Hướng dẫn tìm hiểu bóng đá trực tuyến qua chủ đề đội hình dự kiến qua chuyên mục keotructuyen.de Để tiếp cận thông tin đội hình dự kiến trên nền tảng số, bạn cần xác minh nguồn phát hành...
stu252024
Daily Archives: 25 studenoga, 2024
Laurus Leslaeana
Sve o povijesti 17. i 18. stoljeća na jednom mjestu.
Pratite nas na Facebooku:
Aeneas Caprara, "general bez srca i pameti " - uništavanje i pustošenje Slavonije 1688. godine.
"Kako je maršal Caprara vršio svoju dužnost, da pripravi velikim vojskama i velikoj vojni puteve, to nam po gotovo on sam kaže. Najprije krene uz Dunav , da ogleda gradove, pokuša osvojiti Ilok , ali bude suzbit, te je skoro i sam zaglavio. Krene zatim prema Požegi, da se sabere zajedno sa hrvatskom vojskom , pak da pokuša udariti na Gradišku. Tako su njeki mislili, ali su mu krivo činili podmećuć mu velike misli. Prošlom vojnom bila je sva Drava sa svojim područjem u carskim rukama, a Sava je ostala u rukama turskim. Kostanjevica, Gradiška, Brod, Sabac i Mitrovica glavni i najjači gradovi na Savi stoje u turskim rukama. Nije bilo moguće niti mosta učiniti po mnijenju Caprare, van da Hrvati provale u Bosnu i da mu omoguće učiniti most. Tako je mislio sam Caprara, ali nije pravo tomu vjerovao.
Ono malo tvrdjavica u Slavoniji bilo je jadnomu narodu naslon i podpora, da u svojim jadnim selima barem donekle siguran smije prebivati. Caprara odluči sve slabije tvrdjavice razvaliti. Tako dade razvaliti Cernik (14. maja ), zapali narodu kuće, a narod baci prema Požegi tobože u sigurnije mjesto. Žalostnu sliku toga naroda, koji ne zna kuda će sklonuti glavu, slika nam sam tajnik Caprarin. Teško je bilo narodu ostaviti na takov način očinsku kuću. Žalostnu i prežalostnu sliku podaje nam taj jadni narod u Požegi. Množina kola natovarenih miješaju se amo tamo, jedni se penju na brda, a drugi kreću po stazama. Ovdje vidiš ženu na natovarenu konju, drugu gdje na plećima nosi dvoje djece, tamo dalje opet vidiš čovjeka, gdje nosi bolestna oca , a drugi opet majku slabu i svu izvan sebe od tuge. Nježna i mala dječica plaču, a malo veći razbiše si hodajuć po kamenu slabe nožice.
Ovako bez glave razvaljivati i ne skrbiti za to, gdje ćeš i kako ćeš opet narod smjestiti, to je mogao činiti čovjek bez srca i bez pameti. Da je Caprara beznano radio, to su već i suvremenici s ogorčenjem zabilježili. „Razoriti tvrdjave, to će reći, da najlaglje uzmognu Turci harati jadna sela i narod odvoditi u roblje“ veli ogorčen ban Nikola Erdedi. Još dodaje, da mu je iza razora Cernika zapovjednik Velike pisao, da su Turci Cernik spalili. Gdje je jadan i po misliti mogao, da će ga carski general spaliti. Caprara htjede spaliti i Kaptol u požeškom polju, ali dodjoše fratri moleći i zaklinjući, da će ga oni sa četiri stotine hajduka, t. j. domaćih oboružanih ljudi, braniti do posljednje kapi krvi. I tako spasiše Kaptol . Nisu samo naši domaći ljudi zgražali se nad ovom gluposti carskoga generala, već su i u Beču bili s njime nezadovoljni."
Tadija Smičiklas, Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije, I. (Zagreb: Tisak Dioničke tiskare, 1891.) 140. - 141.
BRITANSKI KRALJEVSKI FUZILIRI (ROYAL FUSILIERS)
Britanska pješačka pukovnija Kraljevskih Fuzilira (Royal Fusiliers, City of London Regiment) ima dugu tradiciju i povijest, od svog osnutka 1685. do reorganizacije 1968. godine.
Pukovniju je od odreda gradskih čuvara londonskog Towera 1685. osnovao barun od Dartmoutha, pod nazivom Ordnance Regiment, da bi kasnije dobila naziv Royal Regiment of Fuziliers. Naziv fuziliri potekao je od francuskog izraza fusil za kremen (engl. flint), kojim se željela naglasiti razlika između ovih postrojbi, naoružanih kremenjačama, od ostalih, koji su i dalje koristili fitiljače. Nekoliko godina po osnivanju, točnije 1689., pukovnija je poslana u Nizozemsku, za borbu u Devetogodišnjem ratu (1688. - 1697.), tijekom kojeg će sudjelovati u značajnim bitkama kod Steenkerquea 1692., Landena 1693. te opsadi Namura u ljeto 1695., prije svog povratka u domovinu 1695.
Pukovnija je u Ratu za španjolsko nasljeđe (1701. - 1714.) aktivna na španjolskom tlu, no njezini pripadnici služe i kao marinci u emgleskoj, odnosno britanskoj floti na Sredozemnom moru. Naziv Royal English Fuziliers pukovnija dobija 1747. godine, da bi četitri godine kasnije, kao redovna pješačka pukovnija britanske vojske postala poznata kao 7. pješačka pukovnija. Neposredno pred izbijanje Rata za američku neovisnost (1775. - 1783.) premješteni su u Kanadu, gdje sudjeluju u obrani Quebeca od napada američkih revolucionara u zimu 1775. godine, a do 1780. godine bore se protiv kontinentalne vojske kod Monmoutha i u napadu na Charleston te 1781., kao dio snaga generala Cornwallisa, kod Cowpensa.
Tijekom napoleonskih ratova sudjeluju u borbama u Nizozemskoj, potom u kolonijama 1807., kad pomažu zauzimanje Martiniquea, a potom sudjeluju u ratu protiv Francuza na Pirenejskom polutoku, u bitkama kod Talavere 1809., Bussaca 1810. te opsadi Badajoza 1813. godine.
Nakon Napoleonova poraza pukovnija neće vidjeti akcije sve do Krinmskog rata (1853. - 1856.), a od 1857. do 1870. smještena je u Indiji. Službeni naziv The Royal Fusiliers (City of London Regiment) dobija 1881. godine i kao takva sudjeluje u bitkama Prvog svjetskog rata, kod Galipolja, u Francuskoj i Belgiji. Po završetku rata, poslana je kao pojačanje ruskim "bjelogardejcima" protiv boljševičke Crvene armije. Po izbijanju Drugog svjetskog rata poslana je u Francusku i njezini pripadnici se 1940., nakon debakla kod Dunkirka, povlače prek Kanala u domovinu, da bi se u ratne operacije ponovno uključili 1943. u borbama u Italiji, kao onoj kod Monte Cassina.
Nakon sudjelovanja u Korejskom ratu (1950. - 1953.), pukovnija doživljava temeljitu reorganizaciju. Spojena u travnju 1968. s drugim fuzilirskim pukovnijama (Northumberland, Warwickshire i Lancashire) postaje The Royal Regiment of Fusiliers te kao takva postoji i danas kao dio britanskih oružanih snaga.
Ilustracija: Britanski kraljevski fuziliri (Ordnance Regiment), između 1685. i 1690. Slijeva nadesno miner, grenadir, časnik (pukovnik), pješak (fuzilir) i poručnik. Izvor www.fusiliermuseumlondon.org/
Thomas Fairfax, tvorac "Vojske novog tipa" (New Model Army)
Thomas Fairfax, lord Fairfax od Camerona (1612. - 1671.), general i vrhovni zapovjednik parlamentarnih snaga tijekom Engleskog građanskog rata, umro je na današnji dan 1671.
Rođen je u aristokratskoj obitelji u Dentonu u Sjevernom Yorkshireu 17. siječnja 1612. Studirao je na Sveučilištu Cambridge, a zatim se dragovoljno prijavio u ekspediciju koja se borila za protestantske interese u Nizozemskoj. Godine 1639. služio je pod Karlom I. protiv Škota, te ga je kralj proglasio vitezom, ali se zajedno sa svojim ocem pridružio parlamentarnim snagama kada je izbio engleski građanski rat 1642. Igrao je važnu ulogu u porazu rojalističkih snaga u bitci kod Marston Moora 1644.
Početkom 1645., parlament je odlučio formirati novu, profesionalniju vojsku i Fairfax je postavljen za glavnog zapovjednika s Oliverom Cromwellom, zaduženim za konjicu. Fairfax je formirao Vojsku novog modela (New Model Army), discipliniranu borbenu snagu koja je u lipnju iste godine nanijela ozbiljan poraz rojalistima kod Nasebyja.
Fairfax se usprotivio smaknuću Karla I. 1640. Sljedeće godine je dao ostavku na zapovjedništvo jer nije odobravao Cromwellov rat protiv Škotske. Potom se povukao iz javnog života. Godine 1660. Fairfax je podržao generala Moncka u njegovom uspješnom pokušaju obnove monarhije. Fairfax se zatim povukao u Yorkshire i umro 12. studenog 1671.
Marija Terezija po dolasku na vlast je bila posve neiskusna u državničkim i vojnim pitanjima. Njezin otac, car Karlo VI., koji je tolike godine svog života proveo u nastojanju da joj osigura krunu, nije uopće posvetio pozornosti njezinoj pripremi za vladanje. Ako je vjerovao da će je u tome usmjeravati muž, to se pokazalo uzaludnim nadama.
Franjo je bio beznačajan po svemu osim imenu, bez ikakvog državničkog ili vojnog dara. Na ostarjele i nesposobne ministre koje je naslijedila također se nije mogla pouzdati, državna blagajna je bila prazna, vojska smanjena na mizernu brojku od 30 000 ljudi i u očajnom stanju još od poraza u ratu s Turcima. Muku su joj predstavljale i unutarnje prilike: iako su je priznali za Karlovu nasljednicu, ugarski staleži tražili su od Marije Terezije da potvrdi njihova prava u zamjenu za podršku u ratu. Hrvatski sabor, kojim je dominirala struja naklonjena mladoj vladarici, ostao je pri svojem ranijem stavu izraženom u Pragmatičkoj sankciji i izrazio joj odanost. Samo u Ugarskoj i Slavoniji uspjela je nakon toga unovačiti oko 17 000 vojnika, od kojih su brojne činili panduri baruna Franje Trenka.
Marija Terezija ugarskim staležima predstavlja svog nasljednika, budućeg cara Josipa II., Anton Ziegler: Gallerie aus der Österreichischen Vaterlandsgeschichte in Bildlicher Darstellung, Wien 1837.
Alojz Jembrih, "Adam Zrinski: posljednji odvjetak svoga roda"
O knjizi će govoriti Stjepan Bezjak, predsjednik Ogranka Matice hrvatske Ozalj, dr. sc. Petar Ušković Croata, urednik, doc. dr. sc. Vlatko Smiljanić, prodekan Fakulteta hrvatskih studija, te sam autor. Program će voditi Doris Šimundić, potpredsjednica Mladeži Hrvatske paneuropske unije.
Predstavljanje će se održati u četvrtak 12. studenoga 2026. u 18 sati u prostorijama Hrvatske paneuropske unije, Jurišićeva 1a, Zagreb. Svi zainteresirani pozvani su da se pridruže.
Predstavljanje knjige Alojza Jembriha „Adam Zrinski: posljednji odvjetak svoga roda”
historiografija.hr
Hrvatska paneuropska unija poziva na predstavljanje knjige prof. emerit. dr. sc. Alojza Jembriha Adam Zrinski: posljednji odvjetak svoga roda, objavljene 2026. godine. Pozdravne riječi uputit će pro...