz svojih kola te je osjetio kako će se kuća srušiti. Iskočio je, a kuća je pala na njega. Izašao je kroz neku malu rupu, te vidio brojne žive u Sjevernoj ulici. Portugalcima je rekao: „Vene“, odnosno da dođu, pa ih je sve spasio, a sluge i konje ostavio mrtve na ulici…

Međutim, uz ova svjedočansva, sam potres ostavio je i dubok trag u intelektualnim krugovima Evrope tog doba, koji su o njemu iznosili svoja mišljenja i vizije, a mnogi umjetnici nisu se oteli dojmu da o tome pišu različita književna djela i likovne prikaze.

Voltaire i lisabonski potres

Vijest o lisabonskom potresu protutnjala je Evropom. U intelektualnim krugovima e razvila filozofska rasprava o prisutnosti i značenju „zla“, koja je uključivala i pitanja o Božjoj svemogućnosti i dobroti. U uvodu Poeme o uništenju Lisabona Voltaire je 24. prosinca 1755. godine pisao sarkastičnu optužbu protiv Providnosti i protiv utješnih poimanja svih onih koji su podržavali providencijalizam:

filozofi koji tvrde „sve je dobro“ griješe, pritrčite, promotrite ove zastrašujuće ruševine … Lisabona, koji više ne postoji, je li on bio grešniji od Londona ili Pariza, utopljenih u uživanje? Lisabon je uništen, a u Parizu plešu. 

Pored Voltairea strašnim fenomenom bavio se i Jean Jacques Russeau, koji je također ispitivao prirodu dobra i zla, i njihovih prstiju u lisabonskoj katastrofi. Posebnu je pažnju lisabonskom zemljotresu Voltaire posvetio u djelu Candide u kojemu, uprkos težini posljedica zemljotresa glavni likovi Candide i filozof Panglos, dolaze do optimističnih ideja, te se uz posljedice događaja nazire i skora obnova grada kojoj se Voltaire nada. Iako su se mnogi autori, filozofi i naučnici bavili lisabonskim potreso, do naših dana najutjecajnija djela ove vrste o tom događaju bila su gore navedena Voltairevoa djela. Podsredstvom njih, mnogi ljudi danas, uopšte i saznaju za Veliki lisabonski potres kao historijski fakt.

Posljedice potresa

Kao što je već rečeno, Lisabon je bio sravnjen sa zemljom, broj mrtvih se u procjenama kreće između 30 000 i 40 000 ljudi, a potres i cunami utjecali su i na život svih ostalih stanovnika grada. Računajući ranije navedene okolnosti u kojima se Portugal nalazio tih pedesetih godina 18. stoljeća, ova katastrofa znatno je pogoršala situaciju. Međutim, upravo je ministar Pombal, odmah po konsolidaciji preživjelog stanovništva i resursa, krenuo u svoj pothvat obnove grada. On je energično i sa jasnim idejama poduzeo sve što je bilo potrebno za gradsku rekonstrukciju, pa je pri tom pothvatu, počeo da se rađa jedan novi Lisabon. Mnogi su povjesničari pak gledali na ovaj njegov čin kao prosvjetiteljski, a uz samu rekonstrukciju grada, došlo je i do ideja o modernizaciji Portugala, koje će Pombal izvoditi tumačeći ih na svoj način i prema svojim političkim potrebama. Može li upravo u tome ležati dalekosežna Voltaireova ideja o optimizmu u ovom slučaju. Prema katastrofi koja je iznjedrila određeni preporod cijelog društva, dakle, Voltaire je i bio u pravu. Optimizam se isplati.

ENVER RIZVO

Literatura:

• David Birmingham, Povijest Portugala, (Grapa, Zagreb, 2004.)
• Ivanka Borovac (glavna urednica), Povijest svijeta Velika obiteljska enciklopedija (MKT Print, Ljubljana, 2007.)
• Ivo Goldstein (glavni urednik hrvatskog izdanja), Povijest. Knj. 11, Doba prosvjetiteljstva (18. stoljeće) (enciklopedija), (Europapress holding, cop., Zagreb, 2008.)
• Marija Matulin, Kultura pombalinske ere (1755.-1777.) (diplomski rad/ master teza), (Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku, Osjek, 2014.)
• Metju S. Anderson, Evopa u osamnaestom veku 1713-1789, (Clio, Beograd, 2003.)